URBROJ: 401-01/05-20-2

Zagreb, 8. listopada 2020.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva LNG Hrvatska d.o.o., ur.broj: 2-20-IP/069-2020 od 9. rujna 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje trgovačkog društva LNG Hrvatska d.o.o., ur.broj: 2-20-IP/069-2020 od 9. rujna 2020. godine.

2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Odbija se zahtjev ......... za naknadom troška poštarine u iznosu od 14,80 kn kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem trgovačkog društva LNG Hrvatska d.o.o. (dalje u tekstu: LNG Hrvatska) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražena informacija o ugovornom partneru koji obavlja poslove računovodstva, ugovor/sporazum ili sličnu ispravu koja je zaključena sa ugovornim partnerom koji obavlja poslove računovodstva, podatke o ukupnim isplatama ugovornom partneru koji obavlja poslove računovodstva tijekom 2018. i 2019. godine, račune koje je ugovorni partner dostavio tijelu javne vlasti za isporučene usluge poslova računovodstva. Zahtjev je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer se tražena informacija ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Protiv pobijanog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u zbog bitne povrede upravnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi kako je tijelo javne vlasti u rješenju od 3. ožujka 2020. godine navelo da poslove računovodstva obavlja ugovorni partner, pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama. Smatra kako se u ovom slučaju radi o raspolaganju javnim sredstvima i primjeni odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama jer već samim udjelom Republike Hrvatske u kapitalu tijela javne vlasti raspolaže se javnim sredstvima. Navodi kako je počinjena bitna povreda upravnog postupka jer žalitelj nije sudjelovao u ispitnom postupku.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 10. ožujka 2020. godine zatražio od LNG-a Hrvatska podatke o ugovornom partneru koji obavlja poslove računovodstva, ugovor/sporazum ili sličnu ispravu koja je zaključena sa ugovornim partnerom koji obavlja poslove računovodstva, podatke o ukupnim isplatama ugovornom partneru koji obavlja poslove računovodstva tijekom 2018. i 2019. godine, račune koje je ugovorni partner dostavio tijelu javne vlasti za isporučene usluge poslova računovodstva.

Tijelo javne vlasti je povodom žaliteljevog zahtjeva donijelo rješenje, ur.broj: 2-20-IP/069-2020 od 9. rujna 2020. godine, kojim je odbilo žaliteljev zahtjev, a Povjerenik za informiranje je povodom uložene žalbe rješenjem KLASA: UP/II-008-07/20-01/309, URBROJ: 401-01/05-20-2 od 6. srpnja 2020. godine, poništio pobijano rješenje LNG-a Hrvatska i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku LNG Hrvatska donosi pobijano rješenje, ur.broj: 2-20-IP/069-2020 od 9. rujna 2020. godine, u čijem obrazloženju u bitnom navodi kako smatra da nije tijelo javne vlasti u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, te da nije dužno postupati temeljem odredbi navedenog Zakona, slijedom čega je i zahtjev odbijen jer se zatraženi podaci ne mogu smatrati informacijom u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona.

Prvenstveno se ponovno ističe kako je stav Povjerenika za informiranje da je LNG Hrvatska tijelo javne vlasti sukladno odredbi članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama te samim time i obveznik primjene Zakona o pravu na pristup informacijama.

Odredbom članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su tijela javne vlasti tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja, i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

Naime, većinski udio u vlasništvu LNG Hrvatska ima trgovačko društvo Hrvatska elektroprivreda d.d. – HEP (84,18%), koja je u isključivom državnom vlasništvu, a trgovačka društva osnovana posredstvom pravne osobe koja je nesporno tijelo javne vlasti i sama predstavljaju tijelo javne vlasti. Drugim riječima, kada jedno tijelo javne vlasti osnuje trgovačko društvo koje je u njegovom većinskom vlasništvu (50% + 1 dionica), presumpcija je da se i ono smatra tijelom javne vlasti. Istog je pravnog stajališta i Upravni sud Republike Hrvatske, koji u presudi poslovnog broja Us-6433/2011-5 od 26. listopada 2011. godine, daje obrazloženje kako se trgovačka društva koja se nalaze u posrednom vlasništvu Republike Hrvatske odnosno tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, smatraju tijelima javne vlasti.

Iz navedenih udjela nesumnjivo proizlazi da Republika Hrvatska ima većinski udio u vlasništvu tužitelja te je tužitelj tijelo javne vlasti iz članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Svako drugačije tumačenje bilo bi suprotno smislu i svrsi Zakona o pravu na pristup informacijama, jer bi navedeno značilo da bi primjerice Hrvatska elektroprivreda d.d. (kao tijelo javne vlasti) mogla osnovati druga društva te na ista prenijeti svoju djelatnost (a koja po stavu tužitelja ne bi predstavljala tijela javne vlasti).

S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Uvidom u pobijano rješenje utvrđeno je kako je LNG Hrvatska upotrijebila navedenu zakonsku odredbu isključivo iz razloga jer se ne smatra tijelom javne vlasti.

Nakon što je u žalbenom postupku utvrđeno da LNG Hrvatska predstavlja tijelo javne vlasti sukladno odredbi članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, razvidno je kako je tijelo javne vlasti pogrešno utvrdilo činjenično stanje te je nepravilno primijenilo odredbe zakona.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari, te zbog činjenice da Povjereniku za informiranje nisu dostavljene informacije koje su predmet postupka, dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

Tijelo javne vlasti je u ponovnom postupku dužno utvrditi činjenično stanje na način da razmotri žaliteljev zahtjev za pristup informacijama, utvrdi posjeduje li zatražene informacije te utvrdi postoji li na zatraženim informacijama ograničenja od pristupa propisana člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, nakon čega je potom dužno prikazati utvrđeno činjenično stanje u spisu predmeta i potkrijepiti ga odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti zahtjev sukladno odredbi članka 23. navedenog Zakona.

Tijelo javne vlasti također treba imati na umu odredbu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama, te u određenim, zakonom propisanim slučajevima ograničavanja pristupa informaciji, prije donošenja odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa na način da u konkretnom slučaju pruži argumente zašto bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen te zašto ograničenje od pristupa u konkretnom slučaju preteže nad interesom javnosti da dobije informaciju, odnosno zašto bi uskraćivanjem pristupa bio povrijeđen javni interes za pristupom traženoj informaciji i koji su to razlozi zbog kojih interes javnosti za informacijom preteže nad potrebom ograničenja od pristupa.

U odnosu na zahtjev žalitelja za naknadom troška poštarine, isti je neosnovan iz niže navedenih razloga:

Sukladno članku 161. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan.

Prema članku 4. Zakona o općem upravnom postupku, stranka u upravnom postupku je fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava i obveza ima pravo sudjelovati u postupku.

Uzimajući u obzir navedeno, LNG Hrvatska nije stranka u ovom postupku, već prvostupanjsko tijelo pred kojim se vodi postupak, slijedom čega u konkretnom slučaju nije moguće niti primijeniti odredbu članka 4. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, jer LNG Hrvatska ne može biti nositelj prava na pristup informacijama u odnosu na samu sebe u smislu navedene odredbe.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki 3. izreke ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Zoran Pičuljan