KLASA: UP/II-008-07/16-01/307
URBROJ: 401-01/05-17-4
Zagreb, 19. 5. 2017.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ……… iz Zagreba, ………, izjavljene protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, KLASA: UP/I-008-01/16-01/02, URBROJ: 338-01-06-16-01 od 10. 6. 2016. godine u predmetu ostvarivanja prava na ponovnu uporabu informacija, donosi sljedeće.
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, KLASA: UP/I-008-01/16-01/02, URBROJ: 338-01-06-16-01 od 10. 6. 2016. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO) odbijen je zahtjev za dopunu ili ispravak dane informacije ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojom su zatražene mjesečne vrijednosti vezane uz potrošnju lijekova na recept (bez posebno skupih lijekova) koji se financiraju od strane HZZO-a za razdoblje 2000. – 2015. godine, i to mjesečni trošak lijekova na recept u HRK, mjesečni broj pakiranja, mjesečni broj recepata i broj osiguranika HZZO-a u pojedinom mjesecu, u formatu Excel tablice formata 192 reda i 4 stupca. Zahtjev je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da je HZZO utvrdio kako nema osnove za dopunu ili ispravak informacije iz članka 24. ovog Zakona.
Protiv pobijanog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuje žalbu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene zakona. Žalitelj navodi kako je netočno da HZZO ne raspolaže mjesečnim vrijednostima temeljenih parametara poslovanja vezano uz lijekove, budući da su traženi parametri sumirani na godišnjoj razini i navode se u izvješćima o poslovanju HZZO-a. Žalitelj je osim toga uočio kako se u izvješću HZZO-a za 2013. godinu navodi da HZZO koristi napredan sustav praćenja potrošnje lijekova koji prikuplja podatke na dnevnoj razini. Žalitelj također navodi kako su izvješća o potrošnji lijekova sastavni dio financijskih izvješća ustanova u zdravstvu koji sadrže podatke na mjesečnoj, kvartalnoj i godišnjoj razini. Žalitelj navodi kako su u dijelu reference za broj osiguranika dati djelomični podaci koji se odnose samo za posljednji mjesec, a preko navedenog izvora nije moguće pristupiti podacima o broju osiguranika za sve mjesece u traženom periodu. Žalitelj navodi kako godišnje vrijednosti nisu tražene u njegovom podnesku, već isključivo mjesečne vrijednosti koje su drugačija vrsta informacija i ne mogu se ekstrapolirati iz javno dostupnih referenci. Žalitelj navodi kako je spreman primiti tražene informacije u bilo kojem obliku i formatu jer da nedostatak traženog formata ne predstavlja razlog za odbijanje. Žalitelj navodi kako je njegov zahtjev pogrešno proslijeđen Agenciji za lijekove i medicinske proizvode, budući da navedena Agencija prikuplja podatke o potrošnji lijekova, ali ne na mjesečnoj već samo na godišnjoj razini. Žalitelj smatra kako je evidentno da HZZO posjeduje tražene podatke na mjesečnoj razini te da se ne može govoriti o tajnosti niti uskrati podataka, obzirom da se radi o depersonaliziranim, anonimiziranim, agregiranim vrijednostima koje su temeljni parametri poslovanja lijekovima koji se financiraju iz javnih sredstava osiguranika građana RH, stoga predlaže Povjerenici za informiranje da uvaži njegovu žalbu, poništi rješenje tijela javne vlasti i omogući mu pristup zatraženoj informaciji.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žalitelj zahtjevom za ponovnu uporabu informacija od 10. 5. 2016. godine zatražio mjesečne vrijednosti vezane uz potrošnju lijekova na recept (bez posebno skupih lijekova) koji se financiraju od strane HZZO-a za razdoblje 2000. – 2015. godine, i to mjesečni trošak lijekova na recept u HRK, mjesečni broj pakiranja, mjesečni broj recepata i broj osiguranika HZZO-a u pojedinom mjesecu, u formatu Excel tablice formata 192 reda i 4 stupca, za nekomercijalnu svrhu.
U spisu predmeta je također dostavljen dopis, KLASA: 008-01/16-01/30, URBROJ: 338-01-06-16-02 od 23. 5. 2016. godine, kojim je HZZO odgovorio na žaliteljev zahtjev za ponovnu uporabu informacija, a kojim je HZZO žalitelja obavijestio da ne raspolaže informacijama o mjesečnom trošku lijekova na recept u HRK, mjesečnom broju pakiranja te mjesečnom broju recepata na način zatražen zahtjevom, stoga je taj dio zahtjeva ustupio Agenciji za lijekove i medicinske proizvode koja obavlja poslove praćenja potrošnje lijekova. U vezi žaliteljevog pitanja o broju osiguranih osoba po mjesecima, HZZO je žalitelja uputio na službena izvješća na svojoj internetskoj stranici te na poveznicu na kojoj su objavljeni podaci o broju osiguranih osoba. S obzirom da se žalitelj, nezadovoljan navedenim odgovorom, obratio HZZO-u 6. 6. 2016. podneskom naslovljenim kao žalba, HZZO je navedeni podnesak tretirao kao zahtjev za dopunu odnosno ispravak informacije te je donio pobijano rješenje od 10. 6. 2017. godine.
Povjerenica za informiranje je od HZZO-a dopisom, KLASA: UP/II-008-07/16-01/307, URBROJ: 401-01/05-16-02 od 5. 7. 2016. godine, zatražila dostavu zatražene informacije ukoliko je HZZO posjeduje odnosno pružanje dodatnih dokaza kao odgovor na žaliteljevu žalbu, kako bi se mogla donijeti odluka u drugostupanjskom postupku.
HZZO je dopisom, KLASA: UP/I-008-01/16-01/02, URBROJ: 338-01-06-16-04 od 12. 7. 2016. godine ukratko ponovio kronologiju ove upravne stvari te je naglasio kako ne raspolaže zatraženim informacijama. HZZO je ujedno naveo odredbu članka 27. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano u svrhu ponovne uporabe tijela javne vlasti nemaju obvezu informaciju izraditi, prilagođavati ili izdvajati dijelove informacija, ako to zahtijeva nerazmjeran utrošak vremena ili sredstava. HZZO zaključuje kako davanje informacije žalitelju u skladu s njegovim zahtjevom, ali i u neobrađenom obliku, zahtijevalo bi nerazmjeran utrošak vremena ili sredstava HZZO-a, kao i dodatni angažman radnika HZZO-a nauštrb njihovih redovnih radnih obveza, pa je iz navedenog razloga žalitelj upućen na javno objavljene podatke HZZO-a, a dio zahtjeva proslijeđen je Agenciji za lijekove i medicinske proizvode koja obavlja poslove praćenja potrošnje lijekova.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako utvrdi da nema osnove za dopunu ili ispravak dane informacije iz članka 24. ovog Zakona.
Odredbom članka 24. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je tijelo javne vlasti obvezno odlučiti o zahtjevu za dopunu, odnosno ispravak informacije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva, sukladno odredbama članka 23. ovog Zakona.
Člankom 27. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako se na pitanja koja nisu posebno uređena ovom glavom primjenjuju na odgovarajući način ostale odredbe ovoga Zakona.
Sijedom navedenog, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je HZZO prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je neodgovarajuće primijenio zakonske odredbe na temelju kojih se rješava ova upravna stvar.
HZZO je pogrešno primijenio odredbe procesnog prava prilikom ustupanja dijela žaliteljevog zahtjeva Agenciji za lijekove i medicinske proizvode, budući da navedena Agencija ne raspolažem zatraženim podacima o potrošnji lijekova na mjesečnoj već na godišnjoj razini, o čemu je žalitelj obaviješten odgovorom putem e-mail dana 14. 6. 2106. godine. Agencija je u istom e-mailu obavijestila žalitelja kako nema ovlasti nadzora nad propisivanjem lijekova, stoga ne raspolaže podacima o broju izdanih recepata za lijekove, no prema dostupnim informacijama, ovim podacima bi mogao raspolagati HZZO.
HZZO je također pogrešno uputio žalitelja da se informacija o broju osiguranih osoba Zavoda po mjesecima nalazi na internetskim stranicama tijela javne vlasti, budući da se tamo nalaze samo djelomični podaci, odnosno podaci za posljednji mjesec, a ne za period od 2000. do 2015. godine.
U žalbenom postupku su provjereni žaliteljevi navodi te je izvršen uvid u Izvješće HZZO-a za 2013. godinu, na poveznici http://www.hzzo.hr/wp-content/uploads/2014/05/HZZO_izvjesce_2013_KB_FINAL.pdf?b52815, u kojem je navedeno kako je izvještajni sustav eLijekoviBI namijenjen praćenju potrošnje lijekova na recept, te da se podaci prikupljaju na dnevnoj bazi.
Iz navedenog proizlazi kako HZZO vodi zatražene informacije u elektroničkom obliku, međutim, niti u pobijanom rješenju, niti u odgovoru na žalbu HZZO ne daje obrazloženje zbog čega nije u mogućnosti pružiti žalitelju informaciju u zatraženom obliku.
HZZO osim toga u dopisu, KLASA: UP/I-008-01/16-01/02, URBROJ: 338-01-06-16-04 od 12. 7. 2016. godine, nije pružio nikakve dodatne dokaze niti obrazloženja zašto ne može omogućiti žalitelju informaciju u traženom obliku.
Naime, s obzirom na to da se u predmetnom dopisu navodi da bi davanje informacije žalitelju zahtijevalo nerazmjeran utrošak vremena i sredstava kao i dodatni angažman radnika, HZZO navedenom tvrdnjom ukazuje na činjenicu da posjeduje zatražene informacije, međutim možda ne u obliku u kojem ih je zatražio žalitelj.
HZZO pritom samo citira odredu članka 27. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, ne dajući nikakva objašnjenja u kojem se obliku podaci vode, u kojim vremenskim intervalima, vode li se u zatraženom periodu oduvijek u elektroničkom obliku ili se određeni dio vodi u pisanom obliku, što znači nerazmjeran utrošak vremena i sredstava u konkretnom slučaju te postoji li informatička mogućnost obrade podataka na način na koji žalitelj traži.
U svrhu ponovne uporabe informacija tijela javne vlasti nemaju obvezu informaciju izraditi, prilagođavati ili izdvajati dijelove informacija ako to zahtijeva nerazmjeran utrošak vremena ili sredstava. Međutim, tijelo javne vlasti u obvezi je razmotriti posjeduje li dokumentaciju ili drugi zapis podataka, npr. elektronički, iz koje proizlazi tražena informacija.
U žalbenom postupku utvrđeno je da postoje određene proturječnosti. Naime, s jedne strane se u gore citiranom očitovanju HZZO-a od 12. 7. 2016. godine navodi kako bi davanje informacije žalitelju u skladu s njegovim zahtjevom, ali i u neobrađenom obliku, zahtijevalo nerazmjeran utrošak vremena ili sredstava HZZO-a, kao i dodatni angažman radnika HZZO-a nauštrb njihovih redovnih radnih obveza, a s druge strane se u pobijanom rješenju zaključuje da HZZO ne posjeduje tražene informacije. Pritom se u obrazloženju pobijanog rješenja niti ne navodi i obrazlaže koji bi to sve angažman HZZO trebao poduzeti da dođe do traženih informacija. Očito je da je žaliteljev pokušaj da dođe do traženih informacija zaustavljen u samom startu, a što je protivno cilju Zakona o pravu na pristup informacijama. HZZO je bio u obvezi razmotriti posjeduje li dokumentaciju ili elektronički zapis podataka iz kojih proizlaze tražene informacije te utvrditi postoje li razlozi za uskratu pristupa traženim podacima, može li žalitelju omogućiti zatražene informacije u drugačijem obliku, koliki je to nerazmjeran utrošak vremena i sredstava te dodatan angažman radnika HZZO-a kada bi se žalitelju omogućila ponovna uporaba zatraženih informacija u zatraženom obliku.
Napominje se da HZZO ima pravo na naknadu stvarnih materijalnih troškova koji nastanu pružanjem informacija i naknadu troškova dostave traženih informacija, a obračun se vrši sukladno Kriterijima za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, broj 12/14 i 15/14). Stoga prije dostave traženih informacija HZZO ima pravo žalitelju naplatiti stvarne materijalne troškove i troškove dostave traženih informacija.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da HZZO zbog specifičnosti tražene informacije nije Povjerenici za informiranje, sukladno svojim zakonskim obvezama, dostavio cjeloviti spis predmeta, čiji su sastavni dio zahtjevom zatražene informacije, a što je nužno za postupanje u drugostupanjskom postupku po žalbi protiv rješenja prvostupanjskog tijela, stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništeno prvostupanjsko rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.