KLASA: UP/II-008-07/18-01/785

URBROJ: 401-01/06-19-6

Zagreb, 13. rujna 2019.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ……… iz Zagreba, ………, izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke Ur. br. 810-VII-1008/R-2018-DHR od 1. listopada 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ……… izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke Ur. br. 810-VII-1008/R-2018-DHR od 1. listopada 2018. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražio preslike svih 39 rješenja koje je izdala Hrvatska narodna banka (dalje u tekstu: HNB) radi ispravljanja nepravilnosti ili poboljšanja stanja u 22 kreditne institucije kako je navedeno u njezinom Godišnjem izvješću za 2017. godinu, temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 1. i 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u vezi sa člankom 15. stavkom 1., stavkom 2. točkom 7. te stavkom 3. istog Zakona, pozivajući se na postupak nadležnih tijela u prethodnom i kaznenom postupku, na potrebu zaštite tajnosti podataka prema više propisa te zaštitu učinkovitog provođenja postupka provođenja supervizije.

Protiv osporenog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnome navodi da rješenje pobija radi bitne povrede upravnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje navodi kako ga tijekom postupka tijelo javne vlasti nije upoznalo sa odlučnim činjenicama i pravnim pitanjima, niti mu je omogućilo izjašnjavanje prilikom provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, pa time počinjena bitna povreda upravnog postupka iz članka 30. te članka 51. i 52. Zakona o općem upravnom postupku, kao i da su nejasni razlozi zbog kojih bi on u zahtjevu trebao navesti koji bi bio javni interes za dostavom zatraženih rješenja, a koji bi prevladavao nad interesom kreditnih institucija da ih se zaštiti od negativne percepcije i štete. Također, navodi kako bi prema članku 10. stavku 1. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, odluke koje donosi HNB trebale biti javno dostupne, pri čemu ističe da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA), na svojim mrežnim stranicama objavljuje odluke koje donosi u postupku nadzora, kao i pravorijeke upravnih sudova povodom tužbi radi stranaka u postupku, i provodi tzv. anonimizaciju svih odluka, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Navodi da HNB neobjavljivanjem odluka koje donosi kao pravna osoba sa javnim ovlastima, čini bitnu povredu članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.) te da je s time u vezi pogrešno primijenjen članak 15. stavak 2. i 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je člankom 15. stavkom 5. navedenog zakona određeno da preostali dijelovi informacije budu dostupni. Pojašnjava da je tijelo javne vlasti pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje navođenjem da ne postoji javni interes za pristup informacijama, javni interes za dostupnosti traženih informacijama, s obzirom da isti postoji kada je riječ o zakonom dodijeljenoj ovlasti tijelu javne vlasti da nadzire te nalaže mjere radi pravilnog provođenja zakonskih normi, a osobito kad štiti i Ustavom Republike Hrvatske zajamčena prava kao što poduzetnička i tržišna sloboda te jednak pravni položaj na tržištu, pa bi dostupnost tražene informacije unaprijedila i tržišno natjecanje između samih kreditnih institucija nad, kojima se provodi nadzor poslovanja te poštivanje regulatornih propisa. Napominje da su dijelovi obrazloženja osporenog rješenja u kojemu se tijelo javne vlasti osvrće na postupanje podnositelja zahtjeva u cijelosti nerazumljivi te predstavljaju zabranjeno postupanje opisano u članku 1. stavku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne Novine”, broj 85/08. i 112/12.) - diskriminacija na temelju društvenog položaja. Žalitelj Povjereniku za informiranje predlaže da usvoji njegovu žalbu, poništi osporeno rješenje te predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Žalba je neosnovana.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da žalitelj dana 19. rujna 2018. godine HNB-u, kao tijelu javne vlasti, podnio zahtjev za pristup informacijama sljedećeg sadržaja: „s obzirom da je HNB na svojim mrežnim stranicama objavila Godišnje izvješće za 2017. godinu, na stranici 61. kojeg se navodi u Tablici 1, Obavljanje supervizorske aktivnosti, da je izdano 39 rješenja radi ispravljanja nepravilnosti i poboljšanja stanja u 22 kreditne institucije, pa moli presliku i/ili skenirano svih 39 rješenja koje je izdala HNB radi ispravljanja nepravilnosti ili poboljšanja stanja u 22 kreditne institucije koje se navode u Godišnjem izvješću za 2017. godinu na stranici 61.”

Također je utvrđeno da je HNB postupajući po zahtjevu donijela osporeno rješenje Ur. br. 810-VII-1008/R-2018-DHR od 1. listopada 2018. godine, kojim je odbila zahtjev temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 1. i 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u vezi sa člankom 15. stavkom 1., stavkom 2. točkom 7. te stavkom 3. navedenog Zakona.

U obrazloženju citiranog rješenja navedeno je kako je u postupku po predmetnom zahtjevu utvrđeno da se radi o traženju koje se odnosi na rješenja kojima su kreditnim institucijama naložene mjere radi ispravljanja nepravilnosti ili poboljšanja stanja u njihovom poslovanju. Također je navedeno kako su kreditne institucije subjekti supervizije koju provodi HNB sukladno članku 175. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine" broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18. i 70/19., dalje u tekstu: ZOKl) te da je rješenje koje se donosi u tom postupku upravni akt koji se donosi sukladno Zakonu o općem upravnom postupku. Prvostupanjsko se tijelo u osporenom rješenju poziva na stav Povjerenika za informiranje iz rješenja KLASA: UP/lI-008-07/18-01/178, URBROJ: 401-01/06-18-3 od 29. ožujka 2018. godine, prema kojem su javnopravna tijela pri vođenju postupka u kojem se odlučuje o pravu na pristup informacijama dužna voditi računa da ostvarivanje prava na pristup informacijama ne bude na štetu prava trećih osoba. Istaknuto je da bi u slučaju da se u zahtjevu zatražena rješenja učine javno dostupnima, kreditne institucije kao stranke u postupku na koje se ista odnose bila zakinuta za bilo kakvim očitovanjem vezano za ista rješenja odnosno o ispunjenju naloženih mjera iz rješenja, ili o okolnostima koje su dovele do nalaganja mjera. Također je istaknuto da bi dostupnošću traženih rješenja javnost zapravo bila uskraćena za cjelovitu informaciju vezanu za postupak supervizije, čime bi se mogla stvoriti negativna percepcija javnosti, narušiti ugled kreditne institucije, a time prouzročiti i moguće štetne posljedice na poslovanje kreditne institucije kao što su stvaranje nepovjerenja u njeno buduće poslovanje, pa čak i povlačenje depozita. Navedeno je da bi objava traženih rješenja stoga mogla dovesti do ozbiljnog narušavanja stabilnosti i sigurnog poslovanja kreditne institucije i štetnih posljedica za kreditne institucije. Nadalje je pojašnjeno da je nesporna obveza svake kreditne institucije ispuniti supervizorsku mjeru koju naloži HNB, ali da u postupku ispunjavanja mjera, kreditna institucija ima i svoja prava, kao što je traženje produženja roka za ispunjenje mjere, traženje zamjene jedne mjere drugom, a nakon ispunjenja mjere kreditna institucija ima pravo tražiti i da se utvrdi da su naložene mjere ispunjene. Također, pojašnjeno je da je, u slučaju kada pojedina kreditna institucija ne ispuni naloženu mjeru, ista u obvezi snositi zakonsku posljedicu pokretanja prekršajnog postupka pred nadležnim sudom, u kojem ima pravo pred sudom iznijeti svoju obranu i sve činjenice koje joj idu u korist. Navedeno je da je, ukoliko u prekršajnom postupku kreditna institucija bude proglašena krivom i kažnjena, ista dužna platiti izrečenu novčanu kaznu, a HNB je dužan pravomoćnu presudu javno objaviti, pri čemu je plaćanjem kazne kreditna institucija ispunila svoje obveze, a o čemu se javnost informira putem javne objave obavijesti o prekršaju i kazni. Nadalje, navedeno je da se postupak supervizije obavlja kontinuirano što u praksi znači kontinuiranu provjeru poslovanja i nalaganje mjera radi usklađivanja s propisima i radi poboljšanja u poslovanju kreditnih institucija te da je osnovni cilj supervizije održavanje povjerenja u hrvatski bankovni sustav te promicanje i očuvanje stabilnosti i sigurnosti bankovnog sustava, a što je propisano člankom 176. ZOKI-a. U osporenom je rješenju istaknuto kako je u pogledu zatraženih informacija propisana obveza čuvanja tajnosti  temeljem više različitih zakonskih odredbi, pri čemu se navodi odredba članka 206. ZOKI-kojim je propisana obveza čuvanja kao tajne svih informacija u vezi sa supervizijom bilo koje kreditne institucije te članka 53. Zakona o HNB-u koji propisuje dužnost čuvanja kao tajne svih isprava i podataka za koje HNB sazna u obavljanju dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima subjekata koji se nadziru. Pri navedenom je istaknuto da se pojedine informacije u traženim rješenjima odnose na druge pravne i fizičke osobe, a koje je HNB dužan čuvati kao tajnu sukladno obvezi čuvanja bankovne tajne iz članka 156. ZOKI- a, i obvezi o zaštiti osobnih podataka iz Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (OJ L 119, 4.5.2016) i Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine” broj 42/18.). Osim toga je istaknuto da su neka od traženih rješenja dostavljena Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske radi provođenja kaznenih postupaka te je i iz tog aspekta HNB dužan čuvati dostavljena rješenja tajnima sukladno članku 15. stavak 1. Zakona o pravu na pristup informacija. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno kako je HNB u postupanju po zahtjevu podnositelja proveo test razmjernosti i javnog interesa u provođenju kojeg je utvrđeno da je rad HNB-a otvoren javnosti i da se javnost redovito informira o svim bitnim pitanjima koja su od interesa javnosti pa tako i u dijelu supervizije kreditnih institucija te da za tražene informacije prevladava potreba zaštite prava na ograničenje pristupa informaciji. Navedeno je da je javnost informirana da je u 2017. godini supervizorskim aktivnostima bilo obuhvaćeno svih 30 kreditnih institucija koje su poslovale tijekom 2017. godine te da je HNB prema 22 kreditne institucije izrekao mjere putem 39 rješenja iz čega proizlazi da su prema više od 70% subjekata supervizije izrečene mjere radi nepravilnosti ili poboljšanja u poslovanju. Nadalje je navedeno kakao je iz Godišnjeg izvješća za 2017. godinu vidljivo koliko bilo izravnih nadzora, koliko je izdano rješenja i opomena, koliko puta su imenovani povjerenici i posebna uprava, i niz drugih informacija koje su od interesa javnosti, a koje se odnose na rad HNB u dijelu supervizije kreditnih institucija te da je iz navedenog razvidno da je HNB informirao javnost o svom radu i o rezultatima svog rada. Također je istaknuto da se javnost redovito informira o pokazateljima poslovanja svake kreditne institucije pojedinačno i to svaka tri mjeseca i na godišnjoj razini, o svakoj pravomoćno izrečenoj presudi prekršajnih sudova i drugih nadležnih tijela na način da se objavljuje pravni i činjenični opis prekršaja i izrečena prekršajna kazna kreditnoj instituciji i odgovornoj osobi u kreditnoj instituciji. Navedeno je i da HNB odgovora na upite vezano za primjenu Zakona o kreditnim institucijama i podzakonskih propisa i te odgovore javno objavljuje kako bi javnost i subjekti supervizije bili upoznati sa tumačenjima i interpretacijom odredbi propisa koje se odnose na poslovanje i superviziju kreditnih institucija. Istaknuto je da HNB svojim radom i provođenjem supervizije nad kreditnim institucijama kontinuirano održava stabilnost bankovnog sustava u Hrvatskoj, da je nesporno da su informacije o radu HNB-a, kao i informacije o poslovanju kreditnih institucija informacije od interesa za javnost, ali se pri procjeni o javnoj dostupnosti traženih informacija vodilo računa o činjenici da bi otkrivanje traženih informacija moglo dovesti do mogućih štetnih posljedica za kreditne institucije nad kojima se provodi supervizija. U odnosu na podatke iz predmetnih rješenja koji se odnose na klijente kreditnih institucija i predstavljaju zakonom zaštićenu bankovnu tajnu i Općom uredbom o zaštiti podataka zaštićene osobne podatke, dodatno je istaknuto da kreditne institucije posluju tuđim novcem, novcem svojih deponenata i štediša, a povjerenje deponenata i štediša važno je za poslovanje svake kreditne institucije, kao i da je sasvim legitimno očekivanje klijenta kreditnih institucija da podaci o stanju njihovih depozita ili kreditnim zaduženjima ne mogu postati javni niti dostupni drugima. Također je istaknuto i da je u postupku utvrđeno da je dio traženih rješenja dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske radi provođenja kaznenih postupaka. U nastavku obrazloženja osporenog rješenja navodi se kako u predmetnom zahtjevu konkretnog podnositelja postoje elementi zloupotrebe prava na pristup informacijama, a što je vidljivo i iz dosadašnjih njegovih zahtjeva jer se svi odnose na dostavu istih ili istovrsnih informacija, koje se odnose na superviziju kreditnih institucija, a čiji se sadržaj navodi u nastavku. Zaključno je istaknuto da podnositelj navedenih zahtjeva nije zainteresiran za rad i rezultate rada HNB-a kao javnopravnog tijela već za rad kreditnih institucija pri čemu se stavlja u ulogu dodatne nadležne osobe za nadzor rada kreditnih institucija, a da u niti jednom zahtjevu nije naveo u čemu bi se sastojao javni interes za objavom traženih informacija.

Sukladno članku 115. stavku 1. Zakona o općem upravnom drugostupanjsko tijelo ispituje zakonitost i ocjenjuje svrhovitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe, ali pri tome nije vezano žalbenim razlozima.

U odnosu na navode žalitelja da su u prvostupanjskom postupku povrijeđene odredbe članka 30., 51. i 52. Zakona o općem upravnom postupku jer ga tijelo javne vlasti nije obavijestilo o provođenju testa razmjernosti i javnog interesa te da ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku, utvrđeno je da su isti neosnovani. Naime, sukladno članku 51. Zakona o općem upravnom postupku, ispitni postupak se provodi kad je to nužno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su bitne za razrješavanje pravog stanja stvari, i to u situaciji kad u postupku sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, a što ovdje nije slučaj.

Osim toga, sukladno članku 30. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke, ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke, ili kad je tako propisano zakonom. Po logici stvari, navedena odredba se odnosi na upravne postupke u kojima postoji obveza provođenja ispitnog postupka.

U konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo je neposredno rješavalo upravnu stvar sukladno članku 50. stavku 1. točki 1. Zakona o općem upravnom postupku, na temelju službenih podataka kojim raspolaže tijelo javne vlasti te je utvrdilo da je potrebno ograničiti pristup traženoj informaciji temeljem odredbe članka 15. stavka 1. i 2. točke 7. te stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u vezi sa člancima 156. i 206. Zakona o kreditnim institucijama, člankom 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/08. i 54/13.), odredbama Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) te je donijelo rješenje koje je predmet ovog žalbenog postupka.

U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje bez traženih informacija.

Povjerenik za informiranje je u drugostupanjskom postupku dopisom KLASA: UP/II-008-07/18-01/785, URBROJ: 401-01/10-18-2 od 29. studenoga 2018. godine zatražio dostavu u zahtjevu zatraženih informacija, temeljem odredbe članka 25. stavka 4. zakona o pravu na pristup informacijama.

HNB je aktom Urudžbeni broj: 810-VIII-1008/R-D-2018-DHR od 14. prosinca 2018. godine dostavio Povjereniku za informiranje odgovor u kojem je izvijestio da se radi o obimnoj dokumentaciji te je moguće izvršiti uvid u iste u tijelu javne vlasti.

U žalbenom postupku ovlaštene službene osobe Ureda povjerenika za informiranje izvršile su dana 13. rujna 2019. godine u prostorijama tijela javne vlasti uvid u svih 39 rješenja HNB-a, koja su se tražila u predmetnom zahtjevu za pristup informacijama.

Izvršenim uvidom je utvrđeno da je vezano za 2 rješenja u pogledu kojih se provode postupci pred nadležnim tijelima prvostupanjsko tijelo ispravno zaključilo da se radi o slučaju kada se primjenjuje apsolutno ograničenje pristupa informacijama, koje propisuje članak 15. stavak 1. Zakona o pravu na  pristup informacijama.

Naime, člankom 15. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijela javne vlasti ograničit pristup informacijama koje se tiču postupaka koje vode nadležna tijela u prethodnom i kaznenom postupku za vrijeme trajanja tih postupaka.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. toga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Svrha testa razmjernosti i javnog interesa ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije. Sadržaj testa razmjernosti i javnog interesa je usporediti odnosno odvagnuti ta dva interesa u njihovom međusobnom odnosu u svakom konkretnom slučaju.

Sukladno odredbi članka 15. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje: onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog, upravnog ili drugog pravno uređenog postupka, izvršenje sudske odluke ili kazne; onemogućilo rad tijela koja obavljaju upravni nadzor, inspekcijski nadzor, odnosno nadzor zakonitosti.

Uzimajući u obzir razloge za ograničenje pristupa informacijama koji su navedeni u citiranoj odredbi, a na koju se pozvalo prvostupanjsko tijelo u osporenom rješenju, u žalbenom je postupku zaključeno da u spisu predmeta nema dokaza koji bi podupirali navedeni argument za ograničenje pristupa informacijama, s obzirom da je u postupku utvrđeno da se radi o rješenjima protiv kojih nije pokrenut upravni spor te da se radi o dovršenim supervizijskim postupcima, a na koji postupak ne bi mogla utjecati dostupnost javnosti rješenja iz tih postupaka.

U pogledu drugih razloga za odbijanje predmetnog zahtjeva koji su navedeni u osporenom rješenju, u žalbenom je postupku razmotren provedeni test razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela te da li u konkretnom slučaju prevladava javni interes u odnosu na  u istom navedene zaštićene interese. Ispitujući pravilnost provedenog testa razmjernosti i javnog interesa u žalbenom postupku Povjerenik za informiranje je utvrdio da ne prevladava javni interes u odnosu na zaštitu interesa koji se štite.

Prema članku 15. stavku 2. točki 7. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji u ostalim slučajevima utvrđenim zakonom.

Člankom 30. Zakona o HNB-u propisano je da se podzakonskim propisima HNB-a određuju  podaci i izvješća koje su kreditne institucije dužne dostavljati HNB-u te rokovi za dostavu tih podataka. Kreditne institucije moraju pružiti HNB-u informacije i podatke o svom poslovanju i financijskom položaju navedene u podzakonskim propisima, a na zahtjev HNB-a i druge podatke potrebne za izvršavanje njezinih zadataka. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da  HNB može dostavljene informacije i podatke objaviti za sve kreditne institucije, pojedinačno, zbirno ili klasificirane prema vrstama kreditnih institucija ili prema prirodi poslova koje pojedine kreditne institucije obavljaju, osim onih podataka koji se smatraju bankarskom tajnom u skladu sa zakonom.

U članku 53. stavku 1. Zakona o HNB-u propisano je da su članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a dužni čuvati kao poslovnu tajnu isprave i podatke za koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima HNB-a, kreditnih institucija i drugih osoba kojima HNB izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire. Dužnost čuvanja poslovne tajne traje i nakon prestanka članstva u Savjetu HNB-a, odnosno nakon prestanka radnog odnosa u HNB-u. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da  iznimno, članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a mogu isprave i podatke iz stavka 1. ovoga članka učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a u slučajevima i prema postupku koje posebnim aktom utvrđuje guverner HNB-a, a naknadno potvrđuje Savjet HNB-a, pod uvjetom da dostavljanje tih isprava i podataka ima jedno od navedenih obilježja: da je osoba na koju se te informacije odnose dala za to izričito odobrenje; da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti; da služi za rad vanjskih revizora HNB-a; da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili; kad interes same HNB u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.

Članak 156. stavak 1. Zakona o kreditnim institucijama propisuje da su bankovna tajna svi podaci, činjenice i okolnosti koje je kreditna institucija saznala na osnovi pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom. Kreditna institucija dužna je čuvati bankovnu tajnu. Stavkom 2. ovog članka je propisano da se u smislu ovoga Zakona klijentom kreditne institucije smatra svaka osoba koja je zatražila ili primila bankovnu i/ili financijsku uslugu od kreditne institucije.

Odredbom članka 157. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama je propisano da članovi tijela kreditne institucije, dioničari kreditne institucije, radnici kreditne institucije i druge osobe koje zbog prirode poslova koje obavljaju s kreditnom institucijom ili za kreditnu instituciju imaju pristup povjerljivim podacima, moraju čuvati bankovnu tajnu te je ne smiju priopćiti trećim osobama, iskoristiti je protiv interesa kreditne institucije i njezinih klijenata ili omogućiti trećim osobama da je iskoriste. Stavkom 2. istog članka je propisano da obveza čuvanja bankovne tajne postoji za osobe iz stavka 1. ovoga članka i nakon prestanka njihova rada u kreditnoj instituciji, odnosno nakon prestanka svojstva dioničara ili članstva u tijelima kreditne institucije, kao i nakon prestanka ugovornog odnosa o obavljanju poslova za kreditnu instituciju. Stavkom 3. navedenog članka je propisano da se obveza kreditne institucije da čuva bankovnu tajnu ne odnosi na sljedeće slučajeve: ako se klijent pisano izričito suglasi da se određeni povjerljivi podaci mogu priopćiti; ako to omogućuje ostvarenje interesa kreditne institucije za prodaju potraživanja klijenta; ako se povjerljivi podaci priopćavaju HNB-u, Financijskom inspektoratu Republike Hrvatske ili drugom nadzornom ili nadležnom tijelu za potrebe supervizije ili nadzora, a u okvirima njihove nadležnosti; ako se povjerljivi podