KLASA: UP/II-008-07/21-01/296
URBROJ: 401-01/10-21-2
Zagreb, 24. svibnja 2021. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Opće bolnice Dubrovnik, broj: 01-318/25-21 od 16. ožujka 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Opće bolnice Dubrovnik, broj: 01-318/25-21 od 16. ožujka 2021. godine kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Točkom 1. osporenog rješenja odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica), kojim je tražila popis djelatnika Opće bolnice Dubrovnik koji su cijepljeni cjepivom protiv korona virusa, temeljem članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da se radi o informaciji koje je zaštićena propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Točkom 2. osporenog rješenja žalitelju je omogućen pristup podatku o broju djelatnika koji su se cijepili protiv COVID infekcije.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi da je tijelo javne vlasti suprotno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njezin zahtjev. Navodi da pobija rješenje zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da popis djelatnika nije informacija o zdravstvenom stanju, već pokazatelj sigurnosti pacijenata u pojedinim zdravstvenim ustanovama, odnosno da se ne radi o osobnoj informaciji, već iznimno bitnoj temi cijepljenja koju javnost ima pravo znati. Navodi da se ne može od javnosti tražiti cijepljenje eksperimentalnim cjepivom, a naknadno prikriti informacije o djelatnicima koje su isto konzumirali. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba nije osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od prvostupanjskog tijela tražila popis djelatnika Opće bolnice Dubrovnik, koji su cijepljeni cjepivom protiv korona virusa.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis predmeta na nadležno odlučivanje, uključujući i informacije koje su predmet postupka.
Iz obrazloženja osporenog rješenja, kao i provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, u bitnom proizlazi da prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, dok je javni interes zadovoljen dostavom podatka o broju cijepljenih osoba.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Točkom 15. navedenog članka propisano je da pojam „podaci koji se odnose na zdravlje“ znači osobne podatke koji su povezani s fizičkim ili mentalnim zdravljem pojedinca, uključujući i pružanje zdravstvenih usluga.
Prema članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka, obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećeg: a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više svrha, b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora, c) obrada je nužna radi poštivanja pravnih obveza voditelja obrade, d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe, e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade, f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka.
Navedeni stav prvostupanjskog tijela prihvaća i Povjerenik za informiranje, te ističe sljedeće.
Sukladno članku 1. stavku 2. Zakona o zaštiti prava pacijenata („Narodne novine“, broj 169/03, 37/08) pacijentom se smatra svaka osoba. bolesna ili zdrava, koja zatraži ili kojoj se pruža određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unaprjeđenja zdravlja, sprječavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.
Prema članku 21. navedenog Zakona, pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravalja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka.
Nesporna je činjenica da osoba koja se podvrgne cijepljenju ima status pacijenta u smislu odredbe članka 1. stavka 2. Zakona o zaštiti prava pacijenata.
Isto se odnosi i na zaposlenike tijela javne vlasti, jer i navedene osobe, primitkom cijepljenja također stječu status pacijenta.
Prema ustaljenoj praksi Povjerenika za informiranje i upravnosudskoj praksi, podatak o imenu i prezimenu zaposlenika tijela javne vlasti ne predstavlja podatak u odnosu na koji prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, kad se navedeni podatak traži vezano uz rad navedene osobe (npr. bruto plaća, ugovor o radu, troškovi putovanja i sl.)
Međutim, kad se zaposleniku tijela javne vlasti pruža usluga cijepljenja, tada se ne radi o podatku koji je vezan uz njegov rad.
Drugim riječima, zaposlenik tijela javne vlasti može opravdano očekivati da će njegovo ime i prezime biti podatak od javnog interesa kad se isti traži vezano uz njegov rad, dok s druge strane ima legitimna očekivanja da će podaci vezani uz njegovo zdravlje (što uključuje i podatak o cijepljenju) biti zaštićeni.
Povjereniku za informiranje nije sporno da je cijepljenje tema od javnog interesa, međutim smatra da omogućavanje prava na pristup imenima i prezimenima zaposlenika koji su se cijepili ne predstavlja mjeru koja bi doprinijela ostvarenju javnog interesa.
Osim toga, Povjerenik za informiranje smatra neosnovanim navode žalbe da popis djelatnika nije informacija o osobnom zdravstvenom stanju, već pokazatelj sigurnosti pacijenata u zdravstvenim ustanovama.
Također se ističe da objava imena i prezimena osoba koje su se cijepile nije prikladna mjera za postizanje takvog cilja, odnosno ista se može postići i drugim sredstvima, iz kojeg razloga Povjerenik za informiranje prihvaća ocjenu prvostupanjskog tijela da je javni interes zadovoljen dostavom podatka o broju osoba koje su se cijepile.
Ne mogu se prihvatiti navodi žaliteljice da nije tražila osobne podatke zaposlenika, jer je podatak o cijepljenju, koji se vezuje uz ime određenog zaposlenika prvostupanjskog tijela nesporno osobni podatak u smislu članka 4. točke 15. Opće uredbe o zaštiti podataka.
Također se ukazuje da je važnost zaštite osobnih podataka vezanih uz zdravlje naglašena uvodnoj odredbi broj 53 Opće uredbe o zaštiti podataka kojom je propisano da bi se posebne kategorije osobnih podataka koje zaslužuju veći stupanj zaštite trebale obrađivati samo u svrhe povezane sa zdravljem.
Člankom 9. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka zabranjena je obrada posebnih kategorija osobnih podataka u koju spadaju i podaci koji se odnose na zdravlje fizičke osobe.
Pritom se naglašava kako je obrada takvih podataka je načelo zabranjena, neovisno o kojim se osobama radi (dužnosnicima, drugim osobama koje obavljaju javnu službu, građanima).
Međutim, zabrana se ne primjenjuje ako su ispunjeni Uredbom taksativno pobrojeni uvjeti u stavku 2. članka 9. Uredbe, od kojih se posebno ističu izričita privola ispitanika odnosno ako se obrada odnosi na osobne podatke za koje je očito da ih je objavio ispitanik, ali i u slučaju kada je obrada je nužna za potrebe značajnog javnog interesa na temelju prava Unije ili prava države članice koje je razmjerno željenom cilju te kojim se poštuje bit prava na zaštitu podataka i osiguravaju prikladne i posebne mjere za zaštitu temeljnih prava i interesa ispitanika, kao i kada je obrada nužna u svrhu javnog interesa u području javnog zdravlja kao što je zaštita od ozbiljnih prekograničnih prijetnji zdravlju ili osiguravanje visokih standarda kvalitete i sigurnosti zdravstvene skrbi te lijekova i medicinskih proizvoda, na temelju prava Unije ili prava države članice kojim se propisuju odgovarajuće i posebne mjere za zaštitu prava i sloboda ispitanika, posebno čuvanje profesionalne tajne.
Slijedom navedenog, a imajući u vidu načelo slobodnog raspolaganja informacijom iz članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik smatra da bi iznošenje podataka o tome je li određena osoba primila cjepivo, bilo nespojivo sa zaštitom osobnih podataka te osobe.
U odnosu na pozivanje žaliteljice na stav Agencije za elektroničke medije da je objavljivanje audiovizualnog i radijskog programa od interesa za Republiku Hrvatsku kad se programi odnose na zaštitu prirode, okoliša i ljudskog zdravlja, isto ne dovodi u pitanje pravilan zaključak prvostupanjskog tijela da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Osim toga, činjenica da pojedine javne osobe objavljuje podatak o tome da su primile cjepivo, odnosno da se državni dužnosnici javno cijepili pred kamerama, ne dovodi do zaključka da bi svi zaposlenici tijela javne vlasti trebali objaviti navedene podatke.
Dakle, Povjerenik za informiranje smatra da je ograničenje prava na pristup žaliteljice u konkretnom slučaju imalo pravni temelj u odredbi članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, te da je imalo legitimni cilj zaštite podataka o zdravlju zaposlenika tijela javne vlasti.
Razmatrajući pitanje nužnosti navedeno ograničenja, Povjerenik za informiranje smatra da je u konkretnom slučaju javni interes zadovoljen davanjem podatka o ukupnom broju cijepljenih osoba, te ne nalazi da je bi u javnom interesu bilo otkriti imena i prezimena svih osoba koje su se cijepile.
Kako je žaliteljica tražila popis zaposlenika (a što uključuje ime i prezime zaposlenika), Povjerenik za informiranje nije utvrdio da postoji neka blaža mjera kojom bi se mogao zaštititi legitimni interes zaposlenika da podaci vezano uz njihovo zdravlje ne budu javni dostupni, pa smatra da je navedeno ograničenje bilo nužno u konkretnom slučaju.
Slijedom svega navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan