KLASA: UP/II-008-07/22-01/20

URBROJ: 401-01/03-22-1

Zagreb, 15. veljače 2022.

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv dopisa Hrvatskog vaterpolskog saveza od 20. prosinca 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se dopis Hrvatskog vaterpolskog saveza od 20. prosinca 2021. godine.

2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim dopisom Hrvatskog vaterpolskog saveza (u daljnjem tekstu: HVS), koji ima značenje rješenja, odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 3. prosinca 2021. godine, kojim je zatražio sljedeće informacije: Ugovor o radu svih zaposlenika HVS-a i Obračunske mjesečne liste bruto plaće zaposlenika ........., izvršnog direktora HVS-a u posljednje 3 (tri) godine. Predmetni zahtjev je odbijen temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 2., a u vezi sa člankom 15. stavkom 2. točkom 2. i točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu i jer je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje osobnih podataka. HVS ujedno smatra da ne predstavlja tijelo javne vlasti sukladno odredbi članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Žalitelj u žalbi navodi da je HVS dostavio očitovanje od 20. prosinca 2021. godine koje ima značenje rješenja, a kojim je odbijen njegov zahtjev za pristup informacijama. Navodi da takvo rješenje (očitovanje) osporava u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona i postojanja iznimnog interesa javnosti za tražene informacije. Ističe da HVS predstavlja tijelo javne vlasti, a da podatak o bruto plaći predstavlja informaciju o raspolaganju javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Navodi da se u predmetnom slučaju radi o potrošnji sredstava tijela javne vlasti, što predstavlja raspolaganje javnim sredstvima. Objašnjava da se za tražene informacije podrazumijeva javni interes kako bi se znalo na koji se način i u koju svrhu koriste navedena sredstva te predlaže da se njegova žalba uvaži.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 3. prosinca 2021. godine zatražio preslike sljedećih informacija: Ugovora o radu svih zaposlenika HVS-a i Obračunske mjesečne liste bruto plaće zaposlenika ........., izvršnog direktora HVS-a u posljednje 3 (tri) godine.

Povodom predmetnog zahtjeva za pristup informacijama, HVS je dopisom od 20. prosinca 2021. godine obavijestio žalitelja kako nije tijelo javne vlasti, te ga je uputilo na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-5310/2012 od 6. ožujka 2016. godine. Nadalje, navodi se da kada bi se primjenjivale odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama na HVS, da je nakon provedenog testa razmjernosti i javnog interesa utvrđeno da ne postoje uvjeti za dostavljanje osobnih podataka neovlaštenim primateljima. Osim toga, navodi se da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu i financiraju se putem sponzorskih ugovora. Zaključno se navodi da HVS nije u obvezi dostaviti tražene podatke temeljem odredbe članka 15. stavka 2. točke 2. i točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, a posebno iz razloga što HVS nije tijelo javne vlasti.

Na temelju traženja Ureda povjerenika za informiranje iz dopisa KLASA: 008-04/21-01/845, URBROJ: 401-01/03-21-2 od 22. prosinca 2021. godine o načinu rješavanja predmetnog zahtjeva, tijelo javne vlasti u dopisu od 3. siječnja 2021. godine navodi da nije u obvezi dostavljanja informacija u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacija, odnosno da se isti ne može smatrati tijelom javne vlasti u smislu odredbe članak 5. stavka 1. točke 2. istog Zakona. Ponovno upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-5310/2012 od 9. ožujka 2016. godine, a koja Odluka sadrži tumačenje, koje je prihvaćeno od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, o tome tko se može smatrati tijelom javne vlasti. Nadalje, navodi se da se po predmetnom zahtjevu HVS očitovao žalitelju 20. prosinca 2021. godine o tome da nije u obvezi dostaviti tražene podatke jer nije tijelo javne vlasti, a da se pristup traženim informacijama ograničava jer se radi o poslovnoj tajni i o informacijama zaštićenim zakonom koji uređuje područje osobnih podatka.

Sukladno traženju Ureda povjerenika za informiranje KLASA: 008-04/21-01/845, URBROJ: 401-01/03-22-4 od 12. siječnja 2022. godine za dostavom spisa predmeta i traženih informacija, tijelo javne vlasti je u očitovanju od 17. siječnja 2022. godine ponovilo kako HVS ne predstavlja tijelo javne vlasti te da ne postoji obveza dostavljanja traženih informacija Povjereniku za informiranje sukladno članku 25. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama

Uvidom u dopis tijela javne vlasti od 20. prosinca 2021. godine utvrđeno je kako tijelo javne vlasti nije donijelo odluku u formi rješenja, što je bilo dužno učiniti sukladno članku 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), budući da je žalitelju uskratilo pravo na pristup informacijama.

Vezano uz navod Hrvatskog vaterpolskog saveza da ne predstavlja tijelo javne vlasti iz članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, valja istaknuti da je citiranim člankom Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da su tijela javne vlasti u smislu tog Zakona tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koje imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja, i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

Člankom 1. stavkom 2. Zakonu o sportu („Narodne novine“, broj 71/06, 150/08, 124/10, 124/11, 86/12, 94/13, 85/15, 19/16, 98/19, 47/20 i 77/20) propisano je da su sportske djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku.

Člankom 47. stavkom 4. Zakona o sportu propisano je da nacionalni sportski savez uređuje sustav natjecanja u sportu za koji je osnovan i druga pitanja za čije je uređivanje ovlašten prema odredbama tog Zakona te donosi pojedinačne akte kada je za to ovlašten. Stavkom 5. istog članka Zakona propisano je da nacionalni sportski savez potiče i promiče sport u skladu s Nacionalnim programom sporta, organizira nacionalna sportska prvenstva, skrbi o nacionalnoj sportskoj ekipi te predstavlja sport za koji je osnovan u odgovarajućem međunarodnom sportskom udruženju. Stavkom 6. istog članka Zakona propisano da nacionalni sportski savez općim aktima pored pitanja iz stavka 4. toga članka uređuje i uvjete koje moraju ispunjavati sportski klubovi da bi stekli profesionalni status, pitanja koja se odnose na posljedice koje proizlaze iz nepoštivanja obveze iz članka 24. stavka 7. i članka 45. toga Zakona, registraciju sportaša, njihova prava i obveze, pravo nastupa stranih sportaša za hrvatske sportske klubove, stegovne odgovornosti sportaša te prava i obveze sportskih sudaca i zdravstvenih djelatnika ako ova pitanja ne uređuju strukovne udruge ovih osoba i druga pitanja iz područja svog djelovanja.

Pod pojmom javnih ovlasti podrazumijeva se autoritativno obavljanje određenih poslova od javnog interesa. Iz navedenog proizlazi kako su nacionalni sportski savezi, bez obzira što imaju status udruga, pravne osobe s javnim ovlastima, a javne ovlasti su, između ostalog, definirane u članku 47. Zakona o sportu.

Nadalje, u članku 63. Statuta HVS od 13. rujna 2020. godine propisano je da Savez ostvaruje prihode vlastitom djelatnošću, iz sredstva koje Republika Hrvatska osigurava u Državnom proračunu, te ih putem Hrvatskog olimpijskog odbora dostavlja Savezu, putem trgovačkih društava, uplatom članarina, dobrovoljnih priloga i darova te drugih izvora u skladu sa zakonom.

U drugostupanjskom postupku izvršen je uvid na internetsku stranicu tijela javne vlasti na poveznicu https://hvs.hr/app/uploads/2021/03/HVS_Revizorsko_2020.pdf u Izvješće neovisnog revizora za 2020. godinu iz kojeg proizlazi da prihodi tijela javne vlasti od donacija iz državnog proračuna iznose 16.188.713 kn, a od donacija iz proračuna lokalne i područne samouprave iznose 1.140.000 kn.

Sukladno navedenom, nacionalni sportski savezi predstavljaju pravne osobe s javnim ovlastima i tijela javne vlasti prema članku 5. stavku 1. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

U pogledu pozivanja tijela javne vlasti na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-5310/2012 od 9. ožujka 2016. godine, napominje se kako je Ustavni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci od 9. ožujka 2016. godine ustanovio kako podnositelju ustavne tužbe nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, stoga nije u meritumu razmatrao predstavlja li u konkretnom slučaju Hrvatski nogometni savez tijelo javne vlasti u smislu članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. Navedenu odluku može donijeti jedino Visoki upravni sud Republike Hrvatske pred kojim se može pokrenuti upravni spor protiv odluke Povjerenika za informiranje.

Nadalje, naglašava se kako tijelo javne vlasti nije dostavilo Povjereniku za informiranje informacije koje su predmet postupka, sukladno odredbi članka 25. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer smatra da nije tijelo javne vlasti.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.

Prema odredbi članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu. Odredbom članka 15. stavka 2. točke 4. istoga Zakona propisao da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informacijama ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.

Test razmjernosti i javnog interesa je procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ukoliko javni interes za dostupnošću informacija prevladava nad mogućom štetom za zaštićene interese. Kod provedbe testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno je utvrditi može li se pristup informaciji ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, bi li omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te prevladava li potreba zaštite interesa za ograničenjem ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Prema članku 16. stavku 3. istoga Zakona propisano je da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka iz stavka 1. tog članka, osim ako informacija predstavlja klasificiran podatak.

Tijelo javne vlasti, međutim, u prvostupanjskom postupku nije provelo test razmjernosti i javnog interesa na način kao što je maloprije navedeno - stavljajući u razmjer zaštitu određenog interesa i interes javnosti da se omogući pristup predmetnim informacijama.

U drugostupanjskom je postupku utvrđeno kako prvostupanjsko tijelo nije uopće ispitivalo mogućnost primjene članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je propisano da će se, ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju iz stavka 2. i 3. navedenog članka, preostali dijelovi informacije učiniti dostupnim.

Predmet žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama su ugovori o radu zaposlenika tijela javne vlati te obračunske liste bruto plaće izvršnog direktora tijela javne vlasti u zadnje tri godine. Stoga, iz sadržaja zahtjeva vidljivo je da se odnosi na traženje informacije o raspolaganju javnim sredstvima na koje se primjenjuje odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.

U pogledu razloga za ograničenja pristupa traženim informacijama zbog zaštite poslovne tajne i osobnih podataka, navedeni stav prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

Naime, poslovnu tajnu prema članku 19. stavku 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96) predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. navedenog zakonskog članka je između ostalog propisano da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom.

U drugostupanjskom je postupku utvrđeno da tijelo javne vlasti nije dostavilo dokaz da su zatražene informacije označene kao poslovna tajna, već je samo u osporenom dopisu navedeno da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu jer se financiraju putem sponzorskih ugovora. Nadalje, tijelo javne vlasti nije pružilo jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih bi davanje predmetnih informacija dovelo do štetnih posljedica za gospodarske interese tijela vlasti.

Osim toga, poslovna tajna je uređena i Zakonom o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18) kojim se u pravni poredak prenosi Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustva te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja te Direktiva 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva.

Odredbom članka 8. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti propisano je kako će sud odbaciti zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava iz članka 7. stavka 1. toga Zakona kada je navodno pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne učinjeno radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja misli, prava na pristup informacijama te slobode izvještavanja, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima te zakonom kojim se uređuje pravo na pristup informacijama, kao i zakonom kojim se uređuje medijsko izvještavanje, a u skladu s poštivanjem slobode i pluralizma medija.

Vezano za zaštitu osobnih podataka, potrebno je naglasiti da kada se utvrdi da je nešto osobni podatak to automatski ne znači da je on i u svakom pojedinom slučaju zaštićen. Naime, kada se informacija odnosi na raspolaganje javnim sredstvima, kao što je u ovom slučaju podatak o bruto plaći, postoji pravna osnova za neposredno omogućavanje pristupa osobnom podatku fizičke osobe.

Slijedom navedenog potrebno je ukazati kako je člankom 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) propisano da se Uredba primjenjuje od 25. svibnja 2018. godine te da je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama Europske unije.

Nadalje, odredbom članka 4. recitala Opće uredba o zaštiti podataka propisano je kako bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo; mora ga se razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti.

Drugim riječima, navedena odredba svakako implicira da u određenim slučajevima osobni podatak neće ujedno biti i zaštićeni osobni podatak, odnosno da će, ovisno o kontekstu svakog pojedinog slučaja, zakonodavstva države članice i načela proporcionalnosti, dostupnost osobnih podataka biti pravno utemeljena.

Člankom 4. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka definirano je da su „osobni podaci” svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik”); pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.

Stavkom 2. članka 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da „obrada” znači svaki postupak ili skup postupaka koji se obavljaju na osobnim podacima ili na skupovima osobnih podataka, bilo automatiziranim bilo neautomatiziranim sredstvima kao što su prikupljanje, bilježenje, organizacija, strukturiranje, pohrana, prilagodba ili izmjena, pronalaženje, obavljanje uvida, uporaba, otkrivanje prijenosom, širenjem ili stavljanjem na raspolaganje na drugi način, usklađivanje ili kombiniranje, ograničavanje, brisanje ili uništavanje.

Naime, legitimnost obrade podataka u ovom konkretnom slučaju utvrđena je člankom 6. stavkom 1. točkom c) Opće uredbe o zaštiti podataka, kojom je propisano kako je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade. U stavku 3. članka 6. Uredbe navodi se kako pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka c) i e) utvrđuje se u: a) pravu Unije; ili b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.

Spomenuta zakonitost obrade se u ovom slučaju izvodi iz odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, koji razrađuje odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, naravno, uvažavajući preduvjet ispravne provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja ograničenja od pristupa, odnosno u određenim slučajevima primjenjujući odredbu članka 16. stavka 3. navedenog Zakona - osiguravajući automatsku dostupnost zatražene informacije i bez provedbe navedenog testa kada se radi o raspolaganju javnim sredstvima.

Drugim riječima, voditelj obrade – Hrvatski vaterpolski savez, tijelo je javne vlasti obvezano odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, organskog Zakona države članice kojim je razrađeno ustavom zajamčeno temeljno ljudsko pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, a u ovom slučaju obvezano je odredbom članka 16. stavka 3. navedenog Zakona kojim je osigurana dostupnost podataka o raspolaganju javnim sredstvima.

Osim toga, dostupnost podataka o bruto plaći zaposlenika tijela javne vlasti postao je standard u upravnom postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama, koji je višestruko potvrđivan upravnosudskim presudama, i to neovisno radi li se o financiranju iz javnih sredstava ili vlastitih sredstava tijela javne vlasti (primjerice, presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni brojevi: UsII-468/18-9 od 17. siječnja 2019., UsII-151/18-7 od 11. srpnja 2018., UsII-124/18-6 od 23. veljače 2016. godine).

S obzirom na to da je je žalitelj predmetnim zahtjevom zatražio ugovore o radu zaposlenika tijela javne vlasti, napominje se da određeni podaci o zaposlenima u tijelima javne vlasti poput imena i prezimena, stručne kvalifikacije, njihovog radnog mjesta i opis poslova te podaci o bruto plaćama, stimulacijama, dodacima i drugim isplatama, iako predstavljaju osobne podatke, ne mogu se smatrati zaštićenima osobnim podacima, već mogu predstavljati podatke od javnog interesa.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari te zbog činjenice da tijelo javne vlasti nije dostavilo Povjereniku za informiranje informacije koje su predmet postupka, dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

Tijelo javne vlasti je u ponovnom postupku dužno razmotriti žaliteljev zahtjev za pristup informacijama, utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i upute iz ovog rješenja riješiti ovu upravnu stvar. Prvostupanjsko tijelo također treba imati na umu odredbu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama, te da u određenim, zakonom propisanim slučajevima ograničavanja pristupa informaciji, prije donošenja odluke pravilno provesti test razmjernosti i javnog interesa. Tijelo javne vlasti u ponovnom postupku treba imati na umu i odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan