KLASA: UP/II-008-07/20-01/925
URBROJ: 401-01/04-21-2
Zagreb, 17. veljače 2021.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Državnog inspektorata KLASA: UP/I-008-02/20-01/6, URBROJ: 443-01-19-01/5-20-2 od 9. lipnja 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata KLASA: UP/I-008-02/20-01/6, URBROJ: 443-01-19-01/5-20-2 od 9. lipnja 2020. godine, kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Državnog inspektorata odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je zatražio da mu se dostavi preslika odnosno omogući uvid u prijavu po kojoj se vodi postupak nadzora u trgovačkom društvu Aulon d.o.o., koje radi u prostorijama trgovačkog društva Uljanik proizvodnja opreme d.d. u stečaju, u Vodnjanu, temeljem članka 23. stavka 5., a u vezi članka 15. stavka 2. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je informacija inspekcijska tajna te jer je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Protiv pobijanog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako je zahtjev za dostavom preslike odnosno uvid u prijavu po kojoj se vodi postupak nadzora u trgovačkom društvu Aulon d.o.o. tražio iz razloga što je dobio informaciju da je upravo on podnio prijavu, a s obzirom da on protiv navedenog trgovačkog društva nikada nije podnosio bilo kakvu prijavu jer u istom nema svojih članova, niti ima bilo kakvih interesa ili saznanja o razlozima za provođenje nadzora, tražena informacija mu je potrebna kako bi mogao pokrenuti odgovarajuće postupke. Žalitelj navodi kako s obzirom da nije dobio traženu informaciju dana 8. srpnja 2020. godine Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola podnio je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, a sve uz pretpostavku da se u prijavi Državnom inspektoratu (lažno) navodi žalitelj kao podnositelj prijave. Nadalje navodi da ukoliko se u prijavi Državnom inspektoratu uistinu navodi on kao prijavitelj, tada nije bilo nikakvog osnovanog razloga da mu se omogući informacija kao onome koji se u prijavi navodi kao prijavitelj jer se ne radi o situaciji da bi se podaci o prijavitelju davali nekoj trećoj osobi već osobi koja je u prijavi (eventualno) navedena kao prijavitelj. Također navodi da ukoliko je ta informacija netočna, Državni inspektorat ga je trebao obavijestiti da od njega nije dobio takvu eventualnu prijavu. Žalitelj ističe kako pod pretpostavkom da je prijava podnesena u njegovo ime, u situaciji kada upravo taj subjekt traži provjeru takve informacije nema osnove za pozivanje na zaštitu osobnih podataka jer nisu traženi podaci o nekoj drugoj osobi bez njezine suglasnosti. Nadalje ističe kako nije tražio nikakvu informaciju o samom postupku, niti informaciju o podnositelju prijave, već isključivo informaciju da li je prijava podnesena u njegovo ime, a to je informacija za koju žalitelj navodi da bi mu ista sukladno pozitivnim propisima trebala biti dostavljena. Također ističe kako time ne bi bila povrijeđena nikakva zakonska zabrana, poslovna ili službena tajna, a nikome ne bi bila niti nanesena bilo kakva šteta ili povrijeđeni interesi na zaštitu osobnih podataka, javni interes ili neki drugi na zakonu osnovani interesi. Žalitelj navodi kako mu je odbijanjem zahtjeva suprotno zakonu, povrijeđen njegov pravni interes da dobije informaciju da li je ili nije netko u njegovo ime, bez ovlaštenja i lažno se predstavljajući kao on, podnio prijavu, a takva je informacija svakako i u javnom interesu jer je zaštita pravne sigurnosti i sankcioniranje lažnog predstavljanja temelj pravnog poretka. Nadalje navodi kako rješenje osporava u cijelosti te predlaže da se njegova žalba uvaži.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 26. svibnja 2020. godine, te ponovljenim zahtjevom od 27. svibnja 2020. godine, upućenim na e-adresu: zastitaosobnihpodataka@dirh.hr, a koji zahtjev je Državni inspektorat urudžbirao dana 5. lipnja 2020. godine, zatražio od navedenog tijela javne vlasti da mu se nakon dobivene informacije da se u trgovačkom društvu Aulon d.o.o., koje radi u prostorijama trgovačkog društva Uljanik proizvodnja opreme d.d. u stečaju u Vodnjanu, provodi postupak nadzora temeljem navodne njegove prijave, dostavi preslik odnosno omogući uvid u spornu prijavu. Nadalje je utvrđeno kako žalitelj u zahtjevu navodi da on nije podnio prijavu Državnom inspektoratu za koju nema ni razloga, ni interesa jer niti ne zna djelatnost trgovačkog društva Aulon d.o.o., niti mu je poznato njegovo poslovanje, a nema ni svoje članove u tom trgovačkom društvu kao ni u Uljanikovoj kompaniji u čijim se prostorima nalazi. Također je utvrđeno kako žalitelj u zahtjevu navodi da ukoliko je netko zaista u njegovo ime podnio prijavu može samo zaključiti da se radi o falsifikatu i zlouporabi počinitelja koja povlači kaznenu odgovornost, a koju će žalitelj i pokrenuti ako bude potrebno radi zaštite svog ugleda.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Državni inspektorat povodom žaliteljevog zahtjeva donio rješenje KLASA: UP/I-008-02/20-01/6, URBROJ: 443-01-19-01/5-20-2 od 9. lipnja 2020. godine, kojim je odbio žaliteljev zahtjev temeljem članka 23. stavka 5., a u vezi članka 15. stavka 2. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je informacija inspekcijska tajna te jer je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
U obrazloženju pobijanog rješenja Državni inspektorat u bitnom navodi da je Zakonom o državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18) i to odredbom članka 57. stavka 6. propisano da je Državni inspektorat dužan kao inspekcijsku tajnu čuvati svu dokumentaciju te sve druge podatke i dokaze utvrđene odnosno nastale u vezi s inspekcijskim postupkom. Stavkom 7. istog članka Zakona propisano je da svu dokumentaciju i podatke iz stavka 6. Državni inspektorat može dati samo sudovima, tijelima državne uprave i drugim državnim tijelima na njihov obrazloženi pisani zahtjev u postupcima iz njihove nadležnosti. Nadalje se navodi da je temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 106/12), kao i odredbama Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, broj 42/18) i odredbama Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka, osigurana zaštita osobnih podataka svakoj fizičkoj osobi u Republici Hrvatskoj što je još jedan razlog zbog čega nije moguće udovoljiti zahtjevu žalitelja. Također se navodi kako je u skladu s odredbom članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama proveden test razmjernosti i javnog interesa te je utvrđeno da će se pristup informaciji ograničiti radi zaštite i čuvanja inspekcijske tajne propisane Zakonom o državnom inspektoratu, kao i temeljem zaštite osobnih podataka propisane Zakonom o zaštiti osobnih podataka.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu, dok je člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Prema odredbi članka 57. stavka 2. Zakona o državnom inspektoratu inspektor je dužan u obavljanju inspekcijskih poslova čuvati identitet podnositelja predstavke. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da iznimno od stavka 2. ovoga članka, inspektor odnosno drugi državni službenik nije dužan čuvati identitet podnositelja predstavke koji sudjeluje u postupku kao zainteresirana osoba radi zaštite svojih prava i pravnih interesa ako to po prirodi stvari nije moguće ili je tako propisano posebnim zakonom.
Nadalje, stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da su inspektor i drugi službenik dužni kao inspekcijsku tajnu odnosno kao drugu odgovarajuću vrstu tajne čuvati sve osobne i druge povjerljive podatke koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita podataka i tajnost podataka.
Također, stavkom 6. istog članka Zakona propisano je da je Državni inspektorat dužan kao inspekcijsku tajnu čuvati svu dokumentaciju (zabilješku, zapisnik, nacrt rješenja, rješenje, zaključak, prekršajni akt, kaznenu prijavu, uputu za rad, izjavu stranke, predstavku, pritužbu) te sve druge podatke i dokaze utvrđene odnosno nastale u vezi s inspekcijskim postupkom.
Odredbom stavka 7. istog članka Zakona propisano je da dokumentaciju i podatke iz stavka 6. ovoga članka, prikupljene ili utvrđene u inspekcijskom nadzoru, te identitet podnositelja predstavke u skladu sa stavkom 2. ovoga članka Državni inspektorat može dati samo sudovima, tijelima državne uprave i drugim državnim tijelima, na njihov obrazloženi pisani zahtjev u postupcima iz njihove nadležnosti.
Slijedom navedenih zakonskih odredbi te uvidom u spis predmeta, iako žalitelj ističe kako nije tražio nikakvu informaciju o samom postupku, niti informaciju o podnositelju prijave, već isključivo informaciju da li je prijava podnesena u njegovo ime, u žalbenom postupku je utvrđeno da tražena informacija predstavlja informaciju koji je Državni inspektorat dužan čuvati kao inspekcijsku tajnu.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Sukladno članku 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), ista je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25. svibnja 2018. godine.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
U uvodnoj odredbi 39. Opće uredbe o zaštiti podataka je, između ostalog, propisano da bi svaka obrada osobnih podataka trebala bi biti zakonita i poštena.
Uvodnom odredbom broj 40. Opće uredbe o zaštiti podataka je propisano da bi kako bi obrada bila zakonita, osobne podatke trebalo obrađivati na temelju privole dotičnog ispitanika ili neke druge legitimne osnove, bilo propisane u ovoj Uredbi bilo u drugom pravu Unije ili pravu države članice na koji upućuje ova Uredba, uključujući obvezu poštovanja pravne obveze kojoj podliježe voditelj obrade ili obvezno izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik jedna od stranaka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora.
Slijedom navedenog, legitimnost obrade podataka utvrđena je člankom 6. stavkom 1. točkom c) Opće uredbe o zaštiti podataka, kojom je propisano kako je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade. U stavku 3. članka 6. Uredbe navodi se kako pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka c) i e) utvrđuje se u: a) pravu Unije, ili b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.
Spomenuta zakonitost obrade se u ovom slučaju izvodi iz odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, koji razrađuje odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, uvažavajući pritom preduvjet ispravne provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja ograničenja od pristupa, odnosno u određenim slučajevima primjenjujući odredbu članka 16. stavka 3. navedenog Zakona kada se radi o raspolaganju javnim sredstvima.
Dakle, i nakon stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka potrebno je provodit test razmjernosti i javnog interesa, te prema okolnostima pojedinog slučaja utvrđivati prevladava li potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama ili prevladava javni interes za određenom informacijom.
U žalbenom postupku na temelju dokumentacije spisa predmeta, te ispitujući pravilnost testa razmjernosti i javnog interesa provedenog u prvostupanjskom postupku, utvrđeno je kako prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes. Naime, u konkretnom slučaju razvidno je iskazivanje žaliteljevog posebnog pravnog interesa u kontekstu traženja informacije sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Međutim, takvo traženje žalitelja nije u skladu sa načelom jednakosti iz članka 8. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je propisano kako pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima te da su korisnici ravnopravni u njegovu ostvarivanju. Odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama omogućava se pristup onim informacijama čije je dobivanje u javnom interesu i koje bi svaki podnositelj zahtjeva mogao dobiti neovisno o svojem posebnom pravnom interesu i neovisno o tome postoji li neki drugi pravni temelj za dobivanje takvih informacija. Sukladno navedenom, navodi žalitelja izneseni u žalbi da ukoliko se u prijavi Državnom inspektoratu uistinu navodi on kao prijavitelj, da tada nema nikakvog osnovanog razloga da mu se ne omogući informacija kao prijavitelju jer se ne radi o situaciji da bi se podaci o prijavitelju davali nekoj trećoj osobi već osobi koja je u prijavi navedena kao prijavitelj, kao i navodi žalitelja da ukoliko je ta informacija netočna, da ga je Državni inspektorat trebao obavijestiti da od njega nije dobio takvu prijavu, ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
Dakle, u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, stoga se ne može žalitelj zbog svog posebnog pravnog interesa staviti u povoljniji položaj u odnosu na druge korisnike, već se zahtjev žalitelja rješava u smislu kao da ga je postavila bilo koja druga fizička ili pravna, domaća ili strana osoba. Napominje se kako se ovim rješenjem ne dira u pravo žalitelja da svoja prava ostvari temeljem drugih propisa.
Povjerenik za informiranje je utvrdio da je prvostupanjskom postupku bilo nedostataka jer se prvostupanjsko tijelo kod donošenja odluke, između ostalog, pozvalo i na Zakon o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12) koji je prestao važiti 25. svibnja 2018. godine, ali da ti nedostaci nisu takvi da su mogli utjecati na rješenje stvari. Stoga se prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari.
Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan