KLASA: UP/II-008-07/21-01/532
URBROJ: 401-01/10-21-3
Zagreb, 5. srpnja 2021. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva Hrvatska elektroprivreda d.d., broj: E-469/21/ZV od 21. siječnja 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje trgovačkog društva Hrvatska elektroprivreda d.d, broj: E-469/21/ZV od 21. siječnja 2021. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu žalitelji), iz razloga što prvostupanjsko tijelo da se zahtjev ne smatra zahtjevom u smislu odredbe članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, da se predmetni podaci skupljaju u svrhu pokretanja postupka, da predstavljaju poslovnu tajnu i da nadležna organizacijska jedinica za korporativnu sigurnost, nije suglasna sa dostavom traženih podataka, uzimajući u obzir odredbe Zakona o kritičnim infrastrukturama.
Protiv navedenog rješenja žalitelji su pravodobno uložili žalbu u kojoj u bitnom navode da je prvostupanjsko rješenje neosnovano i paušalno, odnosno da niti jedan sadržaj rješenja nema uporište u relevantnim odredbama materijalnog prava. Također ističe da žalitelj nije dužan navoditi razloge zbog kojih traži pristup traženim informacijama, te da je promašen i ničim dokazan zaključak prvostupanjskog tijela da se traženi podaci traže u svrhu pokretanja postupka radi naknade štete. Osporava primjenu članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. Također ističe da se u osporenom rješenju ne obrazlaže na koji način geodetski elaborat može predstavljati poslovnu tajnu. Citira odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka, te smatra da je pozivanje prvostupanjskog tijela na poslovnu tajnu. Navodi da je pravno neutemeljena tvrdnja da trgovačko društvo HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. nije tijelo javne vlasti. Pozivaju se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima. Predlažu da se žalba prihvati
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su žalitelji dana 10. srpnja 2020. godine tijelu javne vlasti trgovačkom društvu HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o. podnio zahtjev za pristup informacijama, kojim je zatražio dostavu geodetskih elaborata na katastarskim podlogama za cjelokupnu mrežu (članak 3. stavak 1. točka 16. Zakona o energiji NN 120/12, 14/4, 95/15, 102/15, 68/18), za trase kabelske kanalizacije, trase kabela u zemlji bez kabelske kanalizacije i trase nadzemnih kabela na administrativnom području Općine Konavle, Općine Maruševec i Općine Selca.
Sadržajno isti zahtjev žalitelji su podnijeli dana 30. listopada 2020. godine.
Postupajući po navedenom zahtjevu, prvostupanjsko tijelo donijelo je rješenje koje je predmet postupka.
Što se tiče navoda prvostupanjskog tijela da trgovačko društvo HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. nije tijelo javne vlasti, Povjerenik ukazuje na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženu u predmetima UsII-283/20, 282/20 i UsII-311/20, u kojima je Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo shvaćanje da trgovačko društvo AKD-Zaštita d.o.o., čiji je osnivač Agencija za komercijalnu djelatnost (koja je osnovana od strane Republike Hrvatske) predstavlja tijelo javne vlasti u smislu članka 5. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Osim toga, Povjerenik za informiranje ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da je i trgovačko društvo LNG d.o.o. (čiji je osnivač prvostupanjsko tijelo, koje je osnovano od strane Republike Hrvatske) također tijelo javne vlasti (predmeti UsII-204/20, UsII-117/20, UsII-271/20).
S obzirom na to da je trgovačko društvo HEP-Operator distribucijskog sustava osnovan od strane prvostupanjskog tijela (što je vidljivo iz sudskog registra), te imajući u vidu ranije navedenu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Povjerenik za informiranje ne nalazi razloga za drugačije postupanje u odnosu na trgovačko društvo HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., odnosno smatra da navedeno trgovačko društvo također predstavlja tijelo javne vlasti.
Što se tiče ostalih razloga koje prvostupanjsko tijelo navodi u obrazloženju svog rješenja, ističe se kako slijedi.
Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, prvostupanjsko tijelo nije dalo jasne i valjane razloge za primjenu odredbe članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer odredba članka 23. stavka 1. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama u tom slučaju obvezuje prvostupanjsko tijelo da uputi korisnike na način ostvarivanja prava.
Suprotno navedenom, prvostupanjsko rješenje ne sadrži takve razloge, pa je jasno da je pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama neosnovano.
Drugim riječima, ne može istovremeno postojati situacija da se određeni zahtjev ne smatra zahtjevom za pristup informacijama, i situacija da prvostupanjsko tijelo, u odnosu na takav zahtjev primjenjuje zakonska ograničenja iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Što se tiče pozivanja prvostupanjskog tijela na odredbu članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama odnosno odredbu članka 15. stavka 2. točke 2. navedenog Zakona, ističe se sljedeće.
Člankom 15. stavkom 3. točkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pravo na pristup pristup informaciji ako postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog, upravnog ili drugog pravno uređenog postupka, izvršenje sudske odluke ili kazne.
Sukladno članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji, ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Slijedom navedenog, da bi se prvostupanjsko tijelo moglo pozivati na navedenu odredbu treba se voditi određeni postupak, te moraju postojati osnove sumnje da bi objavljivanje tražene informacije moglo onemogućiti učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje tog postupka.
U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo samo navodi da žalitelji traže navedene informacije radi vođenja postupka naknade štete, a što bi upućivalo na zaključak da se ne vodi nikakav postupak.
Osim toga, ako se ne vodi postupak, tada razlog zbog kojeg žalitelji traže informaciju ne može biti relevantan u smislu odredbe članka 18. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.
S druge strane, žalitelji u žalbi navode da bi omogućavanje pristupa traženim informacijama zasigurno omogućilo vođenje nepristranog postupka te obje strane stavio u ravnopravni položaj.
Slijedom navedenog, nije jasno vodi li se određeni postupak, što je predmet navedenog postupka, te utječe li dostava informacija koje su predmet ovog postupka na navedeni postupak, pa se za sada ne može niti ispitati pravilnost pozivanja na odredbu članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Osim toga, u slučaju primjene odredbe članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama postoji obveza provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, a prvostupanjsko rješenje uopće ne sadrži procjenu razloga za i protiv omogućavanja prava na pristup informacijama, a što je svrha provođenja testa razmjernosti i javnog interesa.
Navedeno se također može primijeniti i na pozivanje prvostupanjskog tijela na poslovnu tajnu, iz razloga što iz obrazloženje prvostupanjskog tijela nije jasno na temelju kojeg pravnog akta tražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu, te zašto u odnosu na tražene informacije prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes.
Iako se prvostupanjsko tijelo poziva na opće akte, iz obrazloženja rješenja nije razvidno o kojim se aktima radi, niti su isti u žalbenom postupku dostavljeni Povjereniku za informiranje, iz kojeg razloga se za sada ne mogu prihvatiti navod prvostupanjskog tijela da bi omogućavanje traženih podataka moglo narušiti sigurnosti i proizvesti negativan utjecaj na poslovanje.
Što se tiče pozivanja prvostupanjskog tijela, na odredbe Zakona o kritičnim infrastrukturama, ističe se kako slijedi.
Člankom 1. Zakona o kritičnim infrastrukturama (“Narodne novine”, broj 56/13) propisano je da se navedenim zakonom uređuju nacionalne i europske kritične infrastrukture, sektori nacionalnih kritičnih infrastruktura, upravljanje kritičnim infrastrukturama, izrada analize rizika, Sigurnosni plan vlasnika/upravitelja, Sigurnosni koordinator za kritičnu infrastrukturu, postupanje s osjetljivim i klasificiranim podacima, te nadzor nad provedbom zakona.
Prema članku 2. stavku 1. točki 4. navedenog Zakona propisano je da su osjetljivi podaci podaci o kritičnoj infrastrukturi koji su po posebnom propisu označeni kao klasificirani podaci.
Sukladno članku 3. navedenog Zakona, nacionalne kritične infrastrukture su sustavi, mreže i objekti od nacionalne važnosti čiji prekid djelovanja ili prekid isporuke roba ili usluga može imati ozbiljnu posljedicu na nacionalnu sigurnosti, zdravlje i živote ljudi, imovinu i okoliš, sigurnost i ekonomsku stabilnost i neprekidno funkcioniranje vlasti.
Sukladno članku 4. stavku 1. alineji 1. navedenog zakona sektori nacionalnih kritičnih infrastruktura može biti I energetika (proizvodnja, uključivo akumulacije i brane, prijenos, skladištenje, transport energenata i energije, sustavi za distribuciju),
Sukladno članku 5. stavku 2. navedenog Zakona, Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog nadležnih središnjih tijela državne uprave, posebnom odlukom potvrđuje identificirane kritične infrastrukture.
Slijedom navedenog, iz obrazloženja osporenog rješenje nije razvidna veza između traženih informacija (geodetski elaborate), niti je jasno može li se cjelokupna mreža smatrati kritičnom infrastrukturom u smilslu navedenog zakona.
U konkretnom slučaju, spisu predmeta samo prileži očitovanje Ureda za korporativnu sigurnosti od 12. svibnja 2020. godine iz kojeg je razvidno da navedeni Ured smatra da tražitelji moraju specificirati zahtjev i navesti razloge u koju svrhu su im potrebni traženi podaci, a što svakako ne predstavlja valjano obrazloženje.
Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, broj 47/09), valjalo je poništiti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, jer Povjerenik za informiranje nije mogao sam riješiti ovu upravnu stvar u smislu članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar, posebno uzimajući u obzir primjedbe drugostupanjskog tijela iz ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan