KLASA: UP/II-008-07/21-01/836
URBROJ: 401-01/10-21-8
Zagreb, 15. studenog 2021. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija, KLASA: UP/I-032-01/21-01/2, URBROJ: 513-03-01-21-1 od 3. rujna 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Ministarstva financija, KLASA: UP/I-032-01/21-01/2, URBROJ: 513-03-01-21-1 od 3. rujna 2021. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za dopunom i ispravkom informacije ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica), jer prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene podatke ne posjeduje kao informaciju u smislu članka 5. stavka 1. točke. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je pravodobno uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi što je bilo predmet njezina zahtjeva, odnosno dopune zahtjeva. Ističe da je u osporavanom rješenju nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da se nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, te da je izreka rješenja proturječna obrazloženju. Smatra da tražena informacija (za 2019 i 2020. godinu) mora postojati kao gotova informacija, s obzirom na to da se i samo prvostupanjsko tijelo poziva na odredbe članka 122. Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma. Ukazuje na obvezu obavještavanja Ureda za sprečavanje pranja novca sukladno Pravilniku o načinu i opsegu dostavljanja podataka o prijenosu gotovine preko državne granice, odnosno da se radi o informaciji u pravom smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Navodi da postoji mogućnost da se žaliteljici dozvoli uvid u preslike obrazaca za obavještavanje Ureda za sprečavanje pranja novca. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 7. listopada 2020 godine (s datumom primitka od 26. siječnja 2021. godine) od prvostupanjskog tijela tražila sljedeće podatke:
1: Koliko je gotovine iz BIH uneseno u RH od početka 2018. godine do 30. rujna 2020. godine?
Molim Vas da mi svi podaci budu podijeljeni po graničnim prelazima na kojima je došlo do izvoza, uvoza, krijumčarenja ili neprijavljenog unošenja novca.
Dakle, sadržajno žaliteljica traži podatak o unosu gotovine iz BIH u Hrvatsku, odnosno iz Hrvatske u BIH, od početka 2018. godine do 30. rujna 2020. godine, a kako je to navedeno u dopisu Ministarstva financija, KLASA: 032-01/21-01/2, URBROJ: 513-03-01-21-2 od 27. siječnja 2021. godine.
Rješavajući o zahtjevu žaliteljice o zahtjevu za dopunom informacije od 16. kolovoza 2021. godine prvostupanjsko tijelo je donijelo osporeno rješenje.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis predmeta na nadležno postupanje.
Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije.
Postupajući po navedenom zahtjevu, prvostupanjsko tijelo je žaliteljici dana 1. travnja 2021. godine dostavilo dvije excel tablice. Uvidom u navedene tablice utvrđeno je da se jedna tablica odnosi na izlaz gotovine iz RH u BIH u 2018. godini, dok se druga tablica odnosi na ulaz gotovine iz BIH u RH u 2018. godini. Obje tablice sadrže sljedeće podatke: granični prijelaz, iznos u valuti, valuta, datum transakcije, država ulaska i država izlaska.
Daljnim uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo elektroničkom porukom od 14. srpnja 2021. godine žalitelju dostavilo skupne podatke za 2019. i 2020. godinu (bez podataka po pojedinim graničnim prijelazima), iz kojih je moguće utvrditi ukupan broj slučajeva prijenosa gotovine (ukupan broj obrazaca), broj slučajeva na ulazu u RH, broj slučajeva na izlazu iz RH, ukupna vrijednost gotovine u EUR-ima, broj prekršaja (na ulazu u RH i na izlazu iz RH)
Uvidom u elektroničku poruku žaliteljice od 16. kolovoza 2021. godine utvrđeno je da žaliteljica u bitnom od prvostupanjskog tijela traži dopunu odgovora prvostupanjskog tijela od 14. srpnja 2021. godine, odnosno traži podatak o unosu i iznošenju novca po pojedinim graničnim prijelazima.
Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da nema osnova za dopunu informacije.
Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Sukladno članku 24. stavku 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da ako korisnik smatra da informacija pružena na temelju zahtjeva nije potpuna ili točna, može zahtijevati njezin ispravak ili dopunu u roku od 15 dana.
Iako žaliteljica u konkretnom slučaju nije tražila dopunu informacije u roku od 15 dana u smislu navedene odredbe, navedeno nije od utjecaja na prava žaliteljice u konkretnom slučaju, jer je žaliteljica vezano za nepostupanje prvostupanjskog tijela podnijela i predstavku Povjereniku za informiranje, a Povjerenik za informiranje je Zapisnikom o posrednom nadzoru, KLASA: 042-04/21-01/37, URBROJ: 401-01/21-21-1 od 10. lipnja 2021. godine naredio prvostupanjskom tijelu rješavanja dijela zahtjeva žaliteljice, kojim su traženi podaci za 2019. i 2020. godine.
U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo je žaliteljici već dostavilo informacije u obliku excel tablica za 2018. godine, gdje su sadržani podaci i po pojedinim graničnim prijelazima, pa je logično da je žaliteljica imala legtimna očekivanja da će prvostupanjsko tijelo u odnosu na iste informacije (samo za drugi period) donijeti istu odluku.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje za sada ne može prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog tijela (str. 2., drugi odlomak) u kojem prvostupanjsko tijelo navodi da ne posjeduje evidenciju u traženom obilježju, odnosno da pružanje traženih informacija nije moguće bez stvaranja nerazmjernih troškova i radnog opterećenja za prvostupanjsko tijelo.
Naime, navedeno obrazloženje prvostupanjskog tijela ne može se ispitati, odnosno navodi prvostupanjskog tijela ni na koji način nisu povezani s činjenicama prvostupanjskog predmeta, jer nije jasno koji bi to nerazmjerni troškovi nastali za prvostupanjsko tijelo, odnosno u čemu bi se sastojalo radno opterećenje za prvostupanjsko tijelo.
Pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje analize, izvješća i sastavlja odgovore na pitanja, sastavlja izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti. Drugim riječima, pristup informacijama u smislu Zakona uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti posjeduje u trenutku podnošenja zahtjeva, npr. određenog dokumenta, ili drugog zapisa podataka, odnosno do koje bi moglo doći jednostavnim pretraživanjem elektroničke baze podataka.
Ukratko, ne radi se o stvaranju nove informacije ako je potrebno izvršiti jednostavne radnje da bi se došlo do tražene informacije.
Posebno se ističe da je u presudi Suda Europske unije, broj C-491/15 od 11. siječnja 2017. godine zauzeto stajalište da sve informacije koje se unaprijed programiranim alatima za pretraživanje mogu izdvojiti iz elektroničke baze podataka u okviru njezine uobičajene uporabe, čak i ako te informacije još nisu bile prikazane u tom obliku, ili ih osoblje nikad nije pretraživalo, moraju se kvalificirati kao gotovi dokumenti, odnosno da tijela javne vlasti radi ispunjavanja zahtjeva za pristup informacijama mogu biti dovedena u situaciju da primjenom postojećih alata za pretraživanje izrade dokument iz informacija sadržanih u bazi podataka (paragrafi 37 i 38 presude).
Razlika između postojećeg i novog dokumenta jasno je naznačena u mišljenju nezavisnog odvjetnika u navedenom predmetu Michala Bobeka od 21. rujna 2016. godine u kojem se ističe sljedeće:
„…49. U skladu s negativnom definicijom, „novi dokument” u smislu Uredbe ne bi nastao ako bi se samo brisali ili filtrirali neki od postojećih podataka (uključujući i njihovo anonimiziranje) iz baze ili skupa podataka. Ovisno o točnoj strukturi baze podataka, takve operacije načelno ipak ne mogu zahtijevati znatno (intelektualno) ulaganje pa onda i ne dovode do stvaranja „novog dokumenta”, nego je isključivo riječ o preuređenju postojećeg….“
Navedena presuda i mišljenje nezavisnog odvjetnika dostupni su na poveznici http://curia.europa.eu/juris/liste.jsf?language=en&num=C-491/15.
Primjenjujući navedeno stajalište u konkretnom predmetu, Povjerenik za informiranje primjećuje da je u konkretnom slučaju žaliteljici dostavljena excel tablica s informacijama za 2018. godina, pa se izdvajanje navedene excel tablice ne može smatrati stvaranjem nove informacije.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, samo citiranje odredbe članka 122. Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma (“Narodne novine”, broj 108/17, 39/19) ne dovodi do zaključka da se u konkretnom slučaju ne radi o informaciji u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Sukladno članku 122. navedenog Zakona, Carinska uprava vodi sljedeće evidencije podataka:
1. evidenciju o prijavljenom unošenju i iznošenju gotovine u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 10.000,00 eura ili više pri prelasku državne granice iz članka 121. stavka 1. ovoga Zakona
2. evidenciju o neprijavljenom unošenju i iznošenju gotovine u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 10.000,00 eura ili više pri prelasku državne granice iz članka 121. stavka 2. ovoga Zakona
3. evidenciju o unošenju odnosno iznošenju ili pokušaju unošenja odnosno iznošenja gotovine u domaćoj ili stranoj valuti, pri prelasku državne granice iz članka 121. stavka 3. ovoga Zakona, kod kojih postoje razlozi za sumnju na pranje novca ili financiranje terorizma.
Posebno se ističe da je sastavni dio Pravilnika o načinu i opsegu dostavljanja podataka o prijenosu gotovine preko državne granice Uredu za sprečavanje pranja novca od strane Carinske uprave (“Narodne novine”, broj 1/19) obrazac o obavještavanju (obrazac UZSPN-O-121), pa treba uzeti u obzir i navode žaliteljice o tome da postoji mogućnost da se žaliteljici omogući i pristup obrascima za obavještavanja Ureda za sprečavanje pranja novca.
To posebno stoga što, pravo na pristup informaciji uključuje pravo na pristup onoj dokumentaciji iz koje su razvidne informacije koje žalitelj traži, odnosno presliku više dokumenata iz kojih bi žaliteljica samostalnom obradom došla do traženih podataka.
Slijedom svega navedenog, prvostupanjsko rješenje nema dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, odnosno nisu dani jasni razlozi o tome zbog čega su informacije za određeni period dostavljene žaliteljici (s podacima po pojedinim graničnim prijelazima), dok iste informacije za drugi period nisu dostavljene.
Naime, prvostupanjsko tijelo u obrazloženju osporenog rješenje ne daje nikakve razloge za drugačije postupanje u odnosu na već ranije dostavljene informacije, pri čemu prvostupanjsko tijelo niti ne tvrdi da se promijenio način vođenja traženih informacija.
Opisano postupanje prvostupanjskog tijela dovodi u pitanje pravnu sigurnost, jer o istim informacijama postoje dva potpuno različita postupanja prvostupanjskog tijela, bez valjanog obrazloženja o razlozima koji su doveli do drugačije odluke u odnosu na dio zahtjeva žaliteljice za 2019. i 2020. godinu.
Sve navedeno dovodi do zaključka da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, broj 47/09) trebalo poništiti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar, posebno uzimajući u obzir primjedbe drugostupanjskog tijela iz ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan