KLASA: UP/II-008-07/20-01/312

URBROJ: 401-01/06-20-4

Zagreb, 4. lipnja 2020. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Ur.br. 805-IX-1151/R-2020 od 3. travnja 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke Ur.br. 805-IX-1151/R-2020 od 3. travnja 2020. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem djelomično je u točki 1. izreke odbijen zahtjev ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), u dijelu u kojem je tražio Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina koji je dana 5. prosinca 2018. godine zaključen između trgovačkih društava SBERBANK d.d., Zagreb i EOS MATRIX d.o.o. te mišljenje Hrvatske narodne banke vezano za navedeni ugovor, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da su tražene informacije predstavljaju bankovnu tajnu sukladno članku 156. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18. i 70/19.) te da za iste postoji obveza čuvanja povjerljivih podataka sukladno članku 206. Zakona o kreditnim institucijama, odnosno sukladno odredbama o tajnosti podataka iz članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/08 i 54/13.).

U točki 2. izreke navedenog rješenja usvojen je zahtjev žalitelja u pogledu traženja informacije o tome je li trgovačko društvo SBERBANK d.d. Zagreb dobilo pozitivno Mišljenje Hrvatske narodne banke vezano za u zahtjevu za pristup informacijama zatraženi ugovor.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je putem prvostupanjskog tijela u pogledu točke 1. njegove izreke pravodobno uložio žalbu, u kojoj navodi da je isto pravno neosnovano. Ističe da su navodi o tajnim podacima iz obrazloženja osporenog rješenja paušalni i ničim potkrijepljeni i pored činjenice da se u istom navode propisi koji reguliraju tajnost podataka. Također ističe da se njegov zahtjev odnosi na samo na dio predmetnih informacija koji se odnosi na njega osobno u cilju donošenja odluke o podnošenju tužbe odnosno o pokretanju parničnog postupka, a da nije niti tražio podatke o ustupljenoj tražbini koji se odnose na druge dužnike. Navodi da mu se uskratom traženih informacija krajnje sužavaju i ustavna prava na pristup sudu glede ostvarivanja njegovih prava, obzirom da se bez analize traženog ugovora može izložiti određenom riziku u parničnom postupku u vezi utvrđivanja činjeničnog stanja ili njegovom otežanom izvođenju u istome postupku. Traži da ga se u postupku po žalbi pozove kako bi aktivno sudjelovao u utvrđivanju i iznošenju činjenica meritornih za odlučivanje. Predlaže da se usvoji njegova žalba, poništi osporeni dio rješenja i predmet vrati na ponovni postupak odnosno da se u žalbenom postupku osporeno rješenje izmijeni na način da mu se odobri pristup informacijama.

Dana 27. travnja 2020. godine žalitelj je novim podneskom dostavio dopunu žalbe protiv osporenog rješenja u kojoj u bitnome obrazlaže posebne razloge i okolnosti njegovog slučaja kao ovršenika u predmetu Ovr-7710/15-109, a zbog čega još jednom predlaže prvostupanjskom tijelu da promijeni osporenu odluku te mu dostavi tražene informacije o kupoprodaji i prijenosu tražbina.

Žalitelj je također, a po pozivu prvostupanjskog tijela za izjašnjavanjem o činjenicama i okolnostima iz akta od 4. svibnja 2020. godine, podneskom od 13. svibnja 2020. godine dostavio očitovanje, u kojem je u bitnome naveo kako ostaje kod iznesenih žalbenih navoda i svog zahtjeva za pristup informacijama, istaknuvši kako smatra da ima pravo na pristup traženim informacijama, a što je razvidno iz dosad navedenog, kao i da se uskraćivanje tih informacija, koje se tiču samo njega osObno a ne javnosti nikako ne može opravdati zaštitom javnog interesa i načelom razmjernosti. U nastavku žalitelj samom sebi postavlja pitanje o kojem također traži razjašnjenje, jer mu je odgovor na isto također bitno za eventualni sudski postupak, Ponovo navodi kako traži da ga se u žalbenom postupku pozove kako bi u istome aktivno sudjelovao.

Žalba je neosnovana.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 20. ožujka 2020. godine, od Hrvatske narodne banke, kao tijela javne vlasti, zatražio sljedeće informacije: Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina koji je dana 5. prosinca 2018. godine zaključen između trgovačkog društva SBERBANK d.d. Zagreb s jedne strane i trgovačkog društva EOS MATRIX d.o.o. Zagreb s druge strane, a koji je ovjeren kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-11637/2018; mišljenje Hrvatske narodne banke, ukoliko takvo postoji u skladu s odredbom članka 13. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija („Narodne novine“, broj 127/14. i 24/18.), a vezano za navedeni ugovor.

Također je utvrđeno da je postupajući po navedenom zahtjevu Hrvatska narodna banka primjenom odredbe članka 23. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, provodeći test razmjernosti i javnog interesa u dijelu udovoljila zahtjevu žalitelja na način da mu je, vezano za činjenicu postojanja pozitivnog mišljenja Hrvatske narodne banke danog trgovačkom društvu SBERBANK d.d. vezanog za sklapanje gore navedenog ugovora, dostavila akt Urudžbeni broj: 14/650/20-1 od 6. travnja 2020. godine kojim mu je omogućen pristup navedenoj informaciji u obliku odgovora na pitanje odnosno navodeći da je u navedenom slučaju izdano pozitivno mišljenje.

Nadalje je utvrđeno da je odlučujući o zahtjevu žalitelja Hrvatska narodna banka donijela osporeno rješenje kojim je u točki 1. odbila njegov zahtjev u pogledu traženja Ugovora o kupoprodaji i prijenosu tražbina koji je dana 5. prosinca 2018. godine zaključen između trgovačkih društava SBERBANK d.d., Zagreb i EOS MATRIX d.o.o. te mišljenja Hrvatske narodne banke vezano za navedeni ugovor, temeljem članaka 156. i 206. Zakona o kreditnim institucijama te članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/08 i 54/13.). U obrazloženju rješenja je navedeno kako je provodeći test razmjernosti i javnog interesa Hrvatska narodna banka utvrdila prevladavajuće razloge za ograničenje pristupa informacijama te da u pogledu traženih informacija nije utvrđeno postojanje javnog interesa nego samo osobni interes žalitelja, a da kao razlog za otkrivanje zaštićenih informacija Zakon o pravu na pristup informacijama predviđa isključivo prevladavajući javni interes.

U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je kompletan spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja, a čiji su sastavni dio i informacije koje su predmet ovog postupka.

Prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da se pristup traženim informacijama može ograničiti sukladno članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u vezi s člankom 206. Zakona o kreditnim institucijama te članku 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci.

Uvidom u predmetni Ugovor o kupoprodaji potraživanja koji je predmet zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, a koji je drugostupanjskom tijelu dostavljen u žalbenom postupku, utvrđeno je da se radi o ugovoru zaključenom između trgovačkih društava u privatnom vlasništvu SBERBANK d.d, EOS MATRIX d.o.o. i EOS NEKRETNINE d.o.o., u kojem su navedeni podaci o prodavatelju, stjecatelju te kupcu, a čijim bi otkrivanjem mogla nastati gospodarska šteta navedenim društvima te da u pogledu navedene informacije postoji zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

U žalbenom je postupku izvršen uvid i u Mišljenje Hrvatske narodne banke koje je o ispunjavanju uvjeta iz Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija dostavljeno trgovačkom društvu Sberbank d.d., a koje je prethodilo sklapanju gore navedenog ugovora i koje je također predmet ovog postupka, te je utvrđeno da isto sadrži različite financijske odnosno poslovne podatke o navedenom trgovačkom društvu/banci u privatnom vlasništvu, a koji predstavljaju bankovnu tajnu te da bi otkrivanjem tih informacija mogla nastati gospodarska šteta navedenoj poslovnoj banci odnosno da i u pogledu navedene informacije postoji zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

S obzirom da žalitelj zahtjev za pristup informacijama temelji i na Odluci o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija, u žalbenom postupku je bilo potrebno utvrditi je li žalitelju dostupnost traženih informacija utvrđena posebnim propisom, u kojem slučaju se ne bi primjenjivale odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.

Sukladno članku 1. stavku 3. Zakona o pravu na pristup informacijama odredbe Zakona ne primjenjuju se na stranke u sudskim, upravnim i drugim na zakonu utemeljenim postupcima, kojima je dostupnost informacija iz tih postupaka utvrđena propisom.

Prema članku 1. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija istom se uređuju plasmani koji su predmet kupoprodaje, uvjeti za kupoprodaju i povrat plasmana, te dokumentacija koju kreditna institucija dostavlja Hrvatskoj narodnoj banci.

Člankom 13. stavkom 1. navedene Odluke propisano je da prodavatelj može sklopiti ugovor o kupoprodaji plasmana nakon što je primio mišljenje Hrvatske narodne banke iz članka 8. stavka 2. Odluke, kojom je ocijenjeno da su ispunjeni svi potrebni uvjeti propisani navedenom odlukom. Takav ugovor prodavatelj može sklopiti u daljnjem roku od četiri mjeseca od primitka mišljenja Hrvatske narodne banke.

Iz stavka 5. navedenog članka proizlazi da je prodavatelj dužan obavijestiti Hrvatsku narodnu banku o sklapanju ugovora o kupoprodaji plasmana te joj u roku od sedam dana dostaviti presliku tog ugovora.

Uzimajući u obzir navedene odredbe, može se zaključiti da žalitelju nije utvrđena dostupnost traženih informacija sukladno navedenoj Odluci, iz kojeg razloga je zahtjev žalitelja bilo potrebno razmotriti sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Naime, temeljeno načelo Zakona o pravu na pristup informacijama je u tome da su informacije jednako dostupne svakoj domaćoj ili pravnoj i fizičkoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima iz navedenog Zakona.

Osim toga, ukazuje se i na odredbu članka 8. stavka 1. Zakona, prema kojoj pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima.

Dakle, razmatrajući zahtjev za pristup informacijama u konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo ispituje bi li, i u kojem opsegu, bilo koja domaća ili strana fizička i pravna osoba imala pravo na pristup informacijama u konkretnom slučaju, upravo zbog gore citiranog načela jednakosti. Navedeno načelo jednakosti je povezano s načelom raspolaganja informacijom iz članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojoj korisnik koji raspolaže informacijom sukladno odredbama Zakona ima pravo tu informaciju javno iznositi, što znači da je svrha Zakona omogućiti pristup informacijama od javnog značaja.

Također se ističe da je daljnja posljedica načela jednakosti u tome da svi korisnici imaju pravo dobiti informaciju pod jednakim uvjetima, iz kojeg razloga je i odredbom članka 18. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da podnositelj zahtjeva nije obvezan navesti razloge zbog kojih traži pristup informaciji.

Iz navedenog razloga, neodlučni su žalbeni navodi u kojima su žalitelj iznosi razloge zbog kojih traži informacije koje su predmet ovog postupka, zbog činjenice da razlozi traženja informacije ne mogu predstavljati odlučnu činjenicu pri donošenju odluke o zahtjevu za pristup informacijama.

Osim navedenog, vezano za žalbene navode ističe se da, iako iz članka 156. stavka 3. točke 22. Zakona o kreditnim institucijama proizlazi da se obveza čuvanja bankovne tajne ne odnosi na slučajeve u kojem se pojedini podaci priopćavaju dužniku, založnom dužniku, jamcu ili drugom sudioniku kreditnog odnosa (iz spisa predmeta moglo bi se zaključiti da je žalitelj sudionik kreditnog odnosa), i to samo podaci o tom kreditnom odnosu, Povjerenik za informiranje u smislu članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama nije nadležan za odlučivanje o tome je li određena banka svom klijentu dužna dati određene podatke. Isto se odnosi i na odredbu članka 82. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) prema kojoj za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, jer Povjerenik za informiranje u žalbenom postupku ne može ispitivati je li eventualni ustupitelj određene tražbine o istom bio dužan obavijestiti dužnika i kakve su pravne posljedice eventualnog propuštanja.

Razmatrajući provedeni test razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela u žalbenom postupku, a temeljem ovlaštenja iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama ističe se sljedeće.

Članak 156. stavak 1. Zakona o kreditnim institucijama propisuje da su bankovna tajna svi podaci, činjenice i okolnosti koje je kreditna institucija saznala na osnovi pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom. Kreditna institucija dužna je čuvati bankovnu tajnu. Stavkom 2. ovog članka je propisano da se u smislu ovoga Zakona klijentom kreditne institucije smatra svaka osoba koja je zatražila ili primila bankovnu i/ili financijsku uslugu od kreditne institucije.

Odredbom članka 157. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama je propisano da članovi tijela kreditne institucije, dioničari kreditne institucije, radnici kreditne institucije i druge osobe koje zbog prirode poslova koje obavljaju s kreditnom institucijom ili za kreditnu instituciju imaju pristup povjerljivim podacima, moraju čuvati bankovnu tajnu te je ne smiju priopćiti trećim osobama, iskoristiti je protiv interesa kreditne institucije i njezinih klijenata ili omogućiti trećim osobama da je iskoriste. Stavkom 2. istog članka je propisano da obveza čuvanja bankovne tajne postoji za osobe iz stavka 1. ovoga članka i nakon prestanka njihova rada u kreditnoj instituciji, odnosno nakon prestanka svojstva dioničara ili članstva u tijelima kreditne institucije, kao i nakon prestanka ugovornog odnosa o obavljanju poslova za kreditnu instituciju. Stavkom 3. navedenog članka je propisano da se obveza kreditne institucije da čuva bankovnu tajnu ne odnosi na sljedeće slučajeve: ako se klijent pisano izričito suglasi da se određeni povjerljivi podaci mogu priopćiti; ako to omogućuje ostvarenje interesa kreditne institucije za prodaju potraživanja klijenta; ako se povjerljivi podaci priopćavaju HNB-u, Financijskom inspektoratu Republike Hrvatske ili drugom nadzornom ili nadležnom tijelu za potrebe supervizije ili nadzora, a u okvirima njihove nadležnosti; ako se povjerljivi podaci razmjenjuju unutar grupe kreditnih institucija radi upravljanja rizicima; ako se povjerljivi podaci priopćavaju pravnoj osobi koja je osnovana radi prikupljanja i pružanja podataka o bonitetu pravnih i fizičkih osoba, i to u skladu s posebnim zakonom; ako se povjerljivi podaci o klijentima koji nisu ispunili svoju dospjelu obvezu u roku priopćavaju pravnoj osobi koja prikuplja i razmjenjuje ove podatke između kreditnih i/ili financijskih institucija; ako je priopćavanje povjerljivih podataka nužno za prikupljanje i utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku i postupku koji mu prethodi, pod uvjetom da to pisano zatraži ili naloži nadležni sud; ako je priopćavanje povjerljivih podataka potrebno za provedbu ovrhe ili stečaja nad imovinom klijenta, ostavinskog ili drugog imovinskopravnog postupka, a to pisano zatraži ili naloži nadležni sud ili javni bilježnik u obavljanju poslova koji su im povjereni na temelju zakona; ako interesi ili obveze kreditne institucije ili klijenta zahtijevaju priopćavanje povjerljivih podataka u svrhu razjašnjenja međusobnog pravnog odnosa između kreditne institucije i klijenta u sudskom postupku, arbitražnom postupku ili postupku mirenja; ako se povjerljivi podaci priopćavaju Uredu za sprječavanje pranja novca, a na temelju zakona kojim se regulira sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma; ako se povjerljivi podaci priopćavaju Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminala, a na temelju zakona kojim se regulira suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala; ako su povjerljivi podaci potrebni poreznim tijelima (Poreznoj i Carinskoj upravi) u postupku koji ona provode u okviru svojih zakonskih ovlasti, a priopćavaju se na njihov pisani zahtjev; ako se povjerljivi podaci priopćavaju za potrebe Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, a na temelju zakona kojim se regulira osiguranje depozita; ako je iz stanja računa vidljiva nesposobnost za plaćanje, a izdavanje potvrde traži se radi dokazivanja postojanja stečajnog razloga; ako je riječ o odavanju podataka društvima za osiguranje u postupku osiguranja potraživanja kreditne institucije; ako je riječ o odavanju podataka pri sklapanju pravnih poslova koji imaju učinak osiguranja potraživanja kreditne institucije kao što su kreditni izvedeni instrumenti, bankarsko jamstvo i drugi slični poslovi; ako je riječ o odavanju podataka, uz pisanu suglasnost uprave kreditne institucije, imatelju kvalificiranog udjela te kreditne institucije, osobi koja namjerava steći kvalificirani udio u toj kreditnoj instituciji, osobi kojoj se pripaja ili s kojom se spaja kreditna institucija, pravnoj osobi koja namjerava preuzeti kreditnu instituciju kao i revizorima, pravnim i drugim stručnim osobama ovlaštenima od imatelja kvalificiranog udjela ili potencijalnog imatelja; ako je riječ o odavanju podataka koji su nužni za provedbu aktivnosti kreditne institucije, a koje su predmet eksternalizacije, ako se podaci otkrivaju pružateljima eksternalizacije; ako kreditna institucija koja pruža usluge pohrane i administriranja financijskih instrumenata za račun klijenata, uključujući poslove skrbništva, dostavi kreditnoj instituciji koja je izdavatelj nematerijaliziranih vrijednosnih papira na njezin zahtjev podatke o imatelju tih vrijednosnih papira; ako se povjerljivi podaci na temelju pisanog zahtjeva priopćavaju centrima za socijalnu skrb u okviru njihovih zakonskih ovlasti, a za potrebe poduzimanja mjera radi zaštite prava djece (osoba mlađih od 18 godina) i osoba pod skrbništvom; ako to pisanim putem zatraži Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ili ako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pisanim putem naloži Ministarstvu unutarnjih poslova prikupljanje podataka u predistražnom postupku; ako se povjerljivi podaci priopćavaju sudužniku, založnom dužniku, jamcu ili drugom sudioniku kreditnog odnosa, i to samo podaci o tom kreditnom odnosu; ako se povjerljivi podaci priopćavaju na pisani zahtjev osobi koja je pogrešno uplatila novčana sredstva na račun klijenta kreditne institucije, i to samo podaci koji su potrebni u svrhu pokretanja sudskog postupka radi povrata pogrešno uplaćenih novčanih sredstava; ako se povjerljivi podaci priopćavaju sanacijskim tijelima i Ministarstvu financija u vezi s provedbom Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava i; ako je to propisano drugim zakonima. U stavku 4. istog članka je propisano da se odavanjem povjerljivih podataka ne smatra: odavanje podataka u agregiranom obliku iz kojih nije moguće utvrditi osobne ili poslovne podatke o klijentu i odavanje javnih podataka iz jedinstvenog registra računa. U stavku 5. ovog članka je propisano da je kreditna institucija dužna osigurati da potrošač pri zaključenju svakog pojedinog ugovora o pružanju bankovnih i/ili financijskih usluga pisanu suglasnost iz stavka 3. točke 1. ovoga članka daje u zasebnom dokumentu. Stavkom 6. istog članka je propisano da je kada se razmjena povjerljivih podataka obavlja na temelju pisane suglasnosti klijenta iz stavka 3. točke 1. ovoga članka ili u skladu sa stavkom 3. točkom 6. ovoga članka, kreditna institucija dužna ispuniti sljedeće uvjete: osigurati da su podaci koji se dostavljaju točni, potpuni i ažurni; klijentu omogućiti uvid u njegove podatke koje ona dostavlja; osigurati da se na taj način ne razmjenjuju podaci u opsegu većem nego što je potrebno za svrhu u koju se podaci razmjenjuju i čuvati tako primljene podatke ne duže nego što je potrebno za svrhu u koju se podaci dostavljaju. U stavku 7. istog članka je propisano da Hrvatska narodna banka može donijeti podzakonski propis kojim pobliže uređuje uvjete iz stavka 6. ovoga članka.

Odredbom članka 206. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama propisano je da su radnici Hrvatske narodne banke, revizori i druge stručne osobe koje rade ili su radile po ovlaštenju Hrvatske narodne banke dužni sve informacije koje su saznali tijekom rada za Hrvatsku narodnu banku čuvati kao povjerljive. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da osobe iz stavka 1. ovoga članka ne smiju povjerljive informacije učiniti dostupnima nijednoj drugoj osobi ili državnom tijelu, osim u obliku skupnih podataka iz kojih nije moguće prepoznati pojedinačnu kreditnu instituciju.

Člankom 207. Zakona o kreditnim institucijama je propisano da se Hrvatska narodna banka može povjerljivim informacijama koje je saznala tijekom obavljanja supervizije ili drugih poslova iz svoje nadležnosti koristiti samo u sljedećim slučajevima: pri provjeri ispunjavanja uvjeta za izdavanje odobrenja i suglasnosti o kojima odlučuje na temelju ovoga Zakona; pri obavljanju supervizije kreditne institucije, na pojedinačnoj i/ili konsolidiranoj osnovi, osobito u smislu likvidnosti, solventnosti, velikih izloženosti, administrativnih i računovodstvenih procedura, sustava unutarnjih kontrola te izricanja supervizorskih mjera i mjera rane intervencije; pri izvršavanju svojih ovlasti za sanaciju; u prekršajnim postupcima; u postupku pred upravnim sudom koji se vodi protiv rješenja Hrvatske narodne banke; u drugim sudskim postupcima zbog povrede propisa Europske unije kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija; ili pri ispunjavanju zahtjeva Europskog parlamenta zasnovanih na ovlasti za istraživanje iz članka 226. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Sukladno članku 53. stavku 1. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci propisano je da su članovi Savjeta Hrvatske narodne banke i zaposlenici Hrvatske narodne banke dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke za koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima Hrvatske narodne banke, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima Hrvatska narodna banka izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da iznimno, članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a mogu isprave i podatke iz stavka 1. ovoga članka učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a u slučajevima i prema postupku koje posebnim aktom utvrđuje guverner HNB-a, a naknadno potvrđuje Savjet HNB-a, pod uvjetom da dostavljanje tih isprava i podataka ima jedno od navedenih obilježja: da je osoba na koju se te informacije odnose dala za to izričito odobrenje; da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti; da služi za rad vanjskih revizora HNB-a; da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili; kad interes same HNB u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.

Daljnjim ispitivanjem provedenog testa razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela te imajući u vidu da je Hrvatska narodna banka središnja banka Republike Hrvatske koja je u ostvarivanju svoga cilja i u izvršavanju svojih zadataka samostalna i neovisna, Povjerenik za informiranje je razmotrio da li bi omogućavanje pristupa informacijama u pogledu kojih je odbijen zahtjev žalitelja predstavljalo rizik i prijetnju narušavanja zakonom štićenih vrijednosti i namjere zakonodavca, odnosno dužnosti Hrvatske narodne banke da ove vrijednosti štiti, a imajući u vidu moguća zakonska ograničenja pristupa informacijama te ulogu koju Hrvatska narodna banka ima u hrvatskom bankovnom sustavu i općenito u hrvatskom društvu.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Iz navedene definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa – interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni – u javnom je interesu zaštiti vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije.

Naime, iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za informacije koje su predmet postupka, predmetne informacije ne odnose se na pitanja javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganje javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet), a što bi predstavljalo argumente u korist omogućavanja pristupa informacijama.

S druge strane, ukoliko bi se omogućio pristup traženim informacijama, na navedeni način bi se doveo u pitanje institut bankovne tajne iz članka 156. Zakona o kreditnim institucijama, odnosno odredbe o povjerljivosti iz članka 206. navedenog Zakona te članka 53. stavka 1. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, jer bi se javno iznosili podaci koji predstavljaju bankovnu tajnu, odnosno povjerljive činjenice i podatke o poslovanju trgovačkih društava u privatnom vlasništvu, samo zbog činjenice da je taj podatak dostavljen Hrvatskoj narodnoj banci u okviru vođenja postupka iz njezine nadležnosti.

Uzimajući u obzir sve navedeno, pravilno je prvostupanjsko tijelo zaključilo da u konkretnom slučaju preteže potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2., u vezi s člankom 206. Zakona o kreditnim institucijama i člankom 53. stavkom 1. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci. Naime, u žalbenom je postupku zaključeno da je pravilno prvostupanjsko tijelo zaključilo da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava u odnosu na javni interes, jer je u konkretnom slučaju razvidno postojanje isključivo privatnog interesa žalitelja, a što ne predstavlja argument za omogućavanje pristupa informacijama.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.) propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Zoran Pičuljan