KLASA: UP/II-008-07/25-01/1014

URBROJ: 401-01/06-25-2

Zagreb, 29. listopada 2025.

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15 i 69/22), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Grada Umaga-Umago, KLASA: UP/I-008-01/25-01/17, URBROJ: 2163-9-08/19-25-2 od 18. lipnja 2025. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Grada Umaga-Umago, KLASA: UP/I-008-01/25-01/17, URBROJ: 2163-9-08/19-25-2 od 18. lipnja 2025. godine.

2. Predmet se vraća Gradu Umagu-Umago kao prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Grada Umaga-Umago (dalje u tekstu: prvostupanjsko tijelo), odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 3. lipnja 2025. godine, kojim je u 9 točaka zatražio informacije vezano za prodaju gradskih čestica, temeljem odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da mu je njime neutemeljeno i nezakonito odbijen zahtjev za pristup informacijama radi navodne zlouporabe prava na pristup informacijama. Ističe da mu je odbijanjem zahtjeva uskraćeno zakonsko ostvarivanje prava na pristup informacijama te da navedeno rješenje osporava u cijelosti, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene zakona. Nadalje, navodi kako je prvostupanjsko tijelo netočno navelo da se u konkretnom slučaju ne radi o javnom, već isključivo o privatnom interesu. U nastavku žalitelj pojašnjava da tražene informacije u vezi katastarskih čestica uistinu jesu u privatnom vlasništvu, ali i da je riječ o nezakonitom priključenju - uzurpaciji dijela i cijelih katastarskih čestica u vlasništvu Grada Umaga - Umaga od strane fizičkih osoba, pa je apsolutno u interesu javnosti saznati kako, tko i je li se na zakonit način upravljalo javnom imovinom, odnosno imovinom u vlasništvu tijela javne vlasti. Nadalje, pojašnjava da se tražene informacije odnose na privatne čestice koje fizičke i pravne osobe sada prodaju na tržištu nekretnina, ali prije toga nisu riješile pravno-imovinske odnose i nisu vratile uzurpirane javne čestice, kako je tražio Grad Umag – Umago, odnosno da ispada da te osobe u okviru prodaje vlastitih čestica prodaju (ili daju, odnosno samo prenose na treću osobu) i čestice u vlasništvu prvostupanjskog tijela. Žalitelj također navodi kako se dokaz za navedeno nalazi u prilogu žalbe, a vezano za koji navodi da privatni zid koji je na gradskoj čestici i koji bi vlasnik trebao ukloniti još dan-danas stoji. Također, navodi kako nije poznato što je grad učinio s gradskom česticom okruženom privatnim parkingom koji se prodaje te da bi tražene informacije trebale pokazati je li se s tom nekretninom raspolagalo zakonito i ekonomski opravdano. Žalitelj ističe da je na temelju tako pogrešno utvrđenog stanja prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo zakon, paušalno navodeći dikciju propisa, bez navođenja pravno važećih činjenica. U odnosu na zlouporabu prava žalitelj ističe da se u svojim odlukama Povjerenik za informiranje pozivao na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usll-167/19 od 16. svibnja 2019. godine, Poslovni broj: Usll-170/19 od 20. ožujka 2019. godine, Poslovni broj: Usll-191/19 od 12. rujna 2019. godine te Poslovni broj: Usll-298/20 od 23. rujna 2020. godine, gdje je zauzeto stajalište da se u slučaju informacija o raspolaganju javnim sredstvima iz članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama ne može razmatrati pitanje zlouporabe prava na pristup informacijama. Ističe kako se u javna sredstva ubraja i nepokretna imovina ili financijska sredstva koja su tome dobivena ili otuđena. Žalitelj ističe da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo zakonske odredbe jer nije primijenilo članak 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, te jer nije provelo test razmjernosti i javnog interesa, nego je nedopušteno samostalno utvrdilo razlog zahtjeva i samovoljno donijelo zaključke (navodno insinuiranje na loše raspolaganje imovinom te nepravilnosti u radu službenika), iako to po zakonu ne smije (članak 18. stavak 4. istog Zakona. Osim toga ističe da je prvostupanjsko tijelo pogrešno ocijenilo da se u konkretnom slučaju radi isključivo o informacijama od privatnog, a ne javnog interesa, da je tijelo javne vlasti ono koje se suprotstavlja cilju i svrsi Zakona o pravu na pristup informacijama, dok protivljenje tom cilju njemu pripisuje tek paušalno, pri tome netočno navodeći brojnost, opsežnost, neodređenost, istovrsnost i ponavljanje zahtjeva. Također navodi kako prvostupanjsko tijelo nije dalo nikakve razloge iz kojih bi bilo vidljivo u čemu bi se sastojalo opterećenje rada i funkcioniranja tijela, odnosno nije preciziralo koji su objektivni elementi zlouporabe prava na pristup informacijama. U odnosu na brojnost zahtjeva žalitelj se poziva na praksu drugostupanjskog tijela, odnosno odluku KLASA: UP/II-008-07/24-01/254, URBROJ: 401-01/10-24-5 od 13. rujna 2024. godine, u kojoj je navedeno da 7 zahtjeva u roku od 5 mjeseci ne predstavlja prevelik broj zahtjeva, dok su od njega primili u 12 mjeseci manje zahtjeva. Također, žalitelj citira dio obrazloženja odluke Povjerenika za informiranje KLASA: UP/II-008-07/23-01/529, URBROJ: 401-01/03-23-6 od 20. rujna 2023. godine, u kojem je navedeno da je eventualna opsežnost subjektivna procjena tijela, te u pogledu neodređenosti ističe da su njegovi zahtjevi bili precizirani do detalja koji su mu poznati. Vezano za navode prvostupanjskog tijela o istovrsnosti i ponavljanju, ističe kako su isti netočni, jer se iz svih njegovih zahtjeva vidi da su tražene različite pojedinačne informacije. Zaključno navodi kako osporeno rješenje osim osobnih podataka i navoda brojeva dokumenata, ne navodi nikakva konkretna obrazloženja u vezi odbijenog zahtjeva te da je iz svega iznesenog vidljivo da ne postoje razlozi za odbijanje zahtjeva i uskraćivanje pristupa informaciji. Na temelju navedenih razloga, predlaže da se žalba uvaži, poništi prvostupanjsko rješenje i omogući mu pristup traženim informacijama.

