KLASA: UP/II-008-07/15-01/539
URBROJ: 401-01/05-16-03
Zagreb, 9. 9. 2016.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ………, Gradac, ………, izjavljene protiv rješenja Hrvatske radiotelevizije, urbroj: 2286/15 od 30. 11. 2015. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske radiotelevizije, urbroj: 2286/15 od 30. 11. 2015. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatske radiotelevizije (u daljnjem tekstu: HRT), odbačen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žaliteljica) od 16. 11. 2015. godine temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer tijelo javne vlasti ne posjeduje zatražene informacije te nema daljnjih saznanja gdje se one nalaze.
Žaliteljica je na pobijano rješenje HRT-a pravovremeno izjavila žalbu Povjerenici za informiranje, u kojoj u bitnom navodi kako odgovor HRT-a smatra potpuno neprihvatljivim, budući da je riječ o rashodima i prihodima javne ustanove koji bi trebali potpuno transparentni i dostupni javnosti. Žaliteljica potom navodi kako se prvo pitanje odnosilo na troškove koje je HRT uložio u digitalizaciju od početka ovog procesa do danas. Navedeni se troškovi odnose prije svega na troškove nabavke tehničke opreme, edukacije kadrova i pokretanje novih TV kanala, stoga je žaliteljici teško zamisliti da javna institucija poput HRT-a u svojem proračunu nema evidenciju takvih troškova. Uz izlaganje dokaza, žaliteljica se pita kako je moguće da su informacije o ulaganjima u digitalizaciju bile dostupne 2008. godine, a nisu dostupne 2015. godine. Osim toga, žaliteljica navodi kako je riječ o rashodima javne ustanove koji bi trebali biti potpuno transparentni i dostupni javnosti. Žaliteljica potom navodi kako se drugo pitanje odnosilo na uštede HRT-a od početka digitalizacije do danas, te kako se navedene uštede odnose prvenstveno na smanjenje naknade za emitiranje Prvog i Drugog programa Hrvatske televizije u digitalnom dobu, kao i na sve ostale uštede koje HRT smatra važnim navesti. Žaliteljica navodi kako doista ne može prihvatiti objašnjenje kako HRT ne posjeduje ove informacije, i nema saznanja gdje se nalaze. Mišljenja je kako bi HRT ipak trebao biti upoznat s iznosima godišnje naknade za emitiranje, te podatkom koliko je ista iznosila u analognom dobu, a koliko u digitalnom dobu televizijskog emitiranja. Žaliteljica zatim ponavlja kako je, osim toga, riječ o prihodima i rashodima javne ustanove koji bi trebali biti potpuno transparentni i dostupni javnosti. Žaliteljica zatim navodi kako se treće pitanje odnosilo na broj kućanstava „analognih otoka“ satelitskim TV signalom i ulaganja HRT-a u nabavku i dostavu satelitskih kartica ovim kućanstvima. Žaliteljica navodi kako je upoznata s podatkom kako je HRT gledateljima koji žive na području analognih otoka dostavljao obavijest o gašenju analognih pretvarača na njihovom području, te ih pozvao da se jave kako bi im, bez naknade, poslali HRT SAT kartice, koje će im, uz odgovarajuću satelitsku opremu, omogućiti nesmetan prijam programa HRT-a putem satelita. Žaliteljica je mišljenja kako bi na HRT-u ipak trebala postojati evidencija o osobama koje su ovu mogućnost i iskoristile, kao i evidencija troškova uslijed nabavke HRT SAT kartica. Žaliteljica stoga ponovno navodi kako je riječ o rashodima javne ustanove koji bi trebali biti potpuno transparentni i dostupni javnosti. Žaliteljica temeljem iznijetog iskazuje zabrinutost činjenicom da HRT ne posjeduje informaciju o višemilijunskim ulaganjima nastalim uslijed procesa digitalizacije televizije, plaćenih novcem hrvatskih građana, uštedama koje je ostvario uslijed ovog procesa, kao i da „nema saznanja gdje se informacije nalaze.“ Slijedom navedenog, žaliteljica od Povjerenice za informiranje traži da poništi rješenje HRT-a i da joj omogući pristup traženim informacijama.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 16. 11. 2015. godine zatražila sljedeće informacije: „1. Koliko je u razdoblju od početka procesa digitalizacije do danas HRT uložio u ovaj proces (po godinama i po aktivnostima); 2. Koliko je u razdoblju od početka procesa digitalizacije do danas HRT uštedio financijskih sredstava (po godinama i po aktivnostima), 3. Koliko je HRT nakon prelaska na digitalno emitiranje uložio na u pokrivanje kućanstava „analognih otoka“ satelitskim tv signalom? O kolikom se ukupnom broju kućanstava radi?
