KLASA: UP/II-008-04/13-01/319
URBROJ: 567-06/05-13-05
Zagreb, 24. listopada 2013.
Agencija za zaštitu osobnih podataka, na temelju članka 25. stavka 3., a u vezi članka 66. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.), povodom Žalbe ………, Zagreb, ………, izjavljene protiv Rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, KLASA: UP/I-004-01/13-01/00003, URBROJ: 533-01-13-0002, od 27. kolovoza 2013. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se Rješenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, KLASA: UP/I-004-01/13-01/00003, URBROJ: 533-01-13-0002, od 27. kolovoza 2013. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim Rješenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (u daljnjem tekstu: MZOS) odbijen je Zahtjev ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) za ostvarivanje prava na pristup informacijama, temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer MZOS ne posjeduje tražene informacije.
Žalitelj je protiv osporenog Rješenja pravovremeno izjavio Žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuje Žalbu na gore citirano Rješenje MZOS-a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Žalitelj u iscrpnoj i vrlo dobro argumentiranoj Žalbi ukazuje na propuste tijela javne vlasti, dajući razloge zašto smatra da MZOS posjeduje zatražene informacije te ukazujući na obaveze koja tijela javne vlasti imaju u provedbi savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, ali i na obaveze čuvanja arhivskog gradiva sukladno pravilima arhivistike.
Žalitelj, između ostalog, dokazuje kako je MZOS vlasnik traženih informacija te dovodi u pitanje čak i namjerno uništavanje informacija, sa svrhom kako bi se osujetila žaliteljeva namjera da dođe do istih.
Do navedenog zaključka žalitelj dolazi temeljem kratkoće vremenskog razdoblja čuvanja zatraženih informacija, a što se protivi svim pravilima arhivistike.
Namjerno uništenje zatraženih informacija bi, prema žalitelju, dovelo do određenih reperkusija, odnosno počinjenja kaznenog djela sukladno Kaznenom zakonu, te prekršaja propisanog Zakonom o pravu na pristup informacijama.
Žalitelj zaključno navodi kako je postupanje tijela javne vlasti u ovom predmetu suprotno Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama koje propisuju objavljivanje dokumenata u svrhu savjetovanja s javnošću, a nadasve u suprotnosti sa svrhom koju ima predmetno savjetovanje u razvoju demokratskih tendencija i transparentnosti prilikom donošenja propisa.
Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom tijelu da utvrdi kako je Žalba osnovana, da poništi pobijano Rješenje MZOS-a od 27. kolovoza 2013. godine i da mu omogući pristup zatraženim informacijama.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj Zahtjevom za pristup informacijama od 25. srpnja 2013. godine zatražio od MZOS-a sljedeće informacije: 1. Ministrovu ispravu kojom je imenovao Radnu skupinu za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 94/13); 2. Svih 48 očitovanja prispjelih u javnu raspravu o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi tijekom lipnja 2013.
U drugostupanjskom postupku je utvrđeno kako je MZOS pogrešno utvrdio činjenično stanje, nakon čega je pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, uvidom u obrazloženje pobijanog Rješenja utvrđeno je kako je prilikom odbacivanja zahtjeva iz točke 1. žaliteljevog Zahtjeva za pristup informacijama citiran članak 35. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11 i 12/13.), koji, između ostalog propisuje, da središnja tijela državne uprave pripremaju nacrte prijedloga propisa iz svog djelokruga. MZOS iz toga izvodi zaključak kako iz navedenog Zakona ne proizlazi obaveza ministra za imenovanjem radne skupine za pripremu zakona ili propisa.
Ovom izjavom je MZOS samo ustvrdio nepostojanje obaveze da se izradi zatražena informacija, ali nije dokazao da zatražena informacija nije izrađena, odnosno da ne postoji.
Ukoliko informacija postoji, odnosno tijelo javne vlasti je posjeduje, ili možda zna da je posjeduje neko drugo tijelo, obavezno je, prilikom razmatranja Zahtjeva, upotrijebiti odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, ali kao da informacija postoji, bez obzira je li ili nije bilo u obvezi izraditi traženu informaciju.
Žalitelj je u svojoj Žalbi dokazao postojanje Radne skupine, koja se, vjerojatno, nije formirala sama od sebe, stoga je najbolja adresa za upućivanje Zahtjeva za pristup informacijama bila ona MZOS-a, koji bi vjerojatno trebao raspolagati nekim dokumentom o formiranju Radne skupine.
Što se točke 2. žaliteljevog Zahtjeva tiče, žalitelj je prilično uspješno demantirao navod MZOS-a „kako ne postoji obveza pohranjivanja pojedinačnih pristiglih primjedbi i prijedloga po okončanju provedbe savjetovanja“, na način da je detaljno citirao propise koji se bave temom arhivistike, a iz kojih jasno proizlazi obaveza čuvanja arhivskog gradiva, i to u minimalnom trajanju od godine dana, odnosno kako se svako izlučivanje arhivskog gradiva mora obaviti uz pismeno odobrenje nadležnog arhiva, što znači da se arhivsko gradivo nikako ne bi smjelo namjerno uništavati odnosno, u ovom slučaju, brisati.
Budući da žalitelj u svojoj Žalbi implicira namjerno uništenje zatražene informacije, potrebno je citirati odredbu članka 61. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako će se novčanom kaznom od 20.000,00 do 50.000,00 kuna kazniti za prekršaj fizička osoba koja ošteti, uništi, sakrije ili na drugi način učini nedostupnim dokument koji sadrži informaciju, u namjeri da onemogući ostvarivanje prava na pristup informacijama, dok stavak 4. istog članka propisuje kako će se za prekršaj iz stavka 3. ovog članka kazniti tijelo javne vlasti i odgovorna osoba u tijelu javne vlasti novčanom kaznom od 20.000,00 do 50.000,00 kuna.
Nadalje, postavlja se pitanje u kojem je opsegu službenik za informiranje MZOS-a izvršio potragu sa zatraženom informacijom. Možda su predmetna očitovanja i izbrisana sa pojedinih računala u MZOS-u, no niti u kojem slučaju nije dokazano kako je zatražena informacija izbrisana sa servera MZOS-a.
U ponovljenom postupku MZOS je dužan pružiti dokaz, pribavljen od strane ovlaštenog informatičara, kako se zatražene informacije uistinu ne nalaze na severu niti na pojedinim računalima MZOS-a.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništeno prvostupanjsko Rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, slijedeći pritom upute iz ovog Rješenja, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog Rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave Rješenja.
ZAMJENICA RAVNATELJA
Dubravka Dolenc, dipl. iur.