KLASA: UP/II-008-07/15-01/43

URBROJ: 401-01/11-15-02

Zagreb, 14. svibnja 2015.

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.) povodom žalbe ……… iz Zagreba, ………, izjavljene protiv rješenja Ministarstva pravosuđa KLASA: UP/I-008-02/15-03/1, URBROJ: 514-01-15-01 od 8. siječnja 2015. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ……….  izjavljena protiv rješenja Ministarstva pravosuđa KLASA: UP/I-008-02/15-03/1, URBROJ: 514-01-15-01 od 8. siječnja 2015. godine kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbačen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 17. prosinca 2014. godine u dijelu kojim je tražio informaciju da li je Glavni državni odvjetnik RH Mladen Bajić tijekom 2012. godine, sukladno članku 3. stavku 2. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a u svezi članka 11. stavka 2. istog Zakona dostavio ministru nadležnom za poslove pravosuđa pisani pristanak ………, ………, ………, ……… i ……… kojim su isti pristali da ih se uputi na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u predmetu br. K-US-287/12 i ukoliko je, kada ih je točno dostavio, na temelju članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer tijelo javne vlasti ne posjeduje zatraženu informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da Ministarstvo pravosuđa nije cijenilo da se od strane Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske tom ministarstvu za osobe koje su upućene (upravo do jedne godine) na rad u USKOK-u trebaju dostaviti zapravo dva pristanka jer je člankom 11. stavkom 2. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta propisano: “U postupku upućivanja na rad u Ured na odgovarajući način primjenjuju se odredbe članka 3. stavka 5. do 7. ovoga Zakona.“ Nadalje navodi da je sukladno tome Ministarstvo pravosuđa za pristanak ………, ………, ………, ……… i ………trebalo pribaviti njihov pisani pristanak za upućivanje za rad i izjavu kojom oni pristaju na sigurnosne provjere, a oboje je ministru nadležnom za poslove pravosuđa trebao dostaviti Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Osim toga smatra da navod Ministarstva pravosuđa u pobijanom rješenju: „Shodno navedenom te s obzirom da Ministarstvo pravosuđa ne posjeduje traženi dokument niti ima saznanja gdje se informacija nalazi, riješeno je kao u izreci“, zapravo znači da Ministarstvo pravosuđa ne posjeduje niti pisane pristanke za rad niti izjave tih osoba kojom pristaju na sigurnosne provjere iz čega proizlazi da se godinama od strane Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ministarstvu pravosuđa ne dostavlja ono što je Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta obvezujuće propisano, kao i da Ministarstvo pravosuđa sukladno tom zakonu iste podatke ne traži od Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Nadalje, navodi da bi mu sukladno svemu navedenom Ministarstvo pravosuđa trebalo dostaviti i podatak koji se po zakonu odmah veže na pisane pristanke za upućivanje na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a to je podatak da li postoje i izjave kojima te osobe pristaju i na sigurnosne provjere. Predlaže da se žalba uvaži i naloži Ministarstvu pravosuđa dostava traženih informacija.

Žalba je neosnovana.

Uvidom u spis predmeta razvidno je da je žalitelj zahtjevom od 17. prosinca 2014. godine zatražio od Ministarstva pravosuđa dostavu slijedećih informacija: informaciju da li je Glavni državni odvjetnik RH Mladen Bajić tijekom 2012. godine, sukladno članku 3. stavku 2. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a u svezi članka 11. stavka 2. istog Zakona dostavio ministru nadležnom za poslove pravosuđa pisani pristanak pristanak ………, ………, ………, ……… i ……… kojim su isti pristali da ih se uputi na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u predmetu br. K-US-287/12 te ukoliko je, kada ih je točno dostavio te u kojem su točno razdoblju temeljem članka 11. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta pristanak ………, ………, ………, ……… i ………bili upućeni na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u predmetu br. K-US-287/12.  Nadalje je razvidno da je Ministarstvo pravosuđa dopisom KLASA: 008-02/14-01/100, URBROJ: 514-01/15-02 od 8. siječnja 2015. godine ustupilo zahtjev za pristup informacijama Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i to u dijelu koji se odnosi na informaciju u kojem su točno razdoblju temeljem članka 11. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta pristanak ………, ………, ………, ……… i ……… bili upućeni na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u predmetu br. K-US-287/12. U preostalom dijelu Ministarstvo pravosuđa je rješenjem KLASA: UP/I-008-02/15-03/1, URBROJ: 514-01-15-01 od 8. siječnja 2015. godine odbacilo žaliteljev zahtjev temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer ne posjeduje zatražene informacije i nema saznanja gdje se iste nalaze.

Odredbom članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da  će tijelo javne vlasti rješenjem će odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju, te nema saznanja gdje se informacija nalazi

Iz spisa predmeta proizlazi da Ministarstvo pravosuđa, ne posjeduje tražene informacije jer se za upućivanje državnih odvjetnika i zamjenika koji se privremeno upućuju na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ne traži mišljenje ministra pravosuđa pa se ministru ne dostavlja njihov pristanak na privremeno upućivanje na rad, dok  podatke o tome jesu li državni odvjetnici i zamjenici državnih odvjetnika dali svoj pristanak za upućivanje na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, za rad u kojim su predmetima raspoređeni ili na koje vrijeme te koliko je takav raspored trajao ima Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“, broj 76/09, 116/10, 145/10, 57/11, 136/12 i 148/13) uređuje se između ostalog imenovanje ravnatelja Ureda i zamjenika ravnatelja, raspoređivanje na rad državnih odvjetnika i njihovih zamjenika, uvjeti za primanje službenika i namještenika.

Člankom 11. citiranog Zakona propisano je da Glavni državni odvjetnik može iznimno, ako za to postoje osobito važni razlozi, na prijedlog Ravnatelja na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta uputiti državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika za rad u određenom predmetu ili na određeno vrijeme i to najdulje na godinu dana, a na postupak upućivanja na odgovarajući način primjenjuju se odredbe članka 3. stavka 5. do 7. istog Zakona.

Člankom 3. stavkom 5. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta propisano je da kandidat za ravnatelja daje pisani pristanak za imenovanje na dužnost Ravnatelja kao i izjavu kojom pristaje na sigurnosne provjere.

Stavkom 6. citiranog članka Zakona propisano je da će Glavni državni odvjetnik uz zahtjev za davanje mišljenja dostaviti ministru nadležnom za poslove pravosuđa pisani pristanak kandidata za imenovanje na dužnost Ravnatelja.

Stavkom 7. citiranog članka Zakona propisano je da se sigurnosne mjere i provjere imovnog stanja Ravnatelja, na osnovi zahtjeva Glavnog državnog odvjetnika, mogu obaviti i prije imenovanja i tijekom razdoblja na koje je imenovan sukladno posebnim propisima.

Iz dopisa Uprave za organizaciju pravosuđa upućenog Kabinetu ministra razvidno je da Ministarstvo pravosuđa traženim podacima ne raspolaže jer se o državnim odvjetnicima i zamjenicima koji se privremeno upućuju na rad u Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ne traži mišljenje ministra pravosuđa te se ne primjenjuje stavak 6. članka 3. citiranog Zakona, odnosno ministru se ne dostavlja pristanak državnih odvjetnika i zamjenika na privremeno upućivanje na rad.

Stoga je u žalbenom postupku utvrđeno da Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže informacijama koje je žalitelj zatražio zahtjevom za pristup informacijama. Nadalje, utvrđeno je da su neosnovani navodi žalitelja da je tijelo javne vlasti žalitelju dužno dostaviti i izjave kojima navedene osobe pristaju na sigurnosne provjere. Naime, iz spisa predmeta razvidno je da je žalitelj svojim zahtjevom od 17. prosinca 2014. godine zatražio dokumente iz kojih proizlaze informacije da li je i kada Glavni državni odvjetnik tijekom 2012. godine dostavio ministru nadležnom za poslove pravosuđa pisane pristanke gore navedenih osoba za upućivanje na rad u Ured za sprječavanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a nije zatražio izjave o pristanku na sigurnosne provjere.

Na temelju provedenog žalbenog postupka Povjerenica za informiranje je utvrdila da je prvostupanjski postupak pravilno proveden, a o zahtjevu stranke je prvostupanjsko tijelo odlučilo sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, te je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.    

                                                           POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.