KLASA: UP/II-008-07/23-01/186

URBROJ: 401-01/04-23-3

Zagreb, 28. travnja 2023.

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15 i 69/22), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske odvjetničke komore Broj: 979-23-2 od 6. veljače 2023. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Hrvatske odvjetničke komore Broj: 979-23-2 od 6. veljače 2023. godine.

2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Hrvatske odvjetničke komore Broj: 979-23-2 od 6. veljače 2023. godine odbačen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj) od 21. siječnja 2023. godine, kojim je zatražio dostavu preslike specifikacije isplata Hrvatske odvjetničke komore u sklopu poslovne suradnje (autorski honorari, honorari temeljem ugovora o djelu) fizičkim osobama za razdoblje od 1. siječnja do 31. siječnja 2022. godine, temeljem članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) jer je utvrđeno da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka.

Protiv navedenog rješenja Hrvatske odvjetničke komore žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnome navodi da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito. Žalitelj ističe kako po njegovom stajalištu pojam raspolaganja javnim sredstvima proširuje se i na zakonom određene članarine, doprinose i ostale namete, te smatra da se Hrvatska odvjetnička komora pretežito financira iz javnih sredstava, odnosno zakonom utvrđenim neporeznim davanjem ili parafiskalnim nametom, s obzirom na to da je članarina odvjetnika i odvjetničkih vježbenika nametnuta kao obvezna Zakonom o odvjetništvu i Statutom Hrvatske odvjetničke komore. Nadalje, navodi kako je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usll-95/20 od 7. srpnja 2020. godine zauzet stav da Hrvatska komora dentalne medicine raspolaže javnim sredstvima iako se manjim dijelom financira iz sredstava državnog proračuna, te stoga smatra kako je Hrvatska odvjetnička komora u ovom postupku trebala primijeniti članka 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa učiniti dostupnim zatražene informacije. Predlaže da se pobijano rješenje poništi i omogući mu pristup zatraženoj informaciji.

Žalba je osnovana.

Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 05/14), u članku 38. stavku 4. jamči se svakome pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Pri tome ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu i propisana zakonom.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 21. siječnja 2023. godine, koji je Hrvatska odvjetnička komora zaprimila dana 24. siječnja 2023. godine, zatražio od Hrvatske odvjetničke komore da mu dostavi preslik specifikacije isplata Hrvatske odvjetničke komore u sklopu poslovne suradnje (autorski honorari, honorari temeljem ugovora o djelu) fizičkim osobama za razdoblje od 1. siječnja do 31. siječnja 2022. godine.

Nadalje, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Hrvatska odvjetnička komora odlučujući o zahtjevu žalitelja donijela rješenje Broj: 979-23-2 od 6. veljače 2023. godine, kojim je odbacila zahtjev temeljem članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) jer je utvrđeno da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka.

U obrazloženju osporenog rješenja navodi se kako je člankom 1. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da se istim uređuje pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija koje posjeduju tijela javne vlasti, propisuju se načela, ograničenja, postupak i način ostvarivanja i olakšavanja pristupa i ponovne uporabe informacija, djelokrug, način rada i uvjeti za imenovanje i razrješenje Povjerenika za informiranje te inspekcijski nadzor nad provedbom Zakona. Nadalje, navodi se da je člankom 2. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano kako se Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzimaju odredbe Direktive. Također se navodi, kako je člankom 5. stavkom 1. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da su tijela javne vlasti, u smislu Zakona, tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo. Ujedno se navodi da je točkom 5. istoga stavka propisano kako pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na traženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kada takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene, zakonom ili drugim propisom.

Hrvatska odvjetnička komora u obrazloženju osporenog rješenja nadalje se poziva na odredbe članka 2. stavka 1. točke 1. i 2. Direktive, pa tako navodi kako je točkom 1. propisano da tijelo javnog sektora znači državna, regionalna ili lokalna tijela, javnopravna tijela ili udruge koje je osnovalo jedno ili nekoliko takvih tijela ili jedno ili nekoliko takvih javnopravnih tijela, a da je točkom 2. propisano kako javnopravna tijela znače tijela koja posjeduju sve od sljedećih značajki: (a) uspostavljena su posebno u svrhu zadovoljavanja potreba od općeg interesa, koje nisu industrijske ili komercijalne naravi, (b) imaju pravnu osobnost i (c) većim dijelom financiraju ih državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela ili u pogledu upravljanja podliježu nadzoru tih tijela ili imaju upravni, upravljački ili nadzorni odbor u kojem su više od polovice članova imenovala državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela. Na temelju citiranih odredbi Direktive Hrvatska odvjetnička komora zaključuje kako ista ne ispunjava uvjet propisan člankom 2. stavkom 1. točkom 2. (c) Direktive, odnosno da ista nije javnopravno tijelo u smislu odredbi Direktive.

U obrazloženju osporenog rješenja ističe se kako je prema odredbama Zakona o odvjetništvu i Statuta Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatska odvjetnička komora zakonom utemeljena samostalna i neovisna organizacija odvjetnika koja predstavlja odvjetništvo Republike Hrvatske i koja svoje osnovne zadaće obavlja radom svojih tijela, koja čine odvjetnici birani u propisanom postupku i koji svoj rad obavljaju na volonterskoj osnovi, te kao takva ne raspolaže javnim sredstvima, odnosno ni u jednom segmentu svojeg operativnog funkcioniranja nije financirana javnim sredstvima. Nadalje, ističe se kako je navedeno potvrđeno praksom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u presudama Poslovni broj: UsII-261/21-7 od 10. lipnja 2022., Poslovni broj: UsII-248/21-4 od 29. lipnja 2022., Poslovni broj: UsII-298/21-7 od 7. srpnja 2022. i Poslovni broj: UsII-238/21-6 od 7. srpnja 2022. Također, ističe se kako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske utvrdio da prihodi od članarina i upisnina propisana odredbom članka 45. Zakona o odvjetništvu nisu javna sredstva, a okolnost da je članstvo obvezno te okolnost što članovi plaćaju članarinu, ne predstavlja okolnost temeljem koje bi se ovako prikupljena sredstva imala smatrati javnim sredstvima, već se radi o sredstvima kojima se Hrvatska odvjetnička komora financira kao samostalna i neovisna organizacija koja ima svojstvo pravne osobe. Nadalje, navodi se kako sukladno članku 5. stavku 3. Statuta Hrvatske odvjetničke komore, u tijela Komore mogu biti birani odvjetnici koji najmanje 5 godina kontinuirano obavljaju odvjetničku službu u Republici Hrvatskoj, osim ako to nije drugačije određeno nekom drugom odredbom Statuta, a o čijem izboru odlučuju tijela Hrvatske odvjetničke komore u skladu s hijerarhijom i sastavom propisanima Statutom Hrvatske odvjetničke komore. Napominje se kako Hrvatska odvjetnička komora nije financirana od strane državnih, regionalnih ili lokalnih tijela ili drugih javnopravnih tijela niti u pogledu upravljanja podliježe nadzoru tih tijela, a niti ima upravni, upravljački ili nadzorni odbor u kojem su više od polovice članova imenovala državna, regionalna ili lokalna tijela ili druga javnopravna tijela, te da je nesporno je kako upisnine i članarine nisu javna sredstva u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Hrvatska odvjetnička komora zaključuje da ista kao zakonom ustanovljena samostalna i neovisna organizacija odvjetnika nije tijelo javne vlasti koje bi bilo dužno primjenjivati odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, imajući u vidu utvrđenu neusklađenost definicije tijela javne vlasti propisane Zakonom o pravu na pristup informacijama s definicijom propisanom odredbama Direktive, u smislu citiranih odredbi članka 2. Direktive te da slijedom navedenog ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka. Pri tome se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: UsII-378/21-6 od 15. rujna 2022. godine i ističe kako je u toj presudi navedeni Sud utvrdio kako je Direktivom dana drugačija definicija značenja tijela javne vlasti od one propisane člankom 5. stavkom 1. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama te da je u toj presudi Sud dao uputu tuženiku je da u ponovnom postupku pri ocjeni je li tužitelj javnopravno tijelo dužan primijeniti izravno članak 2. Direktive, imajući pri tom na umu da članarine kojima se većinski financira tužitelj, nisu javna sredstva. Također dodatno navodi kako na neusklađenost definicija tijela javne vlasti s Direktivom Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukazuje i u presudama Poslovni broj: UsII-203/21-7 od 10. lipnja 2022. godine i Poslovni broj: UsII- 41/22-6 od 1. travnja 2022. godine.

Iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno je da se Hrvatska odvjetnička komora poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: UsII-378/21-6 od 15. rujna 2022. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatske gospodarske komore i poništeno rješenje tuženika Povjerenika za informiranje te predmet vraćen Povjereniku za informiranje na ponovno odlučivanje. U citiranoj presudi u bitnom se navodi da Sud, uzimajući u obzir odredbe Direktive koja propisuje drukčiju definiciju značenja tijela javne vlasti i pravnih osoba s javnom ovlasti od one propisane člankom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, uz jasno određenje na koje se dokumente ova Direktiva ne primjenjuje, ne može otkloniti prigovore vezane za utvrđenje žalbenog tijela da prihodi od članarina predstavljaju javna sredstva obzirom da se Hrvatska gospodarska komora financira najvećim dijelom iz članarina koje iznose preko 70 % njezinih prihoda, odnosno da se ne slaže s tim stajalištem. Nadalje se navodi, kako okolnost da je članstvo kod Hrvatske gospodarske komore obvezno te da njezini članovi plaćaju članarinu koju su obvezni plaćati ne znači samo po sebi da bi tako prikupljena sredstva predstavljala javna sredstva, a pogrešnim je ocijenjeno i pozivanje žalbenog tijela na definiciju tijela javne vlasti iz članka 5. stavak 1. točka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojoj su tijela javne vlasti, između ostalog i pravne osobe koje se na temelju posebnih propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili s proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), jer navedene članarine prema mišljenju Suda, ne predstavljaju javna sredstva u smislu citirane zakonske odredbe. U nastavku obrazloženja presude Sud citira odredbe Direktive te je zaključuje kako u konkretnom slučaju treba neprijeporno utvrditi je li Hrvatska gospodarska komora javnopravno tijelo u smislu članka 2. navedene Direktive pri čemu treba imati u vidu da članarina koju plaćaju njezini članovi ne predstavlja javna sredstva u smislu članka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno ocijeniti da li traženi podaci/dokumenti predstavljaju dokumente nastale unutar opsega javne zadaće tog javnopravnog tijela.

Postupajući po citiranoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 15. rujna 2022. godine, u ponovnom postupku Povjerenik za informiranje je donio rješenje KLASA: UP/II-008-07/21-01/783, URBROJ: 401-01/06-23-16 od 6. veljače 2023. godine, kojim je poništio rješenje Hrvatske gospodarske komore i žalitelju odobrio pravo na pristup traženim informacijama.

Vezano za navode iz citirane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a na koje se poziva Hrvatska odvjetnička komora u osporenom rješenju, najprije se ističe da Zakon o pravu na pristup informacijama u svojim odredbama uređuje dva područja: pristup informacijama, definirano kao „pravo korisnika na traženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kada takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili drugim propisom“ (članak 5. stavak 1. točka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama) te ponovnu uporabu informacija koja „znači uporabu informacija tijela javne vlasti od strane fizičkih ili pravnih osoba, u komercijalnu ili nekomercijalnu svrhu različitu od izvorne svrhe za koju su informacije nastale, a koja se ostvaruje u okviru zakonom ili drugim propisom određenog djelokruga ili posla koji se uobičajeno smatra javnim poslom“ (članak 5. stavak 1. točka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama).

Koncept ponovne uporabe informacija polazi od stajališta da su informacije javnog sektora u zajedničkom vlasništvu svih građana, s obzirom da ih prikupljaju i izrađuju tijela javne vlasti u okviru svoje nadležnosti i iz javnih sredstava, te da inovativno korištenje tih podataka, ukoliko nisu ograničeni pravima intelektualnog vlasništva, zaštite osobnih podataka, sigurnosti ili poslovne tajne, treba biti omogućeno čitavom društvu, a u svrhu stvaranja dodane vrijednosti koju oni koji koriste informacije mogu ostvarivati na tržištu, na primjer kroz razvoj aplikacija, obrade podataka, ili u javnom interesu, na primjer kroz istraživanja, objavljivanja informacija, povećanje odgovornosti institucija i sl. To znači da korisnici temeljem informacija tijela javne vlasti koje su pogodne za ponovnu uporabu mogu izraditi određeni proizvod te proizvod staviti na tržište (primjerice, aplikacije za pametne telefone ili druge internetske aplikacije), ili na temelju tih podataka stvoriti nove informacije u javnom interesu (istraživanja, analize, različita pitanja od javnog interesa, kao što je npr. proračunska potrošnja, javna nabava).

Direktiva postavlja pravni okvir za ponovnu uporabu informacija javnog sektora, kao što su zemljopisne, zemljišnoknjižne, statističke ili pravne informacije u posjedu tijela javnog sektora ili javnih poduzeća, i istraživačkih podataka financiranih javnim sredstvima, a cilj joj je povećati socioekonomski potencijal informacija javnog sektora, npr. čineći ga lakše dostupnim za inovativna novoosnovana poduzeća i mala i srednja poduzeća, povećanjem isporuke dinamičkih podataka i skupova podataka s posebno velikim gospodarskim učinkom, promicanjem tržišnog natjecanja i transparentnosti na tržištu informacija.

Prema članku 1. stavku 1. Direktive, kako bi se promicala uporaba otvorenih podataka i potakle inovacije proizvoda i usluga, tom se Direktivom utvrđuje skup minimalnih pravila kojima se uređuju ponovna uporaba i praktični dogovori za olakšavanja ponovne uporabe dokumenata navedenih u podstavcima (a), (b) i (c) tog stavka. U stavku 2. istoga članka propisano je u kojim se slučajevima (podstavci od (a) od (l)) ista ne primjenjuje.

Činjenica da je Direktivom u članku 1. stavku 2. propisano na koje dokumente se ne odnosi, ne znači da se na navedene dokumente ne primjenjuju propisi država članica o pristupu informacijama, s obzirom da navedena Direktiva uopće ne regulira pristup informacijama, već otvorene podatke i ponovnu uporabu informacija te se njome utvrđuje skup minimalnih pravila kojima se uređuju ponovna uporaba i praktični dogovori za olakšavanja ponovne uporabe, a kako bi se promicala uporaba otvorenih podataka i potakle inovacije proizvoda i usluga.

Iz sadržaja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama kojim je od Hrvatske odvjetničke komore tražio dostavu preslike specifikacije isplata Hrvatske odvjetničke komore u sklopu poslovne suradnje (autorski honorari, honorari temeljem ugovora o djelu) fizičkim osobama za razdoblje od 1. siječnja do 31. siječnja 2022. godine, jasno je da se ne radi o zahtjevu za ponovnu uporabu informacija već o zahtjevu za pristup informacijama. Dakle, u konkretnom slučaju nesumnjivo se radi o ostvarivanju prava na pristup informacijama, a ne o ostvarivanju prava na ponovnu uporabu informacija, pa sukladno navedenom u konkretnom slučaju uopće nisu primjenjive odredbe Direktive.

Pravo na pristup informacijama je pravo građana koje je zajamčeno međunarodnim dokumentima te Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o pravu na pristup informacijama te je jedno od bitnih pretpostavki demokratizacije društva. Osim toga predstavlja izuzetno važan alat za postizanje transparentnosti rada i odlučivanja tijela javne vlasti na svim razinama. Ponovna uporaba informacija je nastala kao rezultat potrebe za iskorištavanjem gospodarskih i drugih potencijala informacija koje tijela javne vlasti prikupljaju i obrađuju u okviru određenog djelokruga ili posla koji se uobičajeno smatra javnim poslom i za koje postoje posebni pravni okvir u Direktivi i Glavi VI. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Napominje se kako je odredba članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15) kojim je definiran pojam „tijela javne vlasti“ ostala nepromijenjena stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 69/22) kojim je preuzeta Direktiva.

Dakle, odredbom članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su tijela javne vlasti u smislu ovog Zakona tijela državne uprave tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

Sukladno navedenoj zakonskoj definiciji tijela javne vlasti nedvojbeno je da Hrvatska odvjetnička komora tijelo javne vlasti i obveznik primjene Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, i kada se uzme u obzir da prema mišljenju Visokog upravnog suda iz presude Poslovni broj: UsII-378/21-6 od 15. rujna 2022. godine, članarine koje plaćaju članovi Hrvatskoj gospodarskoj komori ne predstavljaju javna sredstva, a koje se razlikuje od stava istog Suda zauzetog u presudi Poslovni broj: UsII-372/21-4 od 13. siječnja 2022. godine, gdje je navedeni Sud uzeo u obzir činjenicu da se radi o pravnoj osobi s javnim ovlastima, koja se financira iz javnih sredstava (članarina, upisnina), činjenica je da je Hrvatska gospodarska komora, a u ovom slučaju Hrvatska odvjetnička komora tijelo javne vlasti jer se radi o pravnoj osobi s javnim ovlastima.

Naime, iz odredbi Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 09/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21), kao i iz Statuta Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 115/13, 64/18 i 67/19) razvidno je da je Hrvatska odvjetnička komora pravna osoba koja ima javne ovlasti.

Tako je člankom 2. Zakona o odvjetništvu propisano da se samostalnost i neovisnost odvjetništva ostvaruje osobito: samostalnim i neovisnim obavljanjem odvjetničke službe kao slobodne djelatnosti; ustrojstvom odvjetništva u Hrvatsku odvjetničku komoru (u daljnjem tekstu: Komora) kao samostalnu i neovisnu organizaciju odvjetnika na teritoriju Republike Hrvatske; donošenjem statuta i drugih općih akata Komore; odlučivanjem o stjecanju i prestanku prava na obavljanje odvjetništva.

Odredbom članka 37. stavka 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da se odvjetnici obvezatno udružuju u Komoru kao samostalnu i neovisnu organizaciju sa svojstvom pravne osobe. Stavkom 2. propisano je da Komora predstavlja odvjetništvo Republike Hrvatske kao cjelinu.

Nadalje, iz odredbi Zakona o odvjetništvu razvidno je da Hrvatska odvjetnička komora odlučuje o stjecanju i prestanku prava na obavljanje odvjetništva odnosno donosi odluke o upisu i brisanju iz imenika i upisnika. Tako prema odredbama članka 43. Zakona o odvjetništvu Komora vodi imenik odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, upisnike zajedničkih odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava kao i Imenik stranih odvjetnika s matičnim sjedištem iz država članica Europske unije i Imenik odvjetnika koji u Republici Hrvatskoj imaju pravo obavljati odvjetničku službu pod nazivom odvjetnik, te druge evidencije određene zakonom ili statutom. Navedeni imenici, upisnici i evidencije su javne su knjige, a izvaci iz imenika i drugih evidencija koje vodi Komora te potvrde izdane na temelju podataka iz tih evidencija su javne isprave.

Člankom 74. Zakona o odvjetništvu propisano je da disciplinski postupak pokreće disciplinsko tijelo određeno statutom, po službenoj dužnosti ili na zahtjev tijela Komore određenog statutom ili na zahtjev ministra nadležnog za poslove pravosuđa.

Pored navedenih javnih ovlasti, Hrvatska odvjetnička komora donosi Statut i druge opće akte Komore pa tako, između ostalog, utvrđuje i donosi Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i Pravilnik o polaganju ispita iz Kodeksa odvjetničke etike i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Nadalje, člankom 1. stavkom 1. Statuta Hrvatske odvjetničke komore propisano je da se ovim Statutom uređuju: organizacija Hrvatske odvjetničke komore (dalje: Komora), stjecanje prava na obavljanje odvjetništva i odvjetničkog vježbeništva, vođenje imenika i upisnika, prava i dužnosti odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, uvjeti za postavljanje privremenog zamjenika i preuzimatelja ureda, uvjeti za rad odvjetničkih društava, stranih podružnica, zajedničkih odvjetničkih ureda i povezivanje odvjetničkih ureda, specijalizacija odvjetnika, disciplinska odgovornost odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, rad Hrvatske odvjetničke akademije, rad Centra za mirenje Hrvatske odvjetničke komore, rad glasila „Odvjetnik“, internetska stranica Komore, financijsko poslovanje, te druga pitanja važna za odvjetništvo. Iz citirane odredbe Statuta Hrvatske odvjetničke komore, bez daljnjeg ulaženja u sadržaj pojedinih odredbi, već su jasno vidljive pojedine javne ovlasti Hrvatske odvjetničke komore.

Osim što je iz dosadašnje prakse Povjerenika za informiranje, kao i sudske prakse Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u području ostvarivanja prava na pristup informacijama nesporno da je Hrvatska odvjetnička komora tijelo javne vlasti jer je pravna osoba s javnim ovlastima, to isto pokazuju i odluke sudova donesene u predmetima koji se ne odnose na ostvarivanje prava na pristup informacijama. Tako Ustavni sud Republike Hrvatske primjerice u odluci Broj: U-III-198/1996 od 8. srpnja 1999. godine navodi „U postupku je utvrđeno da odluka o dodjeli Plakete “Dr. Ivo Politeo” nije odluka koju Hrvatska odvjetnička komora donosi u obavljanju javnih ovlasti koje ima suglasno Zakonu o odvjetništvu („Narodne novine”, broj 9/94) i Statutu Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine”, broj 25/95)“, zatim u odluci Broj: U-III-6526/2012 od 6. lipnja 2013. godine zauzeo je stajalište da je Hrvatska odvjetnička komora javnopravno tijelo, dok u odluci Broj: U-III-4379/2017 od 3. prosinca 2019. godine izričito navodi: „Iz citiranih odredaba Ustava, Zakona o odvjetništvu i Statuta proizlazi da je HOK „organizacija odvjetnika“ ili, drugim riječima, strukovno udruženje odvjetnika. HOK ima svojstvo pravne osobe te obavlja određene javne ovlasti u odnosu na svoje članstvo, zbog čega je članstvo odvjetnika u HOK-u obvezatno ... S obzirom na to da među javne ovlasti HOK-a spada, pored ostalog, i disciplinsko sudovanje u odnosu na vlastito članstvo, HOK se pojavljuje kao donositelj pojedinačnih akata ...“.

Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Poslovni broj: Usoz-73/19-15 od 24. listopada 2022. godine navodi sljedeće: „10. Shodno javno objavljenim i općim podacima HOK je krovna organizacija svih odvjetnika i odvjetničkih vježbenika u Republici Hrvatskoj, ima oko 6 tisuća članova, osim brige za članove, organiziranja obrazovanja članova, suradnje s pravosudnim tijelima u Hrvatskoj i inozemstvu HOK ima javne ovlasti dodijeljene odredbama ZO-a.11. Prema članku 41. ZO-a, Skupština HOK-a donosi statut. Statutom se uređuje organizacija Komore, oblici udruživanja odvjetnika za područje jedne ili više jedinica lokalne samouprave, uvjeti za rad zajedničkih odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava te za povezivanje odvjetničkih ureda. Statutom se, zatim, određuju prava i dužnosti odvjetnika i odvjetničkih vježbenika prema Komori, disciplinski postupak za utvrđivanje povreda dužnosti i ugleda odvjetništva, tijela za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka te druga pitanja značajna za odvjetništvo te se Statut mora objaviti u "Narodnim novinama". 12. Iz navedene odredbe, slijedi da je statut HOK-a opći akt koji pitanja važna za funkcioniranje odvjetništva uređuje na apstraktan i generalan način, što podrazumijeva da se radi o autoritativnoj regulaciji, odnosno donošenju općih normi u okviru obavljanja javnih ovlasti. 13. Sukladno odredbi članka 3. stavka 2. ZUS-a predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu, a prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: U-II5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012. („Narodne novine“, broj 41/12.) općim aktom smatraju se eksterni i interni opći akti donositelja navedenih u članku 3. stavku 2. ZUSa.14. Slijedom iznesenih činjenica Sud zaključuje da je HOK pravna osoba s javnim ovlastima pa je statut HOK-a opći akt po donositelju, ali i po svojem sadržaju, a isto vrijedi i za izmjene i dopune Statuta.“

Sukladno svemu navedenom, u žalbenom postupku je utvrđeno da je Hrvatska odvjetnička komora povodom zahtjeva za pristup informacijama žalitelja nepravilno i pogrešno tumačila zakonske odredbe, pogrešno se pozvala na odredbe Direktive te slijedom navedenog pogrešno zaključila da ista ne bi bila tijelo javne vlasti odnosno obveznik primjene Zakona o pravu na pristup informacijama. Dakle, Hrvatska odvjetnička komora nepravilno je i nezakonito rješenjem odbacila žaliteljev zahtjev za pristup informacijama pogrešno utvrđujući da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka.

Člankom 117. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da kada je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu uprave stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, riješeno kao u izreci ovog rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

U ponovnom postupku, prije donošenja rješenja nadležno tijelo mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pridržavajući se pri tome pravila koja vrijede za dokazni postupak, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku riješiti ovu upravnu stvar.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan