KLASA: UP/II-008-07/22-01/164
URBROJ: 401-01/11-22-4
Zagreb, 7. lipnja 2022.
Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke Broj: 805-IX-1302/R-2022 od 18. siječnja 2022. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke Broj: 805-IX-1302/R-2022 od 18. siječnja 2022. godine, kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatske narodne banke odbijeni su zahtjevi za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 13. i 20. prosinca 2021. godine te 4., 10. i 17. siječnja 2022. godine kojima su zatražen zapisnici sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke održanih 14. ožujka, 11. travnja, 9. svibnja, 13. lipnja i 4. srpnja 2012. godine, temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Žalitelj je na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnome da je Hrvatskoj narodnoj banci u razdoblju od 13. prosinca 2021. godine do 17. siječnja 2022. godine uputio pet zahtjeva za pristup informacijama kojima je zatražio prijepis, kopije ili uvid u zapisnike sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke. Nadalje, navodi da tijelo javne vlasti griješi kada tvrdi da se radi o istim, odnosno istovrsnim informacijama ili zahtjevima kojima se traži veliki broj informacija te pogrešno primjenjuje odredbu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacija. Predlaže da se njegova žalba usvoji te da se ukine rješenje Hrvatske narodne banke od 18. siječnja 2022. godine i da se njegovi zahtjevi odobre u njihovom inicijalnom obliku.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj putem elektroničke pošte zahtjevom za pristup informacijama dana 13. prosinca 2021. godine zatražio da mu se dostavi prijepis, kopija ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke održane dana 14. ožujka 2012. godine, dana 20. prosinca 2021. godine zatražio da mu se dostavi prijepis, kopija ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke održane dana 11. travnja 2012. godine, dana 4. siječnja 2022. godine zatražio da mu se dostavi prijepis, kopija ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke održane dana 9. svibnja 2012. godine, dana 10. siječnja zatražio da mu se dostavi prijepis, kopija ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke održane dana 13. lipnja 2012. godine i dana 17. siječnja zatražio da mu se dostavi prijepis, kopija ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke održane dana 4. srpnja 2012. godine. U svim navedenim zahtjevima žalitelj je zatražio da mu se prijepis ili kopija dostavi elektroničkom poštom u nekom od lako čitljivih i uobičajenih strojnih formata (.pdf, .doc, .txt ili slično), a ako to nije moguće putem pošte, odnosno da ga se uputi na koji način može ostvariti uvid u zatražene zapisnike, odnosno gdje ih može pronaći ako su već javno dostupni i objavljeni.
Postupajući po žaliteljevim zahtjevima, tijelo javne vlasti donijelo je osporeno rješenje odbivši zahtjev temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, smatrajući da se radi o zlouporabi prava na pristup informacijama od strane žalitelja.
U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako je utvrđeno da je žalitelj u razdoblju od 19. studenog 2018. do 18. siječnja 2022. godine podnio ukupno 159 zahtjeva kojima je zatražio zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a održane između 19. siječnja 2000. i 4. srpnja 2012. godine, godine.
Nadalje, navodi se da je žaliteljev zahtjev za pristup informacijama od 7. srpnja 2014. godine kojim su zatraženi svi zapisnici sa svih sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke održanih od početka 2000. do kraja 2010. godine odbijen rješenjem nakon što je testom razmjernosti i javnog interesa utvrđeno da nije prevladavao javni interes za dostavu informacija te je Povjerenik za informiranje, nakon uložene žalbe, donio rješenje KLASA: UP/II-008-07/16-01/637, URBROJ: 401-01/04-18-4 od 26. travnja 2018. godine, kojim je odbio žaliteljevu žalbu i time potvrdio rješenje Hrvatske narodne banke, a rješenja Povjerenika za informiranje žalitelj je podnio tužbu koju je Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio presudom broj: UsII-39/18-7 od 29. kolovoza 2018. godine u kojoj se navodi da se svrha zakona ne može ostvariti učestalim podnošenjem zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili traženjem velikog broja informacija odnosno podataka jednim zahtjevom, te se sadržaj zahtjeva ne može podvesti pod pojam informacije u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama jer postupanje po takvom zahtjevu u zakonom propisanom roku izvjesno dovodi do opterećenja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, stoga Sud smatra pravilnom uputu danu u obrazloženju rješenja Povjerenika za informiranje prema kojoj žalitelj može zatražiti pojedinačne zapisnike.
Također, navodi se da je žalitelj od 19. studenog 2018. godine do 21. siječnja 2019. godine zatražio zapisnike sa deset sjednica Savjeta HNB-a, počevši od prve sjednice održane u 2000. godini redom do sjednice održane 28. lipnja 2000. godine te je žalitelju po navedenim zahtjevima djelomično omogućen pristup zatraženoj informaciji, a žalitelj je na svako od dostavljenih rješenja uložio žalbu jer nije u potpunosti udovoljeno njegovom zahtjevu, ne uvažavajući pritom da je udovoljeno velikom dijelu njegovih zahtjeva i ne uvažavajući da su zapisnici tajni te da je potrebno utvrditi javni interes za dostavom svake informacije koja je proglašena tajnom nekim od zakona.
Ujedno, navodi se da žalitelj svojim postupanjem u kojem kontinuirano traži zapisnike redom sa svake sljedeće sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke opterećuje rad tijela javne vlasti i zloupotrebljava pravo na pristup informacijama te u praktičnom smislu postupa protivno pravomoćnoj odluci nadležnih tijela i Visokog upravnog suda koji je pravomoćno odlučio da zahtijevanje pristupa svim zapisnicima sa svih sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke nije dopušteno, pa ovakvom praksom traženja pojedinačnih zapisnika redom sa svih sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke u stvari krši te odluke, a osim toga kontinuirano traženje zapisnika redom sa svake sljedeće sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke ukazuje da žalitelj pokušava pronaći bilo kakve nepravilnosti u radu tijela javne vlasti, odnosno smatra kako žalitelj „peca“ informacije sa ciljem okrivljavanje zaposlenika ili članova Savjeta Hrvatske narodne banke za nesavjesno obavljanje poslova i raspolaganje financijskim sredstvima i imovinom.
Ističe se da podnositeljevo kontinuirano podnošenje zahtjeva na tjednoj bazi, odnosno podnošenje konsekutivnih identičnih zahtjeva ili vrlo sličnih zahtjeva upućuje na korištenje prava na pristup informacijama za opterećivanje rada Hrvatske narodne banke i time se usporava rad Hrvatske narodne banke kao tijela javne vlasti na podnescima drugih građana, odnosno fizičkih i pravnih osoba, o čijim pravima i obvezama Hrvatska narodna banka odlučuje u okviru svojih nadležnosti, pri čemu je obvezna voditi računa o zakonskim rokovima.
U nastavku obrazloženja pobijanog rješenja navodi se da je zakonodavac člankom 47. stavka 7. Zakona Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/08., 54/13. i 47/20.) propisao tajnost zapisnika sa sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke, odnosno propisao iznimku prema kojoj se zapisnici mogu učiniti dostupnima trećima samo ako je ostvaren neki od uvjeta propisanih u članku 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci: 1) da je osoba na koju se informacije odnose dala za to izričito odobrenje, 2) da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti, 3) da služi za rad vanjskih revizora Hrvatske narodne banke, 4) da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili 5) kad interes same Hrvatske narodne banke u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.
Nadalje, navodi se da kada bi se žalitelju u potpunosti udovoljilo svakom njegovom zahtjevu to bi u praktičnom smislu značilo ukidanje odredbe članka 47. stavka 7. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, a što nije svrha instituta prava na pristup informacijama, kao i da Hrvatska narodna banka nema ovlasti da svojim internim aktom ili podzakonskim propisom propiše da će se nakon proteka određenog vremenskog razdoblja svi zapisnici javno objaviti jer bi takav interni akt ili podzakonski propis bio izričito protivan članku 47. stavku 7. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci koji nije predvidio javnu objavu zapisnika nakon određenog roka niti je ovlastio Hrvatsku narodnu banku da sam propiše takav rok.
Ističe se da je žalitelj u prethodim rješenjima upozoren da njegovo kontinuirano podnošenje zahtjeva ima elemente zlouporabe prava na pristup informacijama te se, s obzirom na navedeno, žaliteljevo postupanje ocjenjuje kao zlouporaba prava na pristup informacijama.
S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
U kontekstu zlouporabe prava na pristup informacijama osobito je potrebno istaknuti i ustavno načelo razmjernosti, koje u članku 16. Ustava Republike Hrvatske određuje kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ujedno je potrebno istaknuti i odredbu članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske kojim je određena jednakost svih pred zakonom, što se odražava u članku 8. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je propisano načelo jednakosti, te je u stavku 1. navedenog zakonskog članka navedeno kako pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, a korisnici su ravnopravni u njegovom ostvarivanju.
Osim Ustava Republike Hrvatske, Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.), u članku 6. također propisuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa na način da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Također, prilikom vođenja postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti suprotno javnom interesu.
Prema ustavnom jamstvu prava na pristup informacijama, potrebno je naglasiti kako su ograničenja od pristupa u demokratskom društvu nužna, jer iako je ideal svakog demokratskog društva najveća moguća otvorenost i transparentnost, apsolutna otvorenost i transparentnost, bez zaštite drugih priznatih i legitimnih interesa, dovela bi u određenim slučajevima do povrede ustavom zajamčenih prava građana i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom. Transparentnost tijela javne vlasti vrijednost je suvremenih demokratskih društava. Ideja da vlast treba biti otvorena, vidljiva, pristupačna, informirati građane i organizirane interese o onome što radi i kako troši javna sredstva, danas je globalno prihvaćena. Koristi transparentne vlasti vide se u povećanoj odgovornosti, smanjivanju diskrecije i arbitrarnosti, smanjenoj korupciji, informiranom građanstvu i posljedično boljoj kvaliteti demokracije i vladavini prava.
Povjerenik za informiranje kao neovisno, zakonom uspostavljeno državno tijelo koje osigurava pravnu zaštitu prava na pristup informacijama, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. U tom smislu Povjerenik za informiranje potiče i promiče pravo na pristup informacijama kao demokratsko pravo građana da dođu do informacija u posjedu tijela javne vlasti. Pravo na pristup informacijama je ujedno apostrofirano kao preventivni alat za borbu protiv korupcije, ali i kao pravo koje jača odgovornost i otvorenost tijela javne vlasti, te koje omogućava nadzor građana nad javnom upravom i veću uključenost građana u postupke donošenja odluka i kreiranju javnih politika.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje prilikom provedbe nadzora, praćenja i promicanja prava na pristup informacija nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima Zakona o pravu na pristup informacijama.
Stoga i Povjerenik za informiranje, uz primarno ostvarivanje spomenute svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama i poticanje razvoja transparentne i otvorene javne vlasti, ima također i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava. Za procjenu postojanja zlouporabe prava relevantno je i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe. Dakle, tijela javne vlasti i korisnici prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija trebaju međusobno surađivati.
Imajući sve navedeno, potrebno je razmotriti je li u konkretnom slučaju došlo do zlouporabe prava i je li odluka HNB-a o zlouporabi prava na pristup informacijama utemeljena na zakonu.
U tom se smislu ističe kako je Povjerenik za informiranje rješenjem KLASA: UP/II-008-07/19-01/236, URBROJ: 401-01/05-19-3 od 23. prosinca 2019. godine, odbio žaliteljeve žalbe izjavljene protiv 39 rješenja Hrvatske narodne banke kao neosnovane, odnosno potvrdio je utvrđenje postojanja zlouporabe prava na pristup informacija od strane prvostupanjskog tijela. Citirano rješenje Povjerenika za informiranje potvrdio je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom Poslovni broj: UsIi-48/20-5 od 1. srpnja 2020. godine. U međuvremenu je žalitelj nastavio sa podnošenjem istovrsnih zahtjeva, kao žalbi protiv rješenja Hrvatske narodne banke te je Povjerenik za informiranje predmetne žalbe odbio kao neosnovane, što je potvrđeno i presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (Poslovni broj UsII-49/20-5 od 29. travnja 2020. godine, Poslovni broj UsII-50/20-5 od 28. travnja 2020. godine i Poslovni broj UsII-51/20-5 od 8. svibnja 2020. godine).
Nadalje, iz odredbi Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci razvidno je da je Hrvatska narodna banka središnja banka Republike Hrvatske u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, da je joj je cilj održavanje stabilnosti cijena, da je pri ostvarivanju svojeg cilja i u izvršavanju svojih zadataka HNB samostalan i neovisan, a da su članovi njegovih tijela neovisni pri donošenju i provođenju svojih odluka koje se temelje na navedenom Zakonu. Također je razvidno da su tijela Hrvatske narodne banke Savjet Hrvatske narodne banke i guverner Hrvatske narodne banke, da Savjet Hrvatske narodne banke čine guverner, zamjenik guvernera i viceguverneri Hrvatske narodne banke po svom položaju te najviše osam vanjskih članova, te da je Savjet Hrvatske narodne banke nadležan i odgovoran za ostvarivanje cilja i izvršavanje zadataka HNB-a, a o poslovima iz svojeg djelokruga odlučuje na sjednicama. Zadaci Hrvatske narodne banke propisani su u članku 4. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, pa je tako Hrvatska narodna banka nadležna za utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike, držanje i upravljanje s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, izdavanje novčanica i kovanog novca, izdavanje i oduzimanje odobrenja i suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru platnih transakcija te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača, obavljanje poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru platnih transakcija, vođenje računa kreditnih institucija i obavljanje platnog prometa po tim računima, davanje kredita kreditnim institucijama i primanje u depozit sredstava kreditnih institucija, uređivanje i unapređivanje sustava platnog prometa, obavljanje zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku, donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti, i obavljanje ostalih, zakonom utvrđenih poslova.
Iz navedenih odredbi je vidljivo da Hrvatska narodna banka obavlja niz poslova koji su vitalni za obavljane poslova središnje banke Republike Hrvatske i održavanje stabilnosti cijena, stoga opterećivanje u radu može dovesti do realnih i štetnih posljedica za korisnike.
U žalbenom postupku je izvršen uvid u relevantne odredbe Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, slijedom čega je utvrđeno da je člankom 47. stavkom 7. navedenog Zakona propisano da materijali na temelju kojih Savjet Hrvatske narodne banke donosi odluke, prijedlozi dnevnog reda sjednica Hrvatske narodne banke kao i zapisnici sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke predstavljaju tajne podatke i mogu se učiniti dostupnim trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. ovoga Zakona.
Odredbom članka 53. stavka 1. istog Zakona propisano je da su članovi Savjeta Hrvatske narodne banke i zaposlenici Hrvatske narodne banke dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke za koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima Hrvatske narodne banke, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima Hrvatska narodna banka izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da dužnost čuvanja tajne iz stavka 1. ovoga članka traje i nakon prestanka članstva u Savjetu Hrvatske narodne banke, odnosno nakon prestanka radnog odnosa u Hrvatskoj narodnoj banci. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da iznimno, članovi Savjeta Hrvatske narodne banke i zaposlenici Hrvatske narodne banke mogu isprave i podatke iz stavka 1. ovoga članka učiniti dostupnima trećima izvan Hrvatske narodne banke, osim ako bi to bilo u suprotnosti s člankom 85. stavkom 2. ovoga Zakona, u slučajevima i prema postupku koje posebnim aktom utvrđuje guverner Hrvatske narodne banke, a naknadno potvrđuje Savjet Hrvatske narodne banke, pod uvjetom da dostavljanje tih isprava i podataka ima jedno od navedenih obilježja: 1) da je osoba na koju se te informacije odnose dala za to izričito odobrenje, 2) da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti, 3) da služi za rad vanjskih revizora Hrvatske narodne banke, 4) da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili 5) kad interes samog HNB-a u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.
U smislu navedenih zakonskih članaka koji izrijekom propisuju tajnost zatraženih zapisnika sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke, u žalbenom postupku je utvrđena iznimna upornost žalitelja koji je zahtjevima tražio pojedinačne zapisnike počevši od 2000. godine.
Također je utvrđeno da je Hrvatska narodna banka upozoravala žalitelja da njegovi zahtjevi imaju elemente zlouporabe prava na pristup informacijama, s obzirom da svako odlučivanje o zahtjevu uključuje i provođenje testa razmjernosti i javnog interesa u kojem je sudjelovalo više zaposlenika Hrvatske narodne banke iz različitih organizacijskih jedinica, i to: Ureda guvernera, Ureda pravnih poslova, Direkcije za odnose sa javnošću odnosno službenice za informiranje, te se kontinuiranim podnošenjem zahtjeva opterećuje rad tih jedinica.
U ranijem žalbenom postupku je uvidom u dostavljeni urudžbeni zapisnik Hrvatske narodne banke za 2018. i 2019. godinu, utvrđeno da je žalitelj podnio preko 50 zahtjeva za pristup informacijama kojima je na tjednoj bazi tražio zapisnike sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke.
Uvidom u Upisnik o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija (dalje u tekstu: Upisnik) za 2021. godinu utvrđeno je da je Hrvatska narodna banka, kao tijelo javne vlasti, zaprimila ukupno 68 zahtjeva za pristup informacijama, od čega 49 žaliteljevih zahtjeva, dok je uvidom u Upisnik za 2022. godinu utvrđeno da je do donošenja pobijanog rješenja tijelo javne vlasti zaprimilo 5 zahtjeva, od čega 3 žaliteljeva zahtjeva. Nadalje, utvrđeno je da svim podnesenim zahtjevima žalitelj traži da mu se omogući pristup zapisnicima s pojedinačnih sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke.
Iz navedenog je razvidno da žalitelja ne interesira konkretan zapisnik, imajući možda u vidu osjetljivost teme koja je medijski popraćena, ulogu pojedinih sudionika u raspravi i mogućnost njihovog sukoba interesa i slično, te da podnošenjem uzastopnih zahtjeva tražeći pojedinačne zapisnike iz tjedna u tjedan, žalitelj postupa suprotno preporuci Povjerenika za informiranje iz obrazloženja rješenja KLASA: UP/II-008-07/16-01/637, URBROJ: 401-01/04-18-4 od 26. travnja 2018. godine.
U navedenoj odluci Povjerenika za informiranje se upućuje žalitelja da „ovo rješenje ne sprječava žalitelja da novim zahtjevom za pristup informacijama zatraži od HNB-a određene zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a za koje bi se mogla razmatrati njihova dostupnost odnosno da li u konkretnom slučaju preteže javni interes“, što Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi, broj: UsII-39/18-7 od 29. kolovoza 2018. godine, smatra pravilnom uputom.
Drugim riječima, žalitelj ne traži određene zapisnike sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke, već ponovno traži sve zapisnike od 2000. godine, samo sa pojedinačnim zahtjevima za pristup informacijama.
Žalitelj time zloupotrebljava svoje pravo na pristup informacijama jer uporno negira ostvarivanje ustavnog načela samostalnosti i neovisnosti rada Hrvatske narodne banke određenu upravo kroz zaštitu djelotvornosti postupka odlučivanja Savjeta Hrvatske narodne banke, utemeljenu odredbom članka 53. Ustava Republike Hrvatske. Ustavno načelo samostalnosti i neovisnosti rada Hrvatske narodne banke utvrđeno je u jednom dijelu i kroz odredbu članka 47. stavka 7. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, kojim je popisano da zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke.
Stoga ako se uzme u obzir da zatraženi zapisnici sadrže informacije za koje je Zakonom o Hrvatske narodne banke propisano da predstavljaju tajne podatke te opterećenje koje bi tijela javne vlasti imalo redovitim provođenjem testa razmjernosti i javnog interesa iz tjedna u tjedan, kao i broj žaliteljevih zahtjeva od 2018. do 2022. godine, dolazi se od zaključka kako je Hrvatska narodna banka ispravno okvalificirala žaliteljeve zahtjeve zlouporabom prava na pristup informacijama.
Osim toga, žalitelj u svojim žalbama ne daje argumentaciju vezanu uz konkretni slučaj izlaganja i rasprave sudionika sjednice Savjeta Hrvatske narodne banke i odluka koje su na sjednici donesene zašto bi trebali biti javno dostupni, odnosno zašto bi po njemu u točno određenom slučaju trebao prevladati javni interes omogućavanja pristupa u odnosu na potrebu zaštite prava na ograničenja, već neselektivno traži sve zapisnike koje je HNB izradio nakon sjednica Savjeta.
Uz to se napominje kako se transparentnost u radu Hrvatske narodne banke ostvaruje kroz redovito objavljivanje informacija o radu Savjeta Hrvatske narodne banke, kao i redovito objavljivanje priopćenja sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke nakon svake održane sjednice, kao i odluka koje su na sjednicama Savjeta Hrvatske narodne banke donesene. Transparentnost rada Hrvatske narodne banke osigurana je i kroz objavu ostalih dokumenta koji nastaju u radu Hrvatske narodne banke, kao i publikacija koje redovito izdaje.
Nadalje, utvrđeno je kako prvostupanjsko tijelo postupalo sukladno načelu suradnje, s obzirom da prvotne zahtjeve žalitelja nije odbijalo zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, već je za prvih deset zatraženih zapisnika sa sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke proveden postupak, a žalitelju je djelomično omogućen pristup zapisnicima.
U ovom žalbenom predmetu je utvrđeno da žaliteljev zahtjev za pristup informacijama, u kontekstu prethodno podnesenih zahtjeva, dovodi do zlouporabe prava na pristup informacijama. Žaliteljevo korištenje instituta prava na pristup informacijama kolidira s javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji, ali ujedno predstavlja i obezvrjeđivane njegova cilja i svrhe. Svako daljnje omogućavanje žalitelju da zlorabi odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela te je u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.
Povjerenik za informiranje je u ovom slučaju dužan zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti, ali i sam pravni poredak, te je utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.
Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan