KLASA: UP/II-008-07/24-01/904
URBROJ: 401-01/10-25-8
Zagreb, 7. ožujka 2025.
Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15 i 69/22), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Su-i-36/24 od 8. listopada 2024. godine, u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-i-36/24 od 8. listopada 2024. godine kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko tijelo) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je tražio presliku prve presude vijeća u predmetu Rev-453/22, koja je proslijeđena Službi evidencije, te presliku cjelokupne korespondencije između vijeća i suca evidentičara, temeljem članka 15. stavka 2. točke 7., članka 15. stavka 3. točke 1. i članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da žalbu ulaže zbog bitne povreda postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je razlog podnošenja zahtjeva presuda Suda EU u predmetu broj C-554/21 od 11. srpnja 2024. godine u kojoj je zauzeto shvaćanje da ovlasti službe evidencije sudske prakse, koja ima ovlast odgoditi donošenje odluke te davati upute sudskim vijećima nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom Ugovora o Europskoj uniji. Smatra da kao punomoćnik stranke u predmetu broj: Rev-453/22 ima pravo znati je li i na koji način služba evidencije postupala u navedenom predmetu. Smatra da je neosnovano pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 128. i članka 130. Zakona o parničnom postupku. Dalje ističe da postupanje Službe evidencije sudske prakse nije zaštićeno tajnošću ili zabranom pristupa traženim podacima. Navodi da zahtjev za pristup informacijama predstavlja jedino pravno sredstvo kojim je moguće doći do tražene informacije. Ističe da traženi podatak postoji u spisu Rev-453/22, odnosno da je na omotu vidljivo tko je sudac evidentičar. Ističe da tražena informacija sadržajno odgovara utvrđenjima iz presude Suda EU u predmetu C-554/21 od 11. srpnja 2024. godine. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je neosnovana.
Postupajući po navedenom zahtjevu, prvostupanjsko tijelo donijelo je osporeno rješenje koje je predmet postupka.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis predmeta na nadležno postupanje.
Sukladno članku 15. stavku 2. točki 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji u ostalim slučajevima propisanim zakonom.
Prema članku 15. stavku 3. točki 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog, upravnog ili drugog pravno uređenog postupka, izvršenje sudske odluke ili kazne.
Člankom 15. stavkom 4. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili među više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 7., članka 15. stavka 3. točke 1. i članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes.
Dana 24. veljače 2025. godine u prostorijama prvostupanjskog tijela izvršen je uvid u informacije koje su predmet postupka, na način da je službenicima Ureda povjerenice za informiranje predočen spis poslovni broj: Rev-453/22. U odnosu na komunikaciju između suca evidentičara i nadležnog vijeća službenici Ureda povjerenice za informiranje obaviješteni su da je riječ o neformalnoj komunikaciji.
Uvodno se ističe da je u konkretnom slučaju žalitelju kao punomoćniku stranke ......... dostavljena preslika spisa predmeta Rev-453/22, što je razvidno iz dopisa prvostupanjskog tijela žalitelju broj: Su-i-36/24 od 20. kolovoza 2024. godine, a temeljem zahtjeva za kopiranjem spisa od 1. kolovoza 2024. godine, nakon čega je žalitelj podnio zahtjev za pristup informacijama od 10. rujna 2024. godine.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje ističe da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je u navedenom predmetu odluka bila donesena u trenutku podnošenja zahtjeva (10. rujna 2024. godine), a na što pravilno ukazuje žalitelj u svojoj žalbi.
Navedeno je također vidljivo iz činjenice da je riječ o arhiviranom predmetu, a što proizlazi iz dopisa prvostupanjskog tijela žalitelju broj: Su-i-36/24 od 26. srpnja 2024. godine.
Da bi se tijelo javne vlasti moglo pozivati na vođenje određenog postupka kao zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, tada mora postojati neki konkretni postupak koji se vodi, odnosno tijelo javne vlasti ne može spekulirati o nekom postupku koji bi mogao biti pokrenut u budućnosti.
Navedeni stav Povjerenika za informiranje potvrđen je i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-365/21 od 27. siječnja 2022. godine, u kojoj je istaknuto da okolnosti o eventualno budućim radnjama podnositelja zahtjeva ne predstavljaju zakonom propisani razlog za ograničavanje prava na pristup informacijama, niti se može štititi učinkovitost i neovisnog vođenja nekog postupka u budućnosti koji bi ovisio o tome na koji će način podnositelj zahtjeva koristiti informacije koje su predmet postupka.
Slijedom navedenog, zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama nije primjenjivo u konkretnom slučaju.
U odnosu na primjenu odredbe članka 128. stavka 4. Zakona o parničnom postupku u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje ističe da se navedena odredba odnosi isključivo na zapisnik o vijećanju i glasovanju koji može razgledati samo viši sud, pa se isti ne može analogijom širiti i na informacije koje su predmet postupka.
U odnosu na primjenu odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, ističe se kako slijedi.
Bit odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je u tome da se tijelima javne vlasti omogući da štite interne procese, te je predviđen poseban tretman dokumenata koji nastaju u internoj pripremi ili razmatranju nekog pitanja, odnosno u procesu donošenja odluka, kako bi tijela javne vlasti moraju mogla zaštititi svoje interne konzultacije i vijećanje tamo gdje je to potrebno kako bi očuvale svoju sposobnost obavljanja posla.
Nije sporno da je u presudi Suda EU od 11. srpnja 2024. godine, u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 (dalje u tekstu: presuda Hann Invest) zauzeto shvaćanje da članak 19. stavak 1. drugi podstavak Ugovora o Europskoj uniji treba tumačiti na način da mu se protivi to da se nacionalnim pravom predvidi unutarnji mehanizam u nacionalnom sudu na temelju kojeg se sudska odluka koju je donijelo sudsko vijeće nadležno u predmetu može otpremiti strankama radi njegova dovršetka samo ako je njezin sadržaj odobrio sudac evidentičar koji nije član tog sudskog vijeća; odnosno da sjednica odjela tog suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja”, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmijeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, iako na toj sjednici odjela sudjeluju i suci koji nisu suci tog sudskog vijeća kao i, ovisno o slučaju, osobe izvan predmetnog suda pred kojima stranke nemaju mogućnost iznijeti svoje argumente.
Međutim navedena presuda ne mijenja činjenicu da komunikacija vijeća sa sucem evidentičarem predstavlja interni proces kod prvostupanjskog tijela, pri čemu se ističe da je u praksi Suda EU izraženo shvaćanje da pojam interna obuhvaća informacije koje ne napuštaju razinu tijela javne vlasti, odnosno ako nije otkrivena trećoj osobi ili nije dostupna javnosti (presuda C-619/19 od 20. siječnja 2021. godine, točka 42).
Sukladno članku 37. Poslovnika o radu Vrhovnog suda RH, broj: Su-V-66/23 od 5. veljače 2024. godine (pročišćeni tekst) propisano je da posebna služba evidentira, prati i proučava sudsku praksu (služba evidencije), a stavkom 2. alinejom 5. navedenog članka propisano je da navedena služba pregledava odluke i dopise Vrhovnog suda Republike Hrvatske prije otpreme tako da provjera je li odluka u skladu s općim shvaćanjem i pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici odjela ili izraženim u kojoj ranijoj ili istovremenoj odluci te je li odlukom odgovoreno na bitne navode sadržane u pravnom lijeku.
Slijedom navedenog, a polazeći od činjenice da je žalitelj pri uvidu u spis predmeta utvrdio da je navedeni predmet prošao evidenciju, tada nije jasno zbog čega bi komunikacija između vijeća i sudskog evidentičara u konkretnom predmetu predstavljala informaciju od javnog interesa.
Nije sporno da presuda Hann Invest stvara obvezu izmjene propisa koji uređuje pitanje načina sudjelovanja Službe evidencije i obvezatnosti pravnih shvaćanja prihvaćenih na sjednicama odjela, ali navedeno ne znači da postoji javni interes da se preispituje način donošenje sudskih odluka koje su donesene i otpremljene strankama prije donošenja presude Hann Invest.
Osim toga, zabrana retroaktivnosti jedno je od temeljnih pravnih načela, pa u tom smislu se utvrđenja iz presude Hann Invest ne mogu primjenjivati retroaktivno na predmete koji su okončani i u kojima je donesena odluka koja je otpremljena stranaka, jer bi navedeno značilo i povredu načela pravne sigurnosti.
Iz navedenog razloga, ne mogu se prihvatiti navodi žalitelja da bi dostava traženih podataka doprinijela javnom interesu u konkretnom slučaju, jer se u konkretnom slučaju javni interes očituje upravo u zaštiti same biti sudačkog odlučivanja, a kako je to ranije obrazloženo.
Nije sporno da žalitelj kao punomoćnik stranke ima pravo i dužnost poduzimati sve radnje u granicama zakona i dobivenih ovlasti u smislu članka 7. stavka 2. Zakona o odvjetništvu, međutim navedeno postupanje žalitelja predstavlja postupanje u privatnom interesu stranke, a ne u javnom interesu.
Točno je da je svrha Zakona o pravu na pristup informacijama da se svim korisnicima omogući pristup informacijama od javnog značaja pod istim uvjetom, međutim navedeno ne znači da prema odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama stranke u sudskom postupku mogu dobiti veći opseg informacija od onih koje su im dostupne sukladno posebnim propisima.
Drugim riječima, ako žalitelj kao punomoćnik stranke ne može dobiti informacije koje su predmet postupka, i koje nesporno nisu dio spisa predmeta, tada nije jasno zbog čega bi sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama žalitelj mogao dobiti tražene informacije.
Naime, sam žalitelj u žalbi navodi da je potrebno utvrditi bi li treća osoba mogla dobiti tražene informacije, a ne bi trebalo biti sporno da treća osoba ne bi mogla dobiti informacije ni o spisu u kojem žalitelj zastupa stranku, a niti o komunikaciji suca evidentičara i nadležnog vijeća u tom predmetu.
S obzirom na to da je pravo na pristup informacijama Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo na pristup informacijama, u žalbenom postupku je potrebno utvrditi sljedeće: 1) je li ograničenje prava na pristup informacijama žalitelja zasnovano na zakonu, 2) ima li legitimni cilj te 3) je li isto nužno u demokratskom društvu i razmjerno naravi potrebe za ograničenjem.
Razmatrajući pitanje pod brojem 1., jasno je da je miješanje u pravo žalitelja na pristup informacijama zasnovano na zakonu, točnije na odredbi članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Što se tiče drugih dvaju pitanja, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.
Legitimni cilj zakonskog ograničenja iz članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je u očuvanju slobode sudačkog odlučivanja, odnosno da interni proces prije donošenja sudske odluke bude zatvoren za javnost.
Povjerenik za informiranje smatra da je navedena mjera nužna, te ne postoji neka druga blaža mjera kojom bi se mogao postići isti cilj.
Posebno se ističe da presuda Hann Invest nema retroaktivan učinak, pa Povjerenik za informiranje ponavlja da javni interes u konkretnom slučaju ne podrazumijeva da se u predmetima donesenim prije presude Hann Invest ispituje način sudjelovanja suca evidentičara u procesu donošenja odluke.
Ako bi se prihvatio stav žalitelja, tada bi se otvorila mogućnost da se u svim predmetima donesenim prije presude Hann Invest ispituje način donošenja presuda, što sasvim sigurno ne predstavlja javni interes, već narušavanje načela pravne sigurnosti te zabrane retroaktivnosti, odnosno dovođenja u pitanje funkcioniranja pravosudnog sustava, što su razlozi koji govore u prilog ograničavanju pristupa traženim informacijama.
Iako je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, jer nisu obrazloženi razlozi za i protiv omogućavanja pristupa informacijama, navedeni nedostaci nisu utjecali na pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja u odnosu na primjenu odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a iz razloga koji su detaljno navedeni u ovom rješenju.
Slijedom svega navedenog, temeljem članka 116. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, 110/21) trebalo je odbiti žalbu žalitelja kao neosnovanu, pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
Anita Markić, dipl.iur.