KLASA: UP/II-008-07/20-01/70

URBROJ: 401-01/10-20-2

Zagreb, 6. srpnja 2020. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Broj: 805-II-1126/R-2020 od 3. siječnja 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Broj: 805-II-1126/R-2020 od 3. siječnja 2020. godine kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj), kojim je tražio službenu e-mail korespondenciju guvernera i/ili njegovih suradnika i predstavnika Knighthead fonda u periodu od 01. veljače 2017. godine do 01. lipnja 2017. godine, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da postoji obveza čuvanja tajnosti traženih informacija sukladno odredbama članka 19. i 20. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96, 79/07), članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/08, 54/13), članka 207. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15, 102/15 i 15/18), te sukladno članku 15. stavku 2. točki 4. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da je tijelo javne vlasti suprotno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njegov zahtjev. Ističe da žalbu ulaže zbog pogrešne primjene zakona. Smatra da se radi o informacijama od javnog interesa, s obzirom na to da se od javnosti krila informacija da su predstavnici fonda Knighthead uspostavili komunikaciju s članovima neformalne skupine koja je pisala Zakon o postupku izvanredne uprave. Ističe da se odbijanjem davanja e-mailova koji su predmet postupka od javnosti pokušavaju sakriti potencijalno važne informacije. Zaključno ističe da guverner za svoj rad odgovara građanima Republike Hrvatske i njegovo djelovanje mora biti transparentno i u javnom interesu. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba nije osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 14. studenog 2018. godine od prvostupanjskog tijela tražio sljedeće informacije:

1. službenu e-mail korespondenciju guvernera i/ili njegovih suradnika i predstavnika Knighthead fonda u periodu od 01. veljače 2017. godine do 01. lipnja 2017. godine

2. izvod iz evidencije ulaska u zgradu HNB-a predstavnika Knighthead fonda (........., ......... i ostali)

Uvodno se ističe da je rješenjem Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/19-01/41, URBROJ: 401-01/02-19-4 od 28. studenog 2019. godine poništeno rješenje Hrvatske narodne banke, Ur.br. 810-II-1017/R-2018 od 12. prosinca 2018. godine i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U navedenom rješenju Povjerenik za informiranje je prvostupanjskom tijelu u bitnom dao sljedeću uputu:

- da iz spisa predmeta nisu jasni razlozi zbog kojih bi omogućavanjem pristupa traženim podacima dovelo do štetnih posljedica za gospodarske interese Knighthead fonda

- da financijsko restrukturiranje nije u nadležnosti Hrvatske narodne banke, pa da se zatražene informacije ne mogu podvesti pod slučajeve iz članka 207. Zakona o kreditnim institucijama i članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci

- da iz obrazloženja rješenja i spisa predmeta nije jasno vidljivo koji su podaci zaštićeni prema Općoj uredbi o zaštiti podataka.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je u odnosu na točku 2. zahtjeva žalitelju dostavljen odgovor elektroničkom porukom od 10. prosinca 2018. godine iz kojeg proizlazi da su dana 23. svibnja 2017. godine u Hrvatsku narodnu banku došli predstavnici Knightheada i to: ........., ........., ........., ......... i ........., dok je o točki 1. zahtjeva odlučeno rješenjem koje je predmet ovog postupka.

Osim toga, spisu prileži i novinarski upit žalitelja od 09. studenog 2018. godine kojim žalitelj traži informaciju o tome koliko se puta guverner sastao s predstavnicima Knightheada, i postoji li službena zabilješka HNB-a o temama tih sastanaka.

Uvidom u elektroničku poruku prvostupanjskog tijela koja je upućena žalitelju dana 12. studenog 2018. godine, kao odgovor na novinarski upit od 09. studenog 2018. godine, razvidno je da je prvostupanjsko tijelo obavijestilo žalitelja da se guverner s predstavnicima Knighthead fonda sastao ukupno dvaput, a da je drugi sastanak održan u svibnju 2017. godine u prostorijama Hrvatske narodne banke.

Nadalje, iz elektroničke poruke prvostupanjskog tijela od 21. studenog 2018. godine proizlazi da je prvostupanjsko tijelo izvijestilo žalitelja da se guverner s predstavnicima Knighthead fonda sastao u još jednom navratu, odnosno 11. travnja 2017. godine.

Zaključno, spisu prileži i elektronička poruka prvostupanjskog tijela od 07. studenog 2018. godine upućena žalitelju, a iz koje u bitnom proizlazi da je guverner Hrvatske narodne banke uputio predstavnike Knighthead fonda da se obrate predstavniku Vlade Republike Hrvatske, s obzirom na to da se Hrvatska narodna banka ne bavi financijskim restrukturiranjem trgovačkih društava.

Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da se onemogućava pristup traženoj informaciji, iz razloga što postoji obveza čuvanja iste sukladno Zakona o zaštiti tajnosti podataka, Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, te Zakona o kreditnim institucijama, te Općoj uredbi o zaštiti podataka, odnosno da potreba zaštite prava na ograničenje preteže u odnosu na javni interes.

Navedeni stav prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na poslovnu tajnu, ističe se kako slijedi.

Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Člankom 20. stavkom 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka propisano je da je pravna osoba dužna čuvati kao tajnu i podatke koje je kao poslovnu tajnu saznala od drugih pravnih osoba.

Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.

Po mišljenju Povjerenika za informiranje, pozivanje prvostupanjskog tijela na činjenicu da se u elektroničkim porukama navodi da su informacije sadržane u elektroničkoj pošti i bilo koji privitak povjerljive i da su namijenjene isključivo za korištenje namjeravanog primatelja, ne predstavlja poslovnu tajnu, a iz sljedećih razloga.

Naime, navedeno predstavlja odricanje od odgovornosti pošiljatelja elektroničke poruke (tzv. „disclaimer“), svrha kojeg je da se pošiljatelj odriče odgovornosti u slučaju da elektronička pošta bude poslana na pogrešnu e-mail adresu, te ista ne može predstavljati poslovnu tajnu koju je prvostupanjsko tijelo saznalo od druge pravne osobe u smislu članka 20. Zakona o zaštiti tajnosti podataka.

Osim toga, pozivanje prvostupanjskog tijela na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-1267/15 od 21. studenog 2017. godine je neosnovano iz sljedećih razloga.

Naime, kako i samo prvostupanjsko tijelo navodi odluka Ustavnog suda se odnosi na pitanje klasificiranih podataka u smislu Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07, 86/12), pa nije jasno kako bi se navedeno moglo primijeniti i na zakonsko ograničenje poslovne tajne iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Osim toga, navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske rezultat je činjenice da je pitanje dostupnosti klasificiranih podataka s jedne strane regulirano člankom 14. Zakona o tajnosti podataka prema kojoj vlasnik podataka odlučuje o deklasifikaciji podataka, dok je, s druge strane, odredbom članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, u slučaju klasificiranih podataka, predviđeno da Povjerenik za informiranje može zatražiti mišljenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, te provesti test razmjernosti i javnog interesa u žalbenom postupku.

Prihvaćanje stava prvostupanjskog tijela značilo bi da je poslovna tajna postala apsolutni razlog za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama, ako niti Povjerenik za informiranje, niti Visoki upravni sud Republike ne bi mogli ispitati valjanost pozivanja prvostupanjskog tijela na institut poslovne tajne, čime bi pravo na pristup informacijama kao Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo postalo teoretsko i iluzorno.

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/06, 54/13), te odredbe članka 207. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18), ističe se sljedeće.

Člankom 4. Zakona o Hrvatskom narodnoj banci („Narodne novine“, 75/08, 54/13) propisano je da je Hrvatska narodna banka samostalna i neovisna u cjelokupnosti poslova iz svoje nadležnosti, a što se osobito očituje u utvrđivanju i provođenju monetarne i devizne politike, držanju i upravljanju s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, izdavanju novčanica i kovanog novca, izdavanju i oduzimanju odobrenja i suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet, institucija za elektronički novac i platnih sustava te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača, obavljanju poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet, institucija za elektronički novac i platnih sustava, vođenju računa kreditnih institucija i obavljanju platnog prometa po tim računima, davanju kredita kreditnim institucijama i primanju u depozit sredstava kreditnih institucija, uređivanju i unapređivanju sustava platnog prometa, obavljanju zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku, donošenju podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti, pridonošenju stabilnosti financijskog sustava u cjelini, i obavljanju ostalih, zakonom utvrđenih poslova.

Točno je da je guverner Hrvatske narodne banke dužan pratiti sve informacije i okolnosti vezano za potencijalne rizike za financijsku stabilnost, što je dodatno definirano odredbama Zakona o Vijeću za financijsku stabilnost („Narodne novine“, broj 159/13), međutim ovlasti guvernera Hrvatske narodne banke kao predsjednika Vijeća za financijsku stabilnost nisu od utjecaja za rješavanje ove pravne stvari, s obzirom da dogovaranje oko sastanaka sasvim sigurno ne ulazi niti u nadležnost Vijeća za financijsku stabilnost koja je propisana člankom 5. Zakona o Vijeću za financijsku stabilnost (oblikovanje makrobonitetne politke RH, identifikacija, ocjenjivanje i razmatranje financijskih rizika i sl.).

Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje smatra pogrešnim pozivanjem na odredbu članka 207. Zakona o kreditnim institucijama (koja se odnosi na čuvanje povjerljivih podataka iz nadležnosti HNB), te na odredbu članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (koja se odnosi na čuvanje podataka koje članovi Savjeta i zaposlenici Hrvatske narodne banke saznaju u obavljanju svoje dužnosti).

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka, ističe se sljedeće.

Člankom 4. Uredbe o zaštiti osobnih podatka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.

U konkretnom slučaju nesporno je da je rješavajući točku 2. zahtjeva za pristup informacijama, prvostupanjsko tijelo žalitelju dostavilo podatak o imenima i prezimenima članova Knightheada koji su bili nazočni na sastanku u Hrvatskoj narodnoj banci.

Slijedom navedenog, navedenim podacima žalitelj može slobodno raspolagati u smislu članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno može ih slobodno iznositi.

U takvoj situaciji, nije jasno koji bi to osobni podaci i kojih osoba bilo povrijeđeni, a niti prvostupanjsko rješenje o tome sadrži razloge.

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na činjenicu da e-mailovi sadrže i osobne podatke osoba koje nisu direktni sudionici tražene korespondencije, ističe se da navedeno nije razlog za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama, imajući u vidu odredbu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama o mogućnosti djelomičnog omogućavanja pristupa informacijama.

Osim toga, prvostupanjsko tijelo se samo poziva na osobe koje su navedene kao primatelji u e-mailu, a pobijano rješenje uopće ne sadrži nikakve razloge oko sadržaja navedenih mailova, a bit informacije, kao i procjena razloga za ograničavanje pristupa istim je upravo u sadržaju e-mailova.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga, koji su navedeni u ovom rješenju, a ne onih koji su navedeni u osporenom rješenju.

Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije

Dakle, da bi se radilo o informaciju u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, potrebno je da je određeni dokument ili zapis nastao u okviru djelokuga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Temeljem ovlasti iz članka 25. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, službenici u uredu Povjerenika za informiranje, izvršili su uvid u e-mail korespondenciju između predstavnika Knightheada i guvernera Hrvatske narodne banke g. Borisa Vujčića za razdoblje od 01. veljače 2017. godine do 01. lipnja 2017. godine.

Uvidom u predmetne mailove utvrđeno je da su isti sastavljeni na engleskom jeziku te da u bitnom predstavljaju komunikaciju guvernera s predstavnicima Knightheada, a u istim guverner HNB-a ne iznosi nikakve informacije koje su povezane uz djelokrug rada Hrvatske narodne banke.

Posebno se ističe da je nadležnost Hrvatske narodne banke jasno definirana odredbom članka 4. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, a koji je citiran ranije u ovom rješenju.

Osim toga, razmatrajući ovlasti guvernera Hrvatske narodne banke, a sukladno članku 43. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (koje se u bitnom odnose na zastupanje i predstavljanje Hrvatske narodne banke), ne proizlazi da se dogovaranje oko sastanka može podvesti pod bilo koju radnju koja bi bila u djelokrugu rada Hrvatske narodne banke, ili bi bila u vezi s organizacijom i radom Hrvatske narodne banke.

Pri tome treba imati u vidu činjenicu da iz elektroničke poruke od 07. studenog 2018. godine (a koja se navodi i u osporenom rješenju) koju je uputilo prvostupanjsko tijelo žalitelju jasno proizlazi da je guverner Hrvatske narodne banke na sastanku izvijestio predstavnike Knighthead fonda da se Hrvatska narodna banka ne bavi financijskim restrukturiranjem trgovačkih društava, pa se može zaključiti da su predmetni sastanci predstavljali uobičajene kontakte s predstavnicima financijskog sektora iz inozemstva.

Slijedom navedenog, niti elektroničke poruke koje je guverner Hrvatske narodne banke razmijenivao s predstavnicima Knighthead, svrha kojih je bilo dogovaranje sastanaka na kojima se nije raspravljalo o pitanjima iz nadležnosti Hrvatske narodne banke, ne mogu se smatrati informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer isto nije nastala u djelokrugu rada Hrvatske narodne banke, niti je u vezi s organizacijom i radom Hrvatske narodne banke.

Slijedom svega navedenog, temeljem članka 116. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan