KLASA: UP/II-008-07/20-01/38
URBROJ: 401-01/05-20-2
Zagreb, 16. siječnja 2020.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, broj: 805-IX-1122/R-2019 od 18. prosinca 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ........., izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke, broj: 805-IX-1122/R-2019 od 18. prosinca 2019. godine, kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražen zapisnik sa sjednice Savjeta HNB-a održane 3. studenog 2003. godine, temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Žalitelj je na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako HNB pogrešno smatra da su ispunjeni uvjeti iz članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama jer je HNB svojim dosadašnjim radom pokazao da ne postoje poteškoće u postupanju po njegovim zahtjevima te da nema govora o opterećenju rada zaposlenika HNB-a. Smatra da zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a održanih prije više od 15 godina moraju biti dostupni javnosti kako bi se omogućila kontrola rada Banke kao javnog tijela i institucije koja upravlja monetarnom politikom RH, jer u suprotnom HNB postupa kao institucija koja sakriva svoj rad od javnosti. Ističe kako nije istina da učestalo traži iste, odnosno istovrsne informacije, s obzirom da je svaki zapisnik sadržajno drugačiji. Smatra kako njegovi zahtjevi ni na koji način ne predstavljaju zlouporabu prava i smatra kako svojim zahtjevom traži informacije koje bi trebale biti javne, stoga predlaže da se njegova žalba uvaži.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj putem elektroničke pošte zahtjevom za pristup informacijama od 16. prosinca 2019. godine zatražio od HNB-a da mu proslijedi prijepis, kopiju ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta HNB-a održane 3. studenog 2003. godine.
Postupajući po žaliteljevom zahtjevu, tijelo javne vlasti, HNB, donijelo je osporeno rješenje odbivši zahtjev temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, smatrajući da se radi o zlouporabi prava na pristup informacijama od strane žalitelja.
U obrazloženju pobijanog rješenja HNB navodi kako je utvrdio da je žalitelj u razdoblju od 19. studenog 2018. do 16. prosinca 2019. godine podnio ukupno 57 zahtjeva kojima je zatražio zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a održane između 19. siječnja 2000. i 3. studeonog 2003. godine.
HNB također podsjeća na žaliteljev zahtjev za pristup informacijama od 7. srpnja 2014. godine kojim su zatraženi svi zapisnici sa svih sjednica Savjeta HNB-a održanih od početka 2000. do kraja 2010. godine. HNB dalje navodi kako je Povjerenik za informiranje, nakon uložene žalbe na odbijajuće rješenje HNB-a, donio rješenje KLASA: UP/II-008-07/16-01/637, URBROJ: 401-01/04-18-4 od 26. travnja 2018. godine, kojim je odbio žaliteljevu žalbu i time potvrdio rješenje HNB-a. Nadalje navodi kako je protiv rješenja Povjerenika za informiranje podnesena tužba koju je Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio presudom broj: UsII-39/18-7 od 29. kolovoza 2018. godine, a u kojoj se navodi da se svrha zakona ne može ostvariti učestalim podnošenjem zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili traženjem velikog broja informacija odnosno podataka jednim zahtjevom, te se sadržaj zahtjeva ne može podvesti pod pojam informacije u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama jer postupanje po takvom zahtjevu u zakonom propisanom roku izvjesno dovodi do opterećenja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, stoga Sud smatra pravilnom uputu danu u obrazloženju rješenja Povjerenika za informiranje prema kojoj žalitelj može zatražiti pojedinačne zapisnike.
HNB nastavlja kako je žalitelj od 19. studenog 2018. godine do 21. siječnja 2019. godine zatražio zapisnike sa deset sjednica Savjeta HNB-a, počevši od prve sjednice održane u 2000. godini. HNB navodi kako je proveo postupke odlučivanja o predmetnim zahtjevima te je žalitelju djelomično omogućio pristup zatraženoj informaciji, te da je žalitelj na svako od dostavljenih rješenja uložio žalbu jer nije u potpunosti udovoljeno njegovom zahtjevu, ne uvažavajući pritom da je udovoljeno velikom dijelu njegovih zahtjeva i ne uvažavajući da su zapisnici tajni te da je potrebno utvrditi javni interes za dostavom svake informacije koja je proglašena tajnom nekim od zakona.
S obzirom da nakon toga HNB žaliteljeve zahtjeve odbija zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, u obrazloženju pobijanog rješenja dalje navodi kako smatra da kontinuiranim traženjem zapisnika redom sa svake sljedeće sjednice Savjeta HNB-a žalitelj opterećuje rad HNB-a kao tijela javne vlasti i zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, te u praktičnom smislu postupa protivno pravomoćnoj odluci nadležnih tijela i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, s obzirom da je presudom navedenog Suda pravomoćno odlučeno i potvrđeno da zahtijevanje pristupa svim zapisnicima sa svih sjednica Savjeta HNB-a nije dopušteno.
