KLASA: UP/II-008-07/20-01/1131
URBROJ: 401-01/10-21-2
Zagreb, 20. siječnja 2021. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Sveučilišta u Splitu, Katoličkog bogoslovnog fakulteta, KLASA: 032-01/20-04/0001, URBROJ: 2181-203-01-01-20-0080 od 7. rujna 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Sveučilišta u Splitu, Katoličko bogoslovnog fakulteta, KLASA: 032-01/20-04/0001, URBROJ: 2181-203-01-01-20-0080 od 7. rujna 2020. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je tražio dokumentaciju vezano za postupke koji su pokrenuti pred Etičkim povjerenstvom, temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje tražene informacije, i temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj ističe da su u pobijanom rješenju pogrešno primijenjeni zakonski i ostali pozitivni propisi, da se u navedenom postupku nije postupilo prema zakonskim odredbama, odnosno da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Opisuje tijek postupka koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja. Smatra da čelnik tijela nije osoba ovlaštena za rješavanje pojedinačnih zahtjeva za pristup informacijama. Dalje navodi da je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) jer pobijano rješenje ne sadrži propisane dijelove. Ističe da je pogrešno pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer je isto suprotno sadržaju mišljenja Etičkog povjerenstva od 21. siječnja 2020. godine kojeg citira u žalbi. Smatra da se postupci nisu vodili sukladno odredbama Pravilnika o ustrojstvu i radu povjerenstava. Navodi da je drugostupanjskom tijelu poznata činjenica da je podnio više zahtjeva za pristup informacijama, a zbog toga što prvostupanjsko tijelo nije objavljivalo informacije koje je trebalo proaktivno objavljivati. Navodi da prvostupanjsko tijelo nije vodilo računa o odredbi članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 24. veljače 2020. godine, od tijela javne vlasti, KBF-a, zatražio da mu se žurno omogući razgledati i napraviti preslik sljedeće dokumentacije koja se odnosi na postupke koje su dana 26. studenog 2019. godine pokrenuli protiv njega ......... i ......... pred Etičkim povjerenstvom KBF-a: „1. pozive za sjednice Etičkoga povjerenstva s točkama dnevnog reda; 2. zapisnike sa sjednica Etičkoga povjerenstva; 3. dopise ili e-poruke kojima je predsjednik Etičkoga povjerenstva zatražio: a) očitovanja KBF-a Ministarstvu znanosti i obrazovanja i Ministarstvu uprave koja se odnose na njegove dopise tim tijelima koji su priloženi uz gore navedene prijave; b) njegovu cjelovitu e-poruku Fakultetskom vijeću od 20. lipnja 2019.; c) njegov cjeloviti dopis Fakultetskom vijeću od 8. svibnja 2017.; d) dopise ili e-poruke odnosno odgovore ......... ili nekoga drugoga iz Tajništva na njegova traženja navedena pod a), b) i c)“.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis predmeta na nadležno odlučivanje.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Sukladno članku 23. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se ista nalazi.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom da prvostupanjsko tijelo smatra da ne posjeduje tražene informacije, odnosno da žalitelj podnosi učestale zahtjeve za pristup informacijama, čime dolazi do opterećivanja rada tijela javne vlasti.
Navedeni stav prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Osnovano žalitelj navodi da osporeno rješenje ne sadrži nikakvo obrazloženje, već se svodi na reproduciranje odredbi članka 23. stavka 4. i članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama čime je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) koja obvezuje prvostupanjsko da u obrazloženju rješenje navede razloge koji su bili odlučni za rješavanje upravne stvari.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, ističe se sljedeće.
Iz spisa predmeta, točnije elektroničke poruke od 3. prosinca 2019. godine. u bitnom proizlazi da je predsjednik Etičkog povjerenstva obavijestio službenika za informiranje prvostupanjskog tijela da je elektroničkom porukom od 2. prosinca tužena osoba, kao stranka u postupku, potraživala dokumente koje Etičko povjerenstvo nema, a koji su joj bitni za očitovanje. Nadalje, u istoj elektroničkoj poruci se navodi da je se radi o očitovanjima koje je Katolički bogoslovni fakultet poslao Ministarstvu uprave i Ministarstvu znanosti i obrazovanja.
Iz elektroničke poruke službenice za informiranje predsjedniku Etičkog povjerenstva od 3. prosinca 2019. godine proizlazi da se dekan kao čelnik Fakulteta očitovao na dopise, te da ista očitovanja nisu dostupna ni na uvid ni na preslik osobi koja iste traži, budući da isti nije bio stranka u postupku, pa se za iste može obratiti Ministarstvu uprave i Ministarstvu znanosti i obrazovanja.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje ukazuje na proturječnost navedenih elektroničkih poruka, jer se u jednoj navodi da je žalitelj stranka u postupku, dok se u drugom navodi da žalitelj nije stranka u postupku, iz kojeg razloga nema pravo dobiti uvid, odnosno preslike zatražene dokumentacije.
Dakle, navedena očitovanja su dovela u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog tijela da ne posjeduje tražene informacije, pri čemu Povjerenik za informiranje posebno ističe da pri razmatranju posjeduje li prvostupanjsko tijelo tražene informacije nije dovoljno ograničiti se samo na Etičko povjerenstvo, već treba utvrditi posjeduje li druge ustrojstvene jedinice dokumente koji sadrže informacije koje žalitelj traži.
Iz svega navedenog proizlazi da prvostupanjsko tijelo nije potpuno utvrdilo odlučne činjenice za primjenu odredbe članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, pa je sukladno članku 117. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku trebalo poništiti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjsko tijelu na ponovno rješavanje.
S obzirom na navedeno, Povjerenik za informiranje nije mogao sam riješiti ovu upravnu stvar u smislu članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku.
U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo će voditi računa o primjedbama Povjerenika za informiranje, te će, ako utvrdi da ne posjeduje tražene informacije, o istom u obrazloženju rješenja dati jasne i valjane razloge koji su u konkretnom slučaju izostali.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje ističe da odredbu o zloupotrebi prava na pristup informacijama treba tumačiti restriktivno, posebno imajući u vidu da se radi o institutu kojim se ograničava Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje ponovno ističe da se pravo na pristup informacijama ne može ograničavati rješenjem koje ne sadrži nikakvo obrazloženje, već se svodi na reproduciranje zakonske odredbe iz članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Naime, zloupotreba prava na pristup informacijama sadrži subjektivni i objektivni element, a iz obrazloženja osporenog rješenja nije razvidno koji su elementi ispunjeni u konkretnom slučaju, a posebno nije vidljivo u čemu bi se sastojalo opterećivanje rada prvostupanjskog tijela, zbog čega se za sada ne može prihvatiti pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Povjerenik za informiranje također ukazuje na odredbu članka 1. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama prema kojoj se odredbe Zakona ne primjenjuju na stranke u sudskim, upravnim i drugim na zakonu utemeljenim postupcima, kojima je dostupnosti informacija iz tih postupaka utvrđena propisom.
Dakle, ako je žalitelj stranka u postupku pred Etičkim povjerenstvom, tada treba utvrditi je li žalitelju odredbe propisa koje se odnose ne postupak pred Etičkim povjerenstvom daju pravo uvida u dokumente koji su predmet postupka, pod uvjetom da se u ponovljenom postupku utvrdi postojanje traženih dokumenata.
Ako bi žalitelj kao stranka imao pravo uvid u dokumente, tada se na njegov zahtjev ne bi primjenjivale odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.
U slučaju da žalitelju dostupnosti traženih informacija nije dostupna po posebnim propisima, zahtjev žalitelja treba riješiti sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, pri čemu treba imati u vidu da je žalitelj u žalbi izričito pristao da se svi osobni podaci i tvrdnje koje se odnose na njega javno objave.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan