KLASA: UP/II-008-07/21-01/382

URBROJ: 401-01/10-21-4

Zagreb, 1. lipnja 2021. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Broj: 805-II-1230/R-2021 od 15. ožujka 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Hrvatske narodne banke, Hrvatske narodne banke, Broj: 805-II-1230/R-2021 od 15. ožujka 2021. godine.

2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslikama sljedećih dokumenata:

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 28. ožujka 2017. godine upućenoj ......... u 17:08 sati

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 28. ožujka 2017. godine upućenoj ......... u 14:26 sati

- elektroničkoj poruci ......... od 28. ožujka 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (2:46 PM)

- elektroničkoj poruci ......... od 28. ožujka 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 13:40 sati

- elektroničkoj poruci ......... od 28. ožujka 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (1:08 AM)

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 28. ožujka 2017. godine upućenoj ......... (12:12 AM)

- elektroničkoj poruci ......... od 27. ožujka 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 21:01 sati

- elektroničkoj poruci ......... od 27. ožujka 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 19:01 sati

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 27. ožujka 2017. godine upućenoj ......... (08:09 PM)

- elektroničkoj poruci ......... od 11. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 13:23 sati

- elektroničkoj poruci ......... od 11. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (09:54 AM)

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 11. travnja 2017. godine upućenoj ......... (1:46 AM)

- elektroničkoj poruci ......... od 11. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (01:01)

- elektroničkoj poruci ......... od 11. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 15.10 sati, uključujući i prezentaciju koja je prilog navedene elektroničke poruke

- elektroničkoj poruci ......... od 10. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (4:38 PM)

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 10. travnja 2017. godine upućenoj ......... (9:43 PM)

- elektroničkoj poruci ......... od 10. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 21:06 sati

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 10. travnja 2017. godine upućenoj ......... (8:41 PM)

- elektroničkoj poruci ......... od 10. travnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 09:18 sati

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 10. travnja 2017. godine upućenoj ......... (7:46 PM)

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 23. svibnja 2017. godine upućenoj ......... u 15:00 sati

- elektroničkoj poruci ......... od 23. svibnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (2:46 PM)

- elektroničkoj poruci guvernera Hrvatske narodne banke od 23. svibnja 2017. godine upućenoj ......... (2:23 PM)

- elektroničkoj poruci ......... od 23. svibnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke u 11.26 sati

- elektroničkoj poruci ......... od 22. svibnja 2017. godine upućenoj guverneru Hrvatske narodne banke (6:45 PM)

3. Nalaže se Hrvatskoj narodnoj banci da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj), kojim je tražio službenu e-mail korespondenciju guvernera i/ili njegovih suradnika i predstavnika Knighthead fonda u periodu od 01. veljače 2017. godine do 01. lipnja 2017. godine, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da postoji obveza čuvanja tajnosti traženih informacija sukladno odredbama članka 19. i 20. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96, 79/07).

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da prvostupanjsko tijelo i dalje inzistira na poslovnoj tajni kao zakonskom ograničenju, iako su i Povjerenik za informiranje kao drugostupanjsko tijelo, te Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi UsII-244/17 od 11. studenog 2020. godine naveli da odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Smatra da je prvostupanjsko tijelo vezano navedenim pravnim shvaćanjima, te smatra da prvostupanjsko tijelo svojim postupanjem ostvaruje i obilježja prekršaja iz članka 62. Zakona o pravu na pristup informacijama. Navodi da je pobijano rješenje u suprotnosti s izjavama čelnika prvostupanjskog tijela da se radi o rutinskim elektroničkim porukama kojima su se dogovarali sastanci. Dalje ističe da se tražene informacije ne mogu podvesti pod pojam poslovne tajne sukladno članku 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka. Ukazuje na kontradiktornost prvostupanjskog rješenja u kojem se navodi da bi objavljivanje tražene informacije moglo negativno utjecati na mogućnost efikasnog poslovanja, dok se istovremeno navodi da prvostupanjsko tijelo uputilo predstavnike Knightheada na Vladu Republike Hrvatske kao nadležno tijelo. Smatra da utvrđivanje potencijalnog otkrivanja povlaštenih informacije nije u nadležnosti Povjerenika za informiranje i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, već tijela progona. Osporava stav prvostupanjskog tijela da bi interes javnosti bio zadovoljen objavom podataka iz knjige ulazaka. Predlaže da se žalba uvaži.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 14. studenog 2018. godine od prvostupanjskog tijela tražio sljedeće informacije:

1. službenu e-mail korespondenciju guvernera i/ili njegovih suradnika i predstavnika Knighthead fonda u periodu od 01. veljače 2017. godine do 01. lipnja 2017. godine

2. izvod iz evidencije ulaska u zgradu HNB-a predstavnika Knighthead fonda (........., ......... i ostali)

Također je utvrđeno da je u odnosu na točku 2. zahtjeva žalitelju dostavljen odgovor elektroničkom porukom od 10. prosinca 2018. godine iz kojeg proizlazi da su dana 23. svibnja 2017. godine u Hrvatsku narodnu banku došli predstavnici Knightheada i to: g. ........., g. ........., g. ........., g. ......... i gđa ........., dok je o točki 1. zahtjeva odlučeno rješenjem koje je predmet ovog postupka.

Rješenjem Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/20-01/70, URBROJ: 401-01/10-20-2 od 6. srpnja 2020. godine odbijena je žalba ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Broj: 805-II-1126/R-2020 od 3. siječnja 2020. godine kao neosnovana.

Protiv navedenog rješenja Povjerenika za informiranje tužitelj ......... je pokrenuo upravni spor.

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-244/20-8 od 11. studenog 2020. godine tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen i poništeno je rješenje Povjerenika za informiranje KLASA: UP/II-008-07/20-01/70, URBROJ: 401-01/10-20-2 od 6. srpnja 2020. godine, te je predmet vraćen Povjereniku za informiranje na ponovni postupak.

Iz obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-244/20-8 od 11. studenog 2020. godine u bitnom proizlazi da sud u cijelosti prihvaća sljedeće stavove tuženika (stranica 4. presude):

- da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka jer se radi o odricanju od odgovornosti pošiljatelja u slučaju da elektronička poruka bude poslana na pogrešnu adresu,

- da slučaju nema mjesta primjeni članka 207. Zakona o kreditnim institucijama, odnosno članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, jer se zatražene informacije ne odnose na saznanja članova Savjeta HNB-a ni zaposlenika HNB-a,

- da je prvostupanjsko tijelo već žalitelju dostavilo imena i prezimena osoba koji su bili nazočni na sastanku, odnosno da činjenica da elektroničke poruke sadrže podatke osoba koji nisu direktni sudionici tražene komunikacije nije razlog za odbijanje zahtjeva, imajući u vidu odredbu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama

- da se u konkretnom slučaju radi o informaciji u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama

Rješavajući ponovno o žalbi, Povjerenik za informiranje je rješenjem, KLASA: UP/II-008-07/20-01/70, URBROJ: 401-01/10-21-16 od 10. veljače 2021. godine poništio rješenje Hrvatske narodne banke, Broj: 805-II-1126/R-2020 od 3. siječnja 2020. godine te vratio predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu da je u ponovljenom postupku potrebno uzeti u obzir upute iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-244/20 od 11. studenog 2020. godine, odnosno da je potrebno otkloniti sumnju u davanje povlaštenih informacija, te razmotriti zahtjev tužitelja sa stajališta načela razmjernosti i javnog interesa.

U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo je rješenje koje je predmet ovog žalbenog postupka.

Iz obrazloženja navedenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da se u konkretnom slučaju radi o povjerljivim informacijama u smislu članka 19. i 20. Zakona o zaštiti tajnosti podataka. Također se ističe da je neutemeljeno pravno shvaćanje da se u konkretnom slučaju radi o odricanju od odgovornosti u slučaju da elektronička poruka bude poslana na pogrešnu adresu, već da se u konkretnom slučaju uspostavlja odgovornost za povredu povjerljivosti od strane označenog primatelja. U rješenju se također navodi da prvostupanjsko tijelo nije ovlašteno preispitivati razloge zbog čega su predstavnici Knightheada označili elektroničke poruke povjerljivim, te ukazuje na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1267/2015 od 21. studenog 2017. godine. Dalje se navodi da postoje legitimna očekivanja subjekata, koji se obraćaju prvostupanjskom tijelu i koji izričito navedu da su informacije koje razmjenjuju povjerljive, da prvostupanjsko tijelo na navedeni način postupa s navedenim informacijama. U rješenju se također navodi da bi osoba vlasnik tajnog podatka, a ne osoba primatelj tuđeg podatka, trebala ocijeniti hoće li i u kojim slučajevima podatak učiniti dostupnim trećim osobama. Dalje se navodi da bi dostupnošću povjerljive korespondencije sadržane u elektroničkoj pošti mogla biti nanesena šteta ugledu guvernera i prvostupanjskog tijela, odnosno da bi isto pridonijelo stvaranju odnosa nepovjerenja domaćih i stranih financijskih krugova u guvernera i njegove suradnike. Prvostupanjsko tijelo se također poziva na činjenicu da bi omogućavanje pristupa traženim informacijama moglo izložiti prvostupanjsko tijelo i Republiku Hrvatsku zahtjevima za naknadu štete. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o uobičajenom, ni po čemu specifičnom postupanju guvernera prvostupanjskog tijela, te da su tražene informacije učinjene dostupne javnosti kroz odgovore koji su dostavljeni žalitelju.

Navedeni stav prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Člankom 20. stavkom 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka propisano je da je pravna osoba dužna čuvati kao tajnu i podatke koje je kao poslovnu tajnu saznala od drugih pravnih osoba.

Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.

U odnosu na navod prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju ne radi o odricanju odgovornosti (tzv. „disclaimer“), već da da se radi o uspostavljanju odgovornosti, Povjerenik za informiranje ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj UsII-244/20 od 11. studenog 2020. godine (na str. 4) u cijelosti prihvatio stav Povjerenika za informiranje da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnoj tajni, već o odricanju o odgovornosti.

Osim toga, ne može se prihvatiti stav prvostupanjskog tijela da bi se u konkretnom slučaju radilo o uspostavljanju odgovornosti za povredu povjerljivosti, jer o tome postoji li odgovornost za eventualnu štetu može odlučiti samo nadležno tijelo u određenom postupku, a odgovornost se sasvim sigurno ne može uspostaviti jednostranom izjavom (u konkretnom slučaju elektroničkom porukom pošiljatelja).

Što se tiče pozivanja prvostupanjskog tijela na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-1267/15 od 21. studenog 2017. godine, Povjerenik za informiranje ponavlja da se navedena odluka odnosi na klasificirane podatke, a ne na poslovnu tajnu.

Povjerenik za informiranje posebno ističe da je u postupku nesporno da informacije koje su predmet postupka ne predstavljaju klasificirane podatke u smislu Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07, 86/12), pa nije jasno kako bi se utvrđenja iz citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske mogla primijeniti u konkretnom slučaju.

Osim toga, navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske rezultat je činjenice da je pitanje dostupnosti klasificiranih podataka s jedne strane regulirano člankom 14. Zakona o tajnosti podataka prema kojoj vlasnik podataka odlučuje o deklasifikaciji podataka, dok je, s druge strane, odredbom članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, u slučaju klasificiranih podataka, predviđeno da Povjerenik za informiranje može zatražiti mišljenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, te provesti test razmjernosti i javnog interesa u žalbenom postupku.

Prihvaćanje stava prvostupanjskog tijela značilo bi da je poslovna tajna postala apsolutni razlog za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama, ako niti Povjerenik za informiranje, niti Visoki upravni sud Republike ne bi mogli ispitati valjanost pozivanja prvostupanjskog tijela na institut poslovne tajne, čime bi pravo na pristup informacijama kao Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo postalo teoretsko i iluzorno.

Povjerenik za informiranje također smatra neosnovanim pozivanje prvostupanjskog tijela na činjenicu da bi omogućavanje pristupa traženim informacijama moglo izložiti prvostupanjsko tijelo, odnosno Republiku Hrvatsku odgovornosti za štetu, iz razloga što postupanje po rješenju Povjerenika za informiranje, koje je doneseno u postupku propisanom odredbama Zakona o pravu na pristup informiranje ne predstavlja protupravnu radnju, a što je jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu.

Također Povjerenik za informiranje ne prihvaća navode prvostupanjskog tijela da bi omogućavanje pristupa traženim informacijama moglo nanijeti štetu ugledu guvernera i prvostupanjskog tijela, jer je i za povredu prava osobnosti (pravo na ugled) u smislu članka 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/5, 29/18) potrebno da se radi o protupravnoj radnji.

Osim toga, Povjerenik za informiranje također ne smatra uvjerljivim navod prvostupanjskog tijela da bi postupanje po zahtjevu za pristup informacijama, odnosno omogućavanje pristupa traženoj informaciji moglo stvoriti odnos nepovjerenja domaćih i stranih krugova u guvernera, jer se radi o zakonskim obvezama prvostupanjskog tijela kao tijela javne vlasti.

Suprotno stavu prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje ističe da osobe koje stupaju u odnos s tijelima javne vlasti moraju imati legitimna očekivanja da informacije koje isti razmjenjuju (a koje se mogu podvesti pod odredbu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama) mogu biti predmet zahtjeva za pristup informacijama.

Drugim riječima, ne može se prihvatiti stav prvostupanjskog tijela da Povjerenik za informiranje i Visoki upravni sud Republike Hrvatske ne bi mogli procjenjivati je li informacija koja je predmet postupka poslovna tajna, jer u tom slučaju ne bi postojalo mehanizam provjere zakonitosti pozivanja prvostupanjskog tijela na poslovnu tajnu.

Dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/21-01/382, URBROJ: 401-01/10-21-2 od 6. svibnja 2021. godine od prvostupanjskog tijela zatražena je dostava informacijama koja je predmet postupka, a dopisom, Urudžbeni broj; 54/880/21-7 od 10. svibnja 2021. godine prvostupanjsko tijelo dostavilo je Povjereniku za informiranje informacije koje su predmet postupka, i to 3 elektroničke poruke od 27. ožujka 2017. godine, 6 elektroničkih poruka od 28. ožujka 2017. godine, 6 elektroničkih poruka od 10. travnja 2017. godine. 5 poruka od 11. travnja 2017. godine (uključujući privitak elektroničke poruke od 15:10 sati), 1 elektronička poruka od 22. svibnja 2017. godine te 4 elektroničke poruke od 23. svibnja 2017. godine.

Kako je to i ranije navedeno u ovom postupku, elektroničke poruke koje su predmet postupka u bitnom predstavljaju dogovaranje oko sastanka, pa osnovano žalitelj navodi da takve informacije ne mogu predstavljati poslovnu tajnu u smislu članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka, posebno ne u situaciji kad je nesporna činjenica da se guverner sastajao s predstavnicima Knightheada, a što je i navedeno na stranici 11. obrazloženja osporenog rješenja (odgovori prvostupanjskog tijela žalitelju od 8. studenog 2018. godine i 12. studenog 2018. godine).

Povjerenik za informiranje posebno ukazuje na obrazloženje presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: UsII-244/20 od 11. studenog 2020. godine (stranica 7) u kojem se navodi doslovno sljedeće:

„Imajući u vidu da je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti (članak 3.), te da u predmetnom slučaju iz svih navedenih razloga ne postoje pretpostavke za nepriznavanje odnosno ograničavanje prava u smislu odredbi članka 15. istog Zakona, ovaj sud može jedino ocijeniti da je pobijano rješenje tuženika doneseno na štetu tužitelja“

Dakle, očito je da Visoki upravni sud Republike Hrvatske smatra da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za ograničavanje prava na pristup informacijama žalitelja, što govori u prilog da žalitelju treba omogućiti pristup traženim informacijama.

Vezano za prezentaciju koja je prilog elektroničkoj poruci od 11. travnja 2017. godine (15:10 sati), ističe se sljedeće.

Povjerenik za informiranje smatra odlučnom činjenicu da se u navedenom dokumentu izričito navodi da ne predstavlja ponudu, odnosno da se radi o informativnom dokumentu, pa polazeći od stava Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za ograničenje prava, žalitelju se i navedenom dokumentu (kao sastavnom dijelu elektroničke poruke) omogućuje pristup u cijelosti.

Iako se u dopisu prvostupanjskog tijela Povjereniku za informiranje, Urbroj: 54880/21-7 od 10. svibnja 2021. godine navodi postojanje elektroničke poruke od 10. travnja 2017. godine (4:46 PM), Povjerenik za informiranje je uvidom u dostavljene informacije utvrdio da se radi o elektroničkoj poruci u kojoj je trenutak slanja 7:46 PM, pa je očito da se radi o omašci u pisanju prvostupanjskog tijela.

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan