KLASA: UP/II-008-07/21-01/435

URBROJ: 401-01/04-22-6

Zagreb, 3. lipnja 2022.

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija KLASA: UP/I-032-01/21-01/1, URBROJ: 513-03-01-21-1 od 15. travnja 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija KLASA: UP/I-032-01/21-01/1, URBROJ: 513-03-01-21-1 od 15. travnja 2021. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Ministarstva financija odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 23. veljače 2021. godine, kojim je tražio dostavu zajedničkog dokumenta koji služi kao osnova za poduzimanje daljnjih koraka u realizaciji dogovora i konačnoj obustavi arbitražnih postupaka, temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., a u vezi članka 15. stavka 2. točke 1. i članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama jer je tražena informacija klasificirana stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“ i jer postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje postupka.

Protiv navedenog rješenja Ministarstva financija žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuje žalbu protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za pristup informacijama kojim je tražio dostavu zajedničkog dokumenta koji služi kao osnova za poduzimanje daljnjih koraka u realizaciji dogovora i konačnoj obustavi arbitražnih postupaka pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICDS) po tužbama šest banaka. U žalbi žalitelj dalje navodi razloge uskrate traženog dokumenta navedene u obrazloženju pobijanog rješenja. Ističe, kako je člankom 38. Ustava Republike Hrvatske propisano pravo novinara na slobodu izvještavanja i pravo pristupa informaciji, kao i da ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom demokratskom društvu. Nadalje, navodi kako smatra da je Ministarstvo financija bilo dužno provesti sadržajni test javnog interesa kako je on opisan u članku 38. Ustava Republike Hrvatske. Napominje, kako se u članku 12. Zakona o tajnosti podataka navodi da je u postupku klasifikacije podataka vlasnik podatka dužan odrediti najniži stupanj tajnosti koji će osigurati zaštitu interesa koji bi neovlaštenim otkrivanjem tog podatka mogli biti ugroženi, a s obzirom da je jedan od subjekata predmetnog dogovora Vlada Republike Hrvatske postavlja pitanje zašto Predsjednik Vlade nije klasificirao predmetni dokument stupnjem „TAJNO“ ili „VRLO TAJNO“ kako to omogućava članak 13. istog Zakona prilikom sklapanja navedenog dogovora, a prije ustupanja dokumenta Ministarstvu financija, ukoliko bi uistinu navedeni sadržaj u toj mjeri (teško) naštetio vrijednostima iz članka 6. Zakona o tajnosti podataka. Žalitelj nadalje navodi, kako je Ministarstvo financija u obrazloženju rješenja navelo da su klasificirali predmet stupnjem tajnosti „povjerljivo", sukladno članku 7., a u vezi s člankom 6. Zakona o tajnosti podataka i da bi otkrivanje podataka moglo nanijeti tešku štetu gospodarskim interesima Republike Hrvatske. Ističe, kako je člankom 7. Zakona o tajnosti podataka propisano da se stupnjem tajnosti „TAJNO“ klasificiraju podaci čije bi neovlašteno otkrivanje teško naštetilo vrijednostima iz članka 6. ovoga Zakona, dok se u članku 8. navodi kako se stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“ klasificiraju podaci čije bi neovlašteno otkrivanje (samo) naštetilo vrijednostima iz članka 6. ovoga Zakona. Iz navedenog žalitelj zaključuje kako je na taj način Ministarstvo financija pogrešno primijenilo materijalno pravo pa posljedično i krivo iznijelo test razmjernosti u odnosu na obveze koje propisuje Zakon o pravu na pristup informacijama i Ustav Republike Hrvatske. Smatra kako je predmetni dokument trebao biti klasificiran stupnjem tajnosti „TAJNO", a ne „POVJERLJIVO", kako je to učinilo Ministarstvo financija te da iz navedenog proizlazi da je sama normativna klasifikacija stupnja tajnosti indikativna na potencijal štete po vrijednosti iz članka 6. Zaključuje, kako ta šteta po Zakonu o tajnosti podataka za „POVJERLJIVE'' dokumente ne može biti teška, kako to u rješenju pogrešno navodi Ministarstvo. Nadalje, navodi kako smatra da u konkretnom slučaju stupanj tajnosti „POVJERLJIVO" nije razmjeran naravi potrebe za ograničenjem niti je nužan u slobodnom demokratskom društvu, a da bi potpao pod ograničenje članka 38. Ustava Republike Hrvatske. Ističe, kako objavljivanje dokumenta kojeg tijela javne vlasti sklapaju sa privatnim subjektima je minimum transparentnosti o radu tijela javne vlasti koji mora biti poštovan, a formalističko navođenje razloga potencijalne štete gospodarskim interesima Republike Hrvatske ne udovoljava testu razmjernosti. Također navodi, kako šteta koja bi objavljivanjem predmetnog dokumenta nastala mora u ovom slučaju imati prevagu u odnosu na dvije stavke Ustava Republike Hrvatske iz članka 38., one o pravu na slobodu izražavanja i pravu o pristupu informacijama, a čemu ista ne udovoljava, po prirodi klasifikacije „POVJERLJIVO". Ističe, kako s obzirom da je Vlada Republike Hrvatske sklopila dogovor s privatnim pravnim osobama, on kao takav ne može biti tajan već zahtijeva maksimum transparentnosti radi uvida javnosti u rad vlasti, a privatni gospodarski subjekti, u ovom slučaju banke, prilikom sklapanja dogovora, ugovora te poslovanja s tijelima javne vlasti moraju preuzeti rizik razotkrivanja vela tajnosti, u ime javnog interesa, kako to priliči demokratskom društvu. Nadalje ističe, kako pristup informacijama osigurava fizičkim i pravnim osobama otvorenost i osigurava javnost djelovanja tijela javne vlasti, a novinarima omogućava kvalitetno obavljanje javnih zadaća u javnom interesu. Također ističe, kako je s obzirom na usku povezanost prava na pristup informacijama s načelom demokratske kontrole državne i javne vlasti od strane građana, jasno da pravo na pristup informacijama ima posebnu vrijednost u kontekstu slobode medija. Nadalje, žalitelj u žalbi navodi presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske GC br. 18030/11 § 158-159 u kojoj se navodi da se pravo na pristup informacijama štiti kao relevantan pripremni korak u novinarskim aktivnostima ili u drugim aktivnostima koje stvaraju javni prostor ili predstavljaju bitan element javne rasprave. Napominje, kako Europski sud za ljudska prava u odlukama vezanima uz primjenu članka 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, navodi kako je dužnost medija da, sukladno svojim obvezama i odgovornostima, pružaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa odnosno, ne samo da mediji imaju zadatak pružati takve informacije i ideje, već ih javnost također ima pravo dobiti. U suprotnom, tisak ne bi mogao obnašati svoju vitalnu ulogu „javnog nadzora“. Ističe, kako je Sud Europske unije također izričito priznao ulogu i značaj prava na pristup informacijama za demokraciju kao obliku političkog uređenja koji je zajednička svim državama članicama i samoj Uniji. Žalitelj navodi kako je u presudi Nizozemska protiv Vijeća, Sud Europske unije izričito utvrdio da „nacionalna zakonodavstva većine država članica općenito sada priznaju pravo javnosti na pristup dokumentima u posjedu javnih tijela kao ustavno ili zakonodavno načelo“ (C-58/94 Nizozemska protiv Vijeća [1996] § 34), a u presudi Volker Sud je zauzeo još izravnije stajalište: „Načelo transparentnosti propisano je u člancima 1. i 10. Ugovora o Europskoj uniji te u članku 15. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Ono omogućuje građanima da prisnije sudjeluju u procesu donošenja odluka i jamči da će administracija uživati veći legitimitet te biti učinkovitija i odgovornija građanima u demokratskom sustavu ...“(spojeni predmeti C 92/09 i C 93/09 Volker i Markus Schecke GbR protiv Hessen, [2010] § 68). Nadalje, navodi kako odluke kojima tijela državne vlasti novinarima i građanima uskraćuju pristup informacijama ne mogu biti opravdane paušalnim pozivanjem na općenite razloge propisane zakonom već moraju biti konkretizirane. Ističe, kako Ministarstvo financija u rješenju navodi da je zatraženi dokument dogovor Vlade Republike Hrvatske i banaka o nepokretanju ili prekidu postupaka pa je stoga nejasno na koji način predmetna situacija potpada pod članak 15. stavak 3. točku 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da iz rješenja proizlazi da se postupci ne vode ili su prekinuti, čime navedeno ne može biti razlog uskrate traženog dokumenta. Zaključno žalitelj navodi, kako je Ministarstvo financija prilikom razmatranja njegovog zahtjeva za pristupom predmetnom dokumentu pogrešno primijenilo materijalno pravo, odredbe iz Zakona o pravu na pristup informacijama i Zakona o tajnosti podataka, a navedeni razlozi odluke Ministarstva ne prolaze test razmjernosti, s obzirom na Ustavne odredbe o vlasti koja proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, o pravu na pristup informacijama i slobodi izražavanja. Nadalje, navodi da konkretnom slučaju neotkrivanje predmetnih informacija nije u skladu s domaćim i europskim pozitivnim pravnim propisima i demokratskim načelima otvorenosti i transparentnosti javne vlasti. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 23. veljače 2021. godine, zatražio od Ministarstva financija dostavu zajedničkog dokumenta koji služi kao osnova za poduzimanje daljnjih koraka u realizaciji dogovora i konačnoj obustavi arbitražnih postupaka, a vezano za njegov raniji upit u pogledu nagodbe koja je postignuta sa šest banka u investicijskom sporu koji se tiče konverzije kredita u švicarski franak o kojoj je na press konferenciji 2. veljače 2021. godine govorio ministar Marić. Nadalje, utvrđeno je da je nakon zatraženog i dobivenog mišljenja Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost i provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, Ministarstvo financija rješenjem KLASA: UP/I-032-01/21-01/1, URBROJ: 513-03-01-21-1 od 15. travnja 2021. godine, odbilo zahtjev žalitelja temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., a u vezi članka 15. stavka 2. točke 1. i članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama jer je tražena informacija klasificirana stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“ i jer postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje postupka.

U obrazloženju rješenja Ministarstva financija u bitnom se navodi kako je pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u tijeku šest arbitražnih postupka po tužbama stranih banaka i banaka s registriranim sjedištem u Hrvatskoj radi naknade štete zbog navodnih povreda ugovora između Hrvatske i Austrije, Francuske i Mađarske o poticanju i zaštiti ulaganja. Nadalje, navodi se kako su postupke pokrenuli OTP Bank Plc, Erste Group Bank AG, Raiffeisen Bank International AG i Raiffeisenbank Austria d.d., UniCredit Bank Austria AG i Zagrebačka Banka d.d., Addiko Bank AG i Addiko Bank d.d. te da Société Générale S.A. Raiffeisenbank Austria d.d. i Addiko Bank d.d. vode sporove po istoj činjeničnoj osnovi i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a tužitelji se u postupcima pozivaju na štetu koja im je navodno nastala uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama iz 2013. i 2015., slijedom kojih je u konačnici izvršena konverzija kredita u švicarskim francima. Također se navodi, kako je krajem 2020. postignut, a početkom 2021. i operacionaliziran dogovor Vlade i četiriju banaka, koje vode postupke na ICSlD-u o obustavi tih postupaka, kao i dogovor Vlade i dviju banaka koje su najavile mogućnost pokretanja takvih postupaka o nepokretanju bilo kakvih postupaka te dogovor s Raiffeisenbank Austria d.d. o obustavi postupka na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Ističe se kako se temeljem postignutog dogovora, u tim postupcima trenutno prestaju poduzimati bilo kakve pravne radnje. Nadalje se ističe, kako postignuti dogovor nema nikakvog utjecaja na sporove koje vode pojedinačni korisnici kredita s kreditnim institucijama, niti on nameće ikakve financijske obveze za državni proračun, a time ni za hrvatske građane već se njegovom realizacijom otklanja prijetnja državnom proračunu od najmanje 2,5 milijardi kuna. Također se ističe, kako je postignuti dogovor verificiran u zajedničkom dokumentu koji služi kao osnova za poduzimanje daljnjih koraka u realizaciji dogovora i konačnoj obustavi postupaka.

U obrazloženju rješenja Ministarstva financija nadalje se navodi kako je Ministarstvo financija klasificiralo taj predmet stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“, sukladno članku 7. u vezi s člankom 6. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12), odmah po zaprimanju, jer bi neovlašteno otkrivanje podataka vezanih za navedene postupke moglo nanijeti tešku štetu gospodarskim interesima Republike Hrvatske. Također se navodi, kako je u skladu s zakonskom obvezom iz članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama zatraženo prethodno mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, te da je navedeni Ured u dopisu KLASA: 008-01/21-01/04, URBROJ: 50439-05/66-21-02 od 25. ožujka 2021. godine dao svoje mišljenje u kojem, između ostalog, navodi da je nakon izvršenog uvida u sadržaj dostavljene dokumentacije suglasan s procjenom štete Ministarstva financija, odnosno smatra potrebnim zatraženi dokument i nadalje štititi utvrđenim stupnjem tajnosti. Ističe se kako je Radna skupina za provođenje testa razmjernosti i javnog interesa Ministarstva financija na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, provela test razmjernosti i javnog interesa te ocijenila da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenje pristupa informaciji u odnosu na javni interes.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Odredbom članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.

Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.

Prema odredbi članka 15. stavka 2. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija klasificirana stupnjem tajnosti, sukladno zakonu kojim se uređuje tajnost podataka.

Nadalje, odredbom članka 15. stavka 2. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog, upravnog ili drugog pravno uređenog postupka, izvršenje sudske odluke ili kazne.

Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.

Odredbom članka 5. stavka 1. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Nastavno na navedene zakonske odredbe, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je Ministarstvo financija nakon zaprimanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama, kojim je zatražena informacija klasificirana stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“, postupilo sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama te je zatražilo mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost i nakon zaprimljenog mišljenja KLASA: 008-01/21-01/04, URBROJ: 50439-05/66-21-02 od 25. ožujka 2021. godine, provelo test razmjernosti i javnog interesa i donijelo osporeno rješenje.

S obzirom da je pitanje klasificiranja/deklasificiranja podataka uređeno odredbama Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12), ističe se kako je člankom 16. stavkom 1. navedenog Zakona propisano da kad postoji interes javnosti, vlasnik podatka dužan je ocijeniti razmjernost između prava na pristup informacijama i zaštite vrijednosti propisanih u člancima 6., 7., 8. i 9. ovoga Zakona te odlučiti o zadržavanju stupnja tajnosti, promjeni stupnja tajnosti, deklasifikaciji ili oslobađanju od obveze čuvanja tajnosti podatka. Stavkom 2. propisano je kako je prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka vlasnik podatka dužan zatražiti mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, dok je stavkom 3. propisano kako je vlasnik podatka dužan o postupku iz stavka 1. ovoga članka izvijestiti i druga nadležna tijela propisana zakonom.

U žalbenom postupku je utvrđeno kako je Ministarstvo financija prije donošenja odluke zatražilo mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, nakon čega je odlučilo zadržati stupanj tajnosti zatraženih podataka.

Službenica Ureda povjerenika za informiranje je dana 6. svibnja 2022. godine u prostorijama Ministarstva financija izvršilq uvid u informaciju koja je predmet postupka, prilikom čega je utvrđeno da je ista klasificirana stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“.

Člankom 5. Zakona o tajnosti podataka propisano je kako se s obzirom na stupanj ugroze zaštićenih vrijednosti stupnjevima tajnosti iz članka 4. ovoga Zakona mogu klasificirati podaci iz djelokruga državnih tijela u području obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti, kaznenog postupka te znanosti, tehnologije, javnih financija i gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku.

Odredbom članak 6. istog Zakona propisano je da se stupnjem tajnosti „VRLO TAJNO“ klasificiraju podaci čije bi neovlašteno otkrivanje nanijelo nepopravljivu štetu nacionalnoj sigurnosti i vitalnim interesima Republike Hrvatske, a osobito sljedećim vrijednostima: temelji Ustavom utvrđenog ustrojstva Republike Hrvatske, neovisnost, cjelovitost i sigurnost Republike Hrvatske, međunarodni odnosi Republike Hrvatske, obrambena sposobnost i sigurnosno-obavještajni sustav, sigurnost građana, osnove gospodarskog i financijskog sustava Republike Hrvatske, znanstvena otkrića, pronalasci i tehnologije od važnosti za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

Nadalje, odredbom članka 8. istog Zakona propisano je da se stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“ klasificiraju podaci čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo vrijednostima iz članka 6. ovoga Zakona.

S obzirom da isključivo vlasnik klasificiranih podataka ima zakonsku ovlast odlučiti o zadržavanju stupnja tajnosti, promjeni stupnja tajnosti, deklasifikaciji ili oslobađanju od obveze čuvanja tajnosti podatka, te raspolaže razlozima zašto bi određeni podaci trebali biti klasificirani stupnjem tajnosti, te samim time nedostupni od pristupa javnosti, u žalbenom je postupku uvaženo stajalište Ministarstva financija o potrebi zadržavanja stupnja tajnosti te potrebi zaštite ograničenja jer nije utvrđeno da u konkretnom slučaju prevladava javni interes.

Napominje se, kako je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj: UsII-49/14-6 od 5. studenoga 2014. godine, poništeno rješenje tuženog Povjerenika za informiranje KLASA: UP/II-008-04/13-01/314, URBROJ: 401-01/04-14-06 od 10. travnja 2014. godine te je navedeni Sud u obrazloženju presude ocijenio da samo vlasnik podatka, koji je u propisanom postupku klasificirani podatak takvim označio i za isti utvrdio stupanj tajnosti, ovlašten odlučiti o zadržavanju stupnja tajnosti, promjeni stupnja tajnosti, deklasifikaciji ili oslobađanju od obveze čuvanja tajnosti podataka.

Sličnog je stajališta i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je odlukom, Broj: U-III-1267/2017 od 21. studenoga 2017. godine, odbio ustavnu tužbu koja je podnesena protiv navedene presude.

Slijedom navedenog, s obzirom da je u ovoj upravnoj stvari riječ o informaciji klasificiranoj stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO“, tijelo javne vlasti je kao vlasnik informacije nakon traženja mišljenja Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost i provedenog testa razmjernosti i javnog interesa procijenilo da i dalje postoje razlozi zbog kojih je zatražena informacija klasificirana stupnjem tajnosti, da razlozi za ograničenjem od pristupa prevladavaju nad razlozima za omogućavanjem pristupa traženoj informaciji pa je stoga žalitelju odlučilo uskratiti pristup traženoj informaciji.

Povjerenik za informiranje je utvrdio da je prvostupanjski postupak pravilno proveden, a o zahtjevu stranke je prvostupanjsko tijelo odlučilo sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, stoga se prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) propisano je kako će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan