KLASA: UP/II-008-07/23-01/741

URBROJ: 401-01/06-23-4

Zagreb, 28. prosinca 2023.

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13., 85/15. i 69/22.), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Općine Bednja, KLASA: UP/I-008-01/23-10/4, URBROJ: 2186-13-01/03-23-2 od 21. rujna 2023. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Općine Bednja, KLASA: UP/I-008-01/23-10/4, URBROJ: 2186-13-01/03-23-2 od 21. rujna 2023. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Općine Bednja odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražio odgovore na 20 pitanja te ovisno o mogućim odgovorima tijela javne vlasti dokumentaciju te dokaze za postupanja iz tih mogućih odgovora, temeljem članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer žalitelj očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Protiv osporenog rješenja žalitelj je pravodobno izjavio žalbu, u kojoj u bitnome navodi kako mu je istim odbijen zahtjev od 21. rujna 2023. godine sa neistinitim obrazloženjem da učestalo traži veliki broj informacija. Navodi kako tijelo javne vlasti namjerno i svjesno izbjegava dati mu točne odgovore na pitanja čime povećava sumnju u kriminal i krađu koja se događa u Općini Bednja. U nastavku navodi da je pravo na pristup informacijama ustavno pravo, a da ograničenja tog prava moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te da su ista zakonski propisana. Citira odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama te ukazuje na zakonski propisano načelo međusobnog poštovanja i suradnje. Nadalje citira odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama kojom je propisano ograničenje pristupa informacijama zbog zaštite osobnih podataka te propisa kojom je u Republici Hrvatskoj regulirano područje zaštite osobnih podataka. S obzirom na odredbe koje je citirao žalitelj ukazuje da se kada se radi o potrošnji javnih sredstava javni interes podrazumijeva, odnosno da je pravo svih osoba da znaju na koji se način i u koju svrhu koriste javna sredstva te da informacije o navedenom trebaju biti automatski dostupne javnosti, pa da stoga službenica za informiranje Općine Bednja ne obavlja dobro svoj posao. Ističe kako je Općini Bednja podnio desetak vrlo skrupulozno sastavljenih zahtjeva te da povodom niti jednog nije dobio odgovor, a mnogi su odbačeni kao i ovaj, odnosno da je navedeno postupanje dokaz da se u tijelu javne vlasti krše zakoni te čine kaznena djela. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Općina Bednja je Povjereniku za informiranje u žalbenom postupku aktom KLASA: UP/I-008-01/23-10/4, URBROJ: 2186-13-01/03-23-4 od 29. rujna 2023. godine dostavila spis predmeta na nadležno postupanje. Općina Bednja je u žalbenom postupku, slijedom traženja Ureda povjerenika iz akta KLASA: UP/II-008-07/23-01/741, URBROJ: 401-01/06-23-2 od 9. listopada 2023. godine, aktom KLASA: UP/I-008-01/23-10/4, URBROJ: 2186-13-01/03-23-6 od 24. listopada 2023. godine dostavila i zatražene preslike Upisnika o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama za 2021. i 2022. godinu te sve zahtjeve zaprimljene od strane žalitelja u 2023. godini.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 21. rujna 2023. godine od Općine Bednja zatražio da mu dostavi odgovore na sljedeća pitanja: „1. Kada je Općina Bednja uputila zahtjev za isplatu 1. rate za projekt Rekonstrukcija i prenamjena zgrade stare osnovne škole u Dječji vrtić Bednja-zahtjev 83909?; 2. Kada je isti isplaćen?; 3. Da li je Općina Bednja ikada tražila od Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju povrat originalne kompletne dokumentacije (situacije, računi i ostalo) za navedeni projekt?; 4. Ako je odgovor DA temeljem čega je isto zatraženo, kada i od koga konkretno?; 5. Kako se zove osoba koja je knjižila i financijski pratila u Općini Bednja navedeni projekt? Molim ime i prezime.; 6. Da li su u tijeku izvedbe/provedbe ovog projekta izrađivani novi troškovnici?; 7. Ako je odgovor DA molim pojasnite temeljem čega je isto učinjeno i tko je iste izradio? Kada?; 8. Da li o tome postoji kakva dokumentacija u Općini Bednja?; 9. Koja je uloga u ovom projektu gospođe ........., na funkciji u Općini Bednja kao viši savjetnik za financije i proračun?; 10. Da li su u tijeku provedbe ovog projekta revidirani troškovnici te usklađivane situacije?; 11. Ako je odgovor DA temeljem čega je to učinjeno i tko je isto odobrio?; 12. Koga je Općina Bednja izvijestila o tome? Kako i na koji način?; 13. Molim dostaviti dokaz.; 14. Dostavite Zapisnik sa sastanka održanog 9. travnja 2020. godine održanog u Bednji vezano uz problematiku vrtića odnosno projekta Rekonstrukcija i prenamjena zgrade stare osnovne škole u Dječji vrtić.; 15. Tko je predložio/zatražio održavanje tog sastanka?; 16. Tko je slao poziv za održavanje tog sastanka, kada i kako?; 17. Tko je bio sve prisutan tom sastanku?; 18. Tko je vodio Zapisnik na tom sastanku?; 19. Da li je načelnik o navedenom redovito obavještavao članove Općinskog vijeća?; i 20. Kakvu je ulogu u tome imao Predsjednik vijeća .........?“.

Također je utvrđeno da je Općina Bednja povodom predmetnog zahtjeva donijela osporeno rješenje, kojim je zahtjev odbijen temeljem odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama. U obrazloženju rješenja je naveden sadržaj predmetnog zahtjeva te da je s obzirom da se radi o 57 zahtjevu za pristup informacijama, u postupku zaključeno kako se radi o zlouporabi prava na pristup informacijama propisanoj u članku 23. stavku 6. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, a radi čega je zahtjev odbijen.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Odredbom članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.

Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj učestalim podnošenjem zahtjeva u kojima traži veću količinu istovrsnih informacija koje se odnose na duže vremensko razdoblje zloupotrebljava pravo na pristup informacijama te na taj način opterećuje rad i redovito funkcioniranje tijela javne vlasti.

S obzirom da je u prvostupanjskom postupku utvrđena zlouporaba prava te je osporenim rješenjem zahtjev žalitelja odbijen, pozivanjem na odredbu članka 25. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, a na što upućuje i njegovo obrazloženje, u ovom žalbenom postupku je razmatrana zakonitost odluke Općine Bednja u pogledu postojanja/nepostojanja navedenog razloga za odbijanje zahtjeva, a stav je žalbenog tijela da u slučaju utvrđenja da u pojedinačnim slučajevima postoji zlouporaba prava na pristup informacijama nema potrebe za provođenjem testa razmjernosti i javnog interesa i odlučivanjem o dostupnosti traženih informacija.

Iz međunarodnih dokumenata, primjerice Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencije o pristupu službenim dokumentima Vijeća Europe, Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša iz 1998. (Aarhuška konvencija) te međunarodnog modela Zakona o pravu na pristup informacijama koji je kao uzor brojnim zakonima o pravu na pristup informacijama dostupan na poveznici https://www.article19.org/data/files/pdfs/standards/modelfoilaw.pdf je vidljivo da je svima njima uzeta u obzir mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama koristi na način da se ugrožava prava drugih.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama, čija je svrha omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 85/15., a stupio je snagu 9. kolovoza 2015. godine, je određeno da se može ograničiti pravo na pristup informacijama u slučaju da jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Povjerenik za informiranje, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. Slijedom navedenog, nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima navedenog Zakona. Pri navedenom Povjerenik za informiranje ima i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti, pa je u tom smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zloupotrebe prava normirano člankom 23. stavkom 6. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju procesne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se postupanje korisnika pri raspolaganju navedenim pravom negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba. Dakle, zlouporabu prava na pristup informacijama može se identificirati u situacijama kada pojedini korisnik prava na pristup informacijama, pod određenim okolnostima, ugrožava, ometa ili onemogućava korištenje prava drugih, čineći to osobno ili putem drugih korisnika koji od istog tijela javne vlasti učestalim zahtjevima traže informacije.

Naime, iako Zakon o pravu na pristup informacijama ne određuje koliko zahtjeva može podnijeti pojedini korisnik, objektivni kriterij zlouporabe prava obuhvaća broj i opsežnost zahtjeva tj. voluminoznost zahtjeva, neodređenost zahtjeva, istovrsne i ponavljajuće zahtjeve, kao i neozbiljne zahtjeve. Prilikom rješavanja velikog broja zahtjeva za pristup informacijama kojim se traže informacije obuhvaćene u razdoblju nekoliko godina, postoji mogućnost da prava stranaka u drugim postupcima kod tijela javne vlasti ne budu adekvatno zaštićena, te može doći i do zastoja u radu tijela javne vlasti i na taj način ograničavanja drugih korisnika zbog neobavljanja redovnog posla. To predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela, ne samo u području pristupa informacijama, već u svim svojim područjima rada, dok je svrha Zakona o pravu na pristup informacijama putem ostvarivanja prava na pristup javnim informacijama upravo promicanje učinkovitosti u radu i racionalno funkcioniranje.

Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava, pri čemu je posebno potrebno uzeti u obzir i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

Zakon o pravu na pristup informacijama daje temeljne smjernice o tome koje okolnosti tijelo javne vlasti treba imati u vidu prilikom donošenja odluke o tome da određeni korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama (funkcionalno povezani zahtjevi, učestali zahtjevi, rješavanje predstavlja opterećenje za tijelo javne vlasti), iz kojih proizlazi da je u pojedinačnim slučajevima potrebno je ocijeniti utjecaj zahtjeva na javni interes, iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, te uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, kao i ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva. Osim toga potrebno je ocijeniti ponašanje korisnika prilikom traženje informacija (objektivne i subjektivne okolnosti), a također i poziciju tijela javne vlasti, kao i uzeti u obzir kontekst i povijest tih zahtjeva. Naime, iz podnositeljevih postupanja po prethodnim zahtjevima moguće je uočiti određeni model ponašanja podnositelja pa je tako, primjerice, podnositelj uvijek nezadovoljan dobivenom informacijom, i nakon njezinog zaprimanja postavlja dodatne zahtjeve koje proširuje u odnosu na raniji zahtjev.

S obzirom na razlog odbijanja predmetnog zahtjeva u žalbenom je postupku bilo potrebno uvidom u Upisnike o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija Općine Bednja za 2021., 2022. i 2023. godinu, koji su dostavljeni žalbenom tijelu sa spisom predmeta, razmotriti sve zahtjeve koje je žalitelj podnio prvostupanjskom tijelu u navedenim godinama do trenutka izrade prvostupanjske odluke.

Naime, navedeni uvid predstavlja već standardizirani postupak žalbenog tijela kod utvrđivanja eventualnog postojanja zlouporabe prava od pojedinih korisnika, a također i utvrđivanje relevantnih činjenica u pogledu brojnosti zahtjeva, njihova sadržaja, učestalosti podnošenja te mogućeg opterećenja tijela javne vlasti koje se u prvostupanjskoj odluci poziva na odredbu članka 25. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. Pri tome se posebno naglašava da se radi o utvrđivanju objektivnih razloga zbog kojih bi se prvostupanjska tijela mogla pozvati na razlog odbijanja zahtjeva zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, ne ulazeći pri tome u narav informacija koje se traže, s obzirom da je notorna činjenica da se svako pravo može zloupotrijebiti, bez obzira na to što se zahtjevom mogu tražiti primjerice i informacije koje potpadaju u krug onih koje bi trebale biti javno dostupne sukladno odredbi članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama odnosno informacija o raspolaganju javnim sredstvima. Primjerice, od nekog tijela javne vlasti moglo bi se samo jednim zahtjevom za pristup informacijama zatražiti svi ugovori koje je ono sklopilo od svog osnivanja do trenutka podnošenja zahtjeva, svi računi koje to tijelo ikada izdalo, ili se sa više povezanih učestalih zahtjeva može konstantno tražiti istu, ili istovrsnu informaciju, a što u konačnici rezultira opterećenjem za tijelo javne vlasti, a institut prava na pristup informacijama gubi svoju svrhu.

Stoga se posebno ističe da se u ovom žalbenom postupku kod utvrđivanja je li došlo do zlouporabe prava nije niti razmatrala dostupnost/nedostupnost samih informacija, uzimajući u obzir da tijela javne vlasti koja su obveznici primjene Zakona o pravu na pristup informacijama u pravilu u velikoj mjeri i raspolažu informacijama koje se djelomično ili u cijelosti odnose na raspolaganje javnim sredstvima, nego se utvrđivalo činjenicu da li se žalitelj u konkretnom slučaju koristio svojim zakonskim pravom na način koji dovodi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti odnosno da li je došlo do kršenja zakonskog načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.

Imajući u vidu sve navedeno u žalbenom je postupku razmotreno je li u konkretnom slučaju došlo do zlouporabe prava i je li Općina Bednja donijela na zakonu utemeljenu odluku o zlouporabi prava na pristup informacijama.

U žalbenom postupku je uvidom u Upisnike o ostvarivanju prava na pristup informacijama Općine Bednja utvrđeno da je u 2021. godini ukupno podneseno 10 zahtjeva za pristup informacijama, a u 2022. godini ukupno podneseno 12 zahtjeva za pristup informacijama, od kojih je žalitelj podnio 4 zahtjeva za pristup informacijama. Također je utvrđeno kako je u 2023. godini žalitelj do donošenja osporenog rješenja žalitelj podnio 57 zahtjeva za pristup informacijama.

Dakle, netočno žalitelj u žalbi tvrdi kako je podnio desetak zahtjeva prvostupanjskom tijelu, jer je iz spisa predmeta utvrđeno da je predmetni zahtjev 57. njegov zahtjev u 2023. godini, a da ih je nakon toga podnio još 16. Pri navedenom se ističe kako tijela javne vlasti moraju riješiti svaki zahtjev za pristup informacijama te zahtjev za dopunu ili ispravak informacije kao poseban zahtjev i tako ih i evidentirati. Nadalje, uvidom u pojedinačne zahtjeve žalitelja utvrđeno je kako se svaki do njih sastoji od traženja odgovora na više pitanja, kao i da kad na pojedina pitanja dobije odgovore, žalitelj podnosi zahtjeve za dopunu informacije jer je dobivenim odgovorima nezadovoljan ili misli da su netočni.

Vezano za navedeno se posebno ističe da je odredbom članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje popise, analize, izvješća, i sastavlja odgovore na pitanja i izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti. Drugim riječima, pristup informacijama u smislu Zakona uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti posjeduje u trenutku podnošenja zahtjeva.

Dakle, u odnosu na sadržaj velikog dijela zahtjeva koje je žalitelj podnosio prvostupanjskom tijela u kojima se traže odgovori na pitanja, ističe se kako se sukladno gore citiranoj definiciji informacije iz članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama zahtjevom za pristup informacijama od tijela javne vlasti ne mogu tražiti odgovori na pitanja, niti određena postupanja, kao i da je tijelo javne vlasti dužno zahtjev riješiti sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, a da korisnik nije ovlašten tijelu javne vlasti niti sugerirati niti određivati kako treba postupati pri rješavanju njihovih zahtjeva. Tako se i u odnosu na predmetni zahtjev može reći kako bi tijelo javne vlasti na pitanja žalitelja jedino moglo izraditi odgovore odnosno nove informacije, s obzirom da se u zahtjevu radi o pitanjima koja se dalje nastavljaju na dva moguća odgovora (da/ne) (ako je/ako nije), uz koja se onda traži i pojašnjenja i tumačenja i sl.

Povjerenik za informiranje cijeni i okolnost da je u postupku utvrđeno da je, ako bi se svaki pojedini zahtjev žalitelja koje je podnio prvostupanjskom tijelu razmatrao pojedinačno, vidljivo da su se u određenim zahtjevima tražili odgovori na pitanja vezana za raspolaganje javnim sredstvima, kao i da su postojeće izrađene informacije koje se na to raspolaganje odnose od javnog značaja.

Međutim, razmatrajući sadržaj predmetnog zahtjeva za pristup informacijama, sadržaj njegovih drugih zahtjeva koje je podnio prvostupanjskom tijelu te žalbi žalitelja, koje su protiv odluka navedenog tijela javne vlasti upućene Povjereniku za informiranje, utvrđeno je kako se u istima predmnijeva prikrivanje nezakonitosti, nepravilnosti u radu i druga negativna i zakonom zabranjena postupanja u Općini Bednja.

Naime, analizom sadržaja zahtjeva koje žalitelj podnio prvostupanjskom tijelu u žalbenom postupku je zaključeno kako žalitelj učestalim zahtjevima traži veći broj informacija koje se odnose na dulji vremenski period te je utvrđeno žaliteljevo raspršivanje zahtjeva na sve segmente rada Općine Bednja kako bi se pronašle bilo kakve nepravilnosti u radu, te kako bi se okrivilo prvostupanjsko tijelo i njegovi zaposlenici za nesavjesno upravljanje i raspolaganje financijskim sredstvima i imovinom, što je također jedan od indikatora motiva postavljanja zahtjeva za pristup informacijama. U praksi ostvarivanja prava na pristup informacijama takvo se podnošenje zahtjeva naziva „pecanjem“ (information fishing) i ne smatra se automatski sukladnim javnom interesu koji se ostvaruje putem Zakona o pravu na pristup informacijama.

U žalbenom postupku je stoga utvrđeno da su zahtjevi žalitelja koje je podnosio prvostupanjskom tijelu gledajući ih u cjelini voluminozni, i da se istima traži od tijela javne vlasti da odgovara na različita pitanja te ovisno odgovoru i sva dokumentacija povezana s njim, te da iz zahtjeva žalitelja proizlazi kako se on stavlja u ulogu istražitelja mogućih nepravilnosti te kontrolora rada tijela javne vlasti, tražeći podatke o svim segmentima rada prvostupanjskog tijela, ne bi li na taj način pronašao nešto što bi se moglo okarakterizirati kao nezakonito odnosno pokušavajući „upecati informaciju” koja bi navedeno razotkrila.

U odnosu na žalbene navode u kojima se žalitelj poziva na zakonski propisano načelo međusobnog poštovanja i suradnje ističe se kako je iz spisa predmeta utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo na primjeren način komuniciralo sa žaliteljem, dok se to ne može reći i za žalitelja. Naime, on u više podnesaka koje je uputio prvostupanjskom tijelu, a tako i u predmetnoj žalbi, iznosi tvrdnje o nezakonitom postupanju službenika te prvostupanjskog tijela koje prema saznanjima žalbenog tijela nisu dokazane u nijednom na zakonu utemeljenom postupku, a što je protivno navedenom načelu.

Razumljivo je da kada se spoji subjektivni i objektivni element zlouporabe, rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti. U tom se slučaju pokreće pitanje potrebe ograničavanja prava na pristup informacijama radi zaštite resursa i dostojanstva tijela javne vlasti, ali i radi zaštite samog pravnog poretka. Razmatranjem zahtjeva žalitelja u širem kontekstu, u međusobnom odnosu, vremenskom rasponu, količini, te uzimanjem u obzir svih činjenica i dokaza, a što je nužno pri odlučivanju o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je konkretnom slučaju došlo do zloupotrebe prava na pristup informacijama od strane žalitelja, koje dovodi do opterećivanja tijela javne vlasti, osobito imajući u vidu činjenicu postojanja tijela koja obavljaju nadzor u jedinicama lokalne samouprave te mogućnost svakog građanina da podnese kaznenu prijavu ukoliko ima saznanja o kažnjivim protupravnim ponašanjima.

S obzirom na broj ukupnih zahtjeva za pristup informacijama koje zaprima prvostupanjsko tijelo i njihov sadržaj, ukazuje se da interes za pojedine informacije prvostupanjskog tijela ima pretežito žalitelj, kao i da mu u postupcima po tim zahtjevima informacije nisu uskraćivane u cjelini nego u pogledu dijela informacija, odnosno kako je tijelo javne vlasti žalitelju čak i izrađivalo nove informacije i davalo odgovore povodom njegovih upita iz zahtjeva, iako to ne spada u obvezu tijela javne vlasti sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Dakle, ukupnost žaliteljevih zahtjeva i količina traženih informacija predstavljaju znatno opterećenje za rad tijela javne vlasti, a da pri tome nije utvrđen osobit javni interes za njihovom objavom, s obzirom da se radi o pojedinačnom interesu žalitelja.

Slijedom svega navedenog, u žalbenom je postupku zaključeno da prvostupanjsko rješenje sadrži valjane razloge za primjenu članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, koji žalbenim navodima žalitelja nisu dovedeni u sumnju te je prvostupanjsko tijelo po mišljenju Povjerenika za informiranje pravilno primijenilo navedenu odredbu i pravilno ocijenilo razmjer između prava na pristup informacijama i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti. Naime, korištenje instituta prava na pristup informacijama od strane žalitelja kolidira sa javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji te ujedno predstavlja i obezvrjeđivane njegova cilja i svrhe.

Svako daljnje omogućavanje žalitelju da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela te je u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti. Stoga je Povjerenik za informiranje u ovom slučaju dužan zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti te je utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.) je propisano da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari te je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                               POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

                                                           Anita Markić, dipl.iur.