KLASA: UP/II-008-07/21-01/262

URBROJ: 401-01/05-21-4

Zagreb, 10. svibnja 2021.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske gospodarske komore, KLASA: 008-02/19-04/13, URBROJ: 311-02-02-02/47-21-7 od 1. veljače 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Hrvatske gospodarske komore, KLASA: 008-02/19-04/13, URBROJ: 311-02-02-02/47-21-7 od 1. veljače 2021. godine.

2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Hrvatske gospodarske komore (u daljnjem tekstu: HGK) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj) kojim je zatražen obračun (plaće, dnevnica itd.) u 2018. godini – po osnovi rada u HGK ........., temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Žalitelj je na pobijano rješenje izjavio žalbu zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Smatra kako je netočna tvrdnja tijela javne vlasti da su žaliteljevi zahtjevi učestali, istovrsni i da opterećuju rad i redovito funkcioniranje tijela javne vlasti. Navodi kako je netočno i nezakonito utvrđenje HGK-a da žalitelj zloupotrebljava interes javnosti, s obzirom da kao udruga ima javni interes za informacijom. Slijedom navedenog, smatra kako nema utemeljenog razloga za odbijanjem zahtjeva i uskratu tražene informacije, stoga predlaže da se njegov zahtjev uvaži.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 24. travnja 2019. godine zatražio od HGK-a obračun (plaće, dnevnica itd.) u 2018. godini – po osnovi rada u HGK ......... (izabranog za predsjednika HGK).

U obrazloženju pobijanog rješenja HGK navodi kako obzirom na prirodu postavljenog zahtjeva i ostalih zaprimljenih zahtjeva korisnika koji su funkcionalno povezani te kojima se zahtijevaju informacije koje su po svojoj prirodi istovrsne, te postojanjem činjenice učestalog podnošenja zahtjeva od strane korisnika, a koje je zaprimila HGK, dolazi do opterećenja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, proizlazi da korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama. Smatra kako korisnik zloupotrebljava interes javnosti koji je sadržan u pravu na pristup informacijama te kako ne ostvaruje svrhu prava na pristup informacijama.

S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

U kontekstu zlouporabe prava na pristup informacijama osobito je potrebno istaknuti i ustavno načelo razmjernosti, koje u članku 16. Ustava Republike Hrvatske određuje kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Osim Ustava Republike Hrvatske, Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), u članku 6. također propisuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa na način da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići.

Nadalje, člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.

S obzirom na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

U tom je smislu tijelo javne vlasti dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama zbog zlouporabe dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima se podupiru razlozi uskrate prava na pristup informacijama, s obzirom na to da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja i onemogućavanje korisnika da konzumiraju ustavom propisano temeljno ljudsko pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti.

Prema sudu Povjerenika za informiranje, HGK nije utvrdio činjenično stanje i prezentirao okolnosti na način iz kojeg bi se moglo zaključiti da žalitelj zlorabi pravo na pristup informacijama, odnosno da bi udovoljavanje njegovim zahtjevima opteretilo rad i redovito funkcioniranje tijela javne vlasti.

Ako u konkretnom slučaju procjenjujemo žaliteljevu namjeru da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, trebali bi razmotriti njezin interes za informacijama koje traži i relevantnost zatraženih informacija za širu zajednicu, učestalost podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i način obraćanja prema tijelu, opseg zatraženih informacija i moguće opterećenje koje bi tijelo javne vlasti imalo prilikom omogućavanja pristupa informaciji.

Slijedom navedenog, razmatrajući interes žalitelja za traženom informacijom u konkretnom slučaju, ali i u drugim povezanim zahtjevima, budući da se razmatra pitanje zloupotrebe prava, vidljivo je kako žalitelj traži informacije koje se uglavnom odnose na zakonitost djelovanja i trošenja javnih, proračunskih sredstava.

Takav tip informacija ulazi u krug informacija za koje postoji javni interes za njihovim dobivanjem i čije traženje potiče jačanje odgovornosti rada tijela javne vlasti i njihovu usklađenost za propisima, te posljedično jača povjerenje građana u vladavinu prava.

S obzirom na navedeno, potrebno je ukazati na odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.

HGK se, između ostalog, financira iz članarine koje plaćaju njezine članice, a koja je određena sukladno odredbi članka 20. stavka 2. Zakona o HGK („Narodne novine“, broj 66/91, 73/91) i članka 88. Statuta Hrvatske gospodarske komore („Narodne novine“, broj 39/16), temeljem kojih je donesena Odluke o financiranju HGK („Narodne novine“, broj 139/20), stoga članarina kao takva predstavlja obvezni namet.

Osim navedenog, napominje se kako je člankom 5. stavkom 1. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama između ostalog definirano kako su tijela javne vlasti pravne osobe koje se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja, i sl.).

Slijedom navedenog, uvidom Financijski plan za 2021. godinu, koji se nalazi na poveznici https://www.hgk.hr/documents/financijski-plan-hgk-za-2021-godinu5fd0cdee5c147.pdf, utvrđeno je da prihodi od članarina i članskih doprinosa predstavljaju preko 70% prihoda HGK-a, stoga se HGK pretežito financira iz javnih sredstava, odnosno zakonom utvrđenog nameta koji su članice obvezne plaćati.

U tom smislu valja naglasiti kako je u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni brojevi: UsII-167/19 od 16. svibnja 2019. godine, UsII-170/19 od 20. ožujka 2019. godine, UsII-191/19 od 12. rujna 2019. godine te UsII-298/20 od 23. rujna 2020. godine zauzeto stajalište da se u slučaju informacija o raspolaganju javnim sredstvima iz članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama ne može razmatrati pitanje zlouporabe prava na pristup informacijama.

Osim toga, tijelo javne vlasti u pobijanom rješenju također nije uspjelo dokazati subjektivnu ni objektivnu sastavnicu zloupotrebe prava na pristup informacijama, odnosno nije uspjelo dokazati da žalitelj očito zloupotrebljava svoje pravo, niti da je tijelo javne vlasti posebno opterećeno i da zbog žaliteljevih zahtjeva trpi redovita djelatnost i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti.

Žaliteljevi zahtjevi su jasno određeni, nisu uvredljivi te se tiču se javnog interesa i potrošnje javnih sredstava.

Napominje se kako tijelo javne vlasti nije dostavilo Povjereniku za informiranje informaciju koja je predmet postupka, stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

HGK je u ponovnom postupku dužan utvrditi činjenično stanje na način da razmotri žaliteljev zahtjev za pristup informacijama te utvrdi posjeduje li zatražene informacije (u elektroničkom ili drugom obliku) te postoji li na njima ograničenje od pristupa propisano člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, te je potom dužan prikazati utvrđeno činjenično stanje u spisu predmeta i potkrijepiti ga odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti zahtjev sukladno odredbi članka 23. navedenog Zakona. U slučaju djelomičnog omogućavanja pristupa informaciji tijelo javne vlasti mora imati na umu obvezu provedbe testa razmjernosti i javnog interesa, sukladno odredbi članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama.

HGK također mora razmotriti razinu stvarnog opterećenja i onemogućavanja rada koje bi bilo posljedica omogućavanja pristupa informaciji te će u tom smislu također razmotriti blažu alternativu od uskrate pristupa zbog zloupotrebe prava, a to je naplata stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije sukladno Kriterijima za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, broj 12/14, 15/14), koje je u smislu članka 19. stavka Zakona o pravu na pristup informacijama donio Povjerenik za informiranje.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan