KLASA: UP/II-008-07/18-01/113

URBROJ: 401-01/06-20-3

Zagreb, 3. veljače 2020.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.) povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Sui-266/17-2 od 18. siječnja 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Sui-266/17-2 od 18. siječnja 2018. godine.

2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Sui-266/17-2 od 18. siječnja 2018. godine, odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 28. prosinca 2017. godine, kojim je tražio ispis riješenih predmeta na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u kojima su pojedinačno sudjelovali suci Vrhovnog suda Đuro Sessa, Renata Šantek  i Damir Kontrec u razdoblju od 2012. do 2017. godine. Također je žalitelj u zahtjevu naveo da ukoliko tijelo javne vlasti nije u mogućnosti putem postojećeg sustava izlučiti tražene podatke onda moli da mu se kao elektronski zapis omogući pristup pregledu svih riješenih premeta u razdoblju od 2012. do 2017. godine koji sadrže naznaku o svim sucima koji su sudjelovali u donošenju odluka, a ukoliko tijelo javne vlasti nije u mogućnosti putem postojećeg sustava izlučiti tražene podatke onda moli da mu se kao elektronski  zapis omogući pristup pregledu svih riješenih predmeta u razdoblju  od 2012. do 2017.  godine  koji sadrže  naznaku o rješavateljima predmeta i/ili sucima izvjestiteljima koji su sudjelovali u donošenju odluka. Zahtjev žalitelja je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer je pravo na pristup informacijama u smislu odredbi članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama u parničnom postupku  ograničeno odredbama Zakona o parničnom postupku odnosno odredbama Sudskog poslovnika, te jer se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnome navodi  kako je tijelo javne vlasti suprotno odredbama članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njegov zahtjev jer se ne radi o gotovoj i izrađenoj informaciji, te  da mu je odbijanjem zahtjeva uskraćeno zakonsko ostvarenje prava na pristup informacijama. Nadalje navodi kako rješenje osporava u cijelosti zbog pogrešne primjene zakona. Također navodi kako je tijelo javne vlasti nepotpuno utvrdilo činjenično stanje jer se žalitelj u zahtjevu jasno pozvao na odluku suda Europske unije u slučaju Rainer Typke protiv Europske komisije, presuda Suda (prvo vijeće) od 11. siječnja 2017. godine (ECLI:EU:C:2017:5 - PREDMET C-491/15 P TYPKE/KOMlSIJA), koji je zaključio: „…U tim se okolnostima sve informacije koje se unaprijed programiranim alatima za pretraživanje mogu izdvojiti iz elektroničke baze podataka u okviru njezine uobičajene uporabe, čak i ako te informacije još nisu bile prikazane u tom obliku ili ih osoblje institucija nikad nije pretraživalo, moraju kvalificirati kao postojeći dokument. Iz toga proizlazi da radi ispunjavanja zahtjeva za pristup informacijama Tijela javne vlasti mogu biti dovedena do toga da primjenom postojećih alata za pretraživanje izrade dokument iz informacija sadržanih u bazi podataka. …Naime, podnositelji zahtjeva za pristup informacijama sadržanima u bazi podataka u načelu uživaju pristup istim informacijama kojima ima pristup osoblje Tijela javne vlasti.“ Žalitelj ističe kako je iz svega navedenog vidljivo da postoji pravni presedan s kojim je upoznao Vrhovni sud Republike Hrvatske i da time ne postoje razlozi za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama i uskratu zatražene informacije. Također ističe da  tijelo javne vlasti nije uopće razmotrilo sve što im se poslalo još u prvom zahtjevu i da rješenje šalju poštom čime usporavaju proces iako im se naznačilo da je preferirana komunikacija elektronska. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od  28. prosinca 2017. godine, zatražio od Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispis riješenih predmeta na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u kojima su pojedinačno sudjelovali suci Vrhovnog suda  Đuro Sessa, Renata Šantek  i Damir Kontrec u razdoblju od 2012. do 2017. godine. U zahtjevu je žalitelj naveo da ukoliko tijelo javne vlasti nije u mogućnosti putem postojećeg sustava izlučiti tražene podatke onda moli da mu se kao elektronski zapis omogući pristup pregledu svih riješenih premeta u razdoblju od 2012. do 2017. godine koji sadrže naznaku o svim sucima koji su sudjelovali u donošenju odluka, a ukoliko tijelo javne vlasti nije u mogućnosti putem postojećeg sustava izlučiti tražene podatke onda moli da mu se kao elektronski zapis omogući pristup pregledu svih riješenih predmeta u razdoblju od 2012. do 2017. godine koji sadrže naznaku o rješavateljima predmeta i/ili sucima izvjestiteljima koji su sudjelovali u donošenju odluka. Zahtjev žalitelja je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama. Nadalje je utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Broj: Sui-266/17-2 od 18. siječnja 2018. godine, odbio žaliteljev zahtjev temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer je pravo na pristup informacijama u smislu odredbi članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama u parničnom postupku  ograničeno  odredbama Zakona o parničnom postupku odnosno odredbama Sudskog poslovnika, te jer se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. Zakona.

Odredbom članka 23. stavka 5. točke 4. istog Zakona propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je „test razmjernosti i javnog interesa“ procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Iz navedene zakonske definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa i to interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni. Tako je u javnom interesu zaštititi vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha testa razmjernosti i javnog interesa ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije. Sadržaj testa razmjernosti i javnog interesa je usporediti odnosno odvagnuti ta dva interesa u njihovom međusobnom odnosu u svakom konkretnom slučaju.

U postupku prije donošenja rješenja nadležno tijelo mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pridržavajući se pri tome pravila koja vrijede za dokazni postupak. Međutim, prema ocjeni Povjerenika za informiranje u prvostupanjskom postupku nisu poštovana pravila postupka, te činjenično stanje nije u potpunosti, a niti pravilno utvrđeno jer činjenice koje se nalaze u spisima ovog predmeta nisu argumentirane odnosno potkrijepljene odgovarajućim dokazima. Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako Vrhovni sud Republike Hrvatske da bi utvrdio zatražene podatke morao bi postaviti poseban upit u bazi podataka Građanski upisnici i uložiti dodatni trud da stvori novu informaciju, što Vrhovni sud Republike Hrvatske kao tijelo javne vlasti, u smislu citirane odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama nije dužan učiniti, jer pravo na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i izrađenoj informaciji. Točno je da tijelo javne vlasti nema obvezu stvarati, izrađivati novu informaciju, ali kao što je navedeno u presudi Suda Europske unije C-491/15 postavlja se pitanje u kojoj mjeri izdvajanje informacija sadržanih u elektroničkoj bazi podataka omogućava izradu postojećeg dokumenta i ne dovodi do izrade novoga. Ukoliko krajnji korisnici pristupaju informacijama sadržanima u bazi podataka primjenom unaprijed programiranih alata za pretraživanje, te im ti alati omogućavaju lako izvršavanje standardiziranih radnji radi prikazivanja informacija koje su im uobičajeno potrebne, pa u načelu nije nužan njihov bitan doprinos, u tim se okolnostima sve informacije koje se unaprijed programiranim alatima za pretraživanje mogu izdvojiti iz elektroničke baze podataka u okviru njezine uobičajene uporabe, čak i ako te informacije još nisu bile prikazane u tom obliku ili ih osoblje institucija nikad nije pretraživalo, moraju kvalificirati kao postojeći dokument. Stoga ukoliko su zadovoljeni navedeni uvjeti, te zaposlenici Vrhovnog suda Republike Hrvatske mogu izdvojiti informacije iz baze podataka u okviru njezine uobičajene uporabe, bez obzira što informacije nisu ranije bile prikazane u tom obliku odnosno zaposlenici ih nisu pretraživali na taj način, radilo bi se o informaciji iz članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. U obrazloženju pobijanog rješenja Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da bi trebao uložiti dodatni trud da stvori novu informaciju, međutim ne navodi koji bi to dodatan trud bio odnosno od kojih se radnji isti sastoji. Primjerice, postavlja se pitanje da li ako se unesu u bazu podataka ključni pojmovi kao što su ime i prezime suca, sustav izbaci sve predmete zadanog suca odnosno da li ako se u sustav unesu ključni pojmovi kao što su ime i prezime suca te riješeni predmeti, sustav izbaci sve riješene predmete tog zadanog suca na određeni dan. Nadalje, nameće se pitanje vezano za rad sudaca i statističke izvještaje suda, da li je iz statističkih izvještaja Vrhovnog suda Republike Hrvatske moguće doći do podataka koje žalitelj traži. Iz spisa predmeta nije razvidno na koji način se vodi statistika o radu suda odnosno evidencija o radu sudaca, da li je u svakom trenutku moguće znati koliko pojedini sudac ima riješenih odnosno neriješenih predmeta, da li se to utvrđuje na mjesečnoj, polugodišnjoj ili godišnjoj razini.

Vezano za dio zahtjeva u kojem žalitelj traži da ukoliko tijelo javne vlasti nije u mogućnosti  putem postojećeg sustava izlučiti tražene podatke da mu se kao elektronski zapis omogući pristup pregledu svih riješenih predmeta u razdoblju od 2012. do 2017., koji sadrže naznaku o svim sucima koji su sudjelovali u donošenju odluka, odnosno o rješavateljima predmeta i/ili sucima izvjestiteljima koji su sudjelovali u donošenju odluka, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je zahtjev žalitelja pozivajući se na članak 15. Zakona o pravu na pristup informacijama i navodeći kako je pravo na pristup informacijama u parničnom postupku ograničeno odredbama Zakona o parničnom postupku, odnosno odredbama Sudskog poslovnika. Vrhovni sud Republike Hrvatske se tako u obrazloženju pobijanog rješenja poziva na odredbe članka 150. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14) i članka 43. stavka 2. i članka 44. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15 i 46/16), kojima je određeno tko ima pravo dobivanja obavijesti o stanju spisa i podacima iz spisa, te razmatranja i prepisivanja spisa odnosno da to pravo imaju stranke i druge osobe koje učine vjerojatnim postojanje opravdanog interesa, a da žalitelj u dijelu svog zahtjeva traži uvid u elektronski upisnik građanskih predmeta, koji sadrži podatke o stanju predmeta, strankama i sucima, koji podaci su sastavni dio sudskog spisa i o kojima žalitelj, koji nije osoba iz članka 43. i 44. Sudskog poslovnika, nije ovlašten dobiti informacije. Sama činjenica da žalitelj nije stranka u postupku ne znači da ne može tražiti određene informacije vezane za taj postupak. Kako iz žaliteljevoga zahtjev proizlazi da je naglasak na popisu riješenih predmeta i imenima i prezimenima sudaca kojih su ih rješavali, a ne na osobnim podacima stranaka i utvrđenom činjeničnom stanju u pojedinom spisu predmeta, očito je da žalitelj ne traži uvid u sami spis predmeta, odnosno razmatranje i prepisivanje istoga.

U žalbenom postupku je utvrđeno da Vrhovni sud Republike Hrvatske iako se pozvao na članak 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, nije konkretno naveo o kojem bi se ograničenju iz članka 15. radilo, niti je razvidno da je proveo test razmjernosti i javnog interesa, iako je žalitelju odbio pristup traženoj informaciji.

Sukladno svemu navedenom u žalbenom postupku je utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo nepotpuno i pogrešno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo odredbe zakona.

Člankom 117. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.) propisano je kad je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu upravne stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništeno  prvostupanjsko rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo u obvezi je utvrditi koje informacije temeljem postojećih alata za pretraživanje može izdvojiti iz elektroničke baze podataka, te drugih zapisa (primjerice statističkih izvještaja), a koje se odnose na traženje žalitelja. Dakle, tražene informacije ne moraju biti sve iz jedne baze podataka, već treba razmotriti da li se do traženih informacija može doći iz različitih izvora podataka. Primjerice ako baza podataka Građanski upisnici sadrži samo određeni dio žaliteljevog traženja, a preostali dio žaliteljevog traženja sadrže druge evidencije, određeni statistički izvještaji i slično, prvostupanjsko tijelo nije u obvezi obrađivati podatke u smislu računanja, izrađivanja tablica, već dostaviti dokumentaciju koja sadrži tražene informacije (ako nema zakonskih razloga za uskratu), neovisno o tome da li se radi o jednom ili više izvora podataka. Žalitelj je predložio više mogućnosti dostavljanja traženih informacija, stoga se napominje da ukoliko prvostupanjsko tijelo na temelju cjelokupne dokumentacije koju posjeduje i raspoloživih alata za pretraživanje, ne može u cijelosti udovoljiti traženju žalitelja, kako je isti naveo u zahtjevu, prvostupanjsko tijelo treba razmotriti dostavu onih informacija žalitelju koje tijelo posjeduje, a koje informacije se odnose na traženje žalitelja.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, činjenice prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti ih odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku riješiti ovu upravnu stvar. 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Zoran Pičuljan