KLASA: UP/II-008-07/21-01/478
URBROJ: 401-01/10-21-2
Zagreb, 1. srpnja 2021. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o., KLASA: 371-05/21-02/2289, URBROJ: 251-319-05/01-21-09 od 11. svibnja 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje trgovačkog društva Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o., KLASA: 371-05/21-02/2289, URBROJ: 251-319-05/01-21-09 od 11. svibnja 2021. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica) kojim je tražila podatak o vrijednostima novih kredita ugovorenih u ime i za račun stambenih zgrada za razdoblje od 2017. do 2020. godine, iz razloga što prvostupanjsko tijelo smatra da tražena informacija ne postoji kao gotova informacija te da je istu potrebno izraditi, da bi se izradom tražene informacije narušili ključni financijski i poslovni interesi društva (poslovna tajna), te da je prvostupanjsko tijelo stranka privatnopravnog odnosa sa suvlasnicima stambenih zgrada.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je pravodobno uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi što je bilo predmet zahtjeva za pristup informacijama. Navodi da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije prepreka za davanje traženih informacija sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Osporava stav prvostupanjskog tijela da tražena informacija ne postoji. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 30. travnja 2021. godine od prvostupanjskog tijela tražila informaciju o vrijednosti novih kredita ugovorenih u ime i za račun stambenih zgrada u razdoblju od 2017. do 2020. godine.
Postupajući po navedenom rješenju Povjerenika za informiranje, prvostupanjsko tijelo donijelo je rješenje koje je predmet ovog postupka.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žaliteljice.
Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da je potrebno stvarati informaciju koja je predmet postupka, da se radi o poslovnoj tajni, te da je prvostupanjsko tijelo u privatnopravnom odnosu sa suvlasnicima nekretnina.
U odnosu na navode prvostupanjskog tijela da je informaciju potrebno stvoriti ističe se sljedeće.
Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije.
Pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje analize, izvješća i sastavlja odgovore na pitanja, sastavlja izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti. Drugim riječima, pristup informacijama u smislu Zakona uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti posjeduje u trenutku podnošenja zahtjeva, npr. određenog dokumenta, ili drugog zapisa podataka, odnosno do koje bi moglo doći jednostavnim pretraživanjem elektroničke baze podataka.
Osim toga, pravo na pristup informaciji uključuje pravo na pristup onoj dokumentaciji iz koje su razvidne informacije koje žalitelj traži, odnosno presliku više dokumenata iz kojih bi žalitelj samostalnom obradom došla do traženih podataka.
Ukratko, ne radi se o stvaranju nove informacije ako je potrebno izvršiti jednostavne radnje da bi se došlo do tražene informacije.
Posebno se ističe da je u presudi Suda Europske unije, broj C-491/15 od 11. siječnja 2017. godine zauzeto stajalište da sve informacije koje se unaprijed programiranim alatima za pretraživanje mogu izdvojiti iz elektroničke baze podataka u okviru njezine uobičajene uporabe, čak i ako te informacije još nisu bile prikazane u tom obliku, ili ih osoblje nikad nije pretraživalo, moraju se kvalificirati kao gotovi dokumenti, odnosno da tijela javne vlasti radi ispunjavanja zahtjeva za pristup informacijama mogu biti dovedena u situaciju da primjenom postojećih alata za pretraživanje izrade dokument iz informacija sadržanih u bazi podataka (paragrafi 37 i 38 presude).
Razlika između postojećeg i novog dokumenta jasno je naznačena u mišljenju nezavisnog odvjetnika u navedenom predmetu Michala Bobeka od 21. rujna 2016. godine u kojem se ističe sljedeće:
„…49. U skladu s negativnom definicijom, „novi dokument” u smislu Uredbe ne bi nastao ako bi se samo brisali ili filtrirali neki od postojećih podataka (uključujući i njihovo anonimiziranje) iz baze ili skupa podataka. Ovisno o točnoj strukturi baze podataka, takve operacije načelno ipak ne mogu zahtijevati znatno (intelektualno) ulaganje pa onda i ne dovode do stvaranja „novog dokumenta”, nego je isključivo riječ o preuređenju postojećeg….“
Navedena presuda i mišljenje nezavisnog odvjetnika dostupni su na poveznici http://curia.europa.eu/juris/liste.jsf?language=en&num=C-491/15.
U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo samo navodi da je potrebno traženu informaciju stvoriti, bez navođenja odlučnih razloga koji su doveli do takve odluke, pa osporeno rješenje u tom dijelu ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama u smislu članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).
Nadalje, iako je Povjerenik za informiranje dopisom, KLASA: 008-04/21-01/397, URBROJ: 401-01/10-21-2 od 21. svibnja 2021. godine od prvostupanjskog tijela zatražio da se detaljno očituje o radnjama koje bi trebalo poduzeti radi udovoljavanja zahtjevu žaliteljice, prvostupanjsko tijelo nije postupilo po navedenom zahtjevu, već je u dopisu, KLASA: 371-05/21-02/2289, URBROJ: 251-319-05/01-21-12 od 1. lipnja 2021. godine samo navelo da je potrebni resursi u vidu dodatnih radnih sati.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, navođenje da je potreban dodatan fond sati, bez preciziranja na koji se način vode tražene informacije kod prvostupanjskog tijela, odnosno je li moguće filtrirati navedene podatke, ne predstavlja valjano obrazloženje.
Slijedom navedenog, za sada se ne može prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju radi o stvaranju nove informacije.
Što se tiče pozivanja prvostupanjskog tijela na poslovnu tajnu, ističe se kako slijedi.
Sukladno članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da bi se objavom tražene informacije ugrozili ključni poslovni i financijski interesi društva.
Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
U slučaju pozivanja na zakonsko ograničenje poslovne tajne, odnosno na Zakon o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18), potrebno je provesti test razmjernosti i javnog interesa, te utvrditi prevladava li javni interes za tražene informacije ili prevladava potreba zaštite prava na ograničenje.
Slijedom navedenog, neprihvatljivo je ograničavanje pravo na pristup informacijama samim pozivanjem na zakonsku odredbu, bez analiziranja razloga za i protiv omogućavanja prava na pristup informacijama.
Drugim riječima, prvostupanjsko rješenje svodi se na pronalaženje razloga za onemogućavanje prava na pristup informacijama, a što svakako nije svrha testa razmjernosti i javnog interesa.
Pri tome se ističe da žaliteljica traži određeni skupni podatak, odnosno ne traži podatke o pojedinim ugovarateljima, pa i tu činjenicu treba uzeti u obzir prilikom provođenja testa razmjernosti, te dovesti istu u vezu s definicijom poslovne tajne propisane člankom 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96, 79/07).
Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjsko tijelo povrijedilo odredbu članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s odredbom članka 16. navedenog Zakona.
U odnosu na navod prvostupanjskog tijela na činjenicu da je prvostupanjsko tijelo u privatnom odnosu sa suvlasnicima, ističe se sljedeće.
Povjerenik za informiranje posebno ističe da Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: UsII-57/17 od 28. lipnja 2017. godine nije zauzeo shvaćanje da postojanje privatnopravnog odnosa samo po sebi predstavlja razlog za ograničenje pristupa informaciji.
Naime, u konkretnom slučaju zahtjev je odbijen zbog zaštite osobnih podataka, a ne samo zbog činjenice da je prvostupanjsko tijelo u privatnopravnom odnosu sa suvlasnicima, što znači da odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14) ne predstavljaju samostalnu osnovu za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama
Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, valjalo je poništiti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, a kako je utvrđena povreda odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje smatra da je u konkretnom slučaju nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, iz kojeg razloga Povjerenik nije mogao sam riješiti ovu upravnu stvar.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar, posebno uzimajući u obzir primjedbe drugostupanjskog tijela iz ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan