OSTALE ODLUKE


Osim odluka i mišljenja Povjerenika za informiranje te odluka Visokog upravnog suda, od važnosti za postupanje u predmetima prava na pristup informacijama te ponovne uporabe informacija, kao i za provedbu savjetovanja s javnošću i osiguravanja javnosti rada sjednica tijela javne vlasti, su i odluke i stavovi najviših sudskih instanci (Vrhovnog suda RH) te Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i europskih sudova. Osim toga, smjernice za praksu mogu pružati i odluke Europskog ombudsmana.

 


Institucije Republike Hrvatske


 

 2017. godina

 

Odluka Broj: U-III-1267/2017 od 21. studenoga 2017. godine

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu udruge GONG podnesene protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: UsII-49/14-6 od 5. studenoga 2014. godine. Citiranom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske usvojena je tužba Vlade Republike Hrvatske izjavljena protiv rješenja Povjerenice za informiranje i odbijena žalba udruge GONG izjavljena protiv rješenje Vlade Republike Hrvatske KLASA: 008-01/13-08/05, URBROJ: 50302/28-13-1 od 29. kolovoza 2013. godine. Zahtjevom za pristup informacijama udruga GONG zatražila je od Vlade Republike Hrvatske dostavu preslika ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Odvjetničkog ureda Patton Boggs LLP u svezi žalbe u predmetu Tužiteljstvo protiv Ante Gotovine i Mladena Markača te dodataka tom ugovoru koji je prvostupanjsko tijelo odbilo temeljem odredbe članka 15. stavka 2. zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13). U žalbenom postupku Povjerenica za informiranje je rješenjem KLASA: UP/ll-008-04/13-01/314, URBROJ: 401-01/04-14-06 od 10. travnja 2014. godine poništila rješenje Vlade Republike Hrvatske i omogućila dobivanje preslika traženih informacija.

 

2016. godina

 

Odluka Broj: U-III-2599/2012 od  7. travnja 2016.

Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu udruge GONG i ukinuo  presudu Visokog upravnog suda broj: Us-7254/2011-5 od 15. veljače 2012. godine i rješenje Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove Hrvatskog sabora klasa: UP/I-008-02/11-03/29, ur. broj: 6521-18-11-04 od 26. svibnja 2011. godine te je predmet vraćen Odboru za izbor, imenovanja i upravne poslove Hrvatskog sabora na ponovni postupak. Zahtjev za pristup informacijama odnosio se na životopise koje su u svrhu provedbe postupka za izbor predsjednika odnosno članova Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa predali sami kandidati. Postupak po zahtjevu se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03, 144/10, 37/11, 77/11).

 

Odluka Broj: U-III-5112/2011 od  7. travnja 2016.

Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu udruge GONG i ukinuo  presudu Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-7252/2011-5 od 17. kolovoza 2011. godine i rješenje Vlade Republike Hrvatske klasa: 008-02/11-02/01, ur. broj: 5030109-11-7 od 26. svibnja 2011. godine te je predmet vraćen Vladi Republike Hrvatske na ponovni postupak. Zahtjev za pristup informacijama se  odnosio na dostavljanje ili omogućavanje uvida u evidenciju ulazaka i izlazaka fizičkih osoba iz zgrade Vlade 4. kolovoza 2007. godine. Postupak po zahtjevu se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03, 144/10, 37/11, 77/11).

 

Odluka Broj: U-III-5893/2011 od 25. veljače 2016.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu fizičke osobe podnesene protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-9199/2010-5 od 21. srpnja 2011. godine kojom je odbijena podnositeljičina tužba protiv rješenja predsjednika Upravnog suda broj: 23/2009-13 od 17. lipnja 2010. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba podnositeljice izjavljena protiv rješenja tajnika Upravnog suda broj 23/2009-12 od 19. svibnja 2010. godine, kojim je odbijen dio njezinog zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama. Zahtjev za pristup informacijama se odnosio na zahtjev da joj se dostave preslike dokumenata koji su pruženi kao informacija korisniku prava na pristup informacijama, kao zainteresiranoj osobi, i preslike svih pristiglih pritužbi na ponašanje podnositeljice u razdoblju od 26. svibnja 2008. do 4. veljače 2009. godine. Postupak po zahtjevu se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03).

 

Odluka Broj: U-III-4019/2015 od  1. ožujka 2016.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu Hrvatske banke za obnovu i razvitak izjavljene protiv presude Visokog upravnog suda broj: UsII-92/15-5 od 27. kolovoza 2015. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje klasa: UP/II-008-07/14-01/219, ur. broj: 401-01/04-15-02 od 13. svibnja 2015. godine. Povjerenik za informiranje je poništio je rješenje podnositeljice broj: 01/2014 od 12. ožujka 2014. godine  i odobrio je novinaru Hrvoju Šimičeviću dostavu popisa fizičkih osoba kojima je podnositeljica isplatila honorare od siječnja 2010. do siječnja 2014. godine, a koji uključuje imena i prezimena fizičkih osoba, točne iznose i svrhu uplate. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

Odluka Broj: U-III-4018/2015 od 1. ožujka 2016.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu Hrvatske banke za obnovu i razvitak izjavljene protiv presude Visokog upravnog suda broj: UsII-101/15-5 od 2. rujna 2015.  godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje klasa: UP/II-008-07/14-01/220, ur. broj: 401-01/04-15-02 od 25. svibnja 2015. godine.  Povjerenik za informiranje poništio je rješenje podnositeljice broj: 02/2014 od 13. ožujka 2014. godine i odobrio  je novinaru Hrvoju Šimičeviću dostavu popisa svih tvrtki koje je podnositeljica kreditirala 2010., 2011., 2012. i 2013. uz iznose kredita. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

Odluka Broj: U-III-5113/2011 od 5. srpnja 2016.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu udruge GONG, izjavljenu protiv presude  Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-7253/2011-5  od 17. kolovoza 2011.  godine kojom je odbijena je tužba udruge GONG  protiv rješenja Vlade Republike Hrvatske  klasa: 008-02/11-02/01, ur. broj: 5030109-11-8 od 26. svibnja 2011. godine, kojim je odbijen podnositeljičin zahtjev za ostvarivanje prava na pristup informacijama - dostavljanje dnevnih redova svih zatvorenih dijelova sjednica Vlade održanih u 2011., zaključno s 15. travnja 2011. godine. Postupak po zahtjevu se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03, 144/10, 37/11, 77/11)

 

2015. godina

 

Odluka Broj: U-III-3570/2011 od 10. prosinca 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu udruge Transparency International Hrvatska, izjavljene protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-757/2011-5 od 30. ožujka 2011., kojom je odbijena tužba podnositelja podnesena protiv rješenja Hrvatske komore medicinskih sestara klasa: UP/II-050-02/10-01/01, ur. broj: 381-1-1-10-01 od 17. prosinca 2010.  godine. Rješenjem je  odbijena žalba podnositelja protiv rješenja Hrvatske komore medicinskih sestara klasa: 001-01/10-01/55, ur. broj: 381-1-3-10-02 od 25. studenoga 2010., kojim je odbijen zahtjev podnositelja za pristup informacijama vezanih za dostavu kopija dokumenata koji sadrže informacije o iznosu mjesečne plaće predsjednice, tajnika i ostalih zaposlenika u Hrvatskoj komori medicinskih sestara. Postupak po zahtjevu se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03)

 

Odluka Broj: U-III-5948/2014 od 28. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske  broj: UsII-47/2014-4 od 21. svibnja 2014. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske klasa: UP/II-008-07/13-01/85, urbroj: 401-01/05-14-04 od 19. ožujka 2014. godine zbog odbijanja zahtjeva podnositelja za ostvarenje prava na pristup informacijama. Povjerenik za informiranje je odbio žalbu podnositelja i potvrdio  rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta klasa: UP/I-008-01/13-01/00016, urbroj: 533-01-13-0004 od 13. studenoga 2013. godine o odbijanju zahtjeva temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama s obrazloženjem da zatražena informacija nije informacija u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13)

 

Odluka Broj: U-III-5947/2014 od 28. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: UsII-44/2014-9 od 3. srpnja 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske klasa: UP/II-008-07/13-01/16, urbroj: 401-01/05-14-04 od 20. ožujka 2014. zbog odbijanja zahtjeva podnositelja za ostvarenje prava na pristup informacijama.  Povjerenik  za informiranje je rješenjem klasa: UP/II-008-07/13-01/16, urbroj: 401-01/05-14-04 od 20. ožujka 2014. godine odbio navedenu žalbu podnositelja kao neosnovanu i potvrdio je rješenje Agencije za odgoj i obrazovanje  klasa: 602-01/13-01/0076, urbroj: 561/5-13-5 od 15. listopada 2013. godine kojim je odbacila zahtjev temeljem članka 23. stavaka 4. i 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama s obrazloženjem da tijelo javne vlasti ne posjeduje traženi dokument, niti ima obvezu njegovog posjedovanja, te odbila zahtjev s obrazloženjem da zatražena informacija nije informacija u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

Odluka Broj: U-III-3457/2014 od  15. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: UsII-45/2014-4 od 14. svibnja 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske klasa: UP/II-008-07/13-01/17, urbroj: 401-01/05-14-04 od 20. ožujka 2014. godine radi prava na pristup informacijama. Povjerenik je rješenjem klasa: UP/II-008-07/13-01/17, urbroj: 401-01/05-14-04 od 20. ožujka 2014. odbio žalbu podnositelja kao neosnovanu te je potvrdio rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta . klasa: UP/I-008-01/13-01/00016, urbroj: 533-01-13-0002 od 21. listopada 2013. godine kojim je odbijen zahtjev podnositelja s obrazloženjem da tijelo javne vlasti ne posjeduje informaciju, nema zakonsku obvezu posjedovati niti ima saznanja gdje se traženi dokument nalazi. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

Odluka Broj: U-III-3228/2014 od 15. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: UsII-24/2014-5 od 30. travnja 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske  klasa: UP/II-008-04/13-01/351, urbroj: 401-01/05-13-04 od 19. prosinca 2013. godine. Povjerenik je rješenjem klasa: UP/II-008-04/13-01/351, urbroj: 401-01/06-13-04 od 19. prosinca 2013. odbio žalbu podnositelja kao neosnovanu te je potvrdio rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta  klasa: UP/I-008-01/13-01/00006, urbroj: 533-01-13-0002 od 6. rujna 2013. godine kojim je odbačen zahtjev podnositelja. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13)

 

Odluka Broj: U-III-2396/2014 od  15. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske  broj: UsII-4/2014-7 od 20. ožujka 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske klasa: UP/II-008-04/13-01/290, urbroj: 401-01/06-13-07 od 4. prosinca 2013. zbog neodlučivanja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta o njegovom zahtjevu za pristup informacijama. Povjerenik je rješenjem klasa: UP/II-008-04/13-01/290, urbroj: 401-01/06-13-07 od 4. prosinca 2013. obustavio postupak povodom žalbe podnositelja radi šutnje javnopravnog tijela, sukladno članku 46. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09) s obzirom da su prestale postojati pravne pretpostavke za njegovo vođenje. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

Odluka Broj: U-III-5924/2014 od 15. listopada 2015

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske  broj:  UsII-37/2014-6 od 4. lipnja 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske  klasa: UP/II-008-04/13-01/302, urbroj: 401-01/02-14-05 od 18. veljače 2014. godine zbog neodlučivanja Vlade Republike Hrvatske o njegovom zahtjevu za pristup informacijama. Povjerenik je rješenjem klasa: UP/II-008-04/13-01/302, urbroj: 401-01/02-14-05 od 18. veljače 2014. odbio žalbu podnositelja, jer je Vlada RH njegov zahtjev za pristup informacijama riješila u zakonskom roku predviđenom člankom 20. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama. Postupak po zahtjevu se vodio prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

Odluka Broj: U-III-1494/2014 od  1. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske  broj:  UsII-119/2013-5 od 5. ožujka 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja tužene Agencije za zaštitu osobnih podataka  klasa: UP/II-008-04/13-01/338, urbroj: 567-06/05-13-04 od 24. listopada 2013. i za oglašivanje ništavim rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, klasa: UP/I-004-01/13-01/0004, urbroj: 533-01-13-002 od 5. rujna 2013.  Agencija za zaštitu osobnih podataka je rješenjem klasa: UP/II-008-04/13-01/338, urbroj: 567-06/05-13-04 od 24. listopada 2013. odbila žalbu podnositelja izjavljenu protiv točke 3. rješenja MZOS-a kao neosnovanu, s obrazloženjem da se navedeni zahtjev ne može klasificirati pod zakonsku definiciju informacije prema članku 5. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN  25/13).

 

Odluka Broj: U-III-661/2014 od 1. listopada 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske  broj:  UsII-103/2013-5 od 9. siječnja 2014. godine. Presudom Visokog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja tužene Agencije za zaštitu osobnih podataka klasa: UP/II-008-04/13-01/317, urbroj: 567-06/05-13-06 od 24. listopada 2013. i za oglašivanje ništavim rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, klasa: UP/I-004-01/13-01/00002, urbroj: 533-01-13-0002 od 27. kolovoza 2013. godine. Agencija za zaštitu osobnih podataka je rješenjem klasa: UP/II-008-04/13-01/317, urbroj: 567-06/05-13-06 od 24. listopada 2013. odbila žalbu podnositelja izjavljenu protiv rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta kao neosnovanu, s obrazloženjem da se navedeni zahtjev ne može klasificirati pod zakonsku definiciju informacije prema članku 5. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 25/13).

 

2008. godina

 

Odluka Broj: U-III-4080/2006 od  22. listopada 2008.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11020/2005-4 od 26. listopada 2006. godine, kojim je odbačena podnositeljeva tužba u upravnom sporu radi nedonošenja odgovarajućeg upravnog akta. Podnositelj je zahtijevao od Grada Komiže pravo na pristup informacijama. Upravni sud je utvrdio da je podnositelj podnio žalbu čelniku Splitsko-dalmatinske županije, a da je, u skladu s odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 172/03), žalbu trebao podnijeti čelniku tijela kojem se obratio sa zahtjevom, a to je gradonačelnik Grada Komiže. Postupak po zahtjevu se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03).

 

Odluka Broj: U-III-1012/2007 od 2. srpnja 2008.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu korisnika izjavljenu protiv  rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske broj:  Us-12878/2006-4 od 17. siječnja 2007. godine, kojom je odbijena tužba podnositeljice u upravnom sporu protiv čelnika (ministra) Ministarstva pravosuđa, zbog nedonošenja rješenja u povodu žalbe koju je izjavila zbog nepostupanja prvostupanjskog tijela, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama.
Upravni sud odbio je tužbu kao neosnovanu uz obrazloženje da je podnositeljica zahtjev radi ostvarivanja prava na pristup informacijama podnijela 10. listopada 2006., a žalbu čelniku tijela zbog nepostupanja prvostupanjskog tijela podnijela je 31. listopada 2006., te požurnicu čelniku tuženog tijela za postupanje u svezi s podnesenom žalbom podnijela je 22. studenoga 2006. godine. Upravni sud je tužbu podnositeljice odbio ocijenivši da je tijekom upravnog postupka činjenično stanje pravilno utvrđeno i primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, posebno ističući da je tužba podnesena protiv tijela javne vlasti koje ne posjeduje odnosno ne raspolaže niti ne nadzire informacije koje podnositeljica traži. Postupak se vodio prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03).

 

- Vrhovni sud RH – Portal sudske prakse

 

- Odluke Agencije za zaštitu osobnih podataka prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama

U razdoblju 2011-2013., do osnivanja Povjerenika za informiranje, kao neovisno tijelo za zaštitu prava na pristup informacijama djelovala je Agencija za zaštitu osobnih podataka. U nastavku ističemo nekoliko važnijih odluka koje je donijela Agencija prema ranije važećem Zakonu o pravu na pristup informacijama (NN 172/03, 144/10, 37/11, 77/11):

1. sc. Robert Podolnjak – Grad Varaždin (Presuda Upravnog suda RH: Us-5310/2011-5)

2. Korisnik – Karlovačka županija

3. Udruga za zaštitu obiteljskog gospodarstva na društvenom zemljištu – Agencija za plaćanje u poljoprivrede, ribarstvu i ruralnom razvoju

4. Hrvatski uljudbeni pokret – Ministarstvo uprave

5. Korisnik – Županijski sud u Splitu (Presuda Upravnog suda u Osijeku, Posl. Broj: 7 UsI-883/15-8)

6. Korisnik – Pučko otvoreno učilište Knin

7. Korisnik – Grad Opuzen

8. Korisnik – Ministarstvo socijalne politike i mladih

9. Korisnik – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske

10. Korisnik – Varkom d.d.

 


Europske institucije


  • Europski sud za ljudska prava

 

Pregled prakse Europskog suda za ljudska prava u području prava na pristup informacijama

 

1. GUERRA I DRUGI PROTIV ITALIJE (broj zahtjeva 14967/89), presuda Velikog vijeća od 19. veljače 1998. godine

Europski sud za ljudska prava utvrdio je da članak 10. Konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

1. Činjenice

Podnositelji zahtjeva žive u gradu Manfredoniji (Foggia), a u blizini koje (oko 1 km) se nalazi kemijska tvornica koja proizvodi gnojiva i druge organske spojeve (kaprolaktam). Navedena tvornica je proglašena visoko rizičnom u skladu s domaćim pravom, a koje se temelji na Seveso direktivi vezano za pitanje opasnosti od određenih industrijskih radnji koje mogu ugroziti okoliš i zdravlje ljudi. Podnositelji su tvrdili da tvornica ispušta velike količine zapaljivih plinova, koji sadrže štetne sastojke, uključujući arsen trioksid, a koju činjenicu tužena država nije osporila. Što se tiče navedene tvornice, ranije su se događale nesreće, a najveća je bila 1976. godine kad je više od 150 ljudi primljeno u bolnicu zbog trovanja arsenom. Godine 1985. godine 420 stanovnika, uključujući i podnositelje zahtjeva podnijelo je kaznenu prijavu zbog onečišćenja zraka nepoznatim kemijskim tvarima. U 1989. godini tvornica je ograničila proizvodnju na gnojiva, međutim i dalje je bila klasificirana  kao opasna tvornica. U 1993. godini Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo zaštite okoliša propisali su mjere za poboljšanje sigurnosti proizvodnje gnojiva, kao i kaprolaktama, ukoliko proizvodnja istog bude nastavljena. Podnositelji zahtjeva žalili su se Europskoj komisiji, a koja je predmet ustupila sudu. U postupku pred sudom podnositelji su isticali povrede članka 2. (pravo na život), članka 8. (pravo na zaštitu fizičkog integriteta) te članka 10. (pravo na slobodu izražavanja).

2. Pravo

Što se tiče prethodnih prigovora države, sud je utvrdio da ni hitni postupak po odredbama Zakona o parničnom postupku, za uklanjanje opasnosti koja neposredno prijeti, a niti pokretanje kaznenog postupka, zbog nedavanja relevantnih informacija od strane tvornice, ne predstavljaju učinkovita domaća pravna sredstva.

U odnosu na primjenu članka 10. Konvencije, sud je prvo naglasio da javnosti ima pravo primiti informacije koje su posljedica specifične djelatnosti novinara, a koja se sastoji upravo u širenju informacija od javnog interesa. Međutim, sud je zaključio da u konkretnom slučaju podnositelji zahtjeva prigovaraju na nedostatke u sustava obavještavanja o opasnosti, a koji se temelji na Seveso direktivi koja je prenesena u nacionalno zakonodavstvo. Također, sud je istaknuo da je pripremljen plan postupanja za slučaj opasnosti (procjena rizika), na temelju izvješća tvornice, koji je poslan odjelu civilne zaštite, ali da podnositelji još uvijek nisu dobili traženu informaciju. Zaključno ESLJP je naveo da pravo primiti informaciju zabranjuje državi da ograničava osobu u primanju informacija koje bi druge osobe željele podijeliti s tom osobom (presuda Leander protiv Švedske od 26. ožujka 1987. godine). Međutim, navedena odredba ne može se tumačiti na način da predstavlja pozitivnu obvezu države da na vlastitu inicijativu prikuplja i širi informacije. Stoga je ESLJP utvrdio da članak 10. nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

U odnosu na primjenu članka 8. Konvencije, ESLJP je naglasio da navedena odredba ne sadrži samo negativne obveze države (suzdržavanje od miješanja u navedeno pravo), već uključuje i pozitivne obveze države. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da zagađenje okoliša  može utjecati na zdravlje ljudi, odnosno štetno djelovati na osobni i obiteljski život pojedinca, te je naglasio da su podnositelji morali čekati sve do 1994. godine, kad je prestala proizvodnja gnojiva, da dobiju informaciju na temelju koje bi mogli procijeniti kojem bi riziku bili izloženi ako bi nastavili živjeti u Manfredoniji. Slijedom navedenog, sud je utvrdio povredu članka 8. Konvencije, te da nije potrebno ispitivati povredu članka 2. Konvencije

3. Zaključak

Sud je utvrdio povredu članka 8. Konvencije, te da članak 10. nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

Poveznica na presudu:

http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-58135

 

2. TARSASAG A SZABADSAGJOGOKERT PROTIV MAĐARSKE (broj zahtjeva 37374/95), presuda od 14. travnja 2009. godine

Onemogućavanje nevladinoj organizaciji pristupa informaciji iz postupka koji je bio u tijeku pred Ustavnim sudom doveo je do povrede članka 10. Konvencije

1. Činjenice

U 2004. godini član Parlamenta i druge osobe podnijele su zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnosti izmjena Kaznenog zakona, a vezano za kaznena djela povezana s drogom. Sedam mjeseci kasnije, podnositelj zahtjeva, nevladina udruga aktivna u području suzbijanja droge, tražila je pristup navedenom zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Ustavni sud je odbio zahtjev podnositelja navodeći da zahtjevi koji su podneseni Ustavnom sudu mogu biti dostupni trećim osobama samo uz suglasnost podnositelja takvih podnesaka. Ustavni sud nije tražio privolu od strane člana Parlamenta. Protiv navedene odluke Ustavnog suda, podnositelj zahtjeva je podnio tužbu nadležnom regionalnom sudu, tražeći da naloži Ustavnom sudu omogućavanje pristupa informaciji. U svojoj odluci, koja je potvrđena od strane žalbenog suda, regionalni sud je naveo da tražena informacija predstavlja osobni podatak, koji se može učiniti dostupnim trećim osobama samo uz suglasnost podnositelja zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Domaći sudovi su utvrdili da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite osobnih podataka u odnosu na javni interes. U međuvremenu Ustavni sud je odlučio o ustavnosti navedenih zakonskih izmjena te objavio sažetak zahtjeva za ocjenu ustavnosti u svojoj odluci.

2. Pravo

Uvodno je ESLJP ukazao na svoju ustaljenu praksu prema kojoj javnosti ima pravo primiti informacije od javnog značaja. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva nevladina organizacija koja se bavi zaštitom ljudskih prava, uključujući i područje prava na pristup informacijama, ESLJP je podnositelja nazvao društvenim čuvarom (watchdog), čije aktivnosti su zaštićene Konvencijom jednako kao i aktivnosti medija. Sud je također utvrdio da zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnosti, koji je podnesen od strane člana Parlamenta, nedvojbeno predstavlja pitanje od javnog interesa. Nadalje, sud je istaknuo da su stvaranjem administrativnih prepreka, odnosno odbijanjem pristupa traženoj informaciji, domaće vlasti intervenirale u pripremnu fazu prikupljanja informacija od javnog interesa. Što se tiče merituma, sud je ponovio da pravo primiti informaciju sukladno članku 10. Konvencije zabranjuje državama članicama da spriječe širenje informacija koje bi druge osobe htjele primiti. Također je naglasio da se slučaj podnositelja više tiče njegove uloge watchdoga nego uskrate prava na pristup informacijama. ESLJP je istaknuo da je tražena informacija postojala i bila dostupna, te nije zahtijevala dodatni angažman. U takvoj situaciji, po stavu ESLJP-a, država je imala obvezu nesprečavanja protoka informacije zatražene od strane podnositelja zahtjeva. Osim toga, iz zahtjeva za ocjenu ustavnosti nije moguće utvrditi podatke o privatnom životu člana Parlamenta. Sud je naveo da bi bilo fatalno za slobodu medija kad bi javne ličnosti mogle cenzurirati mediji i javne rasprave u svrhu zaštite svojih osobnih prava. Zaključno, sud je utvrdio da bi prepreke, kao u ovom slučaju, mogle obeshrabriti medije i druge slične aktivnosti od izvršavanja svojih funkcija watchdoga te utjecati na njihovu sposobnost pružanja točnih i pouzdanih informacija.

3. Zaključak

Sud je utvrdio povredu članka 10. Konvencije

Poveznica na presudu:

http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-92171

 

3. KENEDI PROTIV MAĐARSKE (broj zahtjeva 31475/05), presuda od 26. svibnja 2009. godine

Uporno odbijanje domaćih tijela da postupe po presudi kojom je omogućen pristup informaciji doveo je do povrede članka 10. Konvencije

1. Činjenice

Podnositelj zahtjeva je povjesničar koji je od Ministarstva unutarnjih poslova zatražio pristup određenim informacijama, s obzirom na to da su mu iste bile potrebne za objavljivanje studije o radu službe sigurnosti u 60-im godina. Nakon što je njegov zahtjev odbijen uz obrazloženje da zatražene informacije predstavljaju državnu tajnu, podnositelj zahtjeva je kod nadležnog regionalnog suda ishodio odluku kojom mu je omogućen pristup traženim informacijama, jer su iste bile potrebne za njegovo znanstveno istraživanje. Kako je žalba Ministarstva unutarnjih poslova odbijena od strane Vrhovnog suda, Ministarstvo je obavijestilo podnositelja da će mu omogućiti pristup traženim informacijama ukoliko isti potpiše izjavu o povjerljivosti. Podnositelj zahtjeva je odbio navedeni prijedlog, te je pokrenuo postupak izvršenja navedene presude, međutim kroz razdoblje od više od 8 godina podnositelju nije omogućen pristup svim traženim informacijama. Podnositelj je podnio zahtjev ESLJP pozivajući se na povrede članka 6., 10. i 13. Konvencije.

2. Pravo

U odnosu na povredu članka 6. Konvencije, ESLJP je utvrdio da je u konkretnom slučaju postupak trajao pretjerano dugo, odnosno više od 10 i pol godina, a što je protivnu pravo na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Konvencije, pri čemu je sud kao početak relevantnog razdoblja uzeo datum kad je donesena odluka kojom je odbijen zahtjev podnositelja za pristup informacijama.

Što se tiče članka 10. Konvencije, sud je utvrdio da su podnositelju tražene informacije bile potrebne za legitimno povijesno istraživanje, a što predstavlja bitni element izvršavanja prava na slobodu izražavanja. Ispitujući je li navedeno miješanje u pravo podnositelja bilo u skladu s zakonom, ESLJP je utvrdio da uporno odbijanje domaćih tijela da postupe po presudi kojom je podnositelju omogućen pristup informacijama nema temelja u domaćem pravu, te predstavlja arbitrarno postupanje. Slijedom navedenog, utvrđena je povreda prava iz članka 10. Konvencije, te nije bilo potrebno ispitivati jesu li ispunjene ostale pretpostavke (legitimni cilj, nužnost u demokratskom društvu).

Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio i povredu prava iz članka 13. Konvencije, jer podnositelj nije imao na raspolaganju učinkovito domaće pravno sredstvo.

3. Zaključak

Sud je utvrdio povredu članka 6, 10. i 13. Konvencije

Poveznica na presudu:

http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-92663

 

4. INICIJATIVA MLADIH ZA LJUDSKA PRAVA PROTIV SRBIJE (broj zahtjeva 48135/06), presuda od 25. lipnja 2013. godine

Odbijanje omogućavanja pristupa informaciji, unatoč postojanju obvezujuće odluke za omogućavanjem pristupa informaciji, dovela je do povrede članka 10. Konvencije

1. Činjenice

Podnositelj zahtjeva je nevladina organizacija koja promiče zaštitu ljudskih prava. Od Sigurnosno obavještajne agencije (dalje u tekstu: Agencija) zatražila je podatak o tome koliko je ljudi bilo pod nadzorom Agencije u 2005. godini. Agencija je odbila navedeni zahtjev, pozivajući se na odredbe domaćeg zakona prema kojem su navedeni podaci klasificirani stupnjem tajnosti. Po žalbi podnositelja, Povjerenik za informiranje je utvrdio da je Agencija prekršila zakon, te je naložio Agenciji da podnositelju zahtjeva omogući pristup traženoj informaciji. Žalba Agencije protiv navedene odluke Povjerenika za informiranje odbijena je kao neosnovana. U 2008. godini Agencija je izvijestila podnositelja da ne posjeduje tražene informacije.

2. Pravo

ESLJP je utvrdio da pojam „sloboda pružanja informacija“ uključuje i pravo na pristup informaciji. Također je naglasio da podnositelj kao nevladina organizacija koja je uključena u pitanja od javnog interesa, izvršava ulogu tzv. watchdoga, jednaku važnu kao i uloga medija. Sud je također istaknuo da je očito da je podnositelj kao nevladina organizacija, legitimno prikupljao informacije od javnog značaja, s ciljem da ih učini dostupnim javnosti te doprinese javnoj raspravi, pa je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u podnositeljevo pravo primanja i širenja informacija. Nadalje, sud je istaknuo da je navedeno pravo podložno ograničenjima, ali da ista moraju biti u skladu s domaćim pravom, što ovdje nije slučaj. Iako je Agencija odgovorila podnositelju da ne posjeduje tražene informacije, ESLJP je smatrao navedeni odgovor neuvjerljivim, imajući u vidu prirodu informacije (broj osoba pod nadzorom), te raniji odgovor Agencije prema kojem su navedeni podaci klasificirani stupnjem tajnosti.

3. Zaključak

ESLJP je utvrdio da uporno odbijanje Agencije da postupi po obvezujućoj odluci bilo arbitrarno i u suprotnosti s domaćim pravom rezultat čega je povreda članka 10. Konvencije

Osim toga, u konkretnom slučaju ESLJP je naložio tuženoj državi da podnositelju omogući pristup traženoj informaciji u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude, naglasivši da je to jedini prikladan način da se podnositelja zahtjeva vrati u stanje koje je bilo prije povrede članka 10. Konvencije (restitutio in integrum).

Poveznica na presudu:

http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-167828}


...


5. OSTERREICHISCHE VEREINIGUNG ZUR ERHALTUNG, STARKUNG UND SCHAFFUNG PROTIV AUSTRIJE (broj zahtjeva 39537/07), presuda od 28. studenog 2013. godine

Odbijanje domaćih tijela da dostave kopije svojih odluka udruzi koja se bavi utjecajem prijenosa prava vlasništva na poljoprivrednom i šumskom zemljištu na društvo, dovela je do povrede članka 10. Konvencije

1. Činjenice

Podnositelj zahtjeva je udruga koja se bavi utjecajem prijenosa prava vlasništva na poljoprivrednom i šumskom zemljištu na društvo. Podnositelj zahtjeva je od nadležne komisije zatražio sve odluke donesene u razdoblju od 1. 1. 2005. godine s anonimiziranim podacima, te je izrazio spremnost plaćanja troškova dostave informacije. Postupajući po navedenom zahtjevu, komisija je obavijestila podnositelja da ne može udovoljiti njegovu zahtjevu, a zbog nedostatka vremena i osoba koje bi na istom radile. Nakon toga, podnositelj je od komisije tražio sve odluke donesene u razdoblju od 1. 1. 2000. godine, s anonimiziranim podacima, te je zahtijevao donošenje formalne odluke sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Komisija je odbila zahtjev podnositelja navodeći da se ne radi o informaciji u smislu odredaba Zakona o pravu na pristup informacijama. Podnositelj se žalio Upravnom sudu i Ustavnom suda, a njegove žalbe su odbijene.

2. Pravo

Sud je u bitnom ponovio svoje stajalište iz presude Tarsasag a Szabadsagjogokert protiv Mađarske, navodeći da je podnositelj zahtjeva nevladina organizacija, a koja legitimno prikuplja informacije od javnog interesa, s ciljem da ih učini dostupnim javnosti, pa je utvrdio da je došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na primanje i širenje informacija zajamčeno člankom 10. Konvencije. Nadalje, sud je utvrdio da je predmetno miješanje bilo u skladu s domaćim pravom, te da je imalo legitimni cilj zaštite prava i sloboda drugih osoba. Ispitujući nužnost navedenog miješanja u demokratskom društvu, sud je naveo da predmet treba razlikovati od predmeta Tarsasag a Szabadsagjogokert, s obzirom na to da je u navedenom predmetu tražen konkretni dokument (zahtjev za apstraktnu ocjenu ustavnostI). Sud je također uzeo u obzir spremnost podnositelja zahtjeva da plati troškova slanja informacije, kao i zahtjev podnositelja da se prekriju osobni podaci. Kako je komisija tijelo javne vlasti koje donosi odluke u građanskim stvarima, a koje su od značajnog javnog interesa, ESLJP je posebno istaknuo da niti jedna od odluka komisije nije bila javno objavljena. Nadalje ESLJP je naglasio da su domaća tijela dala relevantne razloge za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama, ali da isti nisu dovoljni. Uzimajući u obzir da je komisija imala monopol u odlučivanju o objavi svojih odluka, čime je onemogućila podnositelja zahtjeva da provede svoje istraživanje, sud je utvrdio da miješanje u pravo podnositelja nije bilo nužno u demokratskom društvu.

3. Zaključak

Sud je utvrdio povredu članka 10. Konvencije

Poveznica na presudu:

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22tabview%22:[%22document%22],%22itemid%22:[%22001-139084%22]}

 

6. ROSIIANU PROTIV RUMUNJSKE (broj zahtjeva 27329/06), presuda od 24. lipnja 2014. godine

Neprovođenje sudske odluke kojom je novinaru omogućen pristup informacijama dovelo je do povrede članka 6. i članka 10. Konvencije

1. Činjenice

Podnositelj zahtjeva je novinar, koji je od gradu podnio tri različita zahtjeva, tražeći više informacija od javnog značaja. Budući da je dobio tri kratka odgovora, koji nisu predstavljali adekvatne odgovore na njegove zahtjeve, pokrenuo je pred nadležnim upravnim sudom tri različita postupka, pokušavajući ishoditi sudsku odluku prema kojoj bi gradonačelnik bio obvezan omogućiti mu pristup traženim informacijama. Iako je žalbeni sud u sva tri postupka prihvatio zahtjeve podnositelja, te naložio gradonačelniku da mu dostavi tražene informacije, navedene odluke nisu izvršene, unatoč brojnim prigovorima podnositelja.

2. Pravo

Razmatrajući predmet s aspekta prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije, ESLJP je naveo da su domaći sudovi utvrdili da su dopisi, kojim se poziva podnositelja po preslike određenih dokumenata, podložni različitim tumačenjima, te se ne mogu smatrati odgovarajućim izvršenjem sudske odluke. S obzirom na to da informacije koje su predmet postupka nisu dostavljene sudu, ESLJP nije mogao utvrditi radi li se o informacijama koje su predmet postupka.

ESLJP je istaknuo da pravo na pristup sudu ne jamči da će država provesti svaku presudu u građanskim stvarima, bez obzira na njezinu prirodu te posljedice. Također je naglasio da bi bilo neprimjereno očekivati od pojedinca, koji je ishodio presudu u svoju korist protiv države, da pokreće postupak izvršenja protiv države. Bez obzira na navedeno, podnositelj zahtjeva je u konkretnom slučaju, u cilju izvršenja predmetnih odluka, tražio izricanje novčane kazne gradonačelniku, podnio kaznenu prijavu, te tražio izvršenje putem sudskog ovršitelja. Podnositelj zahtjeva nikad nije obaviješten o postojanju objektivnih razloga zbog kojih izvršenje presuda ne bi bilo moguće. Sve navedeno dovelo je ESLJP do zaključka da su domaća tijela lišila podnositelja prava na pristup sudu, pa je utvrđena povreda članka 6. Konvencije.

Što s tiče članka 10. Konvencije, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju postojalo miješanje u podnositeljevo pravo na slobodu izražavanja kao novinara, jer se radilo o pristupu informacijama od javnog značaja koje su mu bile potrebne u obavljanju profesije novinara. ESLJP je naglasio da je podnositelj prikupljao informacije s ciljem da ih javno priopći te doprinese javnoj raspravi vezano za pitanje dobrog upravljanja od strane grada. Što se tiče složenosti informacija i vremena za koje bi trebalo utrošiti, ESLJP je naveo da je isto istaknuto samo u kontekstu da grad podnositelju ne može dostaviti tražene informacije u kraćem roku. S obzirom na to da tužena država nije dokazala da je miješanje u pravo podnositelja bilo propisano zakonom, te da je imalo legitimni cilj, ESLJP je odbio prigovore države te utvrdio povredu članka 10. Konvencije.

3. Zaključak

ESLJP je utvrdio povredu članka 6. i 10. Konvencije

Poveznica na presudu (francuski jezik):

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22tabview%22:[%22document%22],%22itemid%22:[%22001-145277%22]}

Poveznica na sažetak presude (engleski jezik)

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22002-9550%22]}

 

7. GUSEVA PROTIV BUGARSKE (broj zahtjeva 6987/07), presuda od 17. veljače 2015. godine

Propust gradonačelnika da postupi po obvezujućoj odluci kojom je podnositeljici omogućen pristup informacijama doveo je do povrede članka 10. Konvencije

1. Činjenice

Podnositeljica zahtjeva je članica upravnog odbora, a od 2002. godine i zastupnica društva za zaštitu životinja. Podnositeljica je gradonačelniku grada Vidina podnijela tri zahtjeva za pristup informacijama. Prvim zahtjevom je tražila ugovor sklopljen između grada i trgovačkog društva u vlasništvu grada za zbrinjavanje napuštenih životinja. Drugim zahtjevom za pristup informacijama tražila je statističke podatke za 2001. i 2002. godinu o broju životinja u skloništima za životinje. Konačno, trećim zahtjevom za pristup informacijama podnositeljica je tražila informacije iz postupka javne nabave, vezano za smanjenje broja pasa lutalica. S obzirom na to da su sva tri zahtjeva podnositeljice odbijena, pokrenula je postupke pred nadležnim domaćim tijelom koje je donijelo tri odluke u korist podnositeljice zahtjeva, a koje su u bitnom potvrđene od strane višeg suda. Zbog nepostupanja gradonačelnika po pravomoćnim presuda, podnositeljica je podnijela zahtjev ESLJP-u pozivajući se na odredbu članka 10. Konvencije.

2. Pravo

Sud je naglasio da je podnositeljica tražila informacije s ciljem informiranja javnosti o pitanju napuštenih životinja te da doprinese javnoj raspravi o toj temi. Također je naveo da je ostvarivanje njezina prava bilo zaštićeno domaćim zakonodavstvom, te je utvrdio da prikupljanje traženih informacija, s ciljem da ih se učini dostupnim javnosti, ulazi u doseg članka 10. Konvencije. Iako je podnositeljica zahtjeva navedene informacije tražila u svoje ime, a ne u ime društva, sud je utvrdio da navedeno nije od utjecaja, jer je podnositeljica legitimno prikupljala navedene informacije u kontekstu njezinog rada u društvu za zaštitu životinja. Slijedom navedenog, propust gradonačelnika da postupi po pravomoćnim presudama predstavlja miješanje u pravo podnositeljice na primanje i širenje informacija. Osim toga, ESLJP je ispitivao je li navedeno miješanje bilo u skladu sa zakonom, te je utvrdio da nepostupanje gradonačelnika po pravomoćnim presudama nije imalo temelja u domaćem pravu. Kako u domaćem pravu nije bio propisan rok za izvršenje presude, sud je utvrdio da domaće pravo nije zadovoljilo uvjet predvidljivosti, jer je isključivo o volji stranke u postupku (u konkretnom slučaju grada) ovisio trenutak izvršenja presude. S obzirom na to da je sud utvrdio da miješanje u pravo podnositeljice nije bilo predviđeno zakonom, nije niti ispitivao jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni ostali elementi (legitimni cilj, nužnost u demokratskom društvu).

U konkretnom slučaju, ESLJP je također utvrdio i povredu članka 13. Konvencije, jer podnositeljica zahtjeva nije na raspolaganju imala učinkovito pravno sredstvo u domaćem pravu. Sud je utvrdio da novčano kažnjavanje zbog neizvršavanja presude nije učinkovito pravno sredstvo, a da naknada štete ne može zamijeniti specifičnu radnju koju su domaća tijela bila dužna poduzeti, odnosno omogućiti podnositeljici pristup traženim informacijama.

3. Zaključak

ESLJP je utvrdio povredu članka 10. u vezi s člankom 13. Konvencije

Poveznica na presudu:

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22tabview%22:[%22document%22],%22itemid%22:[%22001-152416%22]}

 

8. MAGYAR HELSINKI BIZOTTSAG PROTIV MAĐARSKE (Veliko vijeće), broj zahtjeva 18030/11, presuda od 8. studenog 2016. godine

Nedostavljanje podataka o imenima branitelja po službenoj dužnosti i broju njihovih imenovanja dovelo je da povrede prava podnositelja na primanje i širenje informacija zajamčeno člankom 10. Konvencije

1. Činjenice

Podnositelj zahtjeva je Mađarski helsinški odbor, nevladina udruga sa sjedištem u Budimpešti. Udruga provodi aktivnosti nadzora nad primjenom međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava u Mađarskoj. Prilikom izrade izvješća o kvaliteti obrane koju pružaju branitelji po službenoj dužnosti, udruga je od policijskih uprava zatražila imena branitelja po službenoj dužnosti koje je policija postavila u 2008. godini, te informaciju o broju imenovanja svakog od tih branitelja. Sedamnaest policijskih uprava je dostavilo tražene podatke. U dva slučaja podnositelj nije uspio u postupku protiv policijskih uprava koje su odbile dati tražene podatke. Podnositelj je prigovarao da mu je odbijanjem domaćih tijela da dostave tražene informacije povrijeđeno pravo na pristup informacijama iz članka 10. Konvencije.

2. Pravo - primjena članka 10. Konvencije

ESLJP je naglasio da zakonodavstvo većine država članica Konvencije priznaje zakonsko pravo na pristup informacijama, te postoji široki konsenzus da bi navedeno pravo trebalo priznati kako bi se omogućio nadzor od strane javnosti i pružila mogućnost stvaranja mišljenja o pitanjima koja se tiču javnog interesa. Navedeno pravo priznato je i člankom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člankom 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, a razvoju navedenog prava doprinijela je i Konvencija o pravu na pristup službenim dokumentima u okviru Vijeća Europe.

Uzimajući u obzir navedeno, ESLJP je naglasio da ga ništa ne sprječava da tumači članak 10. Konvencije na način da isti uključuje i pravo na pristup informacijama. Posebno je naglasio na pravo na pristup informacijama ne uključuje pozitivne obveze države da stvara i širi informacije po službenoj dužnosti, niti odredba članka 10. Konvencije na prenosi na podnositelje individualno pravo na pristup informaciji, niti obvezuje državu da u svakom slučaju omogući pristup informaciji podnositelju zahtjeva. Po stavu ESLJP-a, takvo pravo može proizlaziti iz pravomoćne sudske odluke ili u slučaju kad je podnositelju pristup informacijama potreban radi izvršavanja prava na primanje i širenje informacija.

Da bi se moglo utvrditi ulazi li pravo na pristup informacijama u doseg članka 10. Konvencije, potrebno je ispitati jesu li zadovoljeni sljedeći kriteriji: a) svrha za koju se informacija traži, b) priroda informacije koja se traži, c) uloga podnositelja zahtjeva u traženju i širenju informacija i d) postoji li informacija te je li ista dostupna.

U konkretnom slučaju, ESLJP je istaknuo da je informacija o imenovanim braniteljima informacija od javnog značaja, da je podnositelj izvršavao pravo na širenje informacija o pitanjima od javnog značaja, u koju svrhu mu je trebala tražena informacija, pa je zaključio da nema dvojbe da se radi o miješanju u pravo iz članka 10. Konvencije, posebno imajući u vidu da informacija postoji te da je dostupna.

U odnosu na pitanje je li miješanje u pravo podnositelja bilo opravdano, ESLJP je naglasio da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo podnositelja bilo propisano zakonom, te je imalo legitimni cilj zaštite prava  drugih osoba. Sud je posebno naglasio da se profesionalna aktivnost branitelja po službenoj dužnosti ne može smatrati privatnom stvari. Osim toga, tražena informacija se nije odnosila na konkretne radne i odluke koje branitelji po službenoj dužnosti donose u pravnom zastupanju ili savjetovanju klijenta. Također je istaknuto da tužena država ničim nije dokazala da bi omogućavanje pristupa traženim informacijama predstavljalo zadiranje u privatni život branitelja po službenoj dužnosti u smislu članka 8. Konvencije.

Po mišljenju suda, objava imena branitelja po službenoj dužnosti i broj njihovih imenovanja ne bi ih izložio javnosti iznad očekivanja koja su imali kad su pristali biti na listi branitelja po službenoj dužnosti, a njihova imena su mogla biti dostupna javnosti i na druge načine, primjerice putem liste pružatelja pravne pomoći, rasporeda sudskih ročišta te prisustvovanjem javnim ročištima (§195 presude),

Sud je naveo da je tema istraživanja koju je provodio podnositelj zahtjeva bila učinkovitost sustava obrane po službenoj dužnosti, a što je usko povezano s pravom na pošteno suđenje, koje predstavlja pravo od neizmjerne važnosti.

Mjerodavni mađarski zakon, na način na koji su ga tumačili mađarski sudovi, nije omogućavao ocjenu prava na slobodu izražavanja iz članka 10. Konvencije, pa je u konkretnom slučaju bila potrebna pažljiva ocjena jer se radilo o doprinosu raspravi od velikog značaja za javnost.

Iako su traženi podaci sadržavali i imena branitelja po službenoj dužnosti, riječ je o statističkim podacima o broju zastupanja u kaznenim postupcima u okviru nacionalnog sustava pravne pomoći koji se financira iz državnog proračuna.

3. Zaključak

ESLJP je utvrdio da je došlo do povrede članka 10. Konvencije

Poveznica na presudu:

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22tabview%22:[%22document%22],%22itemid%22:[%22001-167828%22]}

 



9. SIOUTIS PROTIV GRČKE (broj zahtjeva 16393/14), odluka o nedopuštenosti od 21. rujna 2017. godine

Zahtjev je proglašen nedopuštenim jer je nespojiv rationae materiae s odredbama Konvencije

1. Činjenice

Podnositelj zahtjeva, nakon što je u novinama pročitao članak veza za ishod parničnog postupka radi povrede prava osobnosti, po tužbi člana Parlamenta protiv poznatog poduzetnika, zatražio je od nadležnog suda kopiju navedene presude. Zahtjev podnositelja je odbijen zbog nedostatka legitimnog interesa, a u postupku pred ESLJP podnositelj zahtjeva isticao je povredu članka 10. Konvencije, odnosno da su mu domaća tijela uskratila pravo na pristup informaciji od javnog interesa.

2. Pravo

Uzimajući u obzir test naveden u predmetu Magyar Helsinki Bizottsag, u konkretnom slučaju trebalo je utvrditi je li pristup navedenoj presudi bio potreban za izvršavanje prava podnositelja na primanje i širenje informacija, u koju svrhu je potrebno utvrditi sljedeće: a) svrha za koju se informacija traži, b) priroda informacije koja se traži, c) uloga podnositelja zahtjeva u traženju i širenju informacija i d) postoji li informacija te je li ista dostupna.

a) U odnosu na svrhu zahtjeva

ESLJP je utvrdio da je predmetna odluka donesena nakon javne rasprave, da je javno objavljena i dostupna javnosti u tajništvu nadležnog suda. U konkretnom slučaju, podnositelj zahtjeva traži presliku odluke, iako mu uvid u navedenu odluku nije odbijen. Podnositelj zahtjeva, koji ni na koji način nije povezan s navedenim predmetom, svoj zahtjev temelji na pravu na bude informiran, navodeći da bi sve sudske odluke trebale biti dostupne javnosti, a što bi pridonijelo jačanju transparentnosti i odgovornosti te dobrom upravljanju. ESLJP je posebno naglasio da podnositelj zahtjeva nije naveo niti jedan razlog zbog čega bi predmetna odluka bila potrebna za ostvarivanje njegova prava na primanje i širenje informacija.

b) U odnosu na prirodu tražene informacije

ESLJP je naglasio da svaka informacija mora zadovoljiti test javnog interesa, da bi se moglo opravdati njezino omogućavanje sukladno odredbama Konvencije. U konkretnom slučaju, informacija se ticala spora između dvije privatne osobe, a nije od utjecaja niti činjenica što se radi o javno poznatim osobama.

c) U odnosu na ulogu podnositelja

ESLJP je naveo da osoba koja traži informaciju, mora isti raditi s ciljem da javnost upozna s predmetnom informacijom, obično u funkciji „watchdoga“. U konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva nije naveo takvu ulogu, pa se ne može reći da bi njegovo traženje informacije moglo predstavljati bitni element informiranje javne rasprave.

3. Zaključak

Polazeći od gore navedenih utvrđenja, ESLJP nije niti ispitivao četvrtu pretpostavku, odnosno je li informacija postoji i o njezinoj dostupnosti, pa je zahtjev proglašen nedopuštenim kao nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije

Poveznica na odluku:

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22appno%22:[%2216393/14%22],%22itemid%22:[%22001-177319%22]}

 

10. CENTAR ZA DEMOKRACIJU I VLADAVINU PRAVA PROTIV UKRAJINE (broj zahtjeva 10090/16), presuda od 26. ožujka 2020. godine

Onemogućavanje nevladinoj organizaciji prava na pristup informaciji o obrazovanju i radnom iskustvu sadržanim u životopisima kandidata za parlamentarne izbore dovela je do povrede članka 10. Konvencije.

1. Činjenice

Državno izborno povjerenstvo odbilo je dostaviti nevladinoj organizaciji kopije životopisa vođa političkih stranaka koji su kandidati na parlamentarnim izborima, navodeći da se radi o povjerljivim informacijama koje se mogu dostaviti trećim osobama samo uz njihovu suglasnost. Nevladina organizacija je dobila samo dio podataka, koji su bili objavljeni na internetskoj stranici Državnog izbornog povjerenstva.

2. Pravo

Što se tiče primjene članka 10. Konvencije, ESLJP je naglasio da je navedeni predmet jedan od prvih predmeta nakon presude Velikog vijeća u predmetu Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske. Sud je prvo konstatirao da je podnositelj tražio kopije životopisa, a ne samo određene podatke iz životopisa. Podnositelj zahtjeva je pristao da se adrese i brojevi telefona kandidata ne učine dostupnim, a što se tiče podataka o članovima obitelji, sud je naveo da podnositelj zahtjeva nije objasnio zbog čega navedeni podatak nije mogao dobiti iz drugih izvora, pa u tim dijelovima sud nije utvrdio postojanje osnove za utvrđenje povrede članka 10. Konvencije.

Što se tiče informacija o obrazovanju i radnom iskustvu, ESLJP je primijenio četiri kriterija iz presude Magyar Helsinki Bizottsag protiv Mađarske:

1. svrha informacije - podnositelj zahtjeva je naveo da je tražio predmetne informacije radi ispitivanja integriteta kandidata, s obzirom na ranije kontroverze vezano za obrazovne kvalifikacije. Iako su tražene informacije djelomično javno objavljene, ESLJP je naveo da je podnositelj zahtjeva naveo uvjerljive razloge, odnosno da su mu navedeni podaci potrebni kako bi iste usporedio s podacima o imovini kandidata, a istu informaciju nisu mogli dobiti iz drugih izvora.

2. priroda informacije - ESLJP je utvrdio da javnosti ima pravo biti upoznata s traženim informacijama, u kontekstu izbornog procesa, odnosno da se radi o informaciji od javnog interesa

3. uloga podnositelja - ESLJP je utvrdio da je podnositelj zahtjeva u konkretnom slučaju imao ulogu društvenog čuvara (watchdog)

4. informacija postoji i bila je dostupna - ESLJP je utvrdio da je odbijanjem pristupa traženim informacijama povrijeđena bit prava na primanje i širenje informacija zajamčena člankom 10. Konvencije. Nadalje, sud je utvrdio da je miješanje u pravo podnositelja bilo propisano zakonom i da je imalo legitimni cilj zaštite prava trećih osoba. Što se tiče nužnosti u demokratskom društvu, sud je smatrao da objava traženih informacije ne bi kandidate izložila javnosti iznad očekivanja koja su imali kad su pristali biti kandidati na parlamentarnim izborima, posebno imajući u vidu da je domaće zakonodavstvo navedene informacije smatralo javnim, odnosno dostupnim informacijama. Zaključno, sud je utvrdio da domaća tijela nisu uspostavila pravičnu ravnotežu između prava na pristup informacijama i prava na zaštitu osobnih podataka, posebno imajući u vidu da ničim nije učinjena vjerojatnim šteta koja bi navodno mogla nastati kandidatima, pa navedeno miješanje u pravo podnositelja nije bilo nužno u demokratskom društvu.

3. Zaključak

Sud je utvrdio povredu članka 10. Konvencije

Poveznica na presudu:

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22tabview%22:[%22document%22],%22itemid%22:[%22001-201896%22]}

 

11. STUDIO MONITORI I DRUGI PROTIV GRUZIJE (broj zahtjeva 44920/09 i 8942/10), presuda od 30. svibnja 2020. godine

Odbijanje pristupa kaznenim spisima, odnosno rješenjima o pritvoru, koji se ne odnose na podnositelje zahtjeva, nije dovelo do povrede članka 10. Konvencije

1. Činjenice predmeta

I. i II. podnositelji zahtjeva su nevladina organizacija, odnosno novinar, kojim je odbijen pristup kaznenim predmetima koji se ne odnose na njih. Treće podnositelj je odvjetnik, koji je tražio kopije rješenja o pritvoru u šest kaznenih predmeta s kojima ni na koji način nije povezan.

2. Pravo

Da bi se moglo utvrditi primjenjuje li se članak 10. Konvencije u situaciji kad tijelo javne vlasti odbije omogućiti pristup informaciji, potrebno je ispitati jesu li zadovoljeni sljedeći kriteriji: a) svrha za koju se informacija traži, b) priroda informacije koja se traži, c) uloga podnositelja zahtjeva u traženju i širenju informacija i d) postoji li informacija te je li ista dostupna.

U konkretnom slučaju, I. i II. podnositelji zahtjeva nisu precizirali razlog zbog kojeg traže pristup kaznenim spisima, odnosno zbog čega bi isto bilo potrebno radi ostvarivanje prava na primanje i širenje informacija. Osim toga, nadležno domaće tijelo je pozvalo podnositelje zahtjeva da navedu svrhu podnošenja svog zahtjeva, ali oni nisu postupili po navedenom pozivu.

ESLJP je u konkretnom slučaju smatrao odlučnom i činjenicu da su I. i II. podnositelji bili u mogućnosti nastaviti sa svojim istraživačkim radom, bez obzira što nisu dobili traženu informaciju. Također je uzet u obzir i navod II. podnositelja koji je izjavio da nije trebao predmetnu informaciju za novinarsko istraživanje, već da se radilo o pitanju principa, odnosno da dobiju sudsku potvrdu da njegovo pravo na primanje i širenje informacija ne može biti ograničeno.

U odnosu na III. podnositelja zahtjeva, ESLJP je također naglasio da isti nije objasnio razlog zbog kojeg traži kopije relevantnih sudskih odluka. Osim toga, nije jasno kako bi uloga podnositelja zahtjeva mogla zadovoljiti kriterij iz članka 10. Konvencije s obzirom na to da podnositelj zahtjeva nije novinar niti predstavnik „watchdoga“. Podnositelj nije dokazao u čemu bi se sastojao javni interes za traženom informacijom. Iako je podnositelj zahtjeva navodio da se u konkretnom slučaju radi o sudskim odlukama u kaznenim postupcima koji se vode protiv visokorangiranih državnih dužnosnika zbog korupcije, ESLJP je naveo da ta činjenica sama po sebi nije dovoljna za omogućavanje pristupa cjelovitim preslikama navedenih sudskih odluka.

3. Zaključak

Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede članka 10. EKLJP.

Poveznica na presudu:

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22tabview%22:[%22document%22],%22itemid%22:[%22001-200435%22]}

 

Odluke i mišljenja Europskog suda za ljudska prava u području pristupa informacijama možete potražiti ovdje.

 

  • Europski sud pravde

Odluke i mišljenja Europskog suda pravde u području pristupa informacijama možete potražiti ovdje.

 

  • Europski ombudsman

Odluke i mišljenja Europskog ombudsmana u području pristupa informacijama možete potražiti ovdje.

 


Tijela za zaštitu prava na pristup informacija drugih država


 

 



Otvorena dozvola
Djelo "Tražilica Odluka i Mišljenja", čiji je autor Povjerenik za informiranje Republike Hrvatske, ustupljeno je pod Otvorenom dozvolom/Open Licence - The Republic of Croatia.
British Embassy ZagrebStranica je izrađena uz potporu Britanskog veleposlanstva u Republici Hrvatskoj