KLASA: UP/II-008-07/21-01/811
URBROJ: 401-01/04-22-17
Zagreb, 1. kolovoza 2022.
Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv obavijesti i rješenja Sveučilišta u Zagrebu KLASA: 053-01/21-01/06, URBROJ: 380-022/144-21-2 od 18. ožujka 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Sveučilišta u Zagrebu KLASA: 053-01/21-01/06, URBROJ: 380-022/144-21-2 od 18. ožujka 2021. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici:
- Ugovora o pružanju pravnih usluga KLASA: 602-04/18-34/10, URBROJ: 380-012/246-18-1 od 27. lipnja 2018. godine,
- Ugovora o pružanju pravnih usluga KLASA: 602-04/19-34/01, URBROJ: 380-012/246-19-1 od 15. siječnja 2019. godine,
- Ugovora o pružanju pravnih usluga KLASA: 602-04/19-34/01, URBROJ: 380-012/246-19-2 od 2. svibnja 2019. godine, te
- Ugovora o zastupanju KLASA: 740-01/20-01/02, URBROJ: 380-181/257-20-1 od 22. siječnja 2020. godine.
3. Nalaže se Sveučilištu u Zagrebu da u roku od 8 dana od pravomoćnosti ovog rješenja omogući ......... pristup odobrenoj informaciji, sukladno točki 2. izreke ovog rješenja.
4. Odbacuje se žalba ......... u dijelu u kojem je izjavljena protiv obavijesti Sveučilišta u Zagrebu KLASA: 053-01/21-01/06, URBROJ: 380-022/144-21-2 od 18. ožujka 2021. godine, kao nedopuštena.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Sveučilišta u Zagrebu odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) u dijelu kojim je zatražen popis odvjetničkih ureda s kojima su sklopljeni ugovori o pružanju odvjetničkih usluga za 2020. godinu te ugovori za svaki odvjetnički ured. Predmetni zahtjev je odbijen temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 2., a u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu. U odnosu na traženje žalitelja da mu se dostavi obrazloženje zbog čega se ugovori za odvjetničke usluge ne nalaze u registru ugovora na EOJN, Sveučilište u Zagrebu žalitelja je obavijestilo da su tražene informacije sadržane u zakonskom propisu te da se zahtjev žalitelja odnosi na tumačenje odredbi Zakona o javnoj nabavi, a što se prema izričitoj odredbi članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama takav zahtjev ne smatra zahtjevom za pristup informacijama.
Protiv pobijanog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi da ulaže žalbu na rješenje Sveučilišta u Zagrebu, kojim su odbijene sve točke njegova zahtjeva za pristup informacijama. Ističe, kako je prvotno dobio rješenje bez upute o pravnom lijeku, a nakon što je o tome upozorio službenicu za informiranje dobio je novo rješenje s uputom o pravnom lijeku, ali sa istom klasom, urbrojem i datumom kao i prvo rješenje. Nadalje, ističe kako se u obrazloženju pobijanog rješenja pod točkom a) navodi da su tražene informacije već sadržane u zakonskom propisu te da se zahtjev suštinski odnosi na tumačenje predmetnih odredbi Zakona o javnoj nabavi a da se prema izričitoj odredbi članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama takav zahtjev ne smatra zahtjevom za pristup informacijama zbog čega mu je dana obavijest o načinu ostvarivanja prava. Žalitelj navodi kako takvo obrazloženje ne može prihvatiti iz razloga što su prijašnjih godina ugovori za odvjetničke usluge koje je sklopilo Sveučilište u Zagrebu bili navedeni u registru ugovora na EOJN (žalbi prilaže izvadak iz registra ugovora za 2019.), a za 2020. godinu se od strane Sveučilišta u Zagrebu više nisu upisivali u taj registar. Nadalje, navodi kako je dakle svrha traženja predmetne informacije bilo dobivanje neke odluke ili zaključka prema kojem je Sveučilište u Zagrebu 2020. godine promijenilo svoje dotadašnje tumačenja navedenog zakona i praksu objavljivanja takvih ugovora u registru ugovora na EOJN, iako od stupanja na snagu tog Zakona 1. siječnja 2017. godine u njemu nije bilo promjena. Vezano za točke b) i c) obrazloženja, ističe kako u samom rješenju nigdje nije navedeno da je proveden test razmjernosti i javnog interesa na osnovu kojeg je njegov zahtjev odbijen, pa je u žalbi onemogućen referirati se na navode provedenog testa razmjernosti. Umjesto testa razmjernosti i javnog interesa, kao razloge odbijanja dostave traženih informacija u rješenju se tijelo javne vlasti poziva na odredbu članka 3. stavka 1. točke 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti kojom je propisano da su „poslovna tajna“ informacije koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve: a) tajne su jer nisu u svojoj ukupnosti ili u točnoj strukturi i sklopu svojih sastavnih dijelova, općenito poznate ili lako dostupne osobama iz krugova koji se obično bave predmetnom vrstom informacija, b) imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost zbog toga što su tajne, c) u odnosu na njih osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela je u tim okolnostima razumne korake kako bi sačuvala njihovu tajnost. Ističe, kako takvo obrazloženje predstavlja pogrešno tumačenje navedenog članka zakona s namjerom uskraćivanja informacije od javnog interesa jer ukoliko se radi o legalnom poslu, ugovori sklopljeni s odvjetničkim uredima, ugovoreni iznosi ili cjenici usluga, a pogotovo traženi popis odvjetničkih ureda s kojima su sklopljeni ugovori nisu informacije koje podliježu takvom tumačenju „poslovne tajne“ niti takve informacije mogu imati tržišnu (komercijalnu) vrijednost zbog toga što su tajne. Nadalje, ističe da s obzirom da se tražene informacije odnose na ugovore koji su sklopljeni sa Sveučilištem u Zagrebu, koje se financira iz proračuna u javnom je interesu da informacije o raspolaganju tim sredstvima, u ovom slučaju plaćanje odvjetničkih usluga javnim novcem, budu javno dostupne te se shodno tome ne mogu se smatrati poslovnom tajnom, a proglašavanje takvih ugovora poslovnom tajnom može rezultirati zloupotrebom u raspolaganju javnim novcem. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana u dijelu u kojem je izjavljena protiv rješenja Sveučilišta u Zagrebu.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 3. ožujka 2021. godine od Sveučilišta u Zagrebu zatražio sljedeće: „Poštovani, u III. izmjenama i dopunama plana nabave Sveučilišta u Zagrebu za 2020. godinu pod internim brojem 18/2020 navedene su odvjetničke usluge procijenjene vrijednosti 400.000,00 kn. Budući da u javno dostupnim podacima (registar ugovora na EOJN) nema informacije o sklopljenim ugovorima, molim da mi temeljem članka 18. Zakona o pravu na pristup informacijama (NN 25/13, NN 85/15), dostavite sljedeće informacije: obrazloženje zbog čega se ugovori za odvjetničke usluge ne nalaze u registru ugovora na EOJN, popis svih odvjetničkih ureda s kojim su sklopljeni ugovori s ugovorenim iznosom, ugovor za svaki odvjetnički ured.“ Uvidom u spis predmeta nadalje je utvrđeno da je Sveučilište u Zagrebu donijelo rješenje KLASA: 053-01/21-01/06, URBROJ: 380-022/144-21-2 od 18. ožujka 2021. godine, kojim je odbilo zahtjev žalitelja u dijelu koji se odnosi na popis odvjetničkih ureda s kojima su sklopljeni ugovori o pružanju odvjetničkih usluga za 2020. godinu te ugovori za svaki odvjetnički ured temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 2. a u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu. Vezano za traženje žalitelja da mu se dostavi obrazloženje zbog čega se ugovori za odvjetničke usluge ne nalaze u registru ugovora na EOJN, Sveučilište u Zagrebu žalitelja je obavijestilo da su tražene informacije sadržane u zakonskom propisu te da se zahtjev žalitelja odnosi na tumačenje odredbi Zakona o javnoj nabavi a što se prema izričitoj odredbi članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama takav zahtjev ne smatra zahtjevom za pristup informacijama.
U drugostupanjskom postupku je utvrđeno kako je tijelo javne vlasti prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama napravilo bitne povrede postupka, kako je nepotpuno utvrdilo činjenično stanje i kako je pogrešno primijenilo zakonske odredbe.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Odredbom članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.
Nastavno na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. U tom smislu, tijelo javne vlasti je dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima podupire postojanje izuzetka od pristupa propisanog člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.
Prema odredbi članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Test razmjernosti i javnog interesa je procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes. Kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno je utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. ovog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz spisa predmeta i pobijanog rješenja je vidljivo da Sveučilište u Zagrebu nije provelo test razmjernosti i javnog interesa te je na taj način učinjena bitna povreda postupka.
Odredbom članka 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu toga Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka (“Narodne novine“, broj 108/96) osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog Zakona. Glava 8. odnosi se na poslovnu tajnu, dok se glava 9. odnosi se profesionalnu tajnu.
Poslovnu tajnu prema stavku 1. članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
Slijedom navedene zakonske odredbe, Sveučilište u Zagrebu je u prvostupanjskom postupku bilo dužno pružiti valjano obrazloženje kojim bi se jasno i nedvosmisleno identificirali razlozi zbog kojih bi omogućavanjem uvida u zatražene informacije dovelo do štetnih posljedica za gospodarske interese.
Osim toga, poslovna tajna je uređena i Zakonom o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18) kojim se u pravni poredak prenosi Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustva te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja te Direktiva 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva.
Člankom 3. stavkom 1. točkom 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti, propisano je kako su poslovna tajna informacije koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve: tajne su jer nisu, u svojoj ukupnosti ili u točnoj strukturi i sklopu svojih sastavnih dijelova, općenito poznate ili lako dostupne osobama iz krugova koji se obično bave predmetnom vrstom informacija, imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost zbog toga što su tajne i u odnosu na njih osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela je u tim okolnostima razumne korake kako bi sačuvala njihovu tajnost.
U odnosu na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ističe se da je odredbom članka 8. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti propisano da će sud odbaciti zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava iz članka 7. stavka 1. toga Zakona kada je navodno pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne učinjeno radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja misli, prava na pristup informacijama te slobode izvještavanja, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima te zakonom kojim se uređuje pravo na pristup informacijama, kao i zakonom kojim se uređuje medijsko izvještavanje, a u skladu s poštivanjem slobode i pluralizma medija.
Važno je napomenuti kako bilo koja pravna ili fizička osoba koja sklapa ugovor sa tijelom javne vlasti, mora biti svjesna da ulazi u javni prostor gdje prevladava javni interes i gdje pretežu pojačana načela transparentnosti. Ugovori koje sklapaju tijela javne vlasti podložni preispitivanju od strane javnosti putem instrumenata koje građanima daje ustavno pravo na pristup informacijama, razrađeno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Stoga, ugovorna transparentnost omogućava javnosti evaluaciju ugovora, a eventualno onemogućavanje pristupa takvim informacijama bi izazvalo sumnju u dijelu javnosti da poslovna tajna skriva nekompetentnost, loše upravljanje, rad za privatne interese i korupciju.
Samo pozivanje na poslovnu tajnu bez detaljnog obrazloženja pobijanog rješenja i provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, odnosno utvrđivanja razloga za i protiv omogućavanja i utvrđivanja koji razlozi prevladavaju, ne predstavlja pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i donošenja ispravne odluke o žaliteljevom zahtjevu.
Povjerenik za informiranje je u drugostupanjskom postupku utvrdio da u pogledu traženih informacija (ugovor) prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese te da je potrebno omogućiti pristup traženim informacijama u svrhu transparentnosti ugovora koje sklapa tijelo javne vlasti. Povjerenik za informiranje nije utvrdio vjerojatnost ozbiljne povrede gospodarskih interesa tijela javne vlasti ili druge ugovorne strane omogućavanjem pristupa traženim informacijama.
Vezano za traženje žalitelja da mu se dostavi popis odvjetničkih
ureda s kojima su sklopljeni ugovori o pružanju odvjetničkih usluga s
ugovorenim iznosom, napominje se kako je člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup
informacijama propisano da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo
javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na
koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički,
elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji
s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga
ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti. Slijedom navedene
definicije “informacije”, pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na
pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj
informaciji, odnosno informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku,
tijelo javne vlasti je posjeduje ili ne posjeduje, odnosno ima ili nema
saznanja o njoj te tijelo javne vlasti nema obvezu izrađivati informaciju kako
bi udovoljilo zahtjevu korisnika. Dakle, Sveučilište u
Zagrebu nije dužno žalitelju izrađivati traženi popis već omogućiti dokumentaciju
iz koje bi žalitelj sam mogao doći do tražene informacije, a to su upravo
ugovori koje je žalitelj zatražio u drugom dijelu svog zahtjeva i kojima mu se
pristup odobrava u točki 2. izreke ovog rješenja.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog Povjerenik za informiranje nije utvrdio opravdanim razloge za ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, stoga je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) i članka 25. stavka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješeno kao pod točkama 1. do 3. izreke ovog rješenja.
U dopisu Sveučilišta u Zagrebu KLASA: 053-01/21-01/06, URBROJ: 380-031/336-22-15 od 15. srpnja 2022. godine, kojim je Povjereniku za informiranje dostavljena nadopuna spisa predmeta, između ostalog, navodi se vezano za traženje žalitelja da mu se dostavi obrazloženje zbog čega se ugovori za odvjetničke usluge ne nalaze u registru ugovora na EOJN, kako je razlog zašto se ugovori za odvjetničke usluge ne nalaze u registru ugovora na EOJN taj što se na pojedine ugovore za odvjetničke usluge ne primjenjuje Zakon o javnoj nabavi. Nadalje, pojašnjava se kako se sukladno članku 30. navedeni Zakon ne primjenjuje na usluge pravnog zastupanja od strane odvjetnika u postupku pred sudovima, tribunalima ili tijelima javne vlasti u državi članici ili trećoj zemlji ili pred međunarodnim sudovima, tribunalima ili institucijama kao i usluge pravnog savjetovanja koje odvjetnik pruža tijekom pripreme bilo kojeg od postupaka navedenih u članku 30. stavku 1. točki 5. ili ako postoji konkretna naznaka i velika vjerojatnost da će pravna stvar na koju se savjet odnosi postati predmet takvih postupaka te za druge pravne usluge koje su povezane čak i povremeno, s izvršavanjem službenih ovlasti.
Žalba je nedopuštena u dijelu u kojem je izjavljena protiv obavijesti Sveučilišta u Zagrebu.
Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije.
Sukladno članku 23. stavku 1. točki 6. Zakona o pravu na pristup informacijama tijelo javne vlasti ne donosi rješenje o zahtjevu kada obavještava korisnika da se podnesak ne smatra zahtjevom u smislu članka 18. stavka 5. tog Zakona, pri čemu je dužno uputiti korisnika na način ostvarivanja njegovog traženja.
Iz spisa predmeta proizlazi da je žalitelj od Sveučilišta u Zagrebu u svom zahtjevu za pristup informacijama, između ostalog, tražio obrazloženje zbog čega se ugovori za odvjetničke usluge ne nalaze u registru ugovora na EOJN, dakle stvaranje informacije te da je Sveučilište u Zagrebu žalitelja obavijestilo da se prema izričitoj odredbi članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama zahtjev žalitelja u tom dijelu smatra zahtjevom za pristup informacijama i uputilo ga na način ostvarivanja njegova prava.
U žalbenom postupku je utvrđeno da Sveučilište u Zagrebu u skladu s odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama nije imalo obvezu stvarati novu informaciju odnosno davati obrazloženje, te da je pravilno sukladno članku 23. stavku 1. točki 6. Zakona o pravu na pristup informacijama obavijestilo žalitelja.
Sukladno utvrđenom, u konkretnom slučaju predmetna obavijest Sveučilišta u Zagrebu ne može smatrati rješenjem i protiv iste nije dopušteno izjaviti žalbu iz članka 25. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske je presudom Poslovni broj: UsII-492/18-7 od 1. veljače 2020. godine utvrdio da se kod obavještavanja korisnika u smislu odredbe članka 23. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama radi o specifičnom načinu rješavanja zahtjeva. Nadalje, iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: UsII-576/19-5 od 28. svibnja 2020. godine proizlazi da protiv obavijesti iz članka 23. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama nije dopušteno izjaviti žalbu, budući da tijelo javne vlasti ne donosi rješenje.
Člankom 114. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da će drugostupanjsko tijelo ispitati je li žalba dopuštena, pravodobna i izjavljena od ovlaštene osobe. Ako žalba nije dopuštena ili pravodobna ili izjavljena od ovlaštene osobe, odbacit će je rješenjem.
S obzirom da u ovom predmetu žalba nije dopuštena, sukladno članku 114. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku, riješeno je kao u točki 4. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan