KLASA: UP/II-008-07/23-01/117
URBROJ: 401-01/10-23-4
Zagreb, 1. lipnja 2023. godine
Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15, 69/22) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatskog audiovizualnog centra, KLASA: UP/I-008-01/23-01/7, URBROJ: 115-01-23-2 od 31. siječnja 2023. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatskog audiovizualnog centra, KLASA: UP/I-008-01/23-01/7, URBROJ: 115-01-23-2 od 31. siječnja 2023. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici financijskog izvještaja za film Psychographic.
3. Odbacuje se zahtjev ......... u dijelu u kojem traži financijske izvještaje za filmove Apatija, Eva i Dislokacija.
4. Nalaže se Hrvatskom audiovizualnom centru da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Hrvatskog audiovizualnog centra (dalje u tekstu: prvostupanjsko tijelo) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojima je tražio financijske izvještaje za filmove Apatija, Eva, Dislokacija i Psychographic, temeljem članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, i temeljem članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer zatražene informacije sadrže zaštićene osobne podatke.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u navodi da se žali na obje točke po kojima su njegovi zahtjevi odbijeni. Ističe da je prvostupanjsko tijelo povrijedilo odredbe članaka 3., 6. i 9a Zakona o pravu na pristup informacijama. Navodi da je stekao dojam da ga prvostupanjsko tijelo tretira kao zlonamjernu osobu, te s tim u vezi citira navode obrazloženja prvostupanjskog tijela. Smatra da niti jedna od kvalifikacija nije argumentirana, odnosno da se radi o subjektivnim stavovima i paušalnim optužbama, te da prvostupanjsko tijelo očito smatra nevažnim njegov doprinos u kinematografiji. Posebno ističe da sve informacija potražuje isključivo zbog svog posla kao novinara, te da će informacije koristiti u knjizi koju priprema. Smatra da prvostupanjsko tijelo ne može biti iznad zakona koji je donio Hrvatski sabor. Dalje navodi da prvostupanjsko tijelo ne poštuje njegovo dostojanstvo, što je razvidno iz činjenice da je prvostupanjsko tijelo inzistiralo unaprijed na plaćanju minimalnih troškova. Osporava navode prvostupanjskog tijela da otežava i svakodnevno prekida redovnu djelatnost prvostupanjskog tijela, te navodi da je zadnji put fizički boravio prije deset godina, a da barem 5 godina nije telefonski kontaktirao prvostupanjsko tijelo. Smatra da ga je prvostupanjsko tijelo trebalo obavijestiti ako je smatralo da pretjeruje s brojem zahtjeva. Navodi da njegova upornost u traženju informacija (financijskih izvještaja za filmove) nije aludiranje na nikakav kriminal, na nikakve nezakonitosti, nego njegov novinarski posao da javnost transparentno izvijesti o tome i sakupljanje informacija zbog objave u knjizi „Hrvatska filmska produkcija“, financije“. Smatra da prvostupanjsko tijelo želi spriječiti da javnost ima uvid u potpuni i cjeloviti uvid u trošenje javnost. Što se tiče brojke zahtjeva koje je podnio prvostupanjskom tijelu, ističe da se u navedenu brojku uključen i popriličan broj ponovljenih zahtjeva. Navodi da je dio zahtjeva riješen slanjem podataka iz elektroničkog sustava, a da rješavanje ostalih zahtjeva uključuje angažman od 10-20 min.. Ponovno ističe da je više puta napomenuo prvostupanjskom tijelu da su mu tražene informacije potrebne za knjigu “Hrvatska filmska produkcija, financije“, za koju smatra da će biti korisna i važna svim sadašnjim i budućim sudionicima u hrvatskoj filmskoj produkciji. Odbija tumačenje prvostupanjskog tijela da se radi o istovrsnim informacijama. U odnosu na navode prvostupanjskog rješenja da traži i informacije koje nisu važne za povijest hrvatskog filma, ističe da ima pravo na svoj stav o tome koje su informacije bitne, a koje nisu. Vezano za trošak službenih putovanja ravnatelja prvostupanjskog tijela, ističe da građani imaju pravo biti upoznati s navedenim informacijama. Navodi da ga posebno vrijeđaju neutemeljene insinuacije kako predmnijeva nepravilnosti u radu prvostupanjskog tijela, odnosno da stavljanjem riječi „opravdao“ u navodne znakove implicira određene nepravilnosti u korištenju javnih sredstava od strane producenata. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta je utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 16. siječnja 2023. godine od prvostupanjskog tijela tražio preslike kompletnih financijskih izvještaja za animirane filmove Apatija, Eva, Dislokacija i Psychographic.
Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama u smislu odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno da tražene informacije sadrže zaštićene osobne podatke u smislu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Povjerenik za informiranje ne prihvaća navedeni stav prvostupanjskog tijela iz razloga koji će detaljno biti obrazloženi u nastavku ovog rješenja.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama ističe se kako slijedi.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Uz spomenuto ustavnopravno ograničenje prava na pristup informacijama iz članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, koje govori o nužnosti ograničenja u slobodnom i demokratskom društvu, potrebno je spomenuti i članak 16. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim je općenito propisano da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama, čija je svrha omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 85/15., a stupio je snagu 9. kolovoza 2015. godine, je uređena zlouporaba prava na pristup informacijama.
U tom je smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zlouporabe prava normirano člankom 23. stavkom 6. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, na način kojim je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju procesne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se postupanje korisnika pri raspolaganju navedenim pravom negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba. Dakle, zlouporabu prava na pristup informacijama može se identificirati u situacijama kada pojedini korisnik prava na pristup informacijama, pod određenim okolnostima, ugrožava, ometa ili onemogućava korištenje prava drugih, čineći to osobno ili putem drugih korisnika koji od istog tijela javne vlasti učestalim zahtjevima traže informacije.
Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava, pri čemu je posebno potrebno uzeti u obzir i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.
U odnosu na pojedinog korisnika prava objektivni element zlouporabe možemo prepoznati u članku 23. stavku 6. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“
Objektivni element zlouporabe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zlouporabe, zlouporaba prava na pristup informacijama može biti ostvarena i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti u obavljanju svojih temeljnih zadaća zbog kojih su osnovana i koje obavljaju u javnom interesu.
Zakon o pravu na pristup informacijama daje temeljne smjernice o tome koje okolnosti tijelo javne vlasti treba imati u vidu prilikom donošenja odluke o tome da određeni korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama (funkcionalno povezani zahtjevi, učestali zahtjevi, rješavanje predstavlja opterećenje za tijelo javne vlasti), iz kojih proizlazi da je u pojedinačnim slučajevima potrebno je ocijeniti utjecaj zahtjeva na javni interes, iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, te uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, kao i ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva. Osim toga potrebno je ocijeniti ponašanje korisnika prilikom traženje informacija (objektivne i subjektivne okolnosti), a također i poziciju tijela javne vlasti, kao i uzeti u obzir kontekst i povijest tih zahtjeva. Naime, iz podnositeljevih postupanja po prethodnim zahtjevima moguće je uočiti određeni model ponašanja podnositelja pa je tako, primjerice, podnositelj uvijek nezadovoljan dobivenom informacijom, i nakon njezinog zaprimanja postavlja dodatne zahtjeve koje proširuje u odnosu na raniji zahtjev.
Posebno se ističe da je u dosljednoj i ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto stajalište da je pitanje osnovanosti zahtjeva za pristup informacijama (u kontekstu primjene odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama) potrebno sagledati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, imajući u vidu na što odnosno na koga i zbog čega je zahtjev upravljen (presuda poslovni broj: Uzpz-35/2021 od 8. lipnja 2022. godine (točka 15.), presuda poslovni broj: Uzpz-30/2021 od 18. siječnja 2022. godine (točka 13.), presuda poslovni broj: Uzpz-20/2021 od 13. travnja 2022. godine (točka 15.).
Povjerenik za informiranje smatra da je za ocjenu pitanja postojanja zlouporabe prava u konkretnom slučaju potrebno ukratko opisati predmete koji su se vodili po žalbama žalitelja.
Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-57/21 od 29. travnja 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev Hrvatskog audiovizualnog centra radi poništenja rješenja Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/20-01/1152, URBROJ: 401-01/10-20-2 od 16. prosinca 2020. godine. U navedenom postupku rješenjem Povjerenika za informiranje žalitelju je odobren pristup dokumentu pod nazivom javni poziv za poticanje audiovizualnih djelatnosti – poticanje proizvodnje audiovizualnih djela. U citiranoj presudi Visoki upravni sud Republike Hrvatske jasno je izrazio stav da se u kontekstu traženih informacija prvostupanjsko tijelo neosnovano poziva na odredbe članka 15. stavka 2. točke 4. i 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
U dosadašnjoj praksi Povjerenika za informiranje poništava su rješenja prvostupanjskog tijela te je žalitelju omogućen pristup sljedećim informacijama: podaci o fizičkim osobama, proračunu filma i financijskom zahtjevu kandidata kojima nisu dodijeljena sredstva (KLASA: UP/II-008-07/21-01/613), preslika financijskog izvještaja i imena i prezimena osoba sadržana u financijskom izvještaju (KLASA: UP/II-008-07/21-01/743 i KLASA: UP/II-008-07/21-01/744), odnosno imena i prezimena osoba sadržana u financijskom izvještaju (KLASA: UP/II-008-07/21-01/870, KLASA: UP/II-008-07/21-01/871), te je u bitnom izraženo stajalište Povjerenika za informiranje da se pogrešno prvostupanjsko tijelo poziva na odredbu članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama
Osim toga rješenjem Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/22-01/3, URBROJ: 401-01/10-22-4 od 4. svibnja 2022. godine (koje je potvrđeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-134/22 od 9. rujna 2022. godine) poništeno je rješenje čelnika prvostupanjskog tijela, KLASA: 111-035-007, URBROJ: 5460-2021 od 1. prosinca 2021. godine, te je Povjerenik za informiranje u bitnom zauzeo stajalište da prvostupanjsko tijelo nema pravo žalitelju naplaćivati materijalne troškove koji nastaju zbog činjenice da se tražene informacije nalaze u arhivi izvan sjedišta prvostupanjskog tijela.
Sukladno članku 14. stavku 1. Pravilnika o postupku, kriterijima i rokovima za provedbu Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva („Narodne novine“, broj 76/21), propisano je da Hrvatski audiovizualni centar putem svojih stručnih službi, vanjske revizije ili na druge zakonom određene načine prati i nadzire pravilno, namjensko i zakonito trošenje sredstava sukladno odredbama navedenog Pravilnika do visine iznosa koji je dodijelio, dok je stavkom 6. navedenog članka propisano da je nositelj projekta obvezan u roku od 90 dana od potpuno dovršene realizacije projekta dostaviti Hrvatskom audiovizualnom centru izvješće sa specifikacijom ukupno utrošenih sredstava (ostvarivanja prihoda i izvršenje rashoda za cjelokupnu realizaciju projekta, preslike ugovora i plaćenih računa do iznosa sredstava dodijeljenih od Hrvatskog audiovizualnog centra s dokazima o plaćanju, konačni plan financiranja u kojemu moraju biti navedeni svi iznosi i izvori financiranja).
Slijedom svega navedenog, ustaljena je praksa Povjerenika za informiranje da financijski izvještaji predstavljaju informacije od javnog značaja, jer prvostupanjsko tijelo dodjeljuje javna sredstva osigurana u proračunu na razdjelu ministarstva nadležnog za poslove kulture sukladno članku 26. Zakona o audiovizualnim djelatnostima („Narodne novine“, 61/18).
Drugim riječima, financijski izvještaji koji se dostavljaju prvostupanjskom tijelu nesporno predstavljaju informacije za koje postoji interes javnosti, jer omogućavanje pristupa takvim informacijama omogućuje korisnicima prava na pristup informacijama kontrolu trošenja javnih sredstava, jer upravo takav dokument sadrži stavke iz kojih je vidljivo na što su utrošena namjenska sredstva.
S obzirom da je zahtjev za pristup informacijama žalitelja odbijen temeljem članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku bilo potrebno razmotriti zahtjeve koje je žalitelj podnosio prvostupanjskom tijelu.
Što se tiče broja podnesenih zahtjeva žalitelja, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je žalitelj u 2020. godini podnio 45 zahtjeva, u 2021. godini 46 zahtjeva, u 2022. godini 54 zahtjeva, te od 1. siječnja 2023. godine do 20. siječnja 2023. godine zahtjeva.
Iz žalbe žalitelja proizlazi da žalitelj u bitnom ne osporava navedeni broj, osim što na stranici 4. žalbe navodi da se u nekim slučajevima radi o ponavljajućim zahtjevima, te ističe da je u prosjeku podnosio manje od jedan zahtjev tjedno.
Iako se radi o većem broju zahtjeva koji je žalitelj podnosio, Povjerenik za informiranje ističe da je za primjenu članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama nije dovoljno da se radi o većem broju zahtjeva, već je potrebno i da dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Kako su predmet postupka financijska izvješća, za potrebe žalbenog postupka izvršen je uvid u upisnike prvostupanjskog tijela o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija za 2021. i 2022. godinu, s obzirom na to da navedeni upisnici sadrže i podatak o visini materijalnih troškova u smislu članka 19. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Slijedom navedenog, u nastavku se iznose redni brojevi zahtjeva te visina materijalnih troškova u situacijama kad je žalitelj tražio financijska izvješća.
Posebno se napominje da iz Upisnika za 2020. godinu ne proizlazi da je prvostupanjsko tijelo žalitelju naplaćivalo materijalne troškove, dok se Upisnik iz 2023. godine odnosi na zahtjeve žalitelja koji su odbijani zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, pa isti nisu posebno analizirani u ovom rješenju.