Člankom 23. stavkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
Nastavno na navedene zakonske odredbe, Povjerenica za informiranje je u žalbenom postupku utvrdila kako je HRT prilikom rješavanja žaliteljičinog zahtjeva za pristup informacijama od 16. 11. 2015. godine, neodgovarajuće proveo upravnopravni postupak, kako je nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te je nepravilno primijenio odredbe materijalnog prava.
Slijedom navedenog, neprihvatljivo je uskraćivanje pristupa informacije samim citiranjem zakonske definicije i bez davanja dodatnih obrazloženja ili dokaza.
Naime, člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) je propisano kako u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari, i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.
U tom smislu, potrebno je naglasiti kako u obrazloženju pobijanog rješenja ne postoji niti jedan dokaz, niti jedno logično obrazloženje i održiva teza iz koje bi proizašlo da tijelo javne vlasti, koje djeluje k tome u javnom interesu i troši javni novac, ne zna koliki su njezini prihodi niti njezini rashodi.
Uz činjenicu što iz odredbi Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“, broj 137/10, 76/12) proizlazi obveza djelovanja HRT-a u javnom interesu, razvidno je kako je HRT financiran sredstvima mjesečne pristojbe, odnosno zakonom utvrđenim parafiskalnim nametom pomoću kojega se omogućava djelovanje HRT-a u javnom interesu.
U skladu s navedenim HRT bi u određenom opsegu bio dužan i proaktivno, na svojim internetskim stranicama objavljivati informacije iz članka 10. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u odnosu na ovaj slučaj pogotovo financijska izvješća, podatke o prihodima i rashodima tijela javne vlasti, podatke o izvršenju financijskog plana i slično.
Osim toga, članak 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka iz stavka 1. ovog članka, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.
Dakle, bitno je naglasiti da bi bilo kakvo raspolaganje javnim sredstvima, što uključuje i radiotelevizijsku pristojbu, trebalo biti automatski dostupno javnosti, uz ograničeno izuzeće kada se radi o klasificiranim informacijama.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništeno prvostupanjsko rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
Prilikom ponovnog rješavanja zahtjeva za pristup informacijama prvostupanjsko tijelo treba utvrditi posjeduje li izrađene informacije koje je žalitelj zatražio zahtjevom za pristup informacijama, odnosno dokumente iz kojih proizlaze informacije koje je žalitelj zatražio, te posjeduje li određeni dio zatraženih informacija. Ukoliko tijelo javne vlasti utvrdi postojanje izrađenih informacija, dužno je riješiti zahtjev sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.
Informacije koje se traže mogu se nalaziti u više različitih dokumenata, izvještaja, računa i slično. Tijelo javne vlasti nije dužno stvoriti novu informaciju, međutim, to ne znači da tijelo javne vlasti ne može identificirati zatraženu informaciju u različitim izvorima, te potom riješiti zahtjev za pristup informacijama.
Potrebno je naglasiti kako je člankom 19. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da tijelo javne vlasti ima pravo tražiti od korisnika naknadu stvarnih materijalnih troškova koji nastanu pružanjem informacije, sukladno članku 17. ovog Zakona, kao i na naknadu troškova dostave tražene informacije. Na zahtjev korisnika tijelo javne vlasti dužno je dostaviti način izračuna naknade.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.