KLASA: UP/II-008-07/19-01/885

URBROJ: 401-01/10-20-7

Zagreb, 14. travnja 2020. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske komore arhitekata, KLASA: 008-02/19-01/05, URBROJ: 505-05-19-4 od 18. studenog 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba Maje Furlan Zimmermann izjavljena protiv rješenja Hrvatske komore arhitekata, KLASA: 008-02/19-01/05, URBROJ: 505-05-19-4 od 18. studenog 2019. godine kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica) kojim je tražila osobni uvid u poslovne knjige te ostale knjige vezane za poslovanje Hrvatske komore arhitekata pobliže navedene u zahtjevu,te uvid u sve knjigovodstvene isprave na temelju kojih su knjiženi i evidentirani poslovni događaji u poslovnim knjigama Hrvatske komore arhitekata (razdoblje 30.9.2015. – 30.9.2019.) i tvrtke HKA Okvir d.o.o. (od dana osnutka do 30. rujna 2019.), temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što žaliteljica očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Protiv osporenog rješenja žaliteljica je pravodobno izjavila žalbu u kojoj u bitnom navodi da rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku. Osporava navod iz rješenja da HKA Okvir d.o.o. nije zasebna pravna osoba, te upućuje na Smjernice za provedbu Zakona o pravu na pristup informacijama – Javnost rada tijela javne vlasti iz prosinca 2017. godine. Osporava navode prvostupanjskog tijela da je podnijela više zahtjeva za pristup informacijama, navodeći da se samo jedan od upita može okarakterizirati kao zahtjev za pristup informacijama. Dalje ističe da je samo tražila osobni uvid u informacije, te nije tražila presliku niti jednog dokumenta, pa da ne stoji tvrdnja prvostupanjskog tijela da bi predmetne informacije mogle biti upotrijebljene na štetu trećih osoba. Osporava navod prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju radi o nepovjerljivom odnosu i nerazumijevanju rada komore. Ističe da njezin zahtjev za pristup informacijama u naravi znači pregled registratora s računovodstvenom dokumentacijom od strane jedne osobe u trajanju od jednog do dva radna dana, a što ne može dovesti do paralize u radu prvostupanjskog tijela. Dalje navodi da svrha uvida nije nadzor nad radom prvostupanjskog tijela, nego stjecanje uvida u detaljniju strukturu prihoda i rashoda prvostupanjskog tijela. Ističe da je struktura prihoda i rashoda javno objavljena, ali da ista ne osigurava dovoljno podataka potrebnih za izradu dodatnih projekcija, što je potrebno za izradu kvalitetne analize i novog prijedloga. Predlaže da se žalba prihvati.

Žalba je neosnovana.

Uvidom u spis predmeta je utvrđeno je da žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 23. listopada 2019. godine tražila od prvostupanjskog tijela da joj omogući osobni uvid u sljedeću dokumentaciju:

- poslovne knjige (dnevnici, glavne knjige i pomoćne knjige)

- knjige izvoda, knjige ulaznih računa, knjige izlaznih računa, blagajnička izvješća, uplatnice, isplatnice, evidencije putnih naloga, evidencije obračuna plaća, evidencije obračuna honorara i naknada (drugih dohodaka i sl.)

- sve knjigovodstvene isprave na temelju kojih su knjiženi i evidentirani poslovni događaji u poslovnim knjigama Hrvatske komore arhitekata (razdoblje 30.9.2015.-30.9.2019.) i tvrtke HKA Okvir d.o.o. (od osnutka do 30.9.2019.) u njenom 100% vlasništvu

Postupajući po navedenom zahtjevu žaliteljice Hrvatska komora arhitekata donijela je osporeno rješenje odbivši zahtjev temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, smatrajući da se radi o zlouporabi prava na pristup informacijama od strane žaliteljice.

Iz međunarodnih dokumenata, primjerice Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencije o pristupu službenim dokumentima Vijeća Europe, Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša iz 1998. (Aarhuška konvencija) te međunarodnog modela Zakona o pravu na pristup informacijama koji je kao uzor brojnim zakonima o pravu na pristup informacijama dostupan na poveznici https://www.article19.org/data/files/pdfs/standards/modelfoilaw.pdf je vidljivo da je svima njima uzeta u obzir mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama koristi na način da se ugrožava prava drugih.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama, čija je svrha omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 85/15., a stupio je snagu 9. kolovoza 2015. godine, je određeno da se može ograničiti pravo na pristup informacijama u slučaju da jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Povjerenik za informiranje, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. Slijedom navedenog, nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona. Pri navedenom Povjerenik za informiranje ima i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti, pa je u tom smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zloupotrebe prava normirano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju procesne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se postupanje korisnika pri raspolaganju navedenim pravom negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba.

Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava, pri čemu je posebno potrebno uzeti u obzir i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

S obzirom da je zahtjev za pristup informacijama žaliteljice odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku bilo potrebno razmotriti sve zahtjeve koje je žaliteljica podnijela prvostupanjskom tijelu.

Prilikom utvrđivanja moguće zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je razmotriti i na koji način je tijelo javne vlasti organiziralo rad službenika za informiranje odnosno je li službeniku za informiranje glavna ili osnovna radna obveza primjena Zakona o pravu na pristup informacijama ili ima i druge radne obveze. Također je potrebno razmotriti ukupan broj osoba koje tijelo javne vlasti zapošljava kako bi se mogla utvrditi da li obradom zahtjeva za pristup informacijama dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti jer se određeni broj službenika angažira na obradi zahtjeva za pristup informacijama (izrada preslika, pretvaranje informacija u neki drugi oblik i sl.).

Po mišljenju Povjerenika za informiranje, prvostupanjsko rješenje sadrži jasne i valjane razloge za primjenu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje žaliteljicu na razloge sadržane u prvostupanjskom rješenju (osim u broju zahtjeva i povredi načela iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama, što će biti niže obrazloženo), a u odnosu na žalbene navode žaliteljice dodatno se ističe kako slijedi.

Osnovano žaliteljica ukazuje da je predmetno rješenje doneseno izvan roka iz članka 20. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, međutim navedena činjenica može biti relevantna jedino prilikom ocjenjivanja žalbe radi šutnje uprave, a što ovdje nije slučaj, pa navedeni propust prvostupanjskog tijela ne može utjecati na pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja.

U odnosu na navod žaliteljice da je trgovačko društvo HKA Okvir d.o.o. posebna pravna osoba koja djeluje na tržištu, uvidom u sudski registar za navedeni subjekt utvrđeno je da je osnivač istog društva Hrvatska komora arhitekata.

Iz točke 1. osporenog rješenja jasno proizlazi da je dio zahtjeva koji se odnosi na HKA Okvir d.o.o. ustupljen navedenom društvu na nadležno rješavanje u smislu članka 21. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Slijedom navedenog, ukoliko žaliteljica smatra da trgovačko društvo HKA Okvir d.o.o. nije ustupljeni zahtjev riješilo u zakonom propisanom roku, može izjaviti žalbu zbog neodlučivanja o navedenom zahtjevu Povjereniku za informiranje, a isto se ne može preispitivati u ovom postupku, posebno stoga što se o ustupanju zahtjeva ne donosi rješenje (članak 21. Zakona o pravu na pristup informacijama), a sukladno članku 25. stavku 1. Zakona o pravu na pristup informacijama dopuštena je žalba samo protiv rješenja Povjerenika za informiranje.

Osim toga, u navedenom postupku se može utvrditi i predstavlja li HKA Okvir d.o.o. tijelo javne vlasti u smislu članka 5. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a uzimajući u obzir suprotne stavove žaliteljice i prvostupanjskog tijela o navedenom pitanju.

Što se tiče navoda žaliteljice da se samo njezin zahtjev od 23. listopada 2019. godine može okarakterizirati zahtjevom za pristup informacijama, a da ostali zahtjevi predstavljaju upite, ističe se kako slijedi.

Uvidom u Upisnik o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija prvostupanjskog tijela za 2019. godine proizlazi da je žaliteljica u 2019. godini podnijela samo jedan zahtjev za pristup informacijama i to onaj koji je predmet ovog postupka, dok iz očitovanja prvostupanjskog tijela proizlazi da žaliteljica u 2018. godini nije podnosila zahtjeve za pristup informacijama (e-mail prvostupanjskog tijela od 10. veljače 2020. godine).

Slijedom navedenog, zahtjevi žaliteljice upućeni prvostupanjskom tijelu dana 2. listopada, 15. listopada, 23. listopada, 31. listopada i 5. studenog 2019. godine ne mogu se smatrati zahtjevima za pristup informacijama, a što je razvidno i iz same njihove formulacije.

Što se tiče zahtjeva od 26. rujna 2019. godine, navedeni zahtjev predstavlja zahtjev za pristup informacijama, s obzirom na to da žaliteljica od prvostupanjskog tijela traži konkretnu informaciju, odnosno odluku Upravnog odbora o visini naknada i materijalnih troškova (a koji je prvostupanjsko tijelo riješilo sukladno članka 23. stavku 3. Zakona o pravu na pristup informacijama upućujući žaliteljicu da je informacija javno objavljena), a zahtjev od 2. listopada 2019. godine samo predstavlja požurnicu žaliteljice prvostupanjskom tijelu vezano za zahtjev od 26. rujna 2019. godine.

Vezano za zahtjeve od 15. listopada 2019. godine, 23. listopada i 31. listopada 2019. godine isti zahtjevi se tiču pitanja sudjelovanja na skupštini prvostupanjskog tijela te ne predstavljaju zahtjeve za pristup informacijama, dok se zahtjev od 5. studenog 2019. godine odnosio na negativan odgovor vezano za pitanje kandidacijskog postupka.

Razmatrajući primjenu članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je propisano da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika moraju temeljiti na suradnji i međusobnom povjerenju, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.

Činjenica da žaliteljica u svom upitu od 2. listopada 2019. godine navodi „..pa Vas još jednom pozivam da se pobrinete kako bi se ispravio taj propust...“, odnosno u zahtjevu od 15. listopada 2019. godine „..molim da mi citirate akt Komore koji je trenutno na snazi...“, te u zahtjevu od 22. listopada 2019. godine „..nadam se da kad ćete članstvo po područnim odborima informirati o postupku izbora za tijela HKA Vaša interpretacija materije ipak biti potkrijepljena odgovarajućim odredbama Statuta, Poslovnika, Pravilnika i ostalih akata HKA...“, po mišljenju Povjerenika za informiranje, ne predstavlja kršenje načela međusobne suradnje i poštovanja iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama, budući da se navedene formulacije ne mogu smatrati uvredljivim za prvostupanjsko tijelo, već predstavljaju legitimno mišljenje žaliteljice o određenom postupanju prvostupanjskog tijela, a koje ne prelazi okvire dopuštene kritike u demokratskom društvu, ne ulazeći pri tom u osnovanost navoda žaliteljice.

Dakle, kako postoji samo jedan zahtjev za pristup informacijama, tada ostali upiti ne mogu biti relevantni za pitanje postoji li zlouporaba prava na pristup informacijama, pa je u nastavku postupka potrebno utvrditi može li se isključivo zahtjev koji je predmet ovog postupka smatrati zlouporabom prava na pristup informacijama.

Što se tiče navoda žaliteljice pod točkom 4. žalbe da je ista tražila osobni uvid, a ne ponovnu uporabu informacija, niti preslike informacija, pa da ne može doći do situacije da bi informacije mogle biti upotrijebljene na način koji šteti trećim osobama, ističe se sljedeće.

Sukladno članku 17. Zakona o pravu o pravu na pristup informacijama propisani su načini omogućavanja pristupa informacijama, pa je tako stavkom 2. alinejom 3. propisano da se informacija korisniku može dati uvidom u dokumente i izradom preslika dokumenta koji sadrže traženu informaciju.

Slijedom navedenog, kada žaliteljica traži uvid u informacije, isto uključuje i pravljenje preslike dokumenta koji sadrži traženu informaciju.

Osim toga, cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti korisnicima pristup informacijama od javnog značaja, što se očituje kroz mogućnost javnog iznošenja takve informacije sukladno članku 9. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Dakle, osobni uvid žaliteljice u informacije bio bi suprotan navedenom načelu, kao i načelu jednakosti iz članka 8. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer bi prihvaćanje stava žaliteljice značilo da se određenim osobama informacijama pruža prije nego drugim korisnicima.

Slijedom navedenog, prijedlog žaliteljice da ista izvrši osobni uvid u informacije, a koje neće priopćiti trećim osobama, u suprotnosti je s opisanim temeljnim načelima Zakona o pravu na pristup informacijama.

Posebno se ističe da uvid u dokumente dolazi u obzir isključivo ako informacija ne sadrži nikakva zakonska ograničenja, jer ako informacija sadrži zakonska ograničenja (npr. osobne podatke u smislu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama), tada se navedeni podatak prekriva, a ostatak informacije djelomično omogućava u smislu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. U tom slučaju korisnik dobiva presliku tražene informacije s prekrivenim zaštićenim podacima, a ne može dobiti uvid u cjelokupni dokument (jer za određene osobne podatke ne prevladava javni interes, već potreba zaštite prava na ograničenje, npr. osobni identifikacijski broj).

U odnosu na navode žaliteljice iz točaka 5. i 6. žalbe, a u kojima u bitnom osporava utvrđenja prvostupanjskog tijela da traži nerazumno velik broj podataka za dulje razdoblje, ističe se sljedeće.

Ne mogu se prihvatiti ničim obrazloženi navodi žaliteljice da zahtjev za pristup informacijama u konkretnom slučaju znači u naravi pregled registratora s računovodstvenom dokumentacijom od jedne osobe u trajanju od dva radna dana.

Naime, kako je to i ranije navedeno, ukoliko određeni dokument sadrži zaštićene podatke, isključena je mogućnost uvida u izvornik navedenog dokumenta.

Dakle, ako primjerice knjigovodstvene isprave sadrže vlastoručni potpis određene osobe ili imena i prezimena osoba koje su izdale račun, a koji nisu zaposlenici tijela javne vlasti, takve podatke bi primjenom testa razmjernosti i javnog interesa trebalo prekriti jer za iste načelno ne bi prevladavao javni interes, a sukladno ustaljenoj praksi Povjerenika za informiranje.

Posebno se ukazuje na činjenicu da bi na evidencijama plaća, odnosno obračunskim listama trebalo u pravilu prekriti sve podatke osim osnovnih podataka o radniku i poslodavcu, te iznosa bruto plaće, što po logici stvari predstavlja opterećenje za tijelo javne vlasti u smislu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da se radi o razdoblju od četiri godine, a odnosi se na sve zaposlenike.

Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo ne može žaliteljici dati na uvid registratore, već mora pregledati svaki pojedini dokument za razdoblje od četiri godine, te utvrditi može li se na pojedini dokument primijeniti određeno zakonsko ograničenje, te potom isti kopirati i dostaviti žaliteljici u smislu odredbe članka 17. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Po mišljenju Povjerenika za informiranje, osnovano prvostupanjsko tijelo navodi da se u konkretnom slučaju radi o „pecanju informacija“ od strane žaliteljice, jer žaliteljicu zanima cjelokupno poslovanje prvostupanjskog tijela, što je sasvim jasno iz formulacije zahtjeva kojim se traže primjerice „sve knjigovodstvene isprave“.

Osim toga, pravilno prvostupanjsko tijelo ukazuje i na činjenicu da bi za svaku godinu knjigovodstvenu dokumentaciju trebalo razdvajati za razdoblje do 30. rujna 2019. godine, a potom tri mjeseca odvojiti za pregled od 30. rujna 2019. godine, nakon čega bi iz knjigovodstvene dokumentacije trebalo sortirati dokumente koje žaliteljica traži, a što bi dovelo do opterećivanja rada prvostupanjskog tijela.

Dakle, ne mogu se prihvatiti navodi žaliteljice da osporeno rješenje ne sadrži valjane razloge, i da se radi o diskreditaciji žaliteljice.

U ovom žalbenom predmetu je utvrđeno da se radi o zahtjevu za pristup informacijama koji je neprecizan te se njime traži veća količina informacija, te žaliteljica ne postupa s ciljem pribavljanja informacija od javnog značaja, već kroz institut prava na pristup informacijama želi sebi stvoriti povoljniju poziciju u izbornom postupku kod prvostupanjskog tijela.

Naime, kad bi se prihvatio zahtjev žaliteljice, isto bi u praksi značilo da bi tijela javne vlasti morala svoje kompletno poslovanje za razdoblje od više godina omogućavati korisnicima, što je suprotno sa svrhom Zakona o pravu na pristup informacijama koju je zakonodavac imao prilikom njegova donošenja.

Bez obzira na legitimno pravo žaliteljice da se kandidira na izborima kod prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje smatra da bi omogućavanje osobnog uvida u sve informacije, bez ograničenja, prelazilo pravne i moralne granice instituta prava na pristup informacijama, te bi Zakon o pravu na pristup informacijama postao sredstvo za rješavanje eventualnih sukoba i nesporazuma između tijela javne vlasti i korisnika, što sasvim sigurno nije i ne može biti njegova svrha.

Osim toga, prihvaćanje zahtjeva žaliteljice značilo bi de facto uključivanje Povjerenika za informiranje u izborni postupak kod prvostupanjskog tijela, što sasvim sigurno nije uloga Povjerenika u smislu članka 35. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Suprotno stavu žaliteljice, Povjerenik za informiranje smatra da se žaliteljica stavlja u ulogu određenog nadzornika (jer traži sve podatke o poslovanju), pa se ne mogu otkloniti niti navodi prvostupanjskog tijela da žaliteljica radi navedeno isključivo s ciljem da pronađe neku nezakonitost u radu prvostupanjskog tijela, što predstavlja gore opisano „pecanje informacija“.

Bez obzira što se radi samo o jednom zahtjevu žaliteljice, i što nije utvrđena povreda članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama od strane žaliteljice, Povjerenik za informiranje smatra da je upravo zbog opsežnosti informacija i opterećenja prvostupanjskog tijela trebalo u konkretnom slučaju utvrditi zlouporabu prava na pristup informacijama. Svako daljnje omogućavanje žaliteljici da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama na način kao u konkretnom slučaju ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja te predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela, te kolidira s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.

Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da je prvostupanjsko tijelo uspostavilo pravilnu ravnotežu između prava na pristup informacijama žaliteljice, te prava prvostupanjskog tijela na redovito funkcioniranje, jer bi prihvaćanje zahtjeva za pristup informacijama žaliteljice dovelo u pitanje izvršavanje ne samo posla službenika za informiranje, već i ostalih poslova prvostupanjskog tijela, s obzirom da bi po logici stvari i druge osobe trebale biti uključene u postupanje po zahtjevu žaliteljice.

Dakle, u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi postojao javni interes da se bas sva financijska dokumentacija prvostupanjskog tijela za četiri godine učini dostupnom žaliteljici, niti je utvrđeno da bi isto doprinijelo ostvarenju temeljnih načela funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su odgovornost, zakonitost i dobro upravljanje), već je utvrđen isključivo privatni interes žaliteljice, koji se temelji na subjektivnom dojmu da je prvostupanjskog tijelo moglo sredstva koristiti.

Subjektivni dojam žaliteljice, u konkretnom slučaju ne može predstavljati argument u korist zaštite prava žaliteljice, pa Povjerenik za informiranje miješanje prvostupanjskog tijela u žaliteljičino pravo smatra nužnim u demokratskom društvu, upravo radi zaštite funkcioniranja pravnog poretka, jer bi stavljanje na raspolaganje cjelokupnog poslovanja tijela javne vlasti korisnicima predstavljalo pretjerani teret za tijela javne vlasti, što bi dovelo u pitanje i druga prava korisnika usluga tijela javne vlasti, ako bi tijelo javne vlasti moralo korisnicima raditi analizu cjelokupnog svog poslovanja.

Stoga je Povjerenik za informiranje u ovom slučaju dužan zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti, ali i sam pravni poredak, te je utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku je propisano da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan