KLASA: UP/II-008-07/19-01/537

URBROJ: 401-01/10-20-2

Zagreb, 15. travnja 2020. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... izjavljene zbog neodlučivanja Grada Rijeke o zahtjevu za dopunu informacija, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Usvaja se zahtjev ......... za dopunom informacija od 22. svibnja 2019. godine.

2. Odobrava se ......... pravo na pristup CD koji sadrži materijale koji je trgovačko društvo Feralis d.o.o. isporučilo Gradu Rijeci temeljem Ugovora broj: 11-00-00/62-2018 za uslugu GDPR inicijalnog certifikacijskog audita od 1. listopada 2018. godine.

3. Nalaže se Gradu Rijeci da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Povjerenik za informiranje zaprimio je dana 5. srpnja 2019. godine žalbu ......... (dalje u tekstu: žaliteljica). U žalbi žaliteljica u bitnom opisuje što je predmet zahtjeva za pristup informacijama te osporava navode iz dopisa prvostupanjskog tijela KLASA: 032-02/19-03/37, URBROJ: 2170/01-10-01-19-4 od 14. lipnja 2019. godine. Smatra da zatražena informacija predstavlja podatak o trošenju javnih sredstava, pa da nije niti bilo potrebno provoditi test razmjernosti i javnog interesa. Ističe da prvostupanjsko tijelo ne razlikuje poslovnu tajnu i intelektualno vlasništvo kao dvije zasebne osnove za uskratu informacije. Dalje navodi da zatražene informacije ne mogu predstavljati intelektualno vlasništvo u smislu članka 8. Zakona o autorskom i drugim srodnim pravima. Posebno ističe da se ugovornom odredbom ne može odrediti što se smatra poslovnom tajnom, već samo na temelju zakona. Zaključno ističe da je navedena usluga, koju pruža Feralis d.o.o. prvostupanjskom tijelu nepotrebna, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo zapošljava desetke diplomiranih pravnika. Predlaže da se žalba prihvati.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 7. svibnja 2019. godine od prvostupanjskog tijela tražila sljedeće informacije:

1. Podatak o isplatama Grada Rijeke tijekom 2018. i 2019. godine u korist FERALIS d.o.o. Rijeka. Pri tome molim da mi se dostavi ugovor odnosno ukoliko je sklopljen sa označenim trgovačkim društvom i dokumentacija o izvršenom poslu po tom ugovoru temeljem kojeg je izvršena isplata odnosno tzv. isporučevini koju je pravni subjekt priredio radi izvršenja ugovora temeljem kojeg je izvršeno plaćanje.

2. Podatak o isplatama Grada Rijeke tijekom 2018. i 2019. godine sljedećim udrugama:

- Hrvatski centar za zaštitu osobnih podataka - Feralis

- Feralis grupa

- Regionalni centar za poduzetništvo i zapošljavanje Primorsko-goranske županije - Feralis

- Hrvatski centar za zaštitu podataka - Feralis

Molim podatke o pravnoj osnovi svake isplate, visini i datumu isplate

Daljnjim uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo žaliteljici, postupajući po zahtjevu za pristup informacijama, dopisom KLASA: 032-02/19-03/29, URBROJ: 2170/01-10-01-19-2 od 22. svibnja 2019. godine, dostavilo Ugovor broj: 11-00-00/62-2018 za uslugu GDPR inicijalnog certifikacijskog audita između Feralis d.o.o. i prvostupanjskog tijela od 1. listopada 2018. godine. Navedenim dopisom, žaliteljica je također obaviještena da Grad Rijeka nema nikakvih drugih ugovornih odnosa niti isplata tvrtki Feralis d.o.o., kao ni udrugama istaknutim u točki 2. zahtjeva za pristup informacijama žaliteljice.

Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je žaliteljica elektroničkom porukom od 22. svibnja 2019. godine od prvostupanjskog tijela tražila sve pravilnike, odnosno smjernice koje je izradilo trgovačko društvo Feralis d.o.o., a koji su pobrojani u navedenom ugovoru, s obzirom da je zahtjevom za pristup informacijama tražila sve isporučevine, odnosno sve akte koje je trgovačko društvo Feralis d.o.o. isporučilo temeljem ugovora.

Iz dopisa prvostupanjskog tijela upućenog žaliteljici, KLASA: 032-02/19-03/37, URBROJ: 2170/01-10-01-19-2 od 5. lipnja 2019. godine u bitnom proizlazi da će se njezin zahtjev od 22. svibnja 2019. godine smatrati zahtjevom za dopunu informacije, te da će produžiti rok rješavanja zahtjeva, a s obzirom na obvezu provođenja testa razmjernosti i javnog interesa.

Zaključno, dopisom prvostupanjskog tijela, KLASA: 032-02/19-03/37, URBROJ: 2170/01-10-01-19-4 od 14. lipnja 2019. godine žaliteljica je obaviještena da trgovačko društvo Feralis d.o.o. nije dalo suglasnost da se radne podloge, koje su predmet zahtjeva za pristup informacijama, učine dostupnim trećim osobama, te da postoji obveza čuvanja poslovne tajne sukladno članku 6. Ugovora između Feralis d.o.o. i prvostupanjskog tijela. Iz navedenog dopisa također proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da prevladava javni interes za tražene informacije, da će se žaliteljici omogućiti uvid u navedene informacije, osobno ili putem punomoćnika, te da se javi radi dogovora oko uvida.

Razmatrajući gore navedeni dopis prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.

Naime, navedeni dopis ne predstavlja omogućavanje pristupa informaciji, jer se istim žaliteljica samo poziva na uvid u informacije osobno ili putem punomoćnika.

Člankom 17. Zakona o pravu na pristup informacijama propisani su načini omogućavanja pristupa informacijama, pa je tako točkom 2. alinejom 3. navedenog članka propisano da se omogućavanje uvida u informacije može ostvariti uvidom u dokumente i izradom preslika dokumenata.

Slijedom navedenog, pozivanje žaliteljice, odnosno njezina punomoćnika, koji sjedište imaju u Dubrovniku, da osobno izvrše uvid u informacije ne može se smatrati omogućavanjem pristupa informacijama.

Osim toga, u stavku 2. navedenog članka jasno je propisano obveza tijela javne vlasti da se informacija dostavlja na najekonomičniji način, što svakako ne podrazumijeva da žaliteljica, odnosno njezin punomoćnik putuju iz Dubrovnika u Rijeku kako bi izvršili uvid u informacije koje su predmet postupka.

Naime, točka 2. alineja 3 citirane odredbe ne može se tumačiti na način da tijelo javne vlasti može pozvati korisnika na uvid, već navedena odredba znači da ako se korisniku omogući uvid, tada isti ima pravo i dobiti presliku dokumenta za koji mu je omogućen uvid.

Navedeno je i u skladu s člankom 9. Zakona o pravu na pristup informacijama kojom je propisano da korisnik ima pravo javno iznositi informaciju kojom raspolaže sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, a koje pravo bi bilo bez učinka ako žaliteljica ne bi raspolagala s preslikom dokumenta koji sadrži traženu informaciju.

Osim toga, sukladno članku 8. Zakona o pravu na pristup informacijama svi korisnici su ravnopravni u ostvarivanju prava na pristup informacijama, što znači da tijela javne vlasti ne smiju pojedine korisnike stavljati u nepovoljniji položaj.

U konkretnom slučaju, žaliteljica ne može snositi nikakve štetne posljedice jer se nije odazvala pozivu na uvid u informacije koje su predmet postupka, a imajući u vidu jasne odredbe o omogućavanju pristupa informaciji.

Dakle, iako dopis sadržajno upućuje na to da će se žaliteljici omogućiti uvid u tražene informacije, samo pozivanje žaliteljice u sjedište tijela javne vlasti, da bi izvršila uvid u informacije, predstavlja prekomjerni teret za žaliteljicu i ugrožava samu bit ostvarivanja prava na pristup informacijama jer se žaliteljicu stavlja u nepovoljniji položaj zbog činjenice da ista, kao i njezin punomoćnik nemaju sjedište na području tijela javne vlasti.

Uzimajući u obzir navedeno, predmetni dopis se ne može smatrati prihvaćanjem zahtjeva za pristup informacijama, jer je nesporno da žaliteljica navedene informacije nije dobila.

Osim toga, ako je prvostupanjsko tijelo smatralo da nema osnove za dopunu i ispravak, tada je o istom trebalo odlučiti rješenjem u smislu članka 23. stavka 5. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, a što je prvostupanjsko tijelo propustilo učiniti.

U opisanoj situaciji, Povjereniku za informiranje ne preostaje drugo nego žalbu žaliteljice smatrati žalbom radi šutnje uprave, odnosno zbog neodlučivanja o zahtjevu za dopunu informacije od 22. svibnja 2019. godine.

Člankom 119. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano je da kad drugostupanjsko tijelo utvrdi da razlozi za nedonošenje rješenja nisu opravdani, samo će riješiti upravnu stvar ili naložiti prvostupanjskom tijelu da u roku od 15 dana donese traženo rješenje.

S obzirom da se u dopisu prvostupanjskog tijela KLASA: 032-02/19-03/37, URBROJ: 2170/01-10-01-19-4 od 14. lipnja 2019. godine navode zakonska ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama i članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, potrebno je razmotriti mogu li se ista primijeniti u konkretnom slučaju.

Prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.

Sukladno članku 15. stavku 2. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciju ako je informacija zaštićena propisima kojima se uređuje pravo intelektualnog vlasništva, osim u slučaju izričitog pisanog pristanka nositelja prava.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

U odnosu na pitanje poslovne tajne, ističe se sljedeće.

Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.

Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.

Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.

Uzimajući u obzir citiranu definiciju poslovne tajne, jasno je da poslovna tajna može biti određena samo zakonom ili općim aktom donesenim na temelju zakona, što jasno potvrđuje da ugovor ne može biti valjana pravna osnova za proglašenje poslovne tajne, a koji stav je zauzet i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-14/15 od 22. svibnja 2015. godine, a na što osnovano i žaliteljica ukazuje u svojoj žalbi.

Slijedom navedenog, a budući da je u konkretnom slučaju predmet zahtjeva za dopunu informacije svi akti koje je trgovačko društvo Feralis d.o.o. isporučilo prvostupanjskom tijelu temeljem ugovora, jasno je da isti ne mogu predstavljati proizvodnu tajnu niti rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, a niti je jasno u čemu bi se sastojala šteta i za čije gospodarske interese, pa na iste nije moguće primijeniti navedeno zakonsko ograničenje.

U odnosu na pitanje intelektualnog vlasništva, odnosno know-how kao neformalnog intelektualnog vlasništva, ističe se sljedeće.

Sukladno članku 1. točki 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti propisano je da su poslovna tajna informacije koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:

a) tajne su jer nisu, u svojoj ukupnosti ili u točnoj strukturi i sklopu svojih sastavnih dijelova, općenito poznate ili lako dostupne osobama iz krugova koji se obično bave predmetnom vrstom informacija

b) imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost zbog toga što su tajne

c) u odnosu na njih osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela je u tim okolnostima razumne korake kako bi sačuvala njihovu tajnost.

Stavkom 2. navedenog članka propisano je da informacije iz stavka 1. točke 5. ovoga članka uključuju, među ostalim, znanje i iskustvo, poslovne informacije i tehnološke informacije.

Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti stav trgovačkog društva Feralis d.o.o. iz dopisa od 7. lipnja 2019. godine, koji je upućen prvostupanjskom tijelu i kojim je uskraćena suglasnost za dostavu smjernica, prijedloga i drugih dokumenata trećim osobama, da bi predmetne informacije predstavljale know-how (znanje i iskustvo).

Naime, da bi se nešto moglo smatrati poslovnom tajnom, potrebno je da informacija ima tržišnu vrijednost zato što je tajna, a što ovdje nije slučaj.

Naime, iz članka 2. Ugovora broj 11-00-00/62-2018 za uslugu GDPR inicijalnog certifikacijskog audita sklopljenog između trgovačkog društva Feralis d.o.o. i prvostupanjskog tijela, jasno proizlazi da je se Feralis d.o.o. kao izvršitelj obvezuje izvršiti uslugu GDRP inicijalnog certifikacijskog audita za prvostupanjsko tijelo kao naručitelja.

Dakle, svrha navedenog ugovora je u tome da se postupanje prvostupanjskog tijela prilagodi Općoj uredbi za zaštitu podataka, a u okviru kojeg ugovora je trgovačko društvo Feralis d.o.o. isporučilo prvostupanjskom tijelu različite akte kao što su prijedlozi pravilnika, razne izjave, odgovori na pitanja i sl.

Osim toga, svrha navedenog ugovora nije u tome da Feralis d.o.o. kao izvršitelj isporučuje prvostupanjskom tijelu autorska djela, već se radi o usluzi savjetovanja koju Feralis d.o.o. isporučuje prvostupanjskom tijelu.

Posebno se ukazuje i na odredbu članka 1. stavka 3. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija koje prema kojoj informacije imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost, primjerice, kada bi njihovo nezakonito pribavljanje, korištenje ili otkrivanje moglo naštetiti interesima osobe koja ih zakonito kontrolira jer se time narušavaju znanstveni i tehnički potencijal, poslovni ili financijski interesi, strateške pozicije ili sposobnost tržišnog natjecanja te osobe.

Dakle, naglasak je na nezakonitom pribavljanju informacija, a što ovdje nije slučaj jer se informacija omogućuje sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno na valjanoj pravnoj osnovi, a što potvrđuje i odredba članka 8. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18) kojom je propisano da će sud odbaciti zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava iz članka 7. stavka 1. ovoga Zakona kada je navodno pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne učinjeno radi ostvarivanja prava na pristup informacijama, a što je ovdje slučaj.

S tim u vezi, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog tijela na mogući spor sa Feralis d.o.o., s obzirom da u konkretnom slučaju nedostaje protupravnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu, jer se pristup informacijama temelji na odluci Povjerenika za informiranje, koja je donesena sukladno zakonskim ovlastima.

Povjerenik za informiranje također smatra bitnim ukazati i na ustaljenu praksu Povjerenika za informiranje i upravnosudsku praksu, a prema kojoj ugovori sklopljeni između tijela javne vlasti i privatnih osoba, predstavljaju informacije od javnog značaja.

U konkretnom slučaju, navedeni materijali koje je društvo Feralis d.o.o. isporučilo prvostupanjskom tijelu plaćeni su javnim sredstvima (64.600,00 kn + PDV), pa primjena načela transparentnoti u djelovanju tijela javne vlasti podrazumijeva da javnosti ima pravo biti upoznata na što se troše javna sredstva, a to su u konkretnom slučaju navedeni materijali.

Dodatno, navedeni materijali su nabavljeni kroz postupak jednostavne javne nabave, a što također podrazumijeva postojanje javnog interesa za tražene informacije.

S obzirom da su predmetne informacije dostavljene Povjereniku na CD-u, te kako iste u bitnom predstavljaju prijedloge akata, razne izjave i odluke, te savjete vezano za primjenu GDPR-a, a na koje nije moguće primijeniti niti jedno od preostalih zakonskih ograničenja iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, žaliteljici se ovim rješenjem u cijelosti omogućuje uvid u iste.

Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 119. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao pod točkama 1., 2. i 3. izreke ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                            dr. sc. Zoran Pičuljan