KLASA: UP/II-008-07/22-01/351
URBROJ: 401-01/06-22-2
Zagreb, 5. svibnja 2022. godine
Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.) povodom žalbe ......... izjavljene protiv odluke trgovačkog društva Jadranski naftovod d.d. od 4. ožujka 2022. godine koja čini prilog akta 1-1.2.-12/22 od 8. ožujka 2022. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se odluka trgovačkog društva Jadranski naftovod d.d. od 4. ožujka 2022. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup informaciji – tabeli troškova odvjetničkih usluga trgovačkog društva Jadranski naftovod d.d. za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2021. godine.
3. Nalaže se trgovačkom društvu Jadranski naftovod d.d. da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenom odlukom trgovačkog društva Jadranski naftovod d.d. (dalje u tekstu: JANAF d.d.) u aktu 1-1.2.-12/22 od 8. ožujka 2022. godine djelomično je omogućen pristup informaciji po zahtjevu za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica) od 22. veljače 2022. godine, na način da joj je u prilogu dostavljen popis odvjetnika, odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava s kojima je tijelo javne vlasti imalo poslovnu suradnju u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2021. godine, poveznica na njihovu Internet stranicu na kojoj su objavljena financijska izvješća te odluka od 4. ožujka 2022. godine kojom je po istom zahtjevu odbijen pristup informaciji u dijelu u kojem je tražila iznose koje je navedeno tijelo javne vlasti isplatilo pojedinim odvjetnicima, odvjetničkim uredima i odvjetničkim društvima za usluge zastupanja u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2021. godine.
Zahtjev žaliteljice od 22. veljače 2022. godine djelomično je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je prvostupanjsko tijelo zaključilo da zatražene informacije o isplaćenim iznosima za odvjetničke usluge predstavljaju poslovnu tajnu.
Protiv odluke kojom joj je djelomično odbijen zahtjev od 22. veljače 2022. godine žaliteljica je pravovremeno uložila žalbu. Naime, iz žalbenih navoda u cijelosti proizlazi da je ista izjavljena protiv odluke JANAF-a d.d. od 4. ožujka 2022. godine koja nema posebnu oznaku, a koja čini prilog akta 1-1.2.-12/22 od 8. ožujka 2022. godine, iako žaliteljica u žalbi navodi da je podnesena protiv citiranog akta tijela javne vlasti od 8. ožujka 2022. godine. Stoga je u ovom postupku predmet odlučivanja i bila odluka kojom je djelomično odbijen predmetni zahtjev žaliteljice.
U žalbi žaliteljica navodi da se kao korisnica prava na pristup informacijama obratila tijelu javne vlasti zahtjevom za pristup informacijama putem elektroničke pošte od 22. veljače 2022.godine, kojim su zatraženi podaci o isplaćenim iznosima za zastupanje JANAF-a d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2015. godine do 31. prosinca 2021. godine pojedinim odvjetnicima, odvjetničkim uredima i odvjetničkim društvima. Nadalje, navodi kako je tijelo javne vlasti povodom tog zahtjeva donijelo Odluku 1-1.2.-12/22 od 8. ožujka 2022.godine, kojom se djelomično omogućuje pristup traženoj informaciji, na način da se odbija pristup informaciji koja se odnosi na preciziranje iznosa koji je za zastupanje tijela javne vlasti isplaćen svakom od odvjetnika, odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava, uz obrazloženje da u odnosu na te informacije prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes, sukladno članku 16. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, dok se u preostalom dijelu zahtjev usvaja te je podnositeljici žalbe dostavljen popis odvjetnika koji su u naznačenom razdoblju zastupali predmetno tijelo javne vlasti te da je odluku kojom se djelomično omogućuje pristup traženoj informaciji zaprimila putem elektroničke pošte, kao i da istu osporava zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žaliteljica se u nastavku osvrće na navode iz obrazloženja osporene odluke te ističe kako smatra da tumačenje članka 6. stavka 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom, ni na koji način ne derogira obavezu iz članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer su prema istoj informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa. Navodi da raspolaganje javnim sredstvima predstavlja sasvim sigurno i plaćanje troškova za zastupanje odvjetnika, odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava, pri čemu je za primjenu navedene odredbe jedino relevantno radi li se o tijelu javne vlasti u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama, a ukoliko se radi o tijelu javne vlasti, što trgovačko društvo Janaf d.d., svakako jest, tada se podatak o plaćenim iznosima za bilo koju uslugu, smatra podatkom koji mora biti javno dostupan, a što nedvojbeno potvrđuje sudska praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u većem broju presuda. Navodi kako se pozivanjem na odredbe Zakona o trgovačkim društvima tijelo javne vlasti pogrešno pozvalo na članska prava dioničara, s obzirom da postavljeni zahtjev za pristup informacijama u svojoj biti predstavlja pravo kompletne javnosti na određenu informaciju, a ne zahtjev koji je usmjeren da se jedna povjerljiva informacija učini dostupnom jednom dioničaru na štetu drugog, odnosno da prava dioničara na obaviještenost nisu od utjecaja na njezino pravo na pristup informacijama. Nadalje, navodi kako se tijelo javne vlasti pogrešno pozvalo i na odredbe Zakona o tržištu kapitala, jer izrađivanje i javno objavljivanje financijskih izvještaja na temelju Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o tržištu kapitala te Pravilima Zagrebačke burze, ne isključuje pravo na informaciju zajamčenu odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da u financijskim izvještajima nisu sadržani podaci iz kojih bi se moglo utvrditi koliko je isplaćeno pojedinom odvjetniku, odvjetničkom uredu ili odvjetničkom društvu u jednoj godini unutar naznačenog višegodišnjeg vremenskog razdoblja, pa je stoga njezin zahtjev opravdan i pravno utemeljen. Ističe kako tijelo javne vlasti u osporenoj odluci daje potpuno krivo i netočno tumačenje vlastite uloge i odgovornosti u obavljanju zadaća od javnog interesa, navodeći kako poslovanje JANAF-a d.d., kao trgovačkog društva koje kotira na uređenom tržištu kapitala, nema direktan utjecaj na živote pojedinaca i drugih pravnih osoba, jer su poslovi koje obavlja i radi čijeg obavljanja je osnovan JANAF d.d. kao trgovačko društvo u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske, od strateškog, državnog i općeg javnog interesa. Nadalje, ističe kako tijelo javne vlasti svoje navode da bi se davanjem nekih informacija osobama koje nisu ujedno i dioničari dovelo u neravnopravan položaj u tržišnom natjecanju te da to može biti uzrokom štete za dioničare, nije pobliže pojasnilo, no da je očito da se radi o potpuno neutemeljenoj i neistinitoj tvrdnji. Pored navedenog, navodi da JANAF d.d., kao takav, s obzirom na svoj djelokrug rada i predmet poslovanja nema tržišnog konkurenta u Republici Hrvatskoj. U odnosu na pozivanje na ograničenje pristupa informacijama zbog poslovne tajne ukazuje da je Zakonom o odvjetništvu propisano na što se odnosi odvjetnička tajna, a da podatak o iznosu kojeg je tijelo javne vlasti isplatilo za odvjetničke usluge, nije i ne može se smatrati odvjetničkom tajnom sukladno članku 13. navedenog Zakona, a također niti sukladno članku 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka. Žaliteljica citira odredbu članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama te ističe kako niti jednim posebnim zakonom nije definirano da je podatak o izvršenim isplatama za izvršenu odvjetničku uslugu poslovna tajna, pa se prvostupanjsko tijelo nije moglo pozvati na ograničenje pristupa informacijama koje je propisano tom odredbom. Pri tome ukazuje na to da tijelo javne vlasti nije pobliže pojasnilo svoju tvrdnju o tome da bi objavom traženih podataka ugovorne strane mogle pretrpjeti štetu u svom poslovanju pa da bi stoga objavljivanjem takvih informacijama javni interes bio ozbiljno povrijeđen, pa se stoga i tu radi o potpuno neutemeljenoj i neistinitoj tvrdnji. Pojašnjava da se usluge odvjetnika naplaćuju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koju propisuje Hrvatska odvjetnička komora, pa stoga nikakav iznos isplaćen različitim odvjetnicima nije i ne može biti poslovna tajna, s obzirom da sve članove Hrvatske odvjetničke komore obvezuje ista Tarifa. Slijedom svega navedenog, žaliteljica predlaže Povjereniku za informiranje da svojom odlukom naloži tijelu javne vlasti da joj po predmetnom zahtjevu u cijelosti omogući pristup informacijama. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
U žalbenom postupku JANAF d.d. je povodom žalbe žaliteljice, slijedom traženja iz akta drugostupanjskog tijela, KLASA: 008-04/22-01/499, URBROJ: 401-01/06-22-2 od 22. ožujka 2022. godine, dana 6. travnja 2022. godine aktom 1-1.2.-15/22 od 4. travnja 2022. godine dostavio Povjereniku za informiranje spis predmeta zajedno s informacijama koje su predmet ovog postupka.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od JANAF-a d.d. dana 22. veljače 2022. godine, zatražila da joj dostavi podatke o odvjetnicima, odvjetničkim uredima i odvjetničkim društvima koji su u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2021. godine zastupali navedeno tijelo javne vlasti, uz preciziranje iznosa koji je za navedene usluge svakom od njih bio isplaćen (ili prema njemu za zastupanje u navedenom razdoblju postoje obveze) u svakoj kalendarskoj godini od 1. siječnja 2015. godine, pa do dana dostave očitovanja.
Postupajući po navedenom zahtjevu JANAF d.d. je nakon provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, o čemu u spisu predmeta postoji Bilješka od 2. ožujka 2022. godine, aktom 1-1.2.-12/22 od 8. ožujka 2022. godine dostavio žaliteljici popis odvjetnika, odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava s kojima je tijelo javne vlasti imalo poslovnu suradnju u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2021. godine te poveznicu na svoju Internet stranicu na kojoj su objavljena financijska izvješća. Također je utvrđeno da je JANAF-a d.d. o navedenom zahtjevu žaliteljice donio osporenu odluku od 4. ožujka 2022. godine, koju je dostavio u prilogu akta od 8. ožujka 2022. godine, kojom se djelomično omogućuje pristup informacijama, na način da je odbio zahtjev žaliteljice u dijelu koji se odnosi na iznose isplaćene pojedinim odvjetnicima, odvjetničkim uredima i odvjetničkim društvima u zatraženom razdoblju, pozivom na odredbu članka 25. stavka 5. točke 2. u vezi s odredbom članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, navodeći da su te zatražene informacije poslovna tajna.
U obrazloženju osporene odluke prvostupanjsko tijelo je navelo sadržaj predmetnog zahtjeva za pristup informacijama, da je u postupku po istom proveden test razmjernosti i javnog interesa u kojem je zaključeno da u odnosu na informacije o pojedinačno isplaćenim iznosima svakom od odvjetnika, odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava u zatraženom razdoblju prevladava zaštita prava na ograničenje pristupa informacijama. Nadalje je u bitnome navedeno da je u odnosu na preostali dio zahtjeva utvrđeno da su informacije o tome koji su odvjetnici, odvjetnički uredi i odvjetnička društva zastupali prvostupanjsko tijelo u traženom razdoblju već dostupni javnosti putem javne objave odnosno da su sadržani u javno objavljenim revidiranim godišnjim izvještajima JANAF-a d.d., zbirno u grupi „Materijali troškovi: ostali vanjski troškovi-podkategorija: ostale vanjske usluge (intelektualne usluge)“ koja sadrži i tražene podatke, pa je istima stoga odobren pristup. U nastavku se ističe kako Republika Hrvatska nije jedini dioničar JANAF-a d.d., već da u njemu dionice ima više dioničara, među kojima su privatni i institucionalni investitori, da se radi o društvu koje kotira na Zagrebačkoj burzi, da se isto financira vlastitim sredstvima koja stječe obavljanjem djelatnosti na tržištu, koje nema javne ovlasti, ne obavlja javnu službu, ne prima državne potpore niti prikuplja namete te ovisi o tržištu i svojemu obavljanju djelatnosti na tržištu, kao i da su načini, sadržaj i vrijeme u kojom obavještavaju javnost o određenim informacijama iz svog djelokruga strogo određeni odredbama Zakona o trgovačkim društvima, a da se nepoštivanje tih odredbi sankcionira Zakonom o tržištu kapitala, pravilima Zagrebačke burze i sl.. U nastavku se navodi kojim propisima je reguliran sadržaj, struktura i oblik te način dostavljanja poslovnih odnosno financijskih izvještaja, S obzirom na navedeno ističe se da bi davanje informacija koje se odnose na poslovanje JANAF-a d.d. osobama koje nisu njegovi dioničari dovelo navedeno trgovačko društvo u neravnopravni položaj u tržišnom natjecanju u odnosu na druga dionička društva te bi to moglo biti uzrokom štete za dioničare. Navedeno je da je u postupku ocijenjeno kako poštivanje propisa kojima se uređuju trgovačka društva i tržišta kapitala neobjavljivanje traženih informacija iz zahtjeva predstavlja javni interes, jer je uvidom u podatke koji proizlaze iz međusobnih odnosa nalogodavca i odvjetnika predstavljaju poslovnu tajnu za koju odvjetnici kao nalogoprimci nisu JANAF-u d.d. dali odobrenje kako istu nije dužan čuvati. Nadalje, prvostupanjsko tijelo se pozvalo na odredbu članka 20. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.), kojom je propisano da je pravna osoba dužna čuvati kao tajnu i podatke koje je kao poslovnu tajnu saznala od drugih pravnih osoba, pa je sukladno članku 15. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama utvrđeno kako je informacija o preciziranju iznosa odvjetnicima za zastupanje JANAF-a d.d. zaštićena poslovna tajna, jer bi objavom takve informacije ugovorne strane mogle pretrpjeti štetu u poslovanju te bi bili povrijeđeni njihovi interesi u svakom pojedinom slučaju omogućavanja pristupa takvim informacijama. Zaključno je navedeno kako te informacije nisu informacije od javnog interesa nego poslovni podaci čije iznošenje u javnost može prouzročiti gospodarsku štetu, pa je utvrđeno da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenje pristupa informacijama nad javnim interesom.
Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Stoga je Povjerenik za informiranje ispitujući pravilnost testa razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela razmotrio da je li žaliteljici moguće odobriti pristup zatraženim informacijama te da li se pristup traženim informacijama može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. navedenog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes.
U članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07. i 86/12.) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka, osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.
Odredbom članka 19. (Glava 8.) Zakona o zaštiti tajnosti podataka propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge prave osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
Uzimajući u obzir gore navedene odredbe ističe se kako primjena instituta poslovne tajne kao ograničenja od pristupa informacijama ne može biti u nagađanju niti općenitim zaključcima kako bi mogla nastupiti gospodarska šteta po tijelo javne vlasti, već je smisao instituta poslovne tajne u jasnom i nedvosmislenom identificiranju razloga zbog kojih bi davanje određenih konkretnih podataka dovelo do štetnih posljedica za nečije gospodarske interese.
U zapisniku o provođenju testa razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela, a što se ponavlja i u osporenom rješenju, JANAF d.d. nije dao dostatne razloge koji bi išli u prilog ograničenja pristupa informacijama o isplaćenim iznosima za usluge zastupanja tijela javne vlasti, s obzirom da se ničim ne pojašnjava u čemu bi se sastojala gospodarska šteta i na koji način bi se naštetilo interesima tijela javne vlasti i odvjetnika koji su pružali navedene usluge, nego se samo navodi kako bi ona „mogla“ nastati te kako bi se tim interesima „moglo“ naštetiti.
S obzirom da JANAF d.d. ničim nije konkretizirao navodnu štetu koja bi bilo kome mogla nastati omogućavanjem pristupa traženim informacijama, već se njegovi argumenti svode na puko reproduciranje zakonskih odredbi, odnosno tvrdnju da su tražene informacije poslovna tajna, u žalbenom je postupku zaključeno kako je prvostupanjsko tijelo u odnosu na informacije koje su predmet postupka pogrešno primijenilo odredbu članka 16. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Naime, uvidom u informacije koje su kao informacije koje su predmet postupka dostavljene žalbenom tijelu utvrđeno je da one sadrže podatke o raspolaganju javnim sredstvima te imena i prezimena odvjetnika odnosno nazive odvjetničkih društava koji su zastupali JANAF d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2021. godine, a po logici stvari, informacije koje se tiču raspolaganja sredstvima, odnosno o isplatama tijela javne vlasti ne predstavljaju proizvodnu tajnu niti rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, tehnološka ni tehnička rješenja, niti predstavljaju druge informacije zbog čijeg bi omogućavanja pristupa korisnicima mogle nastupiti štetne posljedice. U odnosu na navedene odvjetnike, odvjetničke urede i odvjetnička društva ističe se kako se radi o javno dostupnim informacijama, a kako je to utvrdilo i prvostupanjsko tijelo.
Posebno se ističe da kod raspolaganja javnim sredstvima osobito treba imati u vidu odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama i postojeću praksu žalbenog tijela i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.
Povjerenik za informiranje je stoga u žalbenom postupku, uvidom u dokumentaciju dostavljenu od prvostupanjskog tijela, utvrdio da informacije koje su izrijekom navedene u izreci ovog rješenja ne mogu biti označene kao poslovna tajna, s obzirom da razlozi navedeni u osporenom rješenju te testu razmjernosti i javnog interesa nisu u dovoljnoj mjeri argumentirani, niti potkrijepljeni dokazima u spisu predmeta, pri čemu se posebno napominje kako ugovor ne može biti pravni temelj za proglašenje poslovne tajne, već samo zakon ili opći akt, a koji stav je zauzet u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: UsII-14/15 od 22. svibnja 2015. godine.
U predmetnom slučaju radi se o potrošnji sredstava tijela javne vlasti što predstavlja raspolaganje javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Za navedenu informaciju se zakonom podrazumijeva javni interes odnosno pravo svih fizičkih i pravnih osoba da znaju na koji se način i u koju svrhu koriste javna sredstva.
S obzirom da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima automatski dostupne javnosti, bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, u konkretnom slučaju nema mjesta pozivanju na zakonska ograničenja iz članka 15. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
U odnosu na ostale navode prvostupanjskog tijela iz obrazloženja osporenog rješenja ističe se da je člankom 5. stavkom 1. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano tko su tijela javne vlasti i obveznici postupanja po navedenom Zakonu. Uvidom u internetske stranice JANAF-a d.d. utvrđeno je kako je na njima navedeno da se radi o dioničkom društvu u mješovitom vlasništvu s većinskim državnim kapitalom, a iz popisa dioničara (na dan 31. prosinca 2021. godine) koji je također naveden na njegovoj internetskoj stranici, vidljivo je da više tijela javne vlasti posjeduje dionice JANAF-a, primjerice Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine/Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje 37,26%, Centar za restrukturiranje i prodaju 26,28%, Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine/Republika Hrvatska 14,97% i Hrvatska elektroprivreda 5,36%, a iz čega je nedvojbeno da JANAF d.d. predstavlja tijelo javne vlasti.
Vezano za navedeno se ukazuje na to da je člankom 8. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima te da su korisnici ravnopravni u njegovu ostvarivanju, iz čega proizlazi da se obveza postupanja po Zakonu o pravu na pristup informacijama odnosi na sve koji su obuhvaćeni zakonskom definicijom tijela javne vlasti, a diskriminatorno bi bilo ukoliko bi se u drugostupanjskom postupku po žalbama postupalo prema prvostupanjskom tijelu drugačije nego prema drugima, samo zbog toga što se radi o trgovačkom društvu koje posluje prema tržišnim principima, jer ono ujedno predstavlja tijelo javne vlasti i u obvezi je u cijelosti primjenjivati odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.
Vezano za navedeno posebno se napominje da je prvostupanjsko tijelo i ranije isticalo prigovore svom statusu tijela javne vlasti odnosno obveznika postupanja prema Zakonu o pravu na pristup informacijama te je isti osporavalo u tužbenim zahtjevima protiv rješenja Povjerenika za informiranje (koristeći se gotovo identičnim argumentima kao u obrazloženju osporenog rješenja), nakon čega Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama Poslovni broj: UsII-33/19-6 od 4. travnja 2019. godine, Poslovni broj: UsII-116/20-7 od 8. srpnja 2020. godine i Poslovni broj: UsII-267/20-7 od 21. listopada 2020. godine, odbivši tužbene zahtjeve JANAF-a d.d. u istima utvrdio da JANAF d.d. predstavlja tijelo javne vlasti iz članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
S obzirom na navedeno JANAF d.d. kao tijelo javne vlasti pristup informacijama koje se od njega traže zahtjevom za pristup informacijama može ograničiti samo sukladno odredbama članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Nakon provedenog žalbenog postupka Povjerenik za informiranje je utvrdio da na predmetnu tabelu u kojoj su navedeni odvjetnici, odvjetnički uredi i odvjetnička društva koji su u razdoblju od 1. siječnja 2015. godine do 31. prosinca 2021. godine zastupali JANAF d.d. i pripadajući iznosi koji su im za te usluge isplaćeni nije moguće primijeniti niti jedno od zakonskih ograničenja pristupa informacijama. Naime, iako se u navedenim informacijama navode imena i prezimena odvjetnika/fizičkih osoba, radi se o javno dostupnim informacijama, a koje je prvostupanjsko tijelo dostavilo žaliteljici. Slijedom navedenog, a osobito uzimajući u obzir činjenicu da su zatražene informacije neposredno vezane za raspolaganje sredstvima tijela javne vlasti, zaključeno je da takve informacije, temeljem zakonske odredbe iz članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, trebaju biti dostupne javnosti.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan