KLASA: UP/II-008-07/20-01/972

URBROJ: 401-01/04-20-4

Zagreb, 25. kolovoza 2020. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva LNG Hrvatska d.o.o., URBROJ: 2-37-IP/008-2020 od 23. srpnja 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje trgovačkog društva LNG Hrvatska d.o.o., URBROJ: 2-37-IP/008-2020 od 23. srpnja 2020. godine.

2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Odbija se zahtjev ......... za naknadom troška slanja žalbe u iznosu od 14,60 kuna kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) 15. svibnja 2020. godine, a kojim je zatražio sljedeće informacije o visini iznosa godišnje bruto plaće svakog člana uprave te o visini iznosa godišnje bruto naknade svakog člana nadzornog odbora. Predmetni zahtjev odbijen je temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da nije tijelo javne vlasti u smislu članka 5. stavka 1. točke 2. istog Zakona te da samim time zatraženi podatak ne predstavlja informaciju u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. citiranog Zakona.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je uložio žalbu u kojoj u bitnom ističe da istu ulaže zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da tražene informacije predstavljaju raspolaganje javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama te da prema ustaljenoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske nije moguće zloupotrebljavati pravo na pristup informacijama. Zaključno, smatra da je obrazloženje pobijanog rješenja paušalno, čime je počinjena bitna povreda upravnog postupka iz članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09). Predlaže da se žalba uvaži te potražuje trošak poštarine u iznosu od 14,60 kuna prema članku 161. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 15. svibnja 2020. godine od trgovačkog društva LNG HRVATSKA d.o.o., kao tijela javne vlasti, zatražio sljedeće informacije: 1. koliko iznosi po svakom članu uprave godišnja bruto plaća, 2. koliko iznosi po svakom članu nadzornog odbora godišnja bruto naknada.

Daljnjim uvidom u spis predmeta je utvrđeno da je povodom predmetnog zahtjeva žalitelja, kao i njegovog zahtjeva za dopunom informacije od 30. svibnja 2020. godine, trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. žalitelju dostavilo dopis URBROJ: 2-20-IP/027-2020 od 29. svibnja 2020. godine u kojem je istog izvijestilo da se ne smatra tijelom javne vlasti sukladno članku 5. stavku 1. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama te da mu iz navedenog razloga nije u mogućnosti dostaviti tražene informacije, kao i dopis URBROJ: 2-37-IP/004-2020 od 2. lipnja 2020. godine u kojem je isto žalitelju ponovilo navode iz prethodnog dopisa.

S obzirom da predmetni zahtjev žalitelja nije riješen na način propisan Zakonom o pravu na pristup informacijama, rješenjem Povjerenika za informiranje KLASA: UP/II-008-07/20-01/753, URBROJ: 401-01/14-20-1 od 10. srpnja 2020. godine naloženo je trgovačkom društvu LNG HRVATSKA d.o.o. da u određenom roku riješi predmetni zahtjev žalitelja sukladno odredbama citiranog Zakona.

Postupajući po predmetnom rješenju Povjerenika za informiranje, trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. donijelo je osporeno rješenje u kojem se u bitnome navodi da je predmetni zahtjev žalitelja odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama iz razloga što navedeno trgovačko društvo smatra da nije tijelo javne vlasti sukladno članku 5. stavku 1. točki 2. citiranog Zakona o pravu na pristup informacijama te da se samim time traženi podaci u njegovom posjedu ne smatraju informacijom iz članka 5. stavka 1. točke 3. istog Zakona. Također, u obrazloženju osporenog rješenja navodi se da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama jer isti podnosi učestale zahtjeve kojima traži veliki broj informacija, čime dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Postupajući po predmetnoj žalbi, dopisom Ureda povjerenika za informiranje KLASA: UP/II-008-07/20-01/972, URBROJ: 401-01/10-20-2 od 11. kolovoza 2020. godine zatražena je od trgovačkog društva LNG HRVATSKA d.o.o. nadopuna spisa predmeta sa informacijama koje su predmet zahtjeva žalitelja, odnosno s podacima o tome koliko iznosi po svakom članu uprave godišnja bruto plaća te koliko iznosi po svakom članu nadzornog odbora godišnja bruto naknada.

Dana 17. kolovoza 2020. godine u Uredu povjerenika za informiranje zaprimljen je dopis trgovačkog društva LNG HRVATSKA d.o.o. URBROJ: 2-37-IP/17-2020 od 17. kolovoza 2020. godine, u kojem je naveden iznos mjesečne naknade članova Nadzornog odbora navedenog trgovačkog društva te je naveden način obračuna godišnje bruto plaće predsjednika uprave trgovačkog društva LNG HRVATSKA d.o.o. Također, u predmetnom dopisu navodi se da trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. i dalje smatra da nije tijelo javne vlasti te da je iz tog razloga, pobijajući rješenja Povjerenika za informiranje kojim se istom nalaže rješavanje zahtjeva za pristup informacijama, pokrenulo više upravnih sporova pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog, u drugostupanjskom postupku utvrđeno je kako je trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. postupivši po predmetnom zahtjevu pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje nakon čega je pogrešno primijenilo materijalno pravo.

Naime, cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Odredbom članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja u bitnom proizlazi da podaci koji se zahtjevom traže nemaju svojstvo informacije u smislu 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da nije tijelo javne vlasti. Međutim, navedeni stav prvostupanjskog tijela ne može se prihvatiti iz niže navedenih razloga.

Naime, Povjerenik za informiranje uvidom u Sudski registar te druge javno dostupne izvore, kao i navode iz osporenog rješenja vezane uz vlasničku strukturu, utvrđuje da trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. jest tijelo javne vlasti te samim time i obveznik primjene Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, većinski udio u vlasništvu trgovačkog društva LNG HRVATSKA d.o.o. ima trgovačko društvo Hrvatska elektroprivreda d.d. – HEP (84,18%), koja je u isključivom državnom vlasništvu, a trgovačka društva osnovana posredstvom pravne osobe koja je nesporno tijelo javne vlasti i sama predstavljaju tijelo javne vlasti. Drugim riječima, kada jedno tijelo javne vlasti osnuje trgovačko društvo koje je u njegovom većinskom vlasništvu (50% + 1 dionica), presumpcija je da se i ono smatra tijelom javne vlasti. Istog je pravnog stajališta i Upravni sud Republike Hrvatske, koji u presudi poslovnog broja Us-6433/2011-5 od 26. listopada 2011. godine, daje obrazloženje kako se trgovačka društva koja se nalaze u posrednom vlasništvu Republike Hrvatske odnosno tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, smatraju tijelima javne vlasti.

Nadalje, u odnosu na dio obrazloženja osporenog rješenja koje se odnosi na zloupotrebu prava na pristup informacijama, ukazuje se da argumentaciju prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

Odredbom članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Prilikom razmatranja definicije djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, mogli bi je razložiti na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj se subjektivni i objektivni element međusobno nadopunjuju.

Subjektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u prvom dijelu definicije, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava.

Iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, slučajevi potencijalne zloupotrebe prava su drugačiji jer rješavatelj zahtjeva odnosno rješavatelj žalbe mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva te međusobni odnos podnositelja zahtjeva i tijela javne vlasti.

Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes.

Objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u drugom dijelu definicije, u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“

Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, biće djela zloupotrebe prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.

Drugim riječima, u slučajevima kada su prekomjerno opterećeni radni kapaciteti tijela javne vlasti, može se dogoditi da dođe do ugrožavanja javnog interesa, koji se odražava u redovitom funkcioniranju tijela javne vlasti, ostvarivanju njegove izvorne svrhe te u konačnici zaštiti prava trećih osoba koja ulaze u međuodnos sa tijelom javne vlasti i koje očekuju da će tijelo javne vlasti ispuniti svoju zakonom predviđenu javnu svrhu.

Uzimajući u obzir sve navedeno, obrazloženje pobijanog rješenja svodi na puko reproduciranje odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, a iz obrazloženja pobijanog rješenja nije razvidno u čemu bi se sastojalo opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, odnosno nije detaljno specificiran niti subjektivni, a niti objektivni element zlouporabe prava na pristup informacijama.

Člankom 16. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificiran podatak.

Nadalje, u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-199/17 od 23. veljače 2017. godine zauzet je stav da potrošnja koju vrši Hrvatska elektroprivreda d.d. kao trgovačko društvo u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske predstavlja raspolaganje javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Slijedom navedenog, zbog pogrešne primjene članka 23. stavka 5. točke 4. te stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, valjalo je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješiti kao u točki 1. i 2. izreke rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, činjenice prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti ih odgovarajućim dokazima, te utvrditi mogu li se preslike zatraženih informacija ili određenih dijelova zatraženih informacija temeljem odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama dostaviti žalitelju na način na koji je to zatraženo i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku riješiti ovu upravnu stvar.

Uz navedeno, ističe se da je trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. gore navedenim dopisom URBROJ: 2-37-IP/17-2020 od 17. kolovoza 2020. godine dostavilo Povjereniku za informiranje podatke vezane uz dio zahtjeva žalitelja koji se odnosi na iznose naknada članova Nadzornog odbora navedenog trgovačkog društva te je za zaključiti da isto u svojim službenim evidencijama raspolaže i podacima o godišnjem iznosu bruto plaće članova uprave.

U odnosu na zahtjev žalitelja za naknadom troškova žalbenog postupka, isti je neosnovan.

Sukladno članku 161. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan.

Prema članku 4. Zakona o općem upravnom postupku, stranka u upravnom postupku je fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava i obveza ima pravo sudjelovati u postupku.

Uzimajući u obzir navedeno, trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. nije stranka u ovom postupku, već prvostupanjsko tijelo pred kojim se vodi postupak, slijedom čega u konkretnom slučaju nije moguće niti primijeniti odredbu članka 4. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, jer trgovačko društvo LNG HRVATSKA d.o.o. ne može biti nositelj prava na pristup informacijama u odnosu na samu sebe u smislu navedene odredbe.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom 3. izreke ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan