KLASA: UP/II-008-07/20-01/198

URBROJ: 401-01-10-23-20

Zagreb, 26. siječnja 2023. godine

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25-13, 85-15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: PPI-DO-5/2020-3 od 18. veljače 2020. godine, postupajući po presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-173/22 od 22. prosinca 2022. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: PPI-DO-5/2020- 3 od 18. veljače 2020. godine kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražio četiri arbitražna pravorijeka donijeta od strane međunarodnih sudova, temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., a vezano uz članak 15. stavak 2. točku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer su stanke u arbitražnim postupcima ugovorile da neće učiniti dostupnim i javnim arbitražne pravorijeke.

Protiv pobijanog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako se predmetne arbitražne odluke odnose na slučajeve u kojima su privatne tvrtke i pojedinci pokrenuli postupke protiv Hrvatske, oslanjajući se na bilateralne investicijske sporazume koje je Hrvatska potpisala s Nizozemskom, Kanadom, Austrijom i Belgijom/Luksemburgom. Dva su slučaja podnesena Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), a dva su pokrenuta po ad hoc arbitražnom postupku reguliranim UNCITRAL arbitražnim pravilima. 

Naglašava kako članak 15. stavak 2. točka 6. dopušta DORH-u da ograniči pristup traženim arbitražnim odlukama u tri situacije: 1) ako je taj pristup ograničen sukladno međunarodnim ugovorima; 2) ako se tražene informacije odnose na informacije koje proizlaze iz zaključivanja, pristupanja i/ili pregovaranja o sklapanju međunarodnim ugovorima ili 3) ako se traženi podaci odnose na podatke koji nastaju u području diplomatskih odnosa - te zaključuje kako je očito je da se nijedno od ova tri ograničenja ne odnosi na njegov zahtjev.

Prvo, žalitelj tvrdi kako niti jedan međunarodni ugovor ne zahtijeva od DORH-a da ograniči objavljivanje traženih odluka. DORH tvrdi da navedeno ograničenje postoji jer se Hrvatska složila s podnositeljima zahtjeva da odluke u svakom slučaju ne budu objavljene. Međutim, međunarodni sporazum je ugovor dviju država. Svaki dogovor koji je Hrvatska sklopila s privatnom strankom očito nije međunarodni ugovor. Privatni ugovor Hrvatske sa podnositeljima arbitražnih zahtjeva ne može ograničiti objavu traženih informacija u skladu sa Zakonom. Navodi kako su bilateralni investicijski sporazumi na kojima se temelje navedeni slučajevi, naravno, međunarodni ugovori. Međutim, nijedan od tih sporazuma ne sadrži klauzule koje Hrvatskoj ograničavaju objavljivanje arbitražnih odluka. Pri tome, ističe da su dvije zatražene odluke (u slučaju ......... i slučaju B3) donesene u skladu s ICSID Konvencijom, što je također međunarodni ugovor. Međutim, ICSID Konvencija također ne ograničava stranke u objavljivanju arbitražnih odluka. U članku 48. stavku 5. Konvencije predviđeno je da "Centar (tj. ICSID) neće objaviti nagradu bez pristanka stranaka". Ovo je prema žalitelju očito uputa koji se odnosi samo na sam ICSID i njegovo administrativno osoblje i ne nameće nikakva ograničenja Hrvatskoj. Navodi da je prosincu 2018. godine apelacijski sud u Argentini potvrdio je da članak 48. stavak 5. Konvencije „ne sprečava države da, putem mehanizama koji su im dodijeljeni unutarnjim propisima i načelima uključenim u međunarodne konvencije i ugovore kojima su pristupili, objave ili učine znanim te dokumente na zahtjev svojih građana. Provođenje ovih prava i obveza nije u sukobu niti je u suprotnosti s ICSID Konvencijom."

Drugo, žalitelj tvrdi kakao niti jedna arbitražna odluka ne sadrži podatke koji se odnose na zaključivanje, pristupanje Ili pregovaranje o međunarodnim ugovorima. Hrvatska je prije nekoliko desetljeća pregovarala o i zaključila sve relevantne međunarodne sporazume (različiti bilateralni investicijski ugovori i ICSID konvencija). (ICSID Konvencija zaključena je 1965., a najnoviji predmetni sporazum, bilateralni investicijski ugovor Belgija/Luksemburg-Hrvatska na kojem je zasnovan slučaj ......... protiv Hrvatske, Hrvatska je potpisala 2001). Tražene arbitražne odluke, nasuprot tome, izdane su od 2008. godine pa nadalje, dakle godinama nakon završenih pregovora i zaključenih međunarodnih ugovora.

Treće, žalitelj ističe kako nijedna tražena odluka ne sadrži podatke koji se odnose na diplomatske odnose. Odluke se, navodi, tiču utvrđivanja zahtjeva koje su uložili strani ulagači protiv Hrvatske prema ugovorima koje su hrvatski diplomati pregovarali prije mnogo desetljeća.

Žalitelj smatra da čak i da pod pretpostavkom da se može primijeniti jedno od tri navedena ograničenja, prevladavanje interesa za ograničenjem zatraženih informacija u provedbi testa razmjernosti i javnog interesa nije zadovoljeno jer postoji snažan javni interes za objavljivanjem traženih odluka. Ističe kako slučajevi pokrenuti u skladu sa međunarodnim investicijskim sporazumima pokreću važna pitanja od javnog interesa i uključuju trošenje javnih sredstava, kako na pravnu obranu, tako i na bilo kakvu naknadu koju naloži arbitražni sud. Hrvatski građani imaju pravo znati kako država troši svoj porezni novac i kako vladine odluke utječu na poslovanje privatnih poduzeća. Javnost također ima jak interes za razumijevanje zašto je Hrvatska pobijedila ili izgubila svaki slučaj, što znači da je javni nadzor pravnog obrazloženja suda u svakom slučaju neophodan. Objavljivanje odluka pridonijet će razumijevanju međunarodnog prava u ovom pogledu i pomoći će poboljšanju upravljanja u Hrvatskoj i drugim zemljama pružanjem informacija o tome koji oblici djelovanja državnih organa su prihvatljivi prema međunarodnom pravu. Navodi kako su svi slučajevi povodom kojih se traže odluke arbitražnih sudova zaključeni, što znači da objavljivanje odluka ne može ometati bilo kakav tekući sudski postupak. Jedan od slučajeva (......... protiv Hrvatske) je čak zaključen prije gotovo dvanaest godina. Stoga prema žalitelju javni interes za objavljivanje traženih odluka očito nadmašuje svaku moguću štetu zaštićenim interesima u ovom slučaju. Potom navodi kako se DORH u pobijanom rješenju također pozvao na UNCITRAL arbitražna pravila, posebno članak 32. stavak 5., koji glasi: „Odluka se može objaviti samo uz pristanak obje strane." Međutim, žalitelj naglašava kako se članak 32. odnosi na upute arbitražnom sudu. Na primjer, stavak 3. članka 32. zahtijeva od suda da obrazloži svoje odluke, dok stavak 6. zahtijeva od arbitara da kopiju odluke pošalju strankama. U tom kontekstu, stavak 5. očito je uputa samom arbitražnom sudu, zabranjujući sudu da javno objavljuje odluku bez pristanka stranaka. Članak 32. stavak 5. stoga ne sprečava stranke u arbitraži da objavljuju odluke, čak i bez pristanka druge stranke. Čak i ako UNCITRAL arbitražna pravila nameću Hrvatskoj obvezu da ne objavljuje odluku bez pristanka suprotne strane u sporu, ta se navodna obveza mora mjeriti sa zakonskim obvezama Hrvatske prema Zakonu o pravu na pristup informacijama. UNCITRAL arbitražna pravila su skup arbitražnih pravila koja je izradila međunarodna institucija. Ona nisu dio hrvatskog zakona. Stranke koje vode arbitraže prema UNCITRAL arbitražnim pravilima obvezuju se međusobnim sporazumom da se pridržavaju tih pravila. Međutim, jedan od osnovni pravnih principa je da ugovorne obveze ne mogu prevladati nad zakonskim obvezama. U ovom slučaju DORH ima zakonsku obvezu, koju mu nalaže hrvatsko pravo, da dostavi tražene podatke. DORH ne može izbjeći svoje zakonske obveze pozivanjem na privatni sporazum. Žalitelj nakon toga navodi primjere gdje su Slovačka i Crna Gora odlučile objaviti arbitražne odluke donesene po UNCITRAL pravilima (u slučajevima Austrian Airlines protiv Slovačke Republike i SIA Multikapitals protiv Crne Gore), stoga smatra da bi DORH stoga trebao primijeniti isti pristup kao Slovačka i Crna Gora i objaviti odluke. Zaključno naglašava kako su različite odluke i pravorijeci u slučajevima po osnovi međunarodnih investicijskih sporazuma koji uključuju Hrvatsku, već javno dostupne, naizgled bez štetnog utjecaja na vođenje hrvatskih državnih poslova. Također, na svjetskom nivou, većina odluka donesenih po osnovu međunarodnih investicijskih sporazuma biva objavljena. Odbijanje Hrvatske da dostavi četiri odluke tražene od DORH-a predstavlja neobičnu iznimku jer nijedna druga država nije vidjela razlog za takvom tajnošću u međunarodnom pravu stranih ulaganja. Stav Hrvatske nije u skladu s njezinim susjedima, s politikom EU niti sa međunarodnim mišljenjima. Žalitelj stoga traži od Povjerenika za informiranje da usvoji njegovu žalbu, te naloži DORH-u da mu odobri pristup traženim arbitražnim odlukama.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 3. veljače 2020. godine zatražio od DORH-a arbitražni pravorijek u predmetu B3 Croatian Courier Coőperatief UA v Republic of Croatia (ICSID Case No ARB/15/5), arbitražni pravorijek i izdvojeno mišljenje u predmetu ........., ......... and ......... v Republic of Croatia (ICSID Case No ARB/13/12), arbitražni pravorijek u predmetu ......... v Republic of Croatia (UNCITRAL Arbitration Rules), arbitražni pravorijek u predmetu Adria Beteiligungs GmbH v Republic of Croatia (UNCITRAL Arbitration Rules).

Postupajući po žaliteljevom zahtjevu DORH je donio pobijano rješenje, u čijem obrazloženju u bitnom navodi kako je provedenim testom razmjernosti i javnog interesa utvrđeno da predmetni zahtjev potpada pod doseg odredbe članka 15. stavka 2. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Rješenjem Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/20-01/198, URBROJ: 401-01/10-22-9 od 12. srpnja 2022. godine poništeno je rješenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: PPI-DO-5/2020 od 18. veljače 2020. godine te je žalitelju omogućen pristup arbitražnim pravorijecima opisanim u točkama 2. do 6. izreke rješenja Povjerenika za informiranje, dok je točkom 7. rješenja Povjerenika za informiranje naloženo Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske da postupi po rješenju Povjerenika za informiranje u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja.

Protiv navedenog rješenja Povjerenika za informiranje, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pokrenulo je upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj UsII-173/22-7 od 22. prosinca 2022. godine poništeno je rješenje Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/20-01/198, URBROJ: 401-01/10-22-9 od 12. srpnja 2022. godine (točka 1. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka 2. izreke).

Iz obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-173/22 od 22. prosinca 2022. godine u bitnom proizlazi sljedeće:

- da ne prihvaća stajalište Povjerenika za informiranje da ugovor kojim se stranke suglase da će provesti spor sukladno Pravilima ne predstavlja međunarodni ugovor u smislu Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, a niti sama Pravila ne predstavljaju međunarodni sporazum, već se radi o procesnim pravilima prema kojima se vodi arbitraža, a koja su donesena od strane Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (točka 16.)

- da Povjerenik za informiranje pogrešno zaključuje da Konvencija ne sadrži nikakva ograničenja oko objavljivanja arbitražnih odluka, imajući u vidu odredbu članka 48. stavka 5. Konvencije, odnosno da je pogrešan stav Povjerenika za informiranje da se ne radi o zakonskom ograničenju iz članka 15. stavka 2. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama (točka 17.)

- da se ne može s uspjehom otkloniti prigovor tužitelja da bi nametanje obveze objave odluka jednoj ugovornoj strani, protivno volji druge ugovorne strane, značilo postupanje protivno Konvenciji (koju je prihvatila i Republika Hrvatska), te ujedno postupanje protivno Pravilima UNCITRALA (točka 19.)

- da osnovano prigovara tužitelj da je osporeno rješenje u suprotnosti s odredbom članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u smislu članka 58. stavka 3. točka 6. Zakona o državnom odvjetništvu (točka 20.)

U ponovljenom postupku Povjerenik za informiranje uzeo je u obzir navedene primjedbe Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, te je utvrdio da žalba žalitelja nije osnovana.

U odnosu na arbitražnu presudu u predmetu B3 Croatian Courier Coőperatief UA v Repubiic of Croatia (ICSID Case No ARB/15/5), te arbitražnu presudu i izdvojeno mišljenje u predmetu ........., ......... and ......... v Republic of Croatia (ICSID Case No ARB/13/12), a koji su vođeni na temelju bilateralnih sporazuma o poticanju i zaštiti investicija, Konvencije o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država te arbitražnih pravila međunarodnog centra ulagačkih sporova, DORH navodi da su u konkretnim predmetima stranke ugovorile da neće učiniti dostupnim i javnim arbitražne pravorijeke, pa stoga imajući u vidu hijerarhiju pravila međunarodnog prava prema kojima su postupci dogovoreni, a koji među strankama čine izvor prava, nije moguće zatražene arbitražne pravorijeke dati žalitelju na uvid.

Vezano za arbitražnu presudu u predmetu ......... v Republic of Croatia te abitražnu presudu u predmetu Adria Beteiligungs GmbH v Republic of Croatia, koji su vođeni po pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL iz 1976.), DORH ističe da se primjenjuje članak 32. stavak 5. UNCITRAL-ovih arbitražnih pravila prema kojima se arbitražni pravorijek može učiniti javnim samo uz suglasnost stranaka u postupku. Tijelo javne vlasti navodi da su u konkretnim predmetima stranke ugovorile da neće učiniti dostupnim i javnim arbitražne pravorijeke, pa stoga imajući u vidu hijerarhiju pravila međunarodnog prava prema kojima su postupci dogovoreni, a koji među strankama čine izvor prava, nije moguće zatražene arbitražne pravorijeke dati žalitelju na uvid.

Navedeni stav DORH-a prihvaća i Povjerenik za informiranje te ističe kako slijedi.

Kako se dio zatraženih informacija odnosi na Konvenciju o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država od 18. ožujka 1961. godine („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 2/1998, dalje u tekstu Konvencija), u nastavku se iznose relevantne odredbe.

Iz članka 1. Konvencije proizlazi da se osniva Međunarodni centar za rješavanje sporova (u daljnjem tekstu: Centar).

Člankom 25. Konvencije propisano je da nadležnost Centra obuhvaća svaki pravni spor nastao izravno iz ulaganja između države ugovornice (ili sastavne oblasti ili agencije države ugovornice koju je ta država ugovornica imenovala Centru) i državljana druge države ugovornice, a kojega stranke u sporu pisanim putem pristanu predati Centru. Također je propisano da stranke ne mogu jednostrano povući svoju suglasnost nakon što se suglase o predaji spora Centru.

Prema članku 48. stavku 5. Konvencije propisano je da Centar neće neće objaviti odluku bez pristanka stranaka.

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na pravila Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL pravila iz 1976. godine, dalje u tekstu: Pravila) ističe se kako slijedi.

Iz članka 1. navedenih Pravila u bitnom proizlazi da stranke moraju u pisanom ugovoru ugovoriti primjenu navedenih arbitražnih pravila.

Sukladno članku 32. stavku 5. Pravila propisano je da se arbitražni pravorijek može učiniti javnim samo uz suglasnost stranaka u postupku.

Imajući u vidu raniju uputu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: UsII-173/22 od 22. prosinca 2022. godine (točka 17), Povjerenik za informiranje smatra da odredba članka 48. stavka 5. Konvencije, odnosno članka 32. stavka 5. Pravila predstavljaju zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 15. stavkom 2. točkom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je pristup informaciji ograničen sukladno međunarodnim ugovorima ili se radi o informaciji nastaloj u postupku sklapanja ili pristupanja međunarodnim ugovorima ili pregovora s drugim državama ili međunarodnim organizacijama, do završetka postupka, ili se radi o informaciji nastaloj u području održavanja diplomatskih odnosa.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Drugim riječima, prihvaćanjem međunarodnog ugovora u kojem ugovorne stranke izrijekom ugovaraju da pristaju da se u slučaju spora spor riješi međunarodnom arbitražom, znači da time prihvaćaju i sva pravila i odluke arbitražnih sudova, te da države ne mogu izbjeći njihovu primjenu, što znači da se odredba članka 48. stavka 5. Konvencije, odnosno članka 32. stavka 5. Pravila ne može promatrati izolirano od konteksta u kojem je sklopljen međunarodni ugovor.

Slijedom svega navedenog, Povjerenik za informiranje ne prihvaća navode žalbe žalitelja da odredba članka 48. stavka 5. Konvencije ne sprečava države da putem mehanizama koji su im dodijeljeni unutarnjim propisima i načelima objave ili učine znanim te dokumente na zahtjev svojih građana, odnosno ne prihvaća navode žalitelja da se odredba članka 32. stavka 5. Pravila odnosi samo na upute arbitražnom sudu.

Ispitujući pravilnost provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, Povjerenik za informiranje prihvaća navode prvostupanjskog tijela da bi nametanje obveze objave jednoj ugovornoj strani da objavi pravorijeke, protivno volji druge ugovorne strane, značilo postupanje protivno Konvenciji, odnosno protivno Pravilima UNCITRALA.

Naime, javni interes se očituje u poštivanju međunarodnih obveza Republike Hrvatske, a omogućavanje pristupa navedenim pravorijecima moglo bi dovesti do povrede međunarodnih obveza Republike Hrvatske, odnosno ne mogu se isključiti štetne posljedice za Republiku Hrvatsku, što sasvim sigurno ne doprinosi javnom interesu.

Osim toga, također se ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za navedene pravorijeke, niti je vjerojatno da bi objava traženih pravorijeka doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet) pa se ne mogu niti prihvatiti žalbeni navodi žalitelja kojima ukazuje na javni interes za traženim informacijama.

Slijedom svega navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes.

U odnosu na primjenu odredbe članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 58. stavkom 3. točkom 6. Zakona o Državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 67/18, 21/22), Povjerenik za informiranje ističe da nije bilo potrebno posebno ispitivati postojanje navedenog zakonskog ograničenja, iz razloga što je Povjerenik za informiranje ocijenio osnovanim pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 15. stavka 2. točku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 58. stavkom 3. točkom 6. Zakona o državnom odvjetništvu propisano je da se u radu državnog odvjetnika smatraju tajnim podaci i isprave u kaznenim, građanskim, upravnim te drugim predmetima koje su državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika klasificirali.

Prema članku 58. stavku 2. navedenog Zakona, klasificirani podaci su oni podaci koje je nadležno tijelo u propisanom postupku takvim označilo, i za koje utvrđen stupanj tajnosti, kao i podatak koji je Republici Hrvatskoj kao tako označenog predala druga država, međunarodna organizacija ili institucija s kojom Republika Hrvatska surađuje.

Istu definiciju sadrži i odredba članka 2. alineje 2. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07, 86/12).

Povjerenik za informiranje posebno ističe da su mu arbitražni pravorijeci koji su predmet postupka dostavljeni na CD-u, te nesporno nisu označeni nekim od stupnjeva tajnosti propisanim Zakonom o tajnosti podataka, odnosno Zakonom o državnom odvjetništvu, jer je preduvjet tajnosti podataka da su isti klasificirani od strane državnog odvjetnik ili njegova zamjenika, a što ovdje očito nije slučaj.

Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), trebalo je odbiti žalbu žalitelja kao neosnovanu, iz razloga što je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo odredbu članka 15. stavka 2. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama, pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan