KLASA: UP/II-008-07/17-01/245
URBROJ: 401-01/05-17-3
Zagreb, 11. 7. 2017.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ………, novinarke Jutarnjeg lista, Zagreb, Koranska 2, izjavljene protiv odgovora Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 23. 12. 2016. godine i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: 008-01/17-01/30, URBROJ: 511-01-11-17-3 od 7. 3. 2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se odgovor Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 23. 12. 2016. godine i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: 008-01/17-01/30, URBROJ: 511-01-11-17-3 od 7. 3. 2017. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim odgovorom od 23. 12. 2016. godine, Ministarstvo unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je povodom zahtjeva za pristup informacija ……… (u daljnjem tekstu: žaliteljica) u bitnom obavijestilo žaliteljicu kako joj nisu u mogućnosti dati osobne podatke građana koji su stekli hrvatsko državljanstvo, već su joj dostavili samo tabelarni prikaz broja osoba primljenih u hrvatsko državljanstvo, prema državljanstvu i prema ministarstvu koje je dalo pozitivno mišljenje za njihov primitak u hrvatsko državljanstvo. Žaliteljica je zahtjevom za pristup informacijama od 20. 12. 2016. godine zatražila od Ministarstva dostavu sljedećih informacija: 1. Koliko je stranaca od 2000. godine do danas steklo hrvatsko državljanstvo temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94 i 130/11); 2. O kojim je osobama riječ (ime, prezime državljanstvo koje su osobe imale prije stjecanja hrvatskog državljanstva ili ga još uvijek imaju); 3. Na čiji prijedlog i uz kakvo obrazloženje je svaka od navedenih osoba dobila hrvatsko državljanstvo?
Osporenim rješenjem Ministarstva usvojen je zahtjev žaliteljice u dijelu koji se odnosi na dostavu podataka o broju osoba koje su stekle hrvatsko državljanstvo temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu, podaci o državljanstvima koje su stjecatelji prethodno imali te podaci o ministarstvima koja su dala mišljenje u predmetima stjecanja hrvatskog državljanstva na osnovu članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu. U ostalom dijelu žaliteljičin zahtjev je odbijen kao neosnovan, temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 2., a u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer zatražene informacije predstavljaju zakonom zaštićene osobne podatke.
Zaključkom Povjerenice za informiranje KLASA: UP/II-008-07/17-01/245, URBROJ: 401-01/05-17-2 od 10. 7. 2017. godine spojene su upravne stvari: rješavanje o žalbama protiv odgovora Ministarstva od 23. 12. 2016. godine i rješenja Ministarstva KLASA: 008-01/17-01/30, URBROJ: 511-01-11-17-3 od 7. 3. 2017. godine, u predmetima ostvarivanja prava na pristup informacijama KLASA: UP/II-008-07/17-01/244 i KLASA: UP/II-008-07/17-01/245, prema članku 44. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).
Protiv navedenog odgovora i rješenja Ministarstva žaliteljica je pravovremeno izjavila žalbe u kojima u bitnom navodi kako joj je Ministarstvo na zahtjev odgovorilo djelomično, dostavljajući joj samo brojčane podatke o strancima koji su stekli hrvatsko državljanstvo temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu od 2000. godine do danas. Žaliteljica nadalje smatra kako javni interes za objavom traženih informacija u ovom slučaju preteže nad pravom na zaštitu osobnih podataka te ujedno naglašava kako se Agencija za zaštitu osobnih podataka, povodom upita žaliteljice, nije usprotivila njezinom zahtjevu upućenom Ministarstvu, već je predložila Ministarstvu provođenje testa razmjernosti i javnog interesa. Žaliteljica navodi kako je javni interes sadržan u činjenici da dodjela hrvatskog državljanstva temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu spada u diskrecijsku ovlast tijela javne vlasti koja nije podvrgnuta nikakvom, a pogotovo učinkovitom i kvalitetnom nadzoru, odnosno kako mogućnost naknadne objave podataka o osobama koje su stekle državljanstvo temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kao i objave argumentacije nadležnog državnog tijela o postojanju posebnog državnog interesa za dodjelu državljanstva u svakom pojedinom slučaju, djelovat će kao snažan preventivni faktor u sprečavanju moguće zloupotrebe pri dodjeli državljanstva po navedenoj osnovi. Žaliteljica smatra kako objava razloga kojima se obrazlaže postojanje državnog interesa i imena osoba koje su stekle hrvatsko državljanstvo po toj osnovi ne može ugroziti njihova temeljna ljudska prava i slobode, te kako činjenica da je netko stekao hrvatsko državljanstvo diskrecijskom odlukom nadležnog držanog tijela sama po sebi nije difamatorna za tu osobu, ako je doista utemeljena na stvarnom državnom interesu. Žaliteljica drži kako stjecanje hrvatskog državljanstva nije činjenica koje bi se itko trebao stidjeti, niti je riječ o činjenici koja bi mogla ugroziti fizičku, pravnu ili bilo koju drugu sigurnost osobe koja je na taj, u odnosu na druge tražitelje privilegiran način, stekla hrvatsko državljanstvo, osim u slučajevima u kojima su osobe hrvatsko državljanstvo stekle u postupku zaštite svjedoka ili kako maloljetnici temeljem državljanstva svojih roditelja, u kojim je slučajevima žaliteljica spremna uvažiti razloge zaštite njihova identiteta. Žaliteljica, osim toga, smatra kako su pitanja koja je uputila Ministarstvu u potpunosti sukladna članku 6. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03, 118/06, 41/08, 130/11, 106/12 – pročišćeni tekst), odnosno kako informacije nije prikupljala u većem opsegu nego što je to nužno da bi se postigla utvrđena svrha, već je u pitanjima zatražila samo bitne informacije potrebne za novinarsko rasvjetljavanje teme stjecanja hrvatskog državljanstva na temelju utvrđenog posebnog državnog interesa, a ne, primjerice, podatke o kućnim adresama te skupine hrvatskih državljana, njihovom OIB-u, zdravstvenom kartonu, privatnim navikama i sklonostima, prihodima i imovinskom stanju, maloljetnim osobama ili sličnim osobnim podacima čija bi javna objava mogla naštetiti njihovim temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Žaliteljica stoga od Povjerenice za informiranje traži da uvaži njezinu žalbu i omogući joj pristup traženim informacijama.
Žalbe su osnovane.
U žalbenom postupku je utvrđeno kako je Ministarstvo prilikom rješavanja žaliteljičinog zahtjeva za pristup informacijama nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, nakon čega je neodgovarajuće primijenio zakonske odredbe.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.
Nastavno na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. U tom smislu, tijelo javne vlasti je dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima podupire postojanje izuzetka od pristupa propisanog člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2. i 3., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.
Odredbom članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Sukladno članku 16. stavku 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavka 3. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Ministarstvo je po sudu Povjerenice za informiranje u ovoj upravnoj strani propustilo prikazati činjenice i okolnosti koje opravdavaju uskratu zatražene informacije te je ujedno propustio provesti test razmjernosti i javnog interesa na način propisan člankom 16. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Naime, bez obzira što je Ministarstvo formalno provelo test razmjernosti i javnog interesa, u žalbenom postupku je utvrđeno kako tijelo javne vlasti nije u konkretnom slučaju dalo argumente zašto bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u predmetnoj upravnoj stvari zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen, te nije obrazložilo zašto prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes.
Citiranje odredbi Zakona o zaštiti osobnih podataka ne predstavlja provođenje testa razmjernosti i javnog interesa jer ne daje nikakva obrazloženja zbog čega prevladava potreba prava na ograničenje, odnosno kakve su to moguće ugroze te koji je njihov stupanj i način manifestiranja, imajući na umu konkretnu informaciju zatraženu zahtjevom.
Slijedeći ustavnopravnu normu koja regulira pravo na pristup informacijama, vidljivo je kako Ministarstvo nije utvrdilo da je ograničenje prava na pristup informacijama razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u ovoj konkretnoj upravnoj stvari, odnosno u svakom pojedinom slučaju, te nužno u slobodnom i demokratskom društvu.
Posebno je važno napomenuti kako je gotovo nemoguće provesti test razmjernosti i javnog interesa grupno za sve slučajeve stjecanja državljanstva temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu, budući da se u ovom slučaju radi o broju od skoro 800 predmeta koji su specifični svaki na svoj način.
U tom je smislu Ministarstvo bilo dužno razmotriti odredbu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je propisano da ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju iz stavka 2. i 3. ovog članka, preostali dijelovi informacije učinit će se dostupnim.
U žalbenom je postupku utvrđeno postojanje javnog interesa za traženom informacijom, prvenstveno jer se o ovom slučaju radi o žaliteljici koja je novinarka i koja prikuplja informacije za potreba novinskog članka, odnosno za potrebe informiranja javnosti o temi stjecanja državljanstva temeljem članka 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Međutim, u ovom je slučaju važan i potencijalni javni interes, koji se nalazi u činjenici da tijelo javne vlasti odlučuje o pitanju stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem diskrecijske ocjene, i to u slučaju kada norma izričito predviđa da bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku.
Institut državljanstva je konstitutivan element svake države, što se i potvrđuje u članku 1. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske, kojim je propisano kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Nadalje, člankom 9. Ustava Republike Hrvatske je propisano kako se hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje zakonom, a osim toga, propisano je kako državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije. Člankom 10. Ustava Republike Hrvatske je propisano kako Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom.
Osim nekoliko navedenih bitnih prava koje Ustav Republike Hrvatske jamči hrvatskim državljanima u odnosu na Republiku Hrvatsku, važno je naglasiti kako državljanstvo implicira čitav spektar prava poput aktivnog i pasivnog biračkog prava (npr. parlamentarni izbori, izbor Predsjednika RH), pravo obavljati javne poslove i biti primljen u javne službe, pravo odlučivati na referendumu, pravo na razne oblike državne zaštite (socijalnu, zdravstvenu, diplomatsku i dr.).
Slijedom navedenog, primanje u hrvatsko državljanstvo pored obveza nosi i čitav niz prava, stoga je njegovo dobivanje detaljno regulirano Zakonom o hrvatskom državljanstvu koji taksativno navodi načine stjecanja hrvatskog državljanstva, od kojih je jedno stjecanje državljanstva prirođenjem (naturalizacijom).
Stjecanje državljanstva prirođenjem se ne događa po samoj sili zakona, kao primjerice stjecanje državljanstva podrijetlom, već je potreban zahtjev stranca za primanje u državljanstvo te rješenje Ministarstva o primitku u hrvatsko državljanstvo.
Drugim riječima, za primanje u hrvatsko državljanstvo prirođenjem potreban je akt državne vlasti, uz prethodno zadovoljenje uvjeta propisanih člankom 8. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Međutim, postoji izuzetak od potrebe zadovoljavanja uvjeta propisanih člankom 8. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je i predmet ovog upravnog postupka, a propisan je člankom 12. stavkom 1. navedenog Zakona, u kojem stoji kako stranac čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1. - 4. ovoga Zakona. Člankom 12. stavkom 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu je propisano kako nadležno ministarstvo daje mišljenje o postojanju interesa za primitak u hrvatsko državljanstvo strancu iz stavka 1. ovoga članka.
Dakle, u slučaju članka 12. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu glavni razlog mogućnosti stjecanja hrvatskog državljanstva leži u sintagmi „interes za Republiku Hrvatsku“, koju diskrecijski procjenjuje Ministarstvo, uz prethodno mišljenje nadležnog ministarstva.
Osim što je pojam „interes za Republiku Hrvatsku“ poprilično apstraktan i neodređen te je podložan različitim tumačenjima tijela javne vlasti, u ovom slučaju problem predstavlja i nedostatak sudske kontrole nad upravnim aktom kojim se odlučuje o primanju u državljanstvo, budući da je člankom 4. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17) propisano kako se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.
S obzirom na navedeno, vidljivo je kako postoji javni interes da se sazna što predstavlja „interes za Republiku Hrvatsku“ da se određeni stranac primi u hrvatsko državljanstvo, te se ne bi mogao unaprijed zauzeti stav da takve informacije predstavljaju zaštićene osobne podatke, budući da bi sudržavljani osobe koja je primljena u hrvatsko državljanstvo trebali imati mogućnost doznati razloge zbog kojih ta osoba dobiva pravo konzumirati ista prava koja imaju i oni.
Primjerice, kada vrhunski strani sportaš dobiva hrvatsko državljanstvo, budući da je interes hrvatskog sporta, dakle i interes Republike Hrvatske, da takav sportaš predstavlja i promovira Hrvatsku svojim rezultatima u svijetu. U tom slučaju ne bi bilo nikakve prepreke niti ugrožavanja osobnih podataka tog sportaša kada bi se informacije o razlozima njegovog stjecanja hrvatskog državljanstva dale na uvid javnosti, a takvi podaci su se i javno objavljivali, primjerice na poveznici: https://www.24sata.hr/sport/stranci-koji-su-dobili-drzavljanstvo-i-oduzili-se-hrvatskoj-199887. Osim toga, Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora je za takve situacije donijelo 2009. godine Pravilnik o davanju mišljenja Hrvatskog olimpijskog odbora o interesu hrvatskog športa povodom zahtjeva športaša stranog državljanstva za davanje potpore stjecanju hrvatskog državljanstva.
Uvidom u mišljenje Agencije za zaštitu osobnih podataka razvidno je kako Agencija, kojoj je glavna djelatnost zaštita osobnih podataka fizičkih osoba, apriorno ne zauzima stajalište da se u ovoj upravnoj stvari radi o zaštićenim osobnim podacima, već ukazuje na potrebu provedbe testa razmjernosti i javnog interesa.
Povjerenica za informiranje je nakon provedenog žalbenog postupka temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješila kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
Naime, službenici Ureda povjerenice za informiranje su dana 24. 4. 2017. godine izvršili uvid u prostorijama Ministarstva u dio informacija na koje se odnosi žaliteljičin zahtjev, odnosno izvršen je uvid u excel tablice koje predstavljaju neslužbenu evidenciju o fizičkim osobama primljenim u hrvatsko državljanstvo, međutim, da bi se došlo do svih podataka koje žaliteljica traži svojim zahtjevom za pristup informacijama, potrebno je izvršiti uvid u svaki pojedinačni spis predmeta.
Ministarstvo je u ponovnom postupku dužno utvrditi činjenično stanje na način da razmotriti postoje li na predmetnoj informaciji ograničenja od pristupa propisana člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno primjenjuju li se uopće odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama. Ako na informaciji postoji Zakonom propisano ograničenje od pristupa, tijelo javne vlasti mora imati na umu i mogućnost djelomičnog omogućavanja pristupa informaciji. Ministarstvo je potom dužno prikazati utvrđeno činjenično stanje u spisu predmeta i potkrijepiti ga odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
Ministarstvo u svakom pojedinom predmetu treba razmotriti informacije iz sporne točke 2. i 3. žaliteljičinog zahtjeva te u svakom konkretnom slučaju procijeniti može li se žaliteljici omogućiti pristup podacima o imenu i prezimenu osobe koja je stekla hrvatsko državljanstvo, ranijem državljanstvu te osobe, te, ukoliko posjeduje taj podatak, ima li još uvijek to državljanstvo, na čiji prijedlog je svaka od navedenih osoba dobila hrvatsko državljanstvo i uz kakvo obrazloženje. Ministarstvo je dužno razmotriti nalaze li se svi predmetni podaci u rješenju o primitku u hrvatsko državljanstvo ili se neki podaci nalaze zasebno u spisu predmeta, npr. mišljenje ministarstva, obrazloženje primanja u državljanstvo i sl.
Ministarstvo je dužno razmotriti postoji li na zatraženoj informaciji ograničenje propisano člankom 15. Zakona o pravu, primjerice je li informacija klasificirana stupnjem tajnosti, postoji li potreba zaštite osobnih podataka maloljetnika i sl., odnosno primjenjuju li se uopće odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ako se, primjerice, radi o informacijama koje se tiču sigurnosno-obavještajnog sustava Republike Hrvatske. U slučajevima postojanja ograničenja, te kada je to predviđeno člankom 16. Zakona o pravu na pristup informacijama, potrebno je provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Iz konteksta žaliteljičinog zahtjeva za pristup informacijama, te naknadno njezine žalbe, proizlazi kako ona traži podatke o osobama koje su hrvatsko državljanstvo stekle po pravnoj osnovi članka 12. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a ne prema članku 12. stavka 2. navedenog Zakona, koji se odnosi na bračne drugove stranaca koji su stekli hrvatsko državljanstvo i za koje nije potrebno mišljenje nadležnog ministarstva, odnosno kod kojih se ne procjenjuje poseban interes za Republiku Hrvatsku da steknu državljanstvo.
Prilikom rješavanja ove upravne stvari svakako treba uzeti u obzir i postojanje novinskih članaka koji se bave stjecanjem hrvatskog državljanstva prirođenjem u slučajevima nekolicine kontroverznih osoba koje su imale problema sa zakonom u svojim matičnim državama, primjerice na poveznici: http://www.glas-slavonije.hr/230857/1/Do-drzavljanstva-se-ne-moze-preko-veze-osim-ako-niste-nogometas-ili-mafijas, stoga se opravdano postavlja pitanje kriterija koji su u tim slučajevima bili presudni.
Stoga javni interes za predmetnim informacijama i posljedično upoznatost javnosti s navedenim podacima može znatno doprinijeti odgovornosti tijela javne vlasti, ali i jačanju povjerenja u institucije.
Ministarstvo također treba imati na umu odredbu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama, te u određenim, zakonom propisanim slučajevima ograničavanja pristupa informaciji, prije donošenja odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa na način da utvrdi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. ovog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.