HNB također smatra kako kontinuirano traženje zapisnika redom sa svake sljedeće sjednice Savjeta HNB-a ukazuje da žalitelj pokušava pronaći bilo kakve nepravilnosti u radu tijela javne vlasti, odnosno smatra kako žalitelj „peca“ informacije sa ciljem okrivljavanje zaposlenika ili članova Savjeta HNB-a za nesavjesno obavljanje poslova i raspolaganje financijskim sredstvima i imovinom.
Navodi kako je žalitelj u žalbama predmnijevao nepravilnosti u radu HNB-a, što spada u sferu žaliteljevih nagađanja i spekulacija, a koje tvrdnje nisu utemeljene u činjenicama i dokazane.
Naglašava kako je zakonodavac člankom 47. stavka 7. Zakona o HNB-u („Narodne novine“, broj 75/08 i 54/13) propisao tajnost zapisnika sa sjednice Savjeta HNB-a te ističe da kada bi se žalitelju dostavili svi zapisnici sa svih sjednica Savjeta HNB-a, tada bi to u praktičnom smislu značilo ukidanje odredbe članka 47. stavka 7. Zakona o HNB-u.
Ističe kako HNB nema ovlasti da svojim internim aktom ili podzakonskim propisom propiše da će se nakon proteka određenog vremenskog razdoblja svi zapisnici javno objaviti jer bi takav interni akt ili podzakonski propis bio izričito protivan članku 47. stavku 7. Zakona o HNB-u koji nije predvidio javnu objavu zapisnika nakon određenog roka niti je ovlastio HNB da sam propiše takav rok.
HNB napominje da je žalitelj u prethodim rješenjima upozoren da njegovo kontinuirano podnošenje zahtjeva ima elemente zlouporabe prava na pristup informacijama.
HNB zaključuje kako se, s obzirom na navedeno, žaliteljevo postupanje ocjenjuje kao zlouporaba prava na pristup informacijama te se njegov zahtjev odbija sukladno članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
U kontekstu zlouporabe prava na pristup informacijama osobito je potrebno istaknuti i ustavno načelo razmjernosti, koje u članku 16. Ustava Republike Hrvatske određuje kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ujedno je potrebno istaknuti i odredbu članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske kojim je određena jednakost svih pred zakonom, što se odražava u članku 8. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je propisano načelo jednakosti, te je u stavku 1. navedenog zakonskog članka navedeno kako pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, a korisnici su ravnopravni u njegovom ostvarivanju.
Osim Ustava Republike Hrvatske, Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), u članku 6. također propisuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa na način da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Također, prilikom vođenja postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti suprotno javnom interesu.
Prema ustavnom jamstvu prava na pristup informacijama, potrebno je naglasiti kako su ograničenja od pristupa u demokratskom društvu nužna, jer iako je ideal svakog demokratskog društva najveća moguća otvorenost i transparentnost, apsolutna otvorenost i transparentnost, bez zaštite drugih priznatih i legitimnih interesa, dovela bi u određenim slučajevima do povrede ustavom zajamčenih prava građana i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom. Transparentnost tijela javne vlasti vrijednost je suvremenih demokratskih društava. Ideja da vlast treba biti otvorena, vidljiva, pristupačna, informirati građane i organizirane interese o onome što radi i kako troši javna sredstva, danas je globalno prihvaćena. Koristi transparentne vlasti vide se u povećanoj odgovornosti, smanjivanju diskrecije i arbitrarnosti, smanjenoj korupciji, informiranom građanstvu i posljedično boljoj kvaliteti demokracije i vladavini prava.
Povjerenik za informiranje kao neovisno, zakonom uspostavljeno državno tijelo koje osigurava pravnu zaštitu prava na pristup informacijama, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. U tom smislu Povjerenik za informiranje potiče i promiče pravo na pristup informacijama kao demokratsko pravo građana da dođu do informacija u posjedu tijela javne vlasti. Pravo na pristup informacijama je ujedno apostrofirano kao preventivni alat za borbu protiv korupcije, ali i kao pravo koje jača odgovornost i otvorenost tijela javne vlasti, te koje omogućava nadzor građana nad javnom upravom i veću uključenost građana u postupke donošenja odluka i kreiranju javnih politika.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje prilikom provedbe nadzora, praćenja i promicanja prava na pristup informacija nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima Zakona o pravu na pristup informacijama.
Stoga i Povjerenik za informiranje, uz primarno ostvarivanje spomenute svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama i poticanje razvoja transparentne i otvorene javne vlasti, ima također i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava. Za procjenu postojanja zlouporabe prava relevantno je i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe. Dakle, tijela javne vlasti i korisnici prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija trebaju međusobno surađivati.
Imajući sve navedeno, potrebno je razmotriti je li u konkretnom slučaju došlo do zlouporabe prava i je li odluka HNB-a o zlouporabi prava na pristup informacijama utemeljena na zakonu.
U tom se smislu ističe kako je Povjerenik za informiranje rješenjem, KLASA: UP/II-008-07/19-01/236, URBROJ: 401-01/05-19-3 od 23. prosinca 2019. godine, odbio žaliteljeve žalbe izjavljene protiv 39 rješenja HNB-a kao neosnovane, odnosno potvrdio je HNB-ovo utvrđivanje postojanja zlouporabe prava na pristup informacija. U međuvremenu je žalitelj nastavio sa podnošenjem žalbi protiv rješenja HNB-a.
Nadalje, iz odredbi Zakona o HNB-u razvidno je da je HNB središnja banka Republike Hrvatske u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, da je cilj HNB-a održavanje stabilnosti cijena, da je pri ostvarivanju svojeg cilja i u izvršavanju svojih zadataka HNB samostalan i neovisan, a da su članovi njegovih tijela neovisni pri donošenju i provođenju svojih odluka koje se temelje na ovom Zakonu. Također je razvidno da su tijela HNB-a Savjet HNB-a i guverner HNB-a, da Savjet HNB-a čine guverner, zamjenik guvernera i viceguverneri HNB-a po svom položaju te najviše osam vanjskih članova, te da je Savjet HNB-a nadležan i odgovoran za ostvarivanje cilja i izvršavanje zadataka HNB-a, a o poslovima iz svojeg djelokruga odlučuje na sjednicama. Zadaci HNB-a propisani su u članku 4. Zakona o HNB-u, pa je tako HNB nadležan za utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike, držanje i upravljanje s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, izdavanje novčanica i kovanog novca, izdavanje i oduzimanje odobrenja i suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru platnih transakcija te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača, obavljanje poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru platnih transakcija, vođenje računa kreditnih institucija i obavljanje platnog prometa po tim računima, davanje kredita kreditnim institucijama i primanje u depozit sredstava kreditnih institucija, uređivanje i unapređivanje sustava platnog prometa, obavljanje zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku, donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti, i obavljanje ostalih, zakonom utvrđenih poslova.
Iz navedenih odredbi je vidljivo da HNB obavlja niz poslova koji su vitalni za obavljane poslova središnje banke Republike Hrvatske i održavanje stabilnosti cijena, stoga opterećivanje u radu može dovesti do realnih i štetnih posljedica za korisnike.
U žalbenom postupku je izvršen uvid u relevantne odredbe Zakona o HNB-u, slijedom čega je utvrđeno da je člankom 47. stavkom 7. navedenog Zakona propisano da materijali na temelju kojih Savjet HNB-a donosi odluke, prijedlozi dnevnog reda sjednica HNB-a kao i zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke i mogu se učiniti dostupnim trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. ovoga Zakona.
Odredbom članka 53. stavka 1. istog Zakona propisano je da su članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke za koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima HNB-a, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima HNB izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da dužnost čuvanja tajne iz stavka 1. ovoga članka traje i nakon prestanka članstva u Savjetu HNB-a, odnosno nakon prestanka radnog odnosa u HNB-u. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da iznimno, članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a mogu isprave i podatke iz stavka 1. ovoga članka učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a, osim ako bi to bilo u suprotnosti s člankom 85. stavkom 2. ovoga Zakona, u slučajevima i prema postupku koje posebnim aktom utvrđuje guverner HNB-a, a naknadno potvrđuje Savjet HNB-a, pod uvjetom da dostavljanje tih isprava i podataka ima jedno od navedenih obilježja: 1) da je osoba na koju se te informacije odnose dala za to izričito odobrenje, 2) da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti, 3) da služi za rad vanjskih revizora HNB-a, 4) da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili 5) kad interes samog HNB-a u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.
U smislu navedenih zakonskih članaka koji izrijekom propisuju tajnost zatraženih zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a, u žalbenom postupku je utvrđena iznimna upornost žalitelja koji je zahtjevima tražio pojedinačne zapisnike počevši od 2000. godine.
Također je utvrđeno da je HNB upozoravao žalitelja da njegovi zahtjevi imaju elemente zlouporabe prava na pristup informacijama, s obzirom da svako odlučivanje o zahtjevu uključuje i provođenje testa razmjernosti i javnog interesa u kojem je sudjelovalo više zaposlenika HNB-a iz različitih organizacijskih jedinica, i to: Ureda guvernera, Ureda pravnih poslova, Direkcije za odnose sa javnošću odnosno službenice za informiranje, te se kontinuiranim podnošenjem zahtjeva opterećuje rad tih jedinica.
U ranijem žalbenom postupku je uvidom u dostavljeni urudžbeni zapisnik HNB-a za 2018. i 2019. godinu, utvrđeno da je žalitelj podnio preko 50 zahtjeva za pristup informacijama kojima je na tjednoj bazi tražio zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a.
Iz navedenog je razvidno da žalitelja ne interesira konkretan zapisnik, imajući možda u vidu osjetljivost teme koja je medijski popraćena, ulogu pojedinih sudionika u raspravi i mogućnost njihovog sukoba interesa i slično, te da podnošenjem uzastopnih zahtjeva tražeći pojedinačne zapisnike iz tjedna u tjedan, žalitelj postupa suprotno preporuci Povjerenika za informiranje iz obrazloženja rješenja KLASA: UP/II-008-07/16-01/637, URBROJ: 401-01/04-18-4 od 26. travnja 2018. godine.
U navedenoj odluci Povjerenika za informiranje se upućuje žalitelja da „ovo rješenje ne sprječava žalitelja da novim zahtjevom za pristup informacijama zatraži od HNB-a određene zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a za koje bi se mogla razmatrati njihova dostupnost odnosno da li u konkretnom slučaju preteže javni interes“, što Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi, broj: UsII-39/18-7 od 29. kolovoza 2018. godine, smatra pravilnom uputom.
Drugim riječima, žalitelj ne traži određene zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a, već ponovno traži sve zapisnike od 2000. godine, samo sa pojedinačnim zahtjevima za pristup informacijama.
Žalitelj time zloupotrebljava svoje pravo na pristup informacijama jer uporno negira ostvarivanje ustavnog načela samostalnosti i neovisnosti rada HNB-a određenu upravo kroz zaštitu djelotvornosti postupka odlučivanja Savjeta HNB-a, utemeljenu odredbom članka 53. Ustava Republike Hrvatske. Ustavno načelo samostalnosti i neovisnosti rada HNB-a utvrđeno je u jednom dijelu i kroz odredbu članka 47. stavka 7. Zakona o HNB-u, kojim je popisano da zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke.
Osim toga, žalitelj eksplicitno u određenim žalbama predmnijeva nepravilnosti u radu HNB-a, ukazujući na navodne afere, bez pružanja stvarnih činjenica i dokaza, što također ukazuje na elemente zlouporabe prava na pristup informacijama.
Stoga ako se uzme u obzir da zatraženi zapisnici sadrže informacije za koje je Zakonom o HNB-u propisano da predstavljaju tajne podatke, te ako se uzme u obzir opterećenje koje tijela javne vlasti imaju redovitim provođenjem testa razmjernosti i javnog interesa iz tjedna u tjedan, te da je žalitelj podnio preko 50 zahtjeva za pristup informacijama u 2018. i 2019. godini, dolazio se od zaključka kako je HNB ispravno okvalificirao žaliteljeve zahtjeve zlouporabom prava na pristup informacijama.
Osim toga, žalitelj u svojim žalbama ne daje argumentaciju vezanu uz konkretni slučaj izlaganja i rasprave sudionika sjednice Savjeta HNB-a i odluka koje su na sjednici donesene zašto bi trebali biti javno dostupni, odnosno zašto bi po njemu u točno određenom slučaju trebao prevladati javni interes omogućavanja pristupa u odnosu na potrebu zaštite prava na ograničenja, već neselektivno traži sve zapisnike koje je HNB izradio nakon sjednica Savjeta.
Uz to se napominje kako se transparentnost u radu HNB-a ostvaruje kroz redovito objavljivanje informacija o radu Savjeta HNB-a, kao i redovito objavljivanje priopćenja sa sjednica Savjeta HNB-a nakon svake održane sjednice, kao i odluka koje su na sjednicama Savjeta HNB-a donesene. Transparentnost rada HNB-a osigurana je i kroz objavu ostalih dokumenta koji nastaju u radu HNB-a, kao i publikacija koje HNB redovito izdaje.
Nadalje, utvrđeno je kako prvostupanjsko tijelo postupalo sukladno načelu suradnje, s obzirom da prvotne zahtjeve žalitelja nije odbijalo zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, već je za prvih deset zatraženih zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a proveden postupak, a žalitelju je djelomično omogućen pristup zapisnicima.
U ovom žalbenom predmetu je utvrđeno da žaliteljev zahtjev za pristup informacijama, u kontekstu prethodno podnesenih zahtjeva, dovodi do zlouporabe prava na pristup informacijama. Žaliteljevo korištenje instituta prava na pristup informacijama kolidira s javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji, ali ujedno predstavlja i obezvrjeđivane njegova cilja i svrhe. Svako daljnje omogućavanje žalitelju da zlorabi odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela te je u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.
Povjerenik za informiranje je u ovom slučaju dužan zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti, ali i sam pravni poredak, te je utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.
Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan