KLASA: UP/II-008-07/21-01/785
URBROJ: 401-01/05-21-4
Zagreb, 11. studenog 2021.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske gospodarske komore, KLASA: UP/I-008-02/21-03/4, URBROJ: 311-02-02-02/47-21-5 od 29. travnja 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske gospodarske komore, KLASA: UP/I-008-02/21-03/4, URBROJ: 311-02-02-02/47-21-5 od 29. travnja 2021. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici Ugovora o operativnom leasingu broj: 64670/18, sklopljen između Hrvatske gospodarske komore i Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o.
3. Nalaže se Hrvatskoj gospodarskoj komori da u roku od 8 dana od zaprimanja ovog rješenja omogući Hrvatskoj udruzi korisnika parkirališnih usluga pristup odobrenoj informaciji, sukladno točki 2. izreke ovog rješenja.
4. Odbija se zahtjev ......... u preostalom dijelu kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatske gospodarske komore (u daljnjem tekstu: HGK) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj) kojim je zatražen pristup ugovoru o najmu službenog vozila koje koristi predsjednik HGK; iznose koji su do sada isplaćeni za korištenje navedenog vozila; iznosi koji se trebaju još platiti za navedeno; povlasticama koje koristi predsjednik HGK, uz povlastice korištenja službenog vozila; broj situacija u kojima se navedeno vozilo koristilo u službene svrhe osim kada je isto koristio predsjednik. Predmetni zahtjev je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., a vezano uz članak 15. stavak 2. točku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu.
Žalitelj je na pobijano rješenje izjavio žalbu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Navodi kako zakoni jasno propisuju definiciju poslovne tajne, a u ovom slučaju se evidentno radi o raspolaganju javnim sredstvima. Na temelju navedenog predlaže Povjereniku za informiranje da uvaži njegovu žalbu, poništi rješenje tijela javne vlasti i omogući mu pristup zatraženoj informaciji.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 13. veljače 2021. godine zatražio od HGK-a da mu se dostave informacije o sljedećem: 1. Ugovor o najmu službenog vozila koje koristi predsjednik HGK, marke BMW (ili neki drugi dokument koji uređuje odnose korištenja, npr. ugovor o leasingu, ugovor o kupovini i sl.); 2. Iznose koji su do sada isplaćeni za korištenje navedenog vozila (specificirati iznose za najam ili leasing te za održavanje, a isto od dana početka korištenja tj. stupanja u moguće vlasništvo); 3. Iznose koji se trebaju još platiti za navedeno; 4. Povlasticama koje koristi predsjednik HGK, uz povlasticu korištenja službenog vozila; 5. Broj situacija u kojima se navedeno vozilo koristilo u službene svrhe osim kada je isto koristio predsjednik (prijevoz gospodarstvenika, političara i sl.) te za koga.
U obrazloženju pobijanog rješenja koji je odbijen žaliteljev zahtjev, HGK u bitnom citira odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama koje se odnose na ograničenje pristupa informacijama zbog poslovne i profesionalne tajne, odredbe koje se odnose na zaštitu osobnih podataka te odredbe koje se odnose na obvezu provođenje testa razmjernosti i javnog interesa prije donošenja odluke. Ističe kako se HGK ne financira iz proračunskih sredstava odnosno nije proračunski korisnik. U tom je smislu utvrđeno nepostojanje općeg javnog interesa za pitanja koja se odnose na financiranja odnosno izvršavanje financijskog plana HGK. S obzirom na navedeno, tijelo javne vlasti je prilikom provedbe testa razmjernosti i javnog interesa utvrdilo kako partikularni interes podnositelja ne prevladava nad interesom zaštite poslovne tajne.
HGK je po sudu Povjerenika za informiranje u ovoj upravnoj strani nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje, nakon čega je pogrešno primijenio zakonske odredbe.
Tijelo javne vlasti, kao prvo, neodređeno definira zakonsko ograničenje koje je razlog uskrate prava na pristup informacijama, s obzirom da uz odredbe o poslovnoj tajni u nekoliko navrata citira zakonske odredbe koje se tiču zaštite osobnih podataka. Međutim, s obzirom da u obrazloženju rješenja navodi kako je prilikom provedbe testa razmjernosti i javnog interesa razmatran javni interes za pristupom informacijama u odnosu na interes zaštite poslovne tajne, za potrebe žalbenog postupka će se uzeti u obzir poslovna tajna kao razlog ograničenja u ovoj upravnoj stvari.
S obzirom na navedene razloge uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom su postupku razmatrane sljedeće zakonske odredbe: člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona. Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, dok je odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da je tijelo javne vlasti, nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Nadalje, poslovnu tajnu prema stavku 1. članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.), predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
S obzirom da poslovna tajna u svojoj definiciji implicira nastanak štete za gospodarske interese, iz pobijanog odgovora ne proizlazi kakve bi točno štetne posljedice za gospodarske interese za tijelo javne mogle nastupiti kada bi se omogućio pristup zatraženim informacijama, niti je zadovoljeno postojanje formalnog elementa poslovne tajne, odnosno, nije navedeno sukladno kojem je propisu ili općem aktu zatražena informacija označena kao poslovna tajna.
