KLASA: UP/II-008-07/15-01/446

URBROJ: 401-01/05-16-04

Zagreb, 18. 11. 2016.

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ……… iz Makarske, ………, izjavljene protiv rješenja Turističke zajednice Grada Makarske, ur.br. 1236/15 od 23. 9. 2015. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama,  donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Turističke zajednice Grada Makarske, ur.br. 1236/15 od 23. 9. 2015.godine.

2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Turističke zajednice Grada Makarske (u daljnjem tekstu: TZ Grada Makarske) odbijen je  zahtjev za pristup informacijama ……… i ……… (u daljnjem tekstu: žaliteljica)  od  16. 9. 2015. godine, temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. i članka 15. stavka 2. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer žaliteljica zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu, te je ujedno zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

Žaliteljica je na pobijano rješenje pravovremeno izjavila žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuju žalbu jer joj je tijelo javne vlasti rješenjem odbilo zahtjev za pristup informacijama od 16. 9. 2015. godine, kojim je od tijela javne vlasti zatražila informaciju  i neposredan uvid u sve poslovanje (bruto bilancu i kartice komitenata, ugovore i visinu iznosa isplata) TZ Grada Makarske. Žaliteljica navodi kako je tijelo javne vlasti odbilo njezin zahtjev suprotno odredbama članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, te kako je nepotpuno i pogrešno utvrdilo činjenično stanje, nakon čega je pogrešno primijenilo odredbe materijalnog prava. Žaliteljica  navodi kako ne zna zašto tijelo javne vlasti spominje u rješenju njezinog malodobnog sina ………, i njezinog supruga, jer on sa firmom nema ništa te nije čak ni zaposlenik iste. Žaliteljica navodi kako je tijelo javne vlasti bojkotira, te joj ne želi pružiti niti jednu informaciju, a u pitanju je potrošnja milijunskih iznosa. Žaliteljica još navodi kako su informacije objavljene na internetskoj stranici kontradiktorne i općenite, stoga je iz svega navedenog vidljivo da ne postoje razlozi za odbijanje zahtjeva, tako da žaliteljica predlaže Povjerenici za informiranje da poništi rješenje tijela javne vlasti i omogući joj pristup traženoj informaciji.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od  16. 9. 2015. godine zatražila da joj se omogući uvid i preslika dokumentacije koja sadrži sve isplate prema kojima je turistička zajednica surađivala na bilo koji način (pojedinačno svaku uplatu i isplatu) kroz 2013., 2014. i 2015. godinu.

U obrazloženju pobijanog rješenja tijelo javne vlasti upozorava na naglu narav žaliteljičinog supruga, učestalom verbalnom vrijeđanju i agresivnim ispadima prema djelatnicima TZ Grada Makarske, a posebice prema njezinom direktoru, protiv kojega je podnio više optužnih prijedloga koji se tiču odnosa privatne naravi. U obrazloženju rješenja se potom navodi kako žaliteljica, te njezin  sin i suprug podnose funkcionalno povezane zahtjeve, čime se očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kad zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija, ili zahtjeva kojima se traži veliki broj informacija, dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, što je temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona navedeno kao razlog za donošenje rješenja o odbijanju zahtjeva. TZ Grada Makarske nadalje navodi kako bi omogućavanje žaliteljici uvida u dokumentaciju predstavljalo ujedno povredu odredbi Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst), jer su u navedenim dokumentima vidljivi osobni podaci, kao što su adresa stanovanja, brojevi tekućih i žiro-računa, osobni identifikacijski broj i jedinstveni matični broj građana. Slijedom navedenog, postupljeno je sukladno članku 15. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je informacija odnosno dio informacije zaštićen zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka, a davanje uvida u predmetnu informaciju bi službenike ureda izložilo mogućim prekršajnim sankcijama iz članka 36. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka. Tijelo javne vlasti još navodi kako su zatražene informacije zaštićene o temeljem članka 68. Statuta TZ Grada Makarske,a  u skladu s odredbama članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu  na pristup informacijama. Tijelo javne vlasti ujedno navodi koje su sve informacije objavljene na internetskim stranicama TZ Grada Makarske sukladno članku 10. Zakona o pravu na pristup informacijama. Slijedom navedenog, tijelo javne vlasti smatra kako su zatražene informacije javno dostupne, te kako je u ovom slučaju došlo do očite žaliteljičine zlouporabe prava na pristup informacijama, a sam zahtjev je nedovoljno precizan i razumljiv, te nisu definirane koje isplate i prema kome, stoga TZ Grada Makarske  mišljenja kako je odbijanje zahtjeva za pristup informacijama opravdano i utemeljeno na zakonskim odredbama.

U žalbenom postupku je prvenstveno potrebno ispravno utvrditi stranke postupka, a to su ……… kao žaliteljica i TZ Grada Makarske kao tijelo javne vlasti protiv čijeg rješenja je uložena žalba. TZ Grada Makarske pogrešno zaključila kako je podnositelj zahtjeva, ali i žalitelj, uz ……… i njezin sin ………, međutim iz dokumentacije je razvidno kako je Tomislav Lozo j.d.o.o. naziv tvrtke, tako da je stranka u postupku isključivo ………

Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2. i 3., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.

Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu, dok je točkom 4. istog članka i stavka Zakona propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom koji se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.

Nastavno na navedene zakonske odredbe, na kojima je utemeljeno pobijano rješenje, Povjerenica za informiranje je u žalbenom postupku utvrdila kako je TZ Grada Makarske, prilikom rješavanja žaliteljičinog  zahtjeva za pristup informacijama od 16. 9. 2015. godine, nepotpuno utvrdila činjenično stanje te je neodgovarajuće primijenila odredbe materijalnog prava.

Naime, člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.

S obzirom na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno  je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. U tom smislu, tijelo javne vlasti je dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima podupire postojanje izuzetka od pristupa propisanog člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja.

Načelo utvrđivanja materijalne istine, kao jedno od okosnica svakog upravnopravnog postupka, trebalo bi u slučaju kada se diskvalificira ustavno pravo korisnika na pristup informacijama posebno doći do izražaja, tako da bi prvostupanjsko tijelo u rješenju trebalo prezentirati činjenice i okolnosti na način da se nedvosmisleno utvrdi korisnikova namjera da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

TZ Grada Makarske u obrazloženju pobijanog rješenja utvrđuje činjenično stanje iznoseći svoje stajalište o karakteru i temperamentu žaliteljičina supruga, međusobnim razmiricama i sukobima, ne pružajući pritom nikakve materijalne dokaze.

U tom smislu TZ Grada Makarske primjenjuje ad hominem argumentaciju, a s obzirom da je žaliteljica u ovom slučaju suprotstavljena stranka, takva argumentacija je jednakovrijedna kao i žaliteljičina i ne preteže niti na jednu stranu.

Ukoliko procjenjujemo žaliteljičinu namjeru da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, trebali  bi razmotriti njezin interes za informacijama koje traži i relevantnost zatraženih informacija za širu zajednicu, učestalost podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i način obraćanja prema tijelu,  opseg zatraženih informacija i moguće opterećenje koje bi tijelo javne vlasti imalo prilikom omogućavanja pristupa informaciji.

Razmatrajući žaliteljičin interes da dođe do zatražene informacije, potrebno je napomenuti kako je žaliteljica, zajedno sa suprugom, privatni iznajmljivač, te je kao takva obveznica plaćanja članarine turističkoj zajednici. Bez obzira na razmirice koje postoje između tijela javne vlasti i žaliteljice, nedvojbeno je kako kod žaliteljice postoji stvarni interes da dođe do zatražene informacije, budući da je zanima potrošnja proračunskog novca turističke zajednice, u koji proračun i sam jednim dijelom doprinosi. U tom smislu ne možemo utvrditi žaliteljičinu malicioznost prilikom podnošenja zahtjeva, niti njezinu namjeru da šikanira zaposlenike turističke zajednice.

Nadalje, budući da se TZ Grada Makarske financira iz boravišne pristojbe i članarine, dakle parafiskalnih nameta utvrđenih posebnim zakonima, odnosno javnim sredstvima, u ovom slučaju postoji i širi javni interes za informacijom o potrošnji proračunskog novca turističke zajednice, te bi u tom slučaju trebalo ukazati na odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je propisano da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne  javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.

Drugim riječima, raspolaganje  javnim sredstvima bi trebalo biti automatski dostupno javnosti, osim u rijetkim slučajevima u kojima je zatražena informacija temeljem posebnog zakona klasificirana određenim stupnjem tajnosti.

Što se tiče učestalosti podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i načinu podnošenja zahtjeva, odnosno načinu komunikacije, u drugostupanjskom postupku je utvrđeno kako su žaliteljica, te njezin suprug, podnijeli tijelu javne vlasti svega 3 zahtjeva za pristup informacijama.

Bez obzira što tijelo javne vlasti u pobijanom rješenju ukazuje na  agresivne ispade i tešku narav žaliteljičinog supruga, utvrđeno je da zahtjevi za pristup informacijama žaliteljice, te njezinog supruga, ne sadrže pejorativni diskurs, nisu zlonamjerno intonirani te ne sadrže nikakve insinuacije glede rada i djelovanja TZ Grada Makarske. Gledano sa pozicije podnositeljičinog zahtjeva, predmetni zahtjevi su u skladu sa načelom međusobnog poštovanja i suradnje, propisanog člankom 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.

Iako su predmetni zahtjevi za pristup informacijama voluminozni, te očito predstavljaju opterećenje za  tijelo javne vlasti potkapacitirano djelatnicima, to nije odlučni i prevladavajući razlog da se utvrdi namjera zlouporabe.

Naime, podnositelj zahtjeva može biti pravno neuka stranka, koja ne razumije opseg posla koje će tijelo javne vlasti imati prilikom pružanja informacije, jer, primjerice, nije svjesna da će se određeni dijelovi informacije morati zaštiti temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka, tako da objektivno gledajući, njezin zahtjev će predstavljati teret za  tijelo javne vlasti.

Međutim, prilikom utvrđivanja bića djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, najveću ulogu ima utvrđivanje subjektivnog odnosa podnositelja zahtjeva prema cilju koji postiže podnošenjem zahtjeva: je li to ostvarivanje prava na pristup informacijama i interes za dobivanjem određenih informacija, ili je to šikaniranje i opterećivanje rada tijela javne vlasti i njegovih djelatnika, bez stvarne namjere da se dođe do traženih informacija.

Slijedom navedenog, tijelo javne vlasti u pobijanom rješenju nije dokazalo žaliteljičinu namjeru da zloupotrebljava svoje pravo na pristup informacijama, niti je dokazalo da žaliteljica nasumično traži informacije koje ga u stvari ne zanimaju i koje nisu od interesa za širu javnost.

Ukoliko tijelo javne vlasti smatra da je zahtjev za pristup informacijama nedovoljno precizan i razumljiv, kao što to navodi u pobijanom rješenju, trebalo je postupiti sukladno članku  20. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama i zatražiti da žaliteljica u roku od 5 dana ispravi zahtjev za pristup informacijama, što je tijelo propustilo učiniti.

U žalbenom postupku je također utvrđeno da tijelo javne vlasti nije trebalo u pobijanom rješenju pružiti dodatni razlog uskraćivanja pristupa informaciji, odnosno ograničiti pristup jer informacija ujedno predstavlja poslovnu tajnu i zaštićene osobne podatke, s obzirom da je tijelo uskratilo informaciju temeljem zlouporabe prava na pristup informacijama.

Kada tijelo utvrđuje zlouporabu prava pristup informacijama, ne ulazi u daljnji meritum postupka i nije dužno provesti test razmjernosti i javnog interesa, jer se u slučaju zlouporabe zatražena informacija ne procjenjuje sadržajno i sa pozicije prevladavajućeg javnog interesa.

Međutim, budući da je tijelo javne vlasti kao jedno od razloga uskrate informacije navelo i da informacija predstavlja poslovnu tajnu  i da je zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka, ispravno provođenje postupka nalaže i provođenje testa razmjernosti i javnog interesa.

Uvidom u pobijano rješenje je utvrđeno kako je tijelo javne vlasti u njegovoj izreci navelo da je provelo test razmjernosti i javnog interesa, međutim uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja to nije utvrđeno.

Slijedom navedenog, neprihvatljivo je uskraćivanje pristupa informacijama temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. i točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa.

Test razmjernosti i javnog interesa je procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes. Kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno je utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2., 3. i 4 ovog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Kako bi se u potpunosti zadovoljile procesne pretpostavke donošenja odbijajućeg rješenja, TZ Grada Makarske treba uzeti u obzir da je u slučaju kada  postoji razlog za ograničenje iz članka 15. stavka 2., 3. i 4 Zakona o pravu na pristup informacijama obvezno  provesti test razmjernosti i javnog interesa.

Ujedno, s obzirom da TZ Grada Makarske u obrazloženju pobijanog rješenja naglašava da je dio informacija zaštićen Zakonom o zaštiti osobnih podataka, potrebno je razmotriti i odredbu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je propisano da ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, preostali dijelovi informacije učinit će se dostupnim.

Tijelo javne vlasti u pobijanom rješenju također spominje članak 68. Statuta TZ Grada Makarske, temeljem kojega su zatražene informacije navodno zaštićene kao poslovna tajna. Navedenim člankom Statuta je propisano kako poslovnu tajnu Zajednice čine isprave i podaci čije bi odavanje neovlaštenoj osobi bilo protivno poslovanju Zajednice i štetilo interesima i poslovnom ugledu Zajednice. Ujedno je propisano kako predsjednik određuje koje su isprave i podaci  poslovna tajna, kako i ostala pitanja u vezi s poslovnom tajnom, te da su poslovnu tajnu dužni  čuvati svi članovi i zaposleni u Uredu koji na bilo koji način saznaju za ispravu ili podatak koji je utvrđen kao poslovna tajna. Povreda odredaba ovog Statuta koja se odnosi na poslovnu tajnu je teža povreda radne dužnosti.

Poslovnu tajnu prema članku 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.), predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Osim što tijelo javne vlasti nije dostavilo dokaz da je zatražena informacija označena kao  poslovna tajna, TZ Grada Makarske je, teleološki gledano, pogrešno protumačila institut poslovne tajne, a samim time ga je i pogrešno primijenila kao razlog uskrate informacije. Naime, primjena instituta poslovne tajne kao ograničenja od pristupa ne može biti u pozivanju na definiciju instituta poslovne tajne koja se spominje u Statutu, već  ratio legis instituta poslovne tajne nalazimo u jasnom i nedvosmislenom identificiranju razloga zbog kojih bi davanje određenih podataka dovelo do štetnih posljedica za nečije gospodarske interese.

U ovom slučaju primjena instituta poslovne tajne bi trebala biti isključena iz ranije navedenog razloga, odnosno zbog činjenice što se zatražena informacija odnosi na potrošnju javnih sredstava, stoga bi trebala biti automatski dostupna.

Slijedom navedenog odredba Zakona o pravu na pristup informacijama u ovom slučaju derogira primjenu Statuta TZ Grada Makarske, s obzirom da lex superior derogat legi inferiori.

Iako se tijelo javne vlasti u obrazloženju rješenja poziva na proaktivnu objavu zatraženih informacija na internetskim stranicama TZ Grada Makarske, u drugostupanjskom postupku je utvrđeno da se  sadržajno ne radi o istim informacijama, odnosno o informacijama koje je žaliteljica zatražila svojim zahtjevom.

Budući da TZ Grada Makarske nije sukladno svojim zakonskim obvezama Povjerenici za informiranje dostavila cjeloviti spis predmeta (čiji su sastavni dio u zahtjevu zatražene informacije), koji je nužan u drugostupanjskom postupku po žalbi protiv rješenja prvostupanjskog tijela, te nije pružio nikakve dokaze koji potkrepljuju navode iz osporenog rješenja da je počinjena zloupotreba prava na pristup informacijama, niti je iz osporenog rješenja razvidno da je tijelo javne vlasti provelo test razmjernosti i javnog interesa u dijelu kojim se pristup informaciji uskraćuje temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, nužno je poništiti osporeno rješenje te vratiti predmet na prvostupanjski postupak.

S obzirom na opsežnost zatražene dokumentacije tijelo javne vlasti nije dostavilo Povjerenici za informiranje zatražene informacije, već su djelatnici Ureda povjerenice dana 10. 12. 2015. godine izvršili uvid u iste, te je utvrđeno kako se zatražena informacija nalazi u nekoliko desetaka registara, stoga bi  u ponovnom postupku tijelo javne vlasti trebalo točno identificirati informaciju s obzirom na žaliteljičin zahtjev i riješiti ga sukladno zakonskim odredbama.

U postupku prije donošenja rješenja nadležno tijelo mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pridržavajući se pri tome pravila koja vrijede za dokazni postupak.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, činjenice prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti ih odgovarajućim dokazima, te utvrditi mogu li se preslike zatraženih informacija ili određenih dijelova zatraženih informacija temeljem odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama dostaviti žalitelju i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku  riješiti ovu upravnu stvar.

Prilikom rješavanja zahtjeva prvostupanjsko tijelo treba uzeti u obzir da se, ukoliko su se zatražene isplate TZ Grada Makarske isplaćivala pravnim osobama, navedena sredstva odnose na potrošnju javnih sredstava te bi trebale biti javno dostupne, sukladno odredbi članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Ukoliko informacije iz zahtjeva sadrže osobne podatke fizičkih osoba, odnosno ukoliko postoji neki drugi razlog za ograničenje informacija, prvostupanjsko tijelo bi trebalo postupiti sukladno odredbi članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je propisano da ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju iz stavka 2. i 3.  ovog članka, preostali dijelovi informacije učinit će se dostupnim, i to ime i prezime i iznos koji je isplaćen, uzimajući u obzir da se radi o potrošnji javih sredstava. Potrebno je imati u vidu i odredbu članka 19. Zakona o pravu na pristup informacijama prema kojemu tijela javne vlasti imaju pravo na naknadu stvarnih materijalnih troškova nastalih pružanjem informacije te dostavom informacije, a sukladno Kriterijima za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, broj 12/14. i 15/14.) koje je donijela Povjerenica za informiranje. Ukoliko tijelo javne vlasti i dalje smatra da žaliteljica zlorabi pravo na pristup informacijama, tu tvrdnju je potrebno potkrijepiti odgovarajućim dokazima.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred  Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                                           POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.