Žalba je osnovana.

U žalbenom postupku prvostupanjsko tijelo dostavilo je drugostupanjskom tijelu spis predmeta po žalbi na nadležno postupanje.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj dana 3. lipnja 2025. godine prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za pristup informacijama sljedećeg sadržaja: „Vezano uz prodaju Vile Bonaca u Zambratiji na k.č.br. 994/6, k.o. Umag sa bazenom na k.č.br. 994/5 k.o. Umag (koji je ograđen i još uvijek koristi gradsku zemlju na k.č.br. 997/6. k.o. Umag - u nastavku gradska čestica), vjerojatno sa parkingom na k.č.br. 1021/5, k.o. Umag i k.č.br. 1001/6, k.o. Umag (gdje još uvijek koristi za komercijalni parking gradsku česticu k.č.br. 1022/7. k.o. Umag te dio čestice k.č.br. 7184. k.o. Umag - u nastavku gradske čestice) traži – 1. Dokument, koji dokazuje da grad Umag daje prodavateljima suglasnost ili punomoć za prodaju i gradskih čestica; 2. Bilo koji dokument kojim grad Umag daje prodavateljima pravo na prodaju i gradskih čestica; 3. Bilo koji dokument kojim grad Umag sprječava prodavateljima rasprodaju i gradske imovine/gradske čestice; 4. Dokument koji dokazuje da je grad Umag zaštitio javno dobro odnosno vlastite čestice prijavom prodavatelja/uzurpatora gradskih čestica građevinskoj inspekciji; 5. Dokument koji dokazuje da je grad Umag zaštitio javno dobro odnosno vlastite čestice tužbom protiv prodavatelja/uzurpatora gradskih čestica; 6. Dokument koji dokazuje da je grad Umag od prodavatelja/uzurpatora gradskih čestica tražio naknadu štete, možda čak u iznosu protupravno stečene materijalne koristi na tuđoj imovini; 7. Dokument bilo kojeg oblika da je grad Umag protiv prodavatelja/uzurpatora pokrenuo bilo kakav postupak za vraćanje djela gradskih čestica gradu Umag jer toga sve do danas nisu učinili sami; 8. Dokument koji dokazuje da je grad Umag vlasniku čestice k.č.br. 1022/7. k.o. Umag dozvolio proširenje i postavljanje žičane ograde i na gradsku česticu k.č.br. 7184. k.o. Umag. te tako korištenje djela gradske čestice u komercijalne svrhe u korist fizičke osobe; i 9. Bilo koji oblik, bilo kakvog dokumenta koji dokazuje da grad Umag aktivno i učinkovito rješava pravno imovinske odnose na svim spomenutim gradskim česticama i radi na zaštiti tih dijelova u gradskom vlasništvu“.

Nadalje je utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo povodom navedenog zahtjeva donijelo osporeno rješenje, kojim je odbilo zahtjev temeljem odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je u postupku zaključeno da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno kako je žalitelj u razdoblju od 18. rujna 2024. godine do dana donošenja rješenja podnio 6 zahtjeva, čije preslike čine njegov sastavni dio, kao i da svi ti zahtjevi sadrže elemente zlouporabe prava na pristup informacijama, insinuiraju loše raspolaganje imovinom Grada Umaga - Umago, te nepravilnosti u radu njegovih službenika. Također je navedeno da su svi ti zahtjevi usmjereni prema žalitelju susjednim k.č., te da su brojnošću, opsežnosti, neodređenosti, istovrsnosti i ponavljanjem zahtjeva ispunjeni objektivni kriteriji utvrđivanja zlouporabe prava. Navedeno je i da je podnošenje tih zahtjeva rezultat nezadovoljstva žalitelja prvostupanjskim tijelom i vlasnicima k.č. koje su predmet zahtjeva. Istaknuto je da je utvrđeno kako se ne radi o javnom, već isključivo o privatnom interesu, te da je predmetni zahtjev protivan cilju i svrsi Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno da bi daljnje omogućavanje zlouporabe odredbi istog Zakona od strane žalitelja, u konkretnom slučaju, imalo za posljedicu neopravdano opterećivanje tijela javne vlasti, te bi bilo u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti, zbog čega je isti odbijen, sukladno članku 23, stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.

Uvidom u spis predmeta u žalbenom je postupku razmotreno je li u konkretnom slučaju došlo do zloupotrebe prava i je li prvostupanjsko tijelo donijelo na zakonu utemeljenu odluku o zlouporabi prava na pristup informacijama.

U žalbenom postupku kao mjerodavno pravo razmatrana je odredba članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je ocijeniti sve činjenice i okolnosti, a relevantno je i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje kojim je propisano da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

U aktu kojim je prvostupanjsko tijelo dostavilo spis predmeta dostavljeni su i Službeni upisnici o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija prvostupanjskog tijela za 2024. i 2025. godinu, u kojima je žalitelj istom tijelu podnosio zahtjeve za pristup informacijama.

U žalbenom postupku je uvidom u navedene Upisnike utvrđeno da je u 2024. godini od ukupno 27 zaprimljenih zahtjeva, žalitelj prvostupanjskom tijelu podnio 2 zahtjeva za pristup informacijama, a u 2025. godini do 18. lipnja 2025. godine 5 zahtjeva za pristup informacijama. Također je izvršen uvid u sadržaj zahtjeva koje je žalitelj podnosio prvostupanjskom tijelu, te je, uzimajući u obzir žalbene navode, kao i navode iz osporenog rješenja, utvrđeno da prvostupanjsko tijelo nije potpuno i točno utvrdilo činjenično stanje u prvostupanjskom postupku i ispravno primijenilo odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama kada je odlučivalo o zahtjevu žalitelja ocijenivši ga zahtjevom kojim se zlouporabljuje pravo na pristup informacijama.

Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju procesne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se postupanje korisnika pri raspolaganju navedenim pravom negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba. Dakle, zlouporabu prava na pristup informacijama može se identificirati u situacijama kada pojedini korisnik prava na pristup informacijama, pod određenim okolnostima, ugrožava, ometa ili onemogućava korištenje prava drugih, čineći to osobno ili putem drugih korisnika koji od istog tijela javne vlasti učestalim zahtjevima traže informacije.

Nadalje, iako Zakon o pravu na pristup informacijama ne određuje koliko zahtjeva može podnijeti pojedini korisnik, objektivni kriterij zlouporabe prava obuhvaća broj i opsežnost zahtjeva tj. voluminoznost zahtjeva, neodređenost zahtjeva, istovrsne i ponavljajuće zahtjeve, kao i neozbiljne zahtjeve. Prilikom rješavanja velikog broja zahtjeva za pristup informacijama kojim se traže informacije obuhvaćene u razdoblju nekoliko godina, postoji mogućnost da prava stranaka u drugim postupcima kod tijela javne vlasti ne budu adekvatno zaštićena, te može doći i do zastoja u radu tijela javne vlasti i na taj način ograničavanja drugih korisnika zbog neobavljanja redovnog posla.

Razmatrajući sadržaj zahtjeva koji je predmet postupka, kao i ranije zahtjeve žalitelja, u žalbenom je postupku utvrđeno da broj podnesenih zahtjeva žalitelja nije takav da bi ulazio u doseg odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno da rješavanje ukupno sedam njegovih zahtjeva uz zahtjeve drugih korisnika ne može dovesti u pitanje redovito funkcioniranje prvostupanjskog tijela. Također, suprotno navodima prvostupanjskog tijela, ne može se prihvatiti kao pravilno izveden zaključak prvostupanjskog tijela da se u pogledu zahtjeva žalitelja radi o prekomjernim i učestalim zahtjevima. Točno je da je predmetni zahtjev žalitelja na određeni način povezan s njegovim ranijim zahtjevima, međutim u predmetnom zahtjevu žalitelj ne traži informacije na način da povezuje svoje traženje sa svojim privatnim interesom, nego traži informacije kao bilo koji korisnik prava na pristup informacijama. Nadalje, iz sadržaja predmetnog zahtjeva žalitelja nije razvidno da žalitelj ne poštuje načelo međusobnog poštovanja i suradnje propisano člankom 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 117. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) propisano je kad je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu upravne stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu.

Slijedom svega navedenoga, valjalo je temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništiti prvostupanjsko rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Članak 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, između ostalog, propisuje kako se ovim Zakonom uređuje pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti, dok članak 5. stavak 1. točka 3. navedenog Zakona propisuje kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje popise, analize, izvješća, i sastavlja odgovore na pitanja i izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti.

Odredbom članka 23. stavka 6. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Člankom 23. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.

S obzirom na citirane zakonske odredbe tijelo javne vlasti nakon primitka zahtjeva za pristup informacijama prije svega treba utvrditi traže li se u njemu podaci koji se mogu podvesti pod gore citiranu definiciju „informacije“, posjeduje li tijelo javne vlasti takve informacije u trenutku podnošenja zahtjeva te ukoliko posjeduje, postoje li u odnosu na te informacije ograničenja zbog kojih bi one trebale biti izuzete od javnog pristupa.

Prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, činjenice prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti ih odgovarajućim dokazima, te utvrditi da li prvostupanjsko tijelo posjeduje ili ne posjeduje sve zatražene informacije, mogu li se iste ili neke od njih omogućiti žalitelju, postoje li ograničenja propisana Zakonom o pravu na pristup informacijama i drugo, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku riješiti ovu upravnu stvar.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                               POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

                                                Anita Markić, dipl.iur.