KLASA: UP/II-008-07/19-01/414

URBROJ: 401-01/10-20-2

Zagreb, 4. lipnja 2020. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva CROATIA AIRLINES d.d. od 26. travnja 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje trgovačkog društva CROATIA AIRLINES d.d. od 26. travnja 2019. godine.

2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici dokumenta pod nazivom „Purchase agreement beetwen Airbus industrie i Croatia Airlines“, sklopljen dana 27. siječnja 1997. godine (članci 1-22).

3. Nalaže se trgovačkom društvu CROATIA AIRLINES d.d. da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), u dijelu u kojem je tražen uvid u ugovore o nabavci zrakoplova Airbus 319 i 320 s kraja 90-tih godina, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo u bitnom smatra da bi javno iznošenje tražene informacije moglo dovesti do povrede tržišne pozicije prvostupanjskog tijela te posljedične štete, povrede meritornih odredbi Zakona o tržištu kapitala zbog stavljanja investicijske javnosti u neravnopravni položaj, odnosno da nije utvrđeno koji bi to bio javni interes koji bi se štitio davanjem na uvid spomenutog ugovora.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da je tijelo javne vlasti suprotno odredbama članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njegov zahtjev. Ističe da mu je osporenim rješenjem uskraćeno zakonsko ostvarivanje prava na pristup informacijama. Navodi da rješenje osporava u cijelosti, s obzirom na to da ga prvostupanjsko tijelo proglašava pojedincem suprotno statutu i pravima koja iz njega proizlaze. Osporava navode prvostupanjskog tijela o navodnoj šteti koja bi nastala omogućavanjem pristupa traženoj informaciji, te rezultat testa razmjernosti i javnog interesa. Navodi da žalbu ulaže zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene zakona te prikrivanja činjenica uslijed bojazni od kaznenog progona. Navodi da prvostupanjskom tijelu ne može biti pričinjena šteta, a niti narušena tržišna pozicija, s obzirom na to da je šteta već počinjena, a tržišna pozicija duboko narušena. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je osnovana.

Uvodno se ističe da je rješenjem Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/18-01/399, URBROJ: 401-01/10-19-7 od 1. travnja 2019. godine poništeno rješenje prvostupanjskog tijela od 12. travnja 2018. godine u dijelu u kojem je odlučeno o dijelu zahtjeva žalitelja u kojem traži uvid u ugovore o nabavci zrakoplova Airbus 319 i 320 s kraja 90-ih i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu prvostupanjskom tijelu da je u slučaju postojanja zakonskog ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama dužno provesti test razmjernosti i javnog interesa te u istom dati jasne i valjane razloge za omogućavanje i uskraćivanje prava na pristup traženoj informaciji.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 06. srpnja 2017. godine tražio sljedeće informacije:

1. uvid u ugovore o nabavci zrakoplova Airbus 319 i 320 s kraja 90-tih

2. uvid u otkaz (ili sporazumni raskid ugovora o radu za Ivana Mišetića)

3. uvid u sudski spis Ivan Mišetić vs Croatia Airlines d.d., radi otpremnine

4. uvid u međunarodni sudski spis Networld vs Croatia Airlines d.d., radi naknade štete uslijed raskida ugovora

S obzirom na to je gore citiranim rješenjem Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/18-01/399, URBROJ: 401-01/10-19-7 od 1. travnja 2019. godine odlučeno o točkama 2., 3. i 4. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, predmet ovog žalbenog postupka je točka 1. zahtjeva za pristup informacijama.

U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Sukladno članku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.

Prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, bi li omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te prevladava li potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo da zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu zbog čijeg bi objavljivanje mogle nastati štetne posljedice.

Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Iz navedene definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa – interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni – u javnom je interesu zaštiti vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije.

U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo u osporenom rješenju, odnosno priloženom testu razmjernosti i javnog interesa, ne daje nikakve argumente u prilog omogućavanja pristupa traženoj informaciji, a svrha navedenog testa razmjernosti i javnog interesa svakako nije u tome da se pronađu razlozi za onemogućavanje pristupa informacijama. Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo je pogrešno primijenilo odredbu članka 16. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.

Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.

Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.

Uvidom u Sporazum o kupnji između Airbus industrie i prvostupanjskog tijela od 27. siječnja 1997. godine (Purchase agreement), koji je dostavljen Povjereniku za informiranje u žalbenom postupku, utvrđeno je da se u članku 22.5. istog navodi da je sačinjen u dva primjerka na engleskom jeziku.

Uvidom u uvodne odredbe ugovora (koje počinju engleskom riječi „whereas“) utvrđeno je da se u točki D navodi da je predmet ugovora šest zrakoplova tipa Airbus 319-100, te se u kasnijim odredbama ugovora navode i datumi isporuke pojedinih zrakoplova.

Uvidom u članak 22.6. Ugovora o kupnji utvrđeno je da isti sadrži klauzulu povjerljivosti.

Dakle, u bitnom proizlazi da su ugovorne strane ugovorile da se ugovor, uključujući i njegove priloge ili druge dokumente koji su s njim povezani smatraju povjerljivim informacijama, te da iste neće biti učinjene dostupnim trećim osobama, osim u slučajevima određenim zakonom. Posebno je ugovoreno da niti jedna ugovorna strana neće vršiti priopćenja za javnost koja se tiču cijelog ugovora, odnosno njegova dijela te predmeta ugovora bez prethodnog odobrenja druge ugovorne strane.

Posebno se ističe da ugovor ne može biti samostalna osnova za proglašenje poslovne tajne, već poslovna tajna može biti određena zakonom ili općim aktom utemeljenim na zakonu, a koji stav je zauzet i u presudi Visokog upravnog suda Republike, broj: UsII-14/15 od 22. svibnja 2015. godine

Dakle, ne samo da ugovor ne može biti pravna osnova za proglašenje poslovne tajne, već i navedena ugovorna odredba isključuje obvezu čuvanja povjerljivosti u slučajevima određenim zakonom, a u konkretnom slučaju postoji obveza prvostupanjskog tijela da kao tijelo javne vlasti postupa sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Slijedom navedenog, ukoliko bi se pristup informacijama temeljilo na odluci Povjerenika za informiranje donesenoj sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, tada ne bi postojala protupravnost kao element odgovornosti za štetu, zbog čega su pozivanja prvostupanjskog tijela na eventualnu odgovornost zbog postupanja sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama neosnovana.

Osim toga, ukazuje se i na Odluku Vlade Republike Hrvatske o pravnim osobama od posebnog interesa za Republiku Hrvatske („Narodne novine“, broj 71/18) prema kojoj je i prvostupanjsko tijelo uvršteno na isto.

Također se ukazuje da je na internetskoj stranici prvostupanjskog tijela na poveznici https://www.croatiaairlines.com/hr/O-nama/Korporativne-informacije/povijest jasno opisan način i povijest stjecanja zrakoplova Airbus.

Nadalje uvidom u poveznicu https://www.jutarnji.hr/biznis/tvrtke/novi-ponos-hrvatske-nacionalne-aviokompanije-croatia-airlines-obnavlja-flotu-kupuje-cetiri-potpuno-nova-najsuvremenija-airbusa/175261/ može se zaključiti da je javno objavljen podatak o cijeni zrakoplova za nabavu u 2008. godini, pa je također nejasno zbog čega bi podatak o kupoprodajnoj cijeni iz Sporazuma iz 1997. godinu predstavljao poslovnu tajnu.

Uvidom u konsolidirani financijski izvještaj prvostupanjskog tijela, poveznica file:///C:/Users/KORISN~1/AppData/Local/Temp/Konsolidirani%20i%20odvojeni%20izvjestaji%20Croatia%20Airlines%20d.d.%20i%20Grupe%20za%20I.Q%202019.pdf utvrđeno je sljedeća vlasnička struktura prvostupanjskog tijela na dan 31. ožujka 2019. godine: Ministarstvo državne imovine za RH – 97,20%, Zračna luka Zagreb d.o.o., 1,72%, Hrvatska poštanska banka d.d. za RH, 0.63%, i ostali 0.45%.

Osim toga, na istoj poveznici, na str. 11. u dijelu koji se odnosi na stanje flote, javno je objavljena informacija da se 5 zrakoplova nalazi u vlasništvu prvostupanjskog tijela (1 A320 i 4 A319), dok se jedan zrakoplov nalazi u najmu.

Slijedom navedenog, a polazeći od vlasničke strukture prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje smatra da sporazum koji je predmet ovog postupka nedvojbeno predstavlja informaciju od javnog značaja, s obzirom na to da isti ukazuje na raspolaganje javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, posebno u dijelu koji se odnosi na cijenu zrakoplova i njegove karakteristike.

Naime, ostvarivanje načela transparentnosti u djelovanju tijela javne vlasti podrazumijeva da svaka pravna i fizička osoba ima pravo znati na što se troše javna sredstva, jer informacija o javnim sredstvima podrazumijeva podatak o iznosi i osobi kojoj se ista isplaćuju.

Slijedom navedenog, podaci o zrakoplovima, te iznosima koje je prvostupanjsko tijelo za iste platilo, bez obzira na način otplate kupoprodajne cijene, te bez obzira radi li se o vlasništvu ili najmu zrakoplova, ne mogu predstavljati poslovnu tajnu, već predstavljaju informaciju o raspolaganju javnim sredstvima.

Zbog navedenog, ne može se prihvatiti navod prvostupanjskog tijela da nije jasno koji bi se javni interes štitio u konkretnom slučaju.

Dakle, kako bitni elementi navedenog sporazuma (predmet i cijena) ne mogu predstavljati poslovnu tajnu, tako ni ostali sastavni dijelovi ugovora, kao što su npr. odredbe koje reguliraju pitanje zakašnjenja (excusable and non excusable delay), odredbe o završetku ugovora (termination), razne odredbe (miscellaneous provisions), odredbe o načinu dostave (delivery) također ne mogu predstavljati poslovnu tajnu.

Osim toga, treba imati u vidu činjenicu da je žaliteljev zahtjev podnesen 2017. godine, dakle nakon dvadeset godina od sklapanja Sporazuma koji je predmet postupka, pa nije jasno koja bi to šteta i za čije gospodarske interese mogla nastati ako bi se žalitelju omogućio uvid u predmetni ugovor, posebno imajući u vidu definiciju štete iz članka 1046. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na motive žalitelja, te na pravomoćnu presudu kojom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: KO-477/04 od 11. travnja 2012. godine, kojom je žalitelj proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 293. Kaznenog zakona, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.

Sukladno članku 18. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama podnositelj zahtjeva nije dužan navesti razloge zbog kojih traži pristup informacijama, niti je obvezan pozvati se na primjenu Zakona.

Slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju pristup traženoj informaciji ograničen pozivom na poslovnu tajnu, žaliteljevi motivi traženja informacije nisu relevantni.

Što se tiče pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Povjerenik za informiranje ističe da je pravo na pristup informacijama zajamčeno svakoj fizičkog i pravnoj osobi, pa navedena pravomoćna presuda ne može utjecati na ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama.

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na povrede odredaba Zakona o tržištu kapitala, Povjerenik za informiranje ističe da pobijano rješenje ne sadrži nikakve razloge o tome koje bi to odredbe Zakona o tržištu kapitala mogle biti povrijeđene ako bi se žalitelju omogućio pristup traženoj informaciji.

Posebno se ističe da je u rješenju Povjerenika za informiranje u ovom postupku, KLASA: UP/II-008-07/18-01/399, URBROJ: 401-01/10-19-7 od 1. travnja 2019. godine jasno naznačeno da odredba članka 455. Zakona o tržištu kapitala („Narodne novine“, broj 88/08, 146/08, 74/09, 54/13, 18/15, 110/15, 123/16), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva žalitelja, ne može predstavljati samostalnu osnovu za ograničavanje prava na pristup informacijama.

Sukladno članku 455. Zakona o tržištu kapitala povlaštena informacija je informacija precizne naravi koja nije bila javno dostupna i koja se posredno ili neposredno odnosi na jednog ili više izdavatelja financijskih instrumenata ili na jedan ili više financijskih instrumenata te koja bi, kada bi bila javno dostupna, vjerojatno imala značajan utjecaj na cijene tih financijskih instrumenata ili na cijene povezanih izvedenih financijskih instrumenata. Smatra se da takva vjerojatnost značajnog utjecaja postoji ako bi razumni ulagatelj vjerojatno uzeo u obzir takvu informaciju kao dio osnove za donošenje svojih investicijskih odluka.

Uzimajući u obzir navedenu zakonsku odredbe, te obrazloženje pobijanog rješenja, Povjerenik za informiranje ističe da prvostupanjsko tijelo niti na razini vjerojatnosti ne navodi zbog čega bi se sporazum koji je predmet postupka mogao smatrati povlaštenom informacijom, a posebno ne navodi u čemu bi se sastojalo narušavanje tržišne pozicije prvostupanjskog tijela ako se žalitelju učini dostupnim ugovor koji je predmet postupka.

Dakle, Povjerenik za informiranje smatra da pobijano prvostupanjsko rješenje predstavlja miješanje u pravo podnositelja na pristup informacijama, ali ne nalazi da je isto miješanje propisano zakonom,

Naime, kako je to ranije navedeno u ovom rješenju, ugovorna odredba o povjerljivosti ne predstavlja miješanje na temelju zakona, već na temelju ugovornog odnosa između stranaka, a koji nema značaj zakonskog ograničenja iz članka iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. S obzirom na to da sukladno članku 38. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske ograničenja prava na pristup informacijama mogu biti propisana samo zakonom (ali ne i ugovorom), nije niti potrebno ispitivati ima li navedeno miješanje legitimni cilj te je li isto nužno u demokratskom društvu.

U takvoj situaciji, a imajući u vidu da prvostupanjsko rješenje ne sadrži valjane razloge za ograničenje prava na pristup informacijama žalitelja, valjalo je prihvatiti žalbu žalitelja, te primjenom članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama poništiti prvostupanjsko rješenje te žalitelju omogućiti pristup traženoj informaciji, odnosno predmetnom Sporazumu, i to na način da se žalitelju dostavi cjeloviti Sporazum (od članka 1. do članka 22), iz kojeg razloga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Posebno se ističe da se žalitelju omogućava predmetni Sporazum na engleskom jeziku, a koji je i dostavljen Povjereniku za informiranje, jer iz samog Sporazuma ne proizlazi da je isti sačinjen i na hrvatskom jeziku, a Povjerenik za informiranje sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama nema ovlast nalagati tijelu javnu vlasti da prevodi informaciju koja je predmet postupka na hrvatski jezik, već omogućuje pristup informaciji na način na koji ju posjeduje prvostupanjsko tijelo.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan