KLASA: UP/II-008-07/14-01/163
URBROJ: 401-01/04-15-04
Zagreb, 23. ožujka 2015.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.), povodom žalbe ……… iz Pule, ………, izjavljene protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarske Broj: 511-08-01/3-1807/15-13 od 18. prosinca 2014. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarske Broj: 511-08-01/3-1807/15-13 od 18. prosinca 2014. godine.
2. Odbacuje se zahtjev ……… kao nedopušten.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 6. prosinca 2013. godine temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer se traženja žalitelja ne mogu smatrati informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da pobija rješenje Policijske uprave Istarske u cijelosti iz razloga što mu je navedena Policijska uprava odbila uredan zahtjev za pravo na pristup informacijama kojim ista raspolaže. Nadalje navodi da su odgovorne osobe u Policijskoj upravi Istarskoj naložile njegovo praćenje putem WEB kamere koje se sastojalo u praćenju dužeg vremenskog perioda, oko tri mjeseca od 12/2012 do 02/2013, te su njegove osobne fotografije umnažali, davali drugima na korištenje i koristili u predmetima. Također navodi kako se rad policije i policijskih službenika temelji isključivo na Ustavu, Zakonu i podzakonskim propisima, a njegov zahtjev kao korisnika prava na pristup informacijama je jasan slijedom čega je trebao dobiti odgovor na pitanje temeljem kojeg pravnog temelja i u koju je svrhu nadziran. Ističe kako su njegova pitanja o tome koliko je napravljeno video snimaka i fotografija koje sadrže njegove osobne podatke, da li su njegovi osobni podaci obrađivani temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka u zbirci, kao i pitanja o podacima iz zbirke i podacima o radnom nalogu br. RPR-1/2013, konkretna i jednostavna. Također ističe kako rad policije mora biti otvoren načelima javnog djelovanja, a svako postupanje policije temeljiti se na Ustavu, Zakonu i podzakonskim propisima, slijedom čega osporava doneseno rješenje kao nezakonito, te predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom od 6. prosinca 2013. godine zatražio od Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarske sljedeće informacije: na čiji je nalog nadziran putem WEB kamera - ime i prezime ovlaštene osobe, temeljem kojeg pravnog temelje i u koju je svrhu nadziran, uvid ili presliku naloga za njegovo nadziranje, da li je nadziran i izvan vremena od 15. prosinca 2012. do 29. siječnja 2013. godine, koje su osobe vršile njegov video nadzor - ime i prezime i radno mjesto osobe, tko je sve dolazio u doticaj sa njegovim video snimkama i fotografijama – ime i prezime osoba i radno mjesto, da li je nadziran i praćen na još koji način, koliko je napravljeno vido snimaka I fotografija koje sadrže njegove osobne podatke i koliko je osoba dolazilo u doticaj sa istim, ime i prezime osoba i radno mjesto, da li su njegovi osobni podaci vođeni I obrađivani u zbirci, kojoj, te moli uvid ili presliku iste i evidenciju po danima, zbog čega nije obaviješten da ga se nadzire putem WEB kamera, da li ga još na koji način nadziru I koriste njegove osobne podatke, te kada je radni nalog br. RPR-1/2013 uveden u upisnik – moli uvid ili presliku. Nadalje je utvrđeno da je Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Istarska donijela rješenje kojim je odbila zahtjev žalitelja jer se traženja žalitelja ne mogu smatrati informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra ili u bilo kojem drugom obliku, neovisno o načinu na koji je prikazana (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis).
Informacije koje je žalitelj tražio su suprotno stajalištu prvostupanjskog tijela informacije u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, iako žalitelj u pojedinim dijelovima zahtjeva postavlja pitanja primjerice na čiji je nalog nadziran, koje su osobe vršile nadzor, koliko je napravljeno video snimaka i fotografija, kada je radni nalog uveden u upisnik, prvostupanjsko tijelo trebalo je razmotriti da li posjeduje dokumentaciju koja daje odgovor na postavljena pitanja i da li se ista može omogućiti žalitelju. Osim toga. žalitelj je pored postavljanja zahtjeva u obliku pitanja u zahtjevu tražio i konkretne dokumente primjerice uvid ili presliku naloga za njegovo nadziranje, uvid ili presliku zbirke osobnih podataka. Stoga je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o informaciji u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Nadalje, u žalbenom postupku je utvrđeno da iako se žalitelj poziva u zahtjevu na Zakon o pravu na pristup informacijama zahtjev žalitelja u svojoj biti predstavlja zahtjev za uvid u vlastite osobne podatke odnosno zahtjev za uvid u podatke iz zbirke osobnih podataka.
Člankom 19. stavkom 1. točkom 3. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst) propisana je obveza voditelja zbirke osobnih podataka da je dužan najkasnije u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva, svakom ispitaniku na njegov zahtjev, odnosno njegovih zakonskih zastupnika ili punomoćnika, omogućiti uvid u evidenciju zbirke osobnih podataka te uvid u osobne podatke sadržane u zbirci osobnih podataka koji se odnose na njega te njihovo prepisivanje. Iz navedenog proizlazi da je uvid u vlastite osobne podatke i podatke iz zbirke osobnih podatak reguliran Zakonom o zaštiti osobnih podataka, a ne Zakonom o pravu na pristup informacijama.
Žaliteljev zahtjev ne može smatrati zahtjevom za pristup informacijama i unatoč činjenici da se žalitelj u zahtjevu poziva na Zakon o pravu na pristup informacijama, nema mjesta primjeni odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama. Stoga je žaliteljev zahtjev trebalo odbaciti kao nedopušten.
Sukladno članku 117. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno je kao izreci ovog rješenja.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.