Nadalje, tijelo javne vlasti je uz spis predmeta dostavilo informaciju koja je predmet postupka i provedeni test razmjernosti i javnog interesa koji je, po sudu drugostupanjskog tijela, trebao biti integriran u odbijajuće rješenje, odnosno odgovor tijela kojim se uskraćuje pravo na pristup informacijama, s obzirom da detaljnije razrađuje razloge odbijanja.
Slijedom navedenog, tijelo javne vlasti mora argumentirano ukazati na vjerojatnu ozbiljnu povredu zaštićenog interesa. Nije dovoljno pozvati se na zakonska ograničenja i navesti kako ne postoji javni interes za zatraženom informacijom, već je vjerojatnost povrede i nastanka štete potrebno jasno obrazložiti.
Osim toga, poslovna tajna je uređena i Zakonom o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18) kojim se u pravni poredak prenosi Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustva te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja te Direktiva 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva.
Odredbom članka 8. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti propisano je kako će sud odbaciti zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava iz članka 7. stavka 1. ovoga Zakona kada je navodno pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne učinjeno radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja misli, prava na pristup informacijama te slobode izvještavanja, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima te zakonom kojim se uređuje pravo na pristup informacijama, kao i zakonom kojim se uređuje medijsko izvještavanje, a u skladu s poštivanjem slobode i pluralizma medija.
Nadalje, HGK je, propustio primijeniti odredbe koje se tiču raspolaganja javnim sredstvima, stoga je potrebno ukazati na odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.
U tom smislu HGK radi pogrešku kada financiranje javnim sredstvima izjednačava sa financiranjem iz proračunskih sredstava, s obzirom da to nisu isti pojmovi, odnosno činjenica da se HGK ne financira iz proračunskih sredstava ne znači da se ne financira iz javnih sredstava.
HGK se, između ostalog, financira iz članarine koje plaćaju njezine članice, a koja je određena sukladno odredbi članka 20. stavka 2. Zakona o HGK („Narodne novine“, broj 66/91, 73/91) i članka 88. Statuta Hrvatske gospodarske komore („Narodne novine“, broj 39/16), temeljem kojih je donesena Odluke o financiranju HGK („Narodne novine“, broj 139/20), stoga članarina kao takva predstavlja obvezni namet.
Osim navedenog, napominje se kako je člankom 5. stavkom 1. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama između ostalog definirano kako su tijela javne vlasti pravne osobe koje se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja, i sl.).
Slijedom navedenog, uvidom Financijski plan za 2021. godinu, koji se nalazi na poveznici https://www.hgk.hr/documents/financijski-plan-hgk-za-2021-godinu5fd0cdee5c147.pdf, utvrđeno je da prihodi od članarina i članskih doprinosa predstavljaju preko 70% prihoda HGK-a, stoga se HGK pretežito financira iz javnih sredstava, odnosno zakonom utvrđenog nameta koji su članice obvezne plaćati.
U tom smislu valja naglasiti kako je u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni brojevi: UsII-167/19 od 16. svibnja 2019. godine, UsII-170/19 od 20. ožujka 2019. godine, UsII-191/19 od 12. rujna 2019. godine te UsII-298/20 od 23. rujna 2020. godine zauzeto stajalište da se u slučaju informacija o raspolaganju javnim sredstvima iz članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama ne može razmatrati pitanje zlouporabe prava na pristup informacijama, kao ni postojanje drugih ograničenja od pristupa informacijama.
Drugim riječima, informacija koja se odnosi na prvu točku žaliteljevog zahtjeva - Ugovor o operativnom leasingu broj: 64670/18, sklopljen između Hrvatske gospodarske komore i Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., potpada pod odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama stoga treba biti javno dostupna.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.) i članka 25. stavka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješeno kao u točkama 1., 2. i 3. izreke ovog rješenja.
U odnosu na ostale točke žaliteljevog zahtjeva, utvrđeno je da su oni neodređeni, nejasni te da zahtijevaju izračune i opisne odgovore što ne predstavlja informaciju u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama.
Uostalom, iz samog Ugovora o leasingu žalitelj može dobiti odgovor na pitanje o vremenu i roku otplate.
Odredbom članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona. Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Slijedom navedene definicije “informacije”, pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, odnosno informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, tijelo javne vlasti je posjeduje ili ne posjeduje, odnosno ima ili nema saznanja o njoj.
Drugim riječima, informacija treba biti konkretna, može se lako pronaći, jednostavno utvrditi postojanje te u slučaju potrebe dostaviti podnositelju zahtjeva presliku iste.
Na zakonsku definiciju informacije se nadovezuje odredba članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano kako se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao ni stvaranje nove informacije.
Razmatrajući navedenu zakonsku definiciju informacije i točke 2., 3., 4. i 5. žaliteljevog zahtjeva, utvrđeno je kao žalitelj postavlja upite, traži objašnjenja i izračune, što izlazi izvan zakonske definicije informacije.
Slijedom navedenog je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u točki 4. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan