KLASA: UP/II-008-07/21-01/641

URBROJ: 401-01/06-22-2

Zagreb, 3. siječnja 2022.

Povjerenik za informiranje, OIB: 68011638990, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva ACI d.d., Redni broj zahtjeva: PI-R/10-4056/2021 od 15. srpnja 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja trgovačkog društva ACI d.d., Redni broj zahtjeva: PI-R/10-4056/2021 od 15. srpnja 2021. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem trgovačkog društva ACI d.d., odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 1. srpnja 2021. godine (u izreci rješenja omaškom naveden 2. lipnja 2021. godine), kojim je žalitelj tražio da mu se dostave svi ugovori navedenog tijela javne vlasti s charter tvrtkama koje imaju vez u marinama u Komolcu i Slanome, temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. navedenog Zakona, uz obrazloženje da su tražene informacije poslovna tajna sukladno općem aktu trgovačkog društva ACI d.d..

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da ga osporava u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Žalitelj ističe kako je prvostupanjsko tijelo nepotpuno utvrdilo činjenično stanje iz razloga što je zakonom jasno definiran pojam poslovne tajne, te pojašnjava kako tijelo javne vlasti koje je u javnom vlasništvu više od 70% bez općeg dobra (pomorskog dobra) ne bi moglo poslovati i da na taj način ostvaruje dobit, pe se obzirom na to i na njegove interne akte (npr. Akcijski plan za provedbu antikorupcijskog programa 2019-2020) ne može „skrivati“ iza pojma poslovna tajna. Nadalje, navodi kako javne tvrtke u zadnje vrijeme često upotrebljavaju ovakva obrazloženja da bi prikrile informacije o svom poslovanju pred svojim vlasnicima – građanima Republike Hrvatske. Navodi kako je transparentnost posebno bitna obzirom na percepciju razine korupcije u Hrvatskoj te sve veći broj javnih službenika te direktora javnih tvrtki u zatvoru, pred optužnicom ili istragom, pri čemu ništa ne insinuira o poslovanju prvostupanjskog tijela. Žalitelj ističe da se ovdje traže prije svega informacije o raspolaganju javnim sredstvima javne tvrtke (prihodi od navedenih te mogući financijski ustupi charter tvrtkama), a čije su cijene usluga javno dostupne svima na uvid. Također, navodi kako su u zahtjevu navedene marine dvije od tri na ogromnom području tog dijela Jadrana te stoga i nemaju posebnu konkurenciju pa se klijenti moguće i odbijaju (informacije o usidrenim plovilima ispred marina tijekom sezone, obzirom na nedostatak vezova. Zaključno navodi kako je iz svega navedenog vidljivo da ne postoje razlozi za odbijanje njegovog zahtjeva i uskratu traženih informacija, pa od Povjerenika za informiranje traži da poništi osporeno rješenje i istima mu omogući pristup. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 1. srpnja 2021. godine od trgovačkog društva ACI d.d. zatražio da mu dostavi informacija o ugovorima sa charter tvrtkama koje imaju vez u ACI marinama u Komolcu i Slanome (moli dostavu istih).

Također je utvrđeno da je trgovačko društvo ACI d.d. o zahtjevu žalitelja donijelo osporeno rješenje, kojim je odbilo zahtjev pozivom na odredbu članka 25. stavka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. navedenog Zakona, a iz razloga što je smatralo da su zatražene informacije zaštićene institutom poslovne tajne.

U obrazloženju osporenog rješenja naveden je sadržaj zahtjeva žalitelja te kako je isti odbijen s obzirom na ispunjenje uvjeta iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. U nastavku je navedeno kako su se u predmetnom zahtjevu tražili svi ugovori zaključeni između tijela javne vlasti i charter kompanija i to u ACI marini „Veljko Barbieri“ (Slano) i ACI marini Dubrovnik (Komolac). Također je pojašnjeno da je u odnosu na navedeni zahtjev utvrđeno kako vezano za tražene informacije postoji relativno zakonsko ograničenje pristupa informacijama zbog poslovne tajne, a obzirom da je temeljem odredbe članka 2. stavka 1. alineje 3. Pravilnika o poslovnoj tajni ACI d.d. propisano da se poslovnom tajnom smatraju osobni i drugi podaci o korisnicima veza, vlasnicima i korisnicima plovila u ACI marinama te o poslovnim partnerima. U nastavku se razmatraju odredbe Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti, kojim se utvrđuju se i uređuju pretpostavke zaštite i pravila postupka za zaštitu od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja poslovnih tajni koje se odnose na neobjavljene informacije koje imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost te je navedeno kako Charter kompanije s kojima se zaključuju ugovori o pružanju usluga veza spadaju u kategoriju podataka koji se štite poslovnom tajnom prema općem aktu tijela javne vlasti a sukladno odredbama navedenog propisa, s obzirom da se informacije koje sadrže predmetni ugovori odnose na klauzule čije bi otkrivanje moglo utjecati na tržišno natjecanje i poziciju druge ugovorne strane na tržištu odnosno na djelatnost izravno izloženu tržišnom natjecanju. Navedeno je i da predmetni ugovori ne sadrže informacije o javnim uslugama jer se prvostupanjsko tijelo ne bavi pružanjem javnih usluga, pa bi stoga pružanjem informacija naštetilo njegovim gospodarskim interesima. Istaknuto je da se ustavnim odredbama svakome tko obavlja gospodarsku djelatnost jamči određena prava kojima se ostvaruje to da poduzetnička i tržišna sloboda budu doista i provedene kao temelj gospodarskog ustroja, a da je trgovačko društvo ACI d.d. osim što predstavlja tijelo javne vlasti u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama i trgovačko društvo gospodarskog karaktera, za koje bi otkrivanje sadržaja svih ugovora s charter kompanijama na razini dvije spomenute marine, značilo ne samo povredu odredbi općeg akta i zakonskih propisa već i narušavanje načela tržišnog natjecanja. Ujedno je naglašeno da se u konkretnom slučaju ne radi o prihodima/primicima proračuna, proračunskim sredstvima koja bi morala biti uplaćena u državni proračun te da se ne radi o pružanju javnih usluga, komunalnih usluga i sl. te da je zbog svih navedenih razloga odlučeno kao u izreci rješenja.

U žalbenom postupku, a slijedom traženja Ureda povjerenika za informiranje iz akta KLASA: 008-04/21-01/534, URBROJ: 401-01/03-21-2 od 3. kolovoza 2021. godine trgovačko društvo ACI d.d. je Uredu povjerenika za informiranje u žalbenom postupku aktom Broj: 538/21 od 16. kolovoza 2021. godine dostavilo spis predmeta na nadležno postupanje.

Uzimajući u obzir da se u zahtjevu zatražene informacije odnose na prihode tijela javne vlasti temeljem iznajmljivanja vezova u marinama, u žalbenom je postupku razmotreno pozivanje prvostupanjskog tijela na ograničenje pristupa informacijama zbog poslovne tajne, pri čemu uvidom u spis predmeta nije vidljivo da je prvostupanjsko tijelu u odnosu na tražene informacije sukladno zakonskoj obvezi provelo test razmjernosti i javnog interesa, iako se na isti poziva u obrazloženju rješenje, obzirom da u spis predmeta o tome nema pisanog traga.

Vezano za navedeno se ističe da prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu, a odredbom članka 19. (Glava 8.) Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge prave osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Primjena instituta poslovne tajne kao ograničenja od pristupa informacijama ne može biti u spekuliranju, negativnim projekcijama mogućeg davanja informacije, niti generalnim zaključcima kako bi mogla nastupiti gospodarska šteta, već je smisao instituta poslovne tajne u jasnom i nedvosmislenom identificiranju razloga zbog kojih bi davanje određenih podataka dovelo do štetnih posljedica za nečije gospodarske interese. Naime, po logici stvari, informacije koje se tiču uplata/isplata tijela javne vlasti ne predstavljaju proizvodnu tajnu niti rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, tehnološka niti tehnička rješenja, niti predstavljaju druge informacije zbog čijeg bi omogućavanja pristupa korisnicima mogle nastupiti štetne posljedice, slijedom čega je u žalbenom postupku zaključeno kako je, prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo razlog ograničenja pristupa informacijama koji je navelo u obrazloženju osporenog rješenja.

Naime, u žalbenom je postupku izvršen uvid u javno objavljene informacije te je utvrđeno da su cijene korištenja vezova u predmetnim marinama javno objavljene na uvid svima na internetskoj stranici prvostupanjskog tijela, a fizički su vidljiva i plovila na vezovima, pa nije razvidno koja bi gospodarska šteta mogla nastati prvostupanjskom tijelu usporedbom tih podataka uvidom u pojedine ugovore.

Međutim, u žalbenom je postupku uzeto u obzir da se predmetnim zahtjevom žalitelja traže svi ugovori s korisnicima vezova u dvije marine odnosno da žalitelja ne interesira neki konkretan ugovor, vezano za koji bi se eventualno mogao razmatrati određeni javni interes poput sumnje u pogodovanje, korupciju i slično. Naime, iz predmetnog je zahtjeva vidljivo kako žalitelj traži nespecificirane informacije, odnosno da traži sve ugovore prvostupanjskog tijela sa charter tvrtkama koji se odnose na vezove u dvjema marinama, iz čega proizlazi kako žalitelja ne zanimaju točno određene informacije.

U Republici Hrvatskoj Zakon o pravu na pristup informacijama je organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama, čija je svrha omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Izvršenim uvidom u javno dostupne informacije vezane za trgovačko društvo ACI d.d., u žalbenom postupku nije uočen prevladavajući javni interes za dostupnošću informacija koje je u zahtjevu tražio žalitelj te da se radi o općenitom i nepreciziranom zahtjevu koji se odnosi na veću količinu informacija, a što prema mišljenju žalbenog tijela nije sukladno sa svrhom koju je imao zakonodavac prilikom donošenja Zakona o pravu na pristup informacijama.

Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 85/15., a stupio je snagu 9. kolovoza 2015. godine, je određeno da se može ograničiti pravo na pristup informacijama u slučaju da jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Osim toga, iz međunarodnih dokumenata, primjerice Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencije o pristupu službenim dokumentima Vijeća Europe, Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša iz 1998. (Aarhuška konvencija) te međunarodnog modela Zakona o pravu na pristup informacijama koji je kao uzor brojnim zakonima o pravu na pristup informacijama dostupan na poveznici https://www.article19.org/data/files/pdfs/standards/modelfoilaw.pdf vidljivo je da je u svima njima uzeta u obzir mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama koristi na način da se ugrožava prava drugih.

Ujedno se ističe i da Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), u članku 6. također propisuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa na način da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Također, prilikom vođenja postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti suprotno javnom interesu.

S obzirom na navedeno u žalbenom je postupku u odnosu na sadržaj zahtjeva žalitelja razmotrena moguća primjena odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama odnosno radi li se u konkretnom slučaju o tzv. zlouporabi prava na pristup informacijama. U kontekstu razmatranja navedene odredbe ističe se da načelo razmjernosti u članku 16. Ustava Republike Hrvatske određuje kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Uvidom u informacije koje su predmet ovog postupka je utvrđeno kako se radi o pojedinačnim ugovorima o najmu veza sa privatnim trgovačkim društvima, u kojima se kao treće osobe navode i vlasnici plovila, domaće i strane fizičke i pravne osobe (128 ugovora).

S obzirom na sadržaj zahtjeva žalitelja ako se uzme u obzir gore navedeno ustavno i upravnopravno načelo razmjernosti, u žalbenom je postupku zaključeno kako se u konkretnom slučaju može primijeniti odredbu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer se žaliteljevim zahtjevom traži velik broj informacija čije bi omogućavanje opteretilo rad tijela javne vlasti, a čije davanje nije u javnom interesu, niti bi polučilo značajniju društvenu korist.

Naime, navedeno ograničenje prava na pristup informacijama služi legitimnoj svrsi (zaštita pravnog poretka i zaštita tijela javne vlasti od nepotrebnog opterećenja) te je opravdana tj. nužna mjera u slučajevima kada se traže sve informacije određene vrste u posjedu tijela javne vlasti, kao što je i opravdana njegova primjena u konkretnom slučaju u kojem pored opterećenja na strani tijela javne vlasti postoji i faktor nepostojanja javnog interesa, kao i faktor postojanja dodatnog zakonski propisanog ograničenja u obliku zaštite osobnih podataka.

U praksi ostvarivanja prava na pristup informacijama podnošenje zahtjeva koji se odnose na „sve“ informacije određene vrste, kako je to u zahtjevu zatražio žalitelj, naziva se „pecanjem“ (information fishing) i ne smatra se automatski sukladnim javnom interesu koji se ostvaruje putem Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, razmatranjem cjelokupne dokumentacije u spisu predmeta te navode iz žalbe razvidno je da žalitelj poznate mu i javno dostupne informacije propitkuje i problematizira, istodobno bez ikakvih dokaza postavljajući pitanja o mogućim nepravilnostima.

Vezano za navedeno je potrebno istaknuti da je u dosadašnjoj praksi ostvarivanja prava na pristup informacijama u više slučajeva zabilježeno ograničavanje pristupa zatraženim informacijama temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama kada je podnositelj zahtjeva tražio sve informacije određene vrste, primjerice sve ugovore koje je sklopilo tijelo javne vlasti (presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni brojevi: UsII-255/17-6 od 22. studenog 2017. godine i UsII-91/18-5 od 12. travnja 2018. godine).

Osim postojanja objektivnog opterećenja na strani tijela javne vlasti, u ovoj upravnoj stvari nije identificirano postojanje javnog interesa koja bi se ostvario omogućavanjem pristupa zatraženim ugovorima s obzirom da žalitelj ne traži informaciju koja se odnosi na raspolaganje javnim sredstvima, nego traži tipske ugovore koji još dodatno podliježu i zaštiti osobnih podataka fizičkih osoba.

Naime, u žalbenom postupku je utvrđeno da zatraženi ugovori, između ostalog, identificiraju i fizičke osobe kao vlasnike plovila, odnosno sadrže osobne podatke fizičkih osoba te da ne postoji pravni temelj iz članka 6. Opće uredbe o zaštiti podatka za njihovo dostavljanje žalitelju, što dodatno podupire razlog ograničenja iz članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

U pogledu navedenog se ukazuje na odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

Nadalje, člankom 4. stavkom 1. Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) definirano je da su „osobni podaci” svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik”); pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca. Stavkom 2. članka 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da „obrada” znači svaki postupak ili skup postupaka koji se obavljaju na osobnim podacima ili na skupovima osobnih podataka, bilo automatiziranim bilo neautomatiziranim sredstvima kao što su prikupljanje, bilježenje, organizacija, strukturiranje, pohrana, prilagodba ili izmjena, pronalaženje, obavljanje uvida, uporaba, otkrivanje prijenosom, širenjem ili stavljanjem na raspolaganje na drugi način, usklađivanje ili kombiniranje, ograničavanje, brisanje ili uništavanje. Člankom 6. Opće uredbe o zaštiti podataka utvrđeni su uvjeti zakonitosti obrade osobnih podataka.

Povjerenik za informiranje, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. Slijedom navedenog, nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona. Pri navedenom Povjerenik za informiranje ima i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti, pa je u tom smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zloupotrebe prava normirano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju procesne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se postupanje korisnika pri raspolaganju navedenim pravom negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba. Takva zloupotreba prava na pristup informacijama kolidira sa javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji, ali ujedno predstavlja i obezvrjeđivanje njegova cilja i svrhe.

Nakon provedenog žalbenog postupka žalbeno tijelo je zaključilo da bi omogućavanje pristupa informacijama iz predmetnog zahtjeva u kojem se traže sve informacije određene vrste, koje još k tome sadrže i osobne podatke fizičkih osoba, kolidiralo s javnim interesom te bi imalo za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te bi bilo u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.

Stoga je Povjerenik za informiranje u ovom slučaju utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano, ali ne iz razloga koje je navelo u osporenom rješenju prvostupanjsko tijelo, nego iz razloga navedenih u obrazloženju ovog rješenja.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 3. Zakona o općem upravnom postupku je propisano da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su navedeni u rješenju prvostupanjskog tijela.

Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari te je na temelju članka 116. stavka 1. točke 3. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                            dr. sc. Zoran Pičuljan