Iz Upisnika o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija za 2021. godinu (dalje u tekstu: Upisnik) proizlazi sljedeće: zahtjev pod brojem 14 – 18,40 kn, pod brojem 16 – 11,10 kn, pod brojem 18 – 2,65 kn, pod brojem 19 – 3,20 kn, pod brojem 20 – 4,50 kn, pod brojem 21 – 5,25 kn, pod brojem 22 – 2,65 kn, pod brojem 24 – 10,00 kn, pod brojem 26 – 5,80 kn, pod brojem 27 – 5, 80 kn, pod brojem 28 – 12,10 kn, pod brojem 30 – 27,85 kn, pod brojem 32 – 13,15 kn, pod brojem 33 – 1,60 kn, pod brojem 34 – 10,00 kn, pod brojem 35 – 29, 45 kn, pod brojem 36 – 13,15 kn, te pod brojem 38 – 18,90 kn.
Nadalje, iz Upisnika za 2022. godinu proizlazi sljedeće: zahtjev pod brojem 5 – 5,60 kn, pod brojem 6 – 4,80 kn, pod brojem 7 – 5,60 kn, pod brojem 8 – 5,60 kn, pod brojem 9 – 2,40 kn, pod brojem 10 – 5,60 kn, pod brojem 11 – 12,00 kn, pod brojem 12 – 13,60 kn, pod brojem 13 – 5,60 kn, pod brojem 16 -2,40 kn, pod brojem 17 – 10,40 kn, pod brojem 18 – 1,60 kn, pod brojem 19 – 10,40 kn, pod brojem 21 – 6,40 kn, pod brojem 25 – 21,60 kn, pod brojem 26 – 6,40 kn, pod brojem 29 – 6,40 kn, pod brojem 36 – 7,20 kn, pod brojem 44 – 2,40 kn, pod brojem 46 – 8,80 kn, pod brojem 49 – 6,40 kn, te pod brojem 52 – 16,00 kn.
Uzimajući u obzir navedeno, Povjerenik za informiranje ne prihvaća stav prvostupanjskog tijela, odnosno smatra da tražene informacije (uzimajući u obzir da se ne radi o opsežnim informacijama, na što ukazuju gore navedeni materijalni troškovi), nisu takve da dovode u pitanje funkcioniranje prvostupanjskog tijela, posebno stoga što prvostupanjsko tijelo ima 20 zaposlenih osoba.
U odnosu na navode prvostupanjskog tijela da činjenica što žalitelj u zahtjevima za pristup informacijama navodi da je producent „opravdao“ financijska sredstva ukazuje na to da žalitelj implicira određene nepravilnosti u radu prvostupanjskog tijela, Povjereniku za informiranje je dostavljeno 18 primjeraka žaliteljevih zahtjeva iz kojih proizlazi da žalitelj u zahtjevima za pristup informacijama, koji se odnose na financijsko izvješće za određeni film, doista koristi termin „opravdao“, u smislu da je producent opravdao dodijeljena sredstva.
Međutim, Povjerenik za informiranje smatra da navedeno ne znači da žalitelj implicira na određene nepravilnosti u korištenju javnih sredstava, odnosno da se stječe dojam da izražava sumnju u to da producenti troše dodijeljena sredstva u svrhe za koje su ista namijenjena.
Drugim riječima, Povjerenik za informiranje ne nalazi ništa sporno u tome da žalitelj u zahtjevu za pristup informacijama (kada traži određenu informaciju) izražava određenu sumnju oko postupanja tijela javne vlasti, jer po logici stvari ne zna je li određeno financijsko izvješće dostavljeno, pa mu se isto niti ne može staviti na teret.
Osim toga, Povjerenik za informiranje ističe da žaliteljevi zahtjevi za pristup informacijama nisu pejorativno intonirani, već se u zahtjevima jasno navodi koja se informacija traži, pri čemu se žalitelj poziva i na dosadašnju praksu Povjerenika za informiranje i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.
Vezano za dio prvostupanjskog rješenja u kojem se navodi da žalitelj insinuira da su zahtjevi za naplatom troškova promijenjeni kao posljedica činjenice da je službenik za informiranje imenovan u Upravni odbor prvostupanjskog tijela, u žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljena je elektronička poruka žalitelja od 9. veljače 2023. godine koja je upućena službeniku za informiranje.
Razmatrajući sadržaj navedene elektroničke poruke, Povjerenik za informiranje ističe da je točno da žalitelj u navedenoj poruci postavlja pitanje je li promjena prakse oko naplate troškova posljedica činjenice da je službenik za informiranje prvostupanjskog tijela imenovan u Upravni odbor.
Međutim, suprotno stavu prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje ne smatra da je navedeno dokaz da je ispunjen još jedan subjektivni element zlouporabe prava na pristup informacijama, odnosno da žalitelj spekulira o nepravilnostima u radu prvostupanjskog tijela.
Kad se razmotri sadržaj navedene elektroničke poruke, sasvim je jasno da je žalitelj nezadovoljan promjenom načina naplate materijalnih troškova od strane prvostupanjskog tijela, s obzirom na to da je očito postojao dogovor između žalitelja i prvostupanjskog tijela o mjesečnom plaćanju materijalnih troškova.
S tim u vezi, Povjerenik za informiranje ističe da je točno da je preporuka Povjerenika za informiranje da se ne naplaćuju troškovi manji od 6,67 EUR, međutim pozivanje žalitelja da unaprijed plati troškove (koji su manji od 6,67 EUR) ne predstavlja povredu dostojanstva žalitelja.
Naime, članak 4. stavak 1. Kriterija za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, broj 12/14, 15/14, 141/22) jasno propisuje da se informacije dostavljaju po primitku dokaza o uplati troškova, dok odredba stavka članka 5. Kriterija samo daje mogućnost tijelu javne vlasti da ne zaračuna troškove koji su manji od 6,67 EUR, ali ne i obvezu da tako postupi.
Bez obzira na navedeno, Povjerenik za informiranje ističe da sadržaj navedene elektroničke poruke ne ukazuje na to žalitelj spekulira o nezakonitosti radnji prvostupanjskog tijela, pri čemu se ističe da se žalitelju ne može predbaciti nepoznavanje odredbe članka 46. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano da se rješenje o obustavi donosi ako se iz postupanja stranke ili drugih okolnosti može zaključiti da je stranka odustala od zahtjeva (niti iz spisa predmeta proizlazi da ga je prvostupanjsko tijelo o istom obavijestilo, iako je žalitelj u navedenoj elektroničkoj poruci tražio da ga se obavijesti o pravnoj osnovi za određivanje roka od 8 dana za plaćanje, odnosno pravnih posljedica ako postupi suprotno navedenom).
Što se tiče dijela prvostupanjskog rješenja u kojem prvostupanjsko tijelo ističe da žalitelj ne traži samo podatke koji su važni za analitičare i povjesničare filma, već i druge informacije, Povjerenik za informiranje ističe kako slijedi.
Iz ranije opisanih zahtjeva žalitelja u 2021. i 2022. godini, jasno je da žalitelj većinom traži financijske izvještaje, što se može smatrati traženjem istovrsnih informacija, jer se, suprotno stavu žalitelja istovrsnost informacije ne prosuđuje prema svakom pojedinom filmu, već prema dokumentu koji žalitelj traži (financijsko izvješće), i čiji je sadržaj definiran ranije citiranom odredbom članka 14. stavka 6. Pravilnika o postupku, kriterijima i rokovima za provedbu Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva.
Činjenica što žalitelj traži i druge informacije, npr. podaci o naknadama članovima Audiovizualnog vijeća (zahtjev broj 10 u 2021. godini), podaci o bruto honorarima umjetničkih savjetnika (zahtjev broj 5 u 2021. godini), autorski honorari (zahtjev broj 15 u 2022. godini), te podaci o službenim putovanja ravnatelja prvostupanjskog tijela (zahtjevi broj 17 i 22 u 2020. godini), ne može se povezati s pojmom pecanja kako to pogrešno smatra prvostupanjsko tijelo.
Naime, navedene informacije predstavljaju informacije o raspolaganju javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama koje su dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa (osobno ime te namjena i iznos sredstava), odnosno za koje sam Zakon o pravu na pristup informacijama pretpostavlja javni interes.
Osim toga, jesu li navedene informacije bitne za analitičare i povjesničare filma nije odlučna okolnost, jer žalitelj nije niti dužan navesti razlog zbog kojeg traži informaciju u smislu članka 18. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Drugim riječima, činjenica jesu li žalitelju potrebne i informacije o bruto honorarima umjetničkih savjetnika ili putnim troškovima ravnatelja prvostupanjskog tijela nisu odlučne okolnosti prilikom rješavanja zahtjeva za pristup informacijama, pa je logično da se ne mogu žalitelju staviti na teret.
Vezano za navode prvostupanjskog tijela o tome da žalitelj pokazuje upornost u traženju informacija zbog činjenice da je u razmaku od 7 dana dva puta tražio izvješće za isti film (Nosila je rubac črleni), ističe se kako slijedi.
Iz elektroničke poruke prvostupanjskog tijela Uredu povjerenika za informiranje od 21. veljače 2023. godine proizlazi da je žalitelj podnio ukupno 4 zahtjeva za pristup informacijama koji se odnose na financijsko izvješće za film Nosila je rubac črleni, od čega se jedan zahtjev odnosi na Javni poziv za podnošenjem zahtjeva za potporu za dodatne troškove snimanja filmova nastale uslijed izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom COVID-19, te tri zahtjeva na Javni poziv za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva u kategoriji poticanja proizvodnje filmova.
Suprotno stavu prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje smatra da upornost žalitelja u traženju navedenog financijskog izvješća ne ulazi u doseg odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, posebno stoga što je prvi zahtjev žalitelja (Javni poziv za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva u kategoriji poticanja proizvodnje filmova) od 7. studenog 2022. godine odbačen zbog činjenice da tijelo javne vlasti nije posjedovalo traženu informaciju, a kasniji zahtjevi su odbijeni rješenjem prvostupanjskog tijela zbog zlouporabe prava.
Povjerenik za informiranje ne smatra da podnošenje zahtjeva u razmaku od gotovo 2 mjeseca predstavlja upornost žalitelja koja bi ulazila u doseg odredbe članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, posebno imajući u vidu da iz očitovanja prvostupanjskog tijela Povjereniku za informiranje od 23. veljače 2023. godine proizlazi da prvostupanjskom tijelu nisu dostavljena financijska izvješća, osim za film Psychographic.
Samo navedeno je dovoljno za zaključak da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo odredbu članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prilikom donošenja rješenja prvostupanjsko tijelo ne može spekulirati o odlučnim činjenicama, već mora utvrditi pravo stanje stvari, na što ga obvezuje načelo materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku.
Drugim riječima, ako prvostupanjsko tijelo ne posjeduje traženu informaciju tada se u smislu članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama donosi rješenje o odbačaju zahtjeva, donošenje kojeg rješenja sasvim sigurno ne može utjecati na redovito funkcioniranje prvostupanjskog tijela.
S obzirom na to da je pravo na pristup informacijama Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo na pristup informacijama, te da ograničenja prava na pristup, u žalbenom postupku je potrebno utvrditi sljedeće: 1) je li ograničenje prava na pristup informacijama žalitelja zasnovano na zakonu, 2) ima li legitimni cilj te 3) je li isto nužno u demokratskom društvu i razmjerno naravi potrebe za ograničenjem.
Razmatrajući pitanje pod brojem 1., jasno je da je miješanje u pravo žalitelja na pristup informacijama zasnovano na zakonu, točnije na odredbi članka 23. stavka 6. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Što se tiče drugih dvaju pitanja, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.
Legitimni cilj odredbe o zlouporabi prava je svakako očuvanje s jedne strane redovitog funkcioniranja prvostupanjskog tijela (kako u odnosu na njegove osnovne djelatnosti, tako i u odnosu na druge korisnike koji podnose zahtjeve za pristup informacijama), te s druge strane zaštita pravnog poretka, odnosno načela pravičnosti i pravne sigurnosti.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nije uspostavilo pravičnu ravnotežu između prava na pristup informacijama žalitelja te potrebe zaštite prava na ograničenje, jer se cijelo prvostupanjsko rješenje svodi na pronalaženje razloga koji govore u prilog ograničavanja prava na pristup informacijama.
Drugim riječima, prvostupanjsko tijelo uopće nije analiziralo na koje informacije su usmjereni zahtjevi korisnika, što je odlučna činjenica za razmatranje pitanja zlouporabe prava na pristup informacijama sukladno ranije citiranoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Povjerenik za informiranje posebno ističe u postupku nije sporna činjenica da se žalitelj dugi niz godina bavi pisanjem o filmu i kinematografiji, a što i žalitelj navodi na stranici 2 žalbe.
Osim toga, prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir činjenicu da žalitelja traži navedene informacije kao novinar, te za potrebe knjige „Hrvatska filmska produkcija, financije“.
U praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) često je naglašena uloga tiska kao „čuvara” u demokratskom društvu, a zadaću tiska da širi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa povezao je s pravom javnosti da te informacije i ideje prima (Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [VV], stavak 126.; Bédat protiv Švicarske [VV], stavak 51.; Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], stavak 79.; The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2), stavak 50, poveznica https://uredzastupnika.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Edukacija//Vodi%C4%8D%20kroz%20%C4%8Dl.%2010%20Konvencije.pdf)
Također ESLJP-a smatra da je
prikupljanje informacija ključan pripremni korak u novinarstvu
te svojstven i zaštićeni dio slobode tiska (Satakunnan Markkinapörssi Oy i
Satamedia Oy protiv Finske [VV], stavak 128.; Magyar Helsinki Bizottság protiv
Mađarske [VV], stavak 130.; Guseva protiv Bugarske, stavak 37.; Shapovalov
protiv Ukrajine, stavak 68.).
Slijedom svega navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da u konkretnom slučaju prevladava pravo žalitelja na pristup informacijama u odnosu na razlog za ograničenje prava na pristup informacijama.
Naime, Povjerenik za informiranje ne nalazi da je ograničenje prava žalitelja u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu, odnosno da je isto potrebno radi zaštite legitimnog cilja – funkcioniranja prvostupanjskog tijela.
Kako je to već navedeno u ovom rješenju, predmet traženja žalitelja su većinom financijska izvješća koja se dostavljaju prvostupanjskog tijelu kao opravdanje sredstava koja su dodijeljena na temelju javnih poziva, pri čemu je nesporno da se radi o javnim sredstvima u vidu novčane potpore.
Iako se radi o većem broju zahtjeva koje je žalitelj podnosio prvostupanjskom tijelu, Povjerenik za informiranje odlučnu važnost pridaje činjenici da tražene informacije nesporno predstavljaju informacije od javnog interesa, koje omogućuju javnosti da ispituje trošenje javnih sredstava.
Kao drugo, očito je da žalitelj kao novinar koji se dugi niz godina bavi pisanjem o filmu i kinematografiji postupa s ciljem da učini dostupnim informacije kojima raspolaže sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, a Povjerenik za informiranje ne vidi razloga da sumnja u navode žalitelja da su mu podaci potrebni radi pisanja knjige.
Kao treće, radi se o informacijama za koje već postoji ustaljena i stabilna praksa Povjerenika za informiranje, pa Povjerenik za informiranje ne nalazi razloge za drugačije postupanje u ovom predmetu.
Kao četvrto, iako se prvostupanjsko tijelo u svom rješenju poziva na Smjernice Povjerenika za informiranje vezano za primjenu odredbe o zlouporabi prava na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje smatra da je prvostupanjsko tijelo precijenilo značaj određenog postupanja žalitelja, dok s druge strane uopće nije niti ispitivalo kakav je značaj informacija koje žalitelj traži, pri čemu je Povjerenik za informiranje u ovom rješenju detaljno obrazložio zbog čega ne prihvaća pojedine navode prvostupanjskog tijela.
Kao peto, iz upisnika o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacijama za 2020., 2021. i 2022. godinu, te osporenog rješenja u bitnom proizlazi da žaliteljevi zahtjevi čine većinu zahtjeva koji su upućeni prvostupanjskom tijelu.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje ne prihvaća stav prvostupanjskog tijela da se radi o opsežnim informacijama (što jasno pokazuje iznos materijalnih troškova koji je ranije citiran u ovom rješenju, a koji se odnosi na financijska izvješća), kao što ne prihvaća navode prvostupanjskog tijela da rješavanje zahtjeva žalitelja (koji je skoro jedini podnositelj zahtjeva prvostupanjskom tijelu) ugrožava funkcioniranje prvostupanjskog tijela, koje ima zaposlenih 20 osoba.
Nesporno je da zaposlenici prvostupanjskog tijela obavljaju važne poslove u svrhu poticanja i praćenja cjelokupne audiovizualne industrije u Republici Hrvatskoj, međutim ograničavanje prava na pristup informacijama korištenjem zlouporabe prava na pristup informacijama predstavlja krajnju mjeru, te ista nije opravdana nikakvom društvenom potrebom (“pressing social need”) koja bi u konkretnom slučaju prevladavala u odnosu na žaliteljevo Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo na pristup informacijama.
Povjerenik za informiranje također ne vidi svrhu u korištenju instituta zlouporabe prava na pristup informacijama, kad iz očitovanja prvostupanjskog tijela Povjereniku za informiranje od 23. veljače 2023. godine proizlazi da prvostupanjsko tijelo posjeduje samo financijska izvješća za film Psychographic, dok financijska izvješća za ostale ne posjeduje.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na zaštitu osobnih podataka, odnosno da angažirane osobe ne znaju, odnosno ne moraju znati da se radi o korištenju javnih sredstava, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Prema članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka, obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećeg: a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više svrha, b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora, c) obrada je nužna radi poštivanja pravnih obveza voditelja obrade, d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe, e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade, f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, prvostupanjsko tijelo se pogrešno poziva na odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Nesporno je da se sredstva koja se dobivaju od prvostupanjskog tijela temeljem javnog poziva moraju namjenski trošiti.
Drugim riječima, ako je u okviru odobrenih sredstava financiran i honorar za određene fizičke osobe, tada ime i prezime navedene fizičke osobe ulazi u doseg odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer ukazuje na namjenu trošenja sredstava.
Naime, prema ustaljenoj praksi upravnosudskoj praksi i praksi Povjerenika za informiranje informacija o raspolaganju javnim sredstvima uključuje podatak o imenu i prezimenu osobe, visini isplaćenog iznosa te namjeni plaćenih sredstava, a što je jasno naglašeno i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine, broj 69/22) kojim je u odredbi članka 16. stavka 3. Zakona specificirano da informaciju o raspolaganju javnim sredstvima čine upravo ti podaci.
Bez obzira što se sredstva formalno odobravaju nositelju projekta, ista se troše namjenski za honorare određenih fizičkih osoba, pa takva informacija nesumnjivo ulazi u doseg navedene odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Uzimajući u obzir sve navedeno, Povjerenik za informiranje ističe da navedene osobe (u konkretnom slučaju autor filma) neće biti izložene javnosti u prekomjernom opsegu jer se ne omogućuje pristup drugim osobnim podacima (npr. adresa ili OIB), odnosno neće biti povrijeđena legitimna očekivanja navedenih osoba koje moraju biti svjesne činjenice da njihovo ime i prezime, s obzirom na činjenicu da se u postupku povodom javnog poziva traži financiranje njihovih honorara, mogu biti dostupni javnosti.
Osim toga, načelo transparentnosti u postupku javnih poziva bilo bi narušeno ako javnost ne bi bila upoznata s činjenicom na što se troše javna sredstava, a u konkretnom slučaju je odlučna činjenica da se tim javnim sredstvima plaćaju honorari fizičkim osobama.
Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti ničim obrazloženi navodi prvostupanjskog tijela o povredama poduzetničkih sloboda osoba krajnjih primatelja sredstava.
Čak i kad bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog tijela da osobe ne moraju znati da se radi o korištenju javnih sredstava (što Povjerenik za informiranje smatra malo vjerojatnim), isto ne mijenja činjenicu da su te osobe primile javna sredstava, a pravo na pristup informacijama o raspolaganju javnim sredstvima ne može ovisiti o subjektivnom stavu osobe koja je primila javna sredstva.
Nesporno je da navedene osobe obavljaju određenu profesionalnu djelatnost, međutim kad je producent filma zatražio financiranje i za njihove honorare po javnom pozivu prvostupanjskog tijela, tada nema mjesta pozivanju na povredu tržišnog natjecanja.
Osim toga, logično je da dogovaranje oko uvjeta suradnje prethodi javljanju na javni poziv, pa Povjerenik za informiranje ne nalazi vjerojatnom niti tvrdnju prvostupanjskog tijela o ugrožavanju osobnog i gospodarskog integriteta navedenih osoba.
U odnosu na film Psychographic, Povjereniku za informiranje je u žalbenom postupku dostavljen financijski izvještaj za navedeni film koji se sastoji od ukupno 2 stranice teksta.
Kako je to već ranije navedeno, na imena i prezimena fizičkih osoba koji su sadržani u navedenim dokumentima nije moguće primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Međutim, Povjerenik za informiranje ističe da iz dostavljenih informacijama proizlazi da su navedeni filmovi financirani i iz drugih izvora, pa je potrebno utvrditi može li se na navedene podatke primijeniti neko od zakonskih ograničenja iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Iz ranije citirane odredbe članka 14. stavka 6. Pravilnika o postupku, kriterijima i rokovima za provedbu Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva („Narodne novine“, broj 76/21), jasno je propisana obveza nositelja projekta da dostavi izvješće sa specifikacijom ukupno utrošenih sredstava, a koje sadrži i podatke o svim izvorima financiranja.
Dakle, izvješće koje se dostavlja prvostupanjskom tijelu (a koje sadrži i podatke o svim izvorima financiranja), ne može predstavljati poslovnu tajnu, jer predmetno izvješće ne predstavlja proizvodnu tajnu, a niti predstavlja rezultate konstrukcijskog ili istraživačkog rada.
Osim toga, navedeno izvješće ne predstavlja niti podatke zbog kojih bi mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese za prijavitelja na javnom pozivu, a niti za prvostupanjsko tijelo u smislu članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96, 79/07), niti se radi o informaciji u smislu članka 1. točke 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija sa tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18).
Slijedom svega navedenog, ako se izvješće (koje sadrži podatke o svim izvorima financiranja) mora priložiti uz završno izvješće, tada je sasvim jasno da takva informacija ne može predstavljati poslovnu tajnu, niti se na istu može primijeniti neko drugo zakonsko ograničenje iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Uzimajući u obzir navedeno, temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, 110/21) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, trebalo je žalitelju u cijelosti omogućiti pristup financijskom izvještaju za film Psychographic, iz kojeg razloga je odlučeno kao pod točkama 1.,2 i 4. izreke ovog rješenja.
Posebno se skreće pozornost da je člankom 25. a Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15 i 69/22) propisana obveznost izvršenja pravomoćnih rješenja Povjerenika za informiranje kojima se omogućava pristup informacijama i mogućnost njegova prisilnog izvršenja izricanjem novčane kazne čelniku tijela. Sukladno Zakonu o općem upravnom postupku, u slučaju nepostupanja tijela javne vlasti, postupak izvršenja po ovom rješenju Povjerenik za informiranje provodi na prijedlog stranke.
U odnosu na preostala financijska izvješća koja su predmet ovog postupka (Apatija, Eva i Dislokacija) iz očitovanja prvostupanjskog tijela Uredu povjerenika za informiranje od 23. veljače 2023. godine jasno proizlazi da navedena izvješća nisu dostavljena prvostupanjskom tijelu.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
Stoga je pravilnom primjenom članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo odbaciti zahtjev žalitelja u tom dijelu, pa je odlučeno kao pod točkom 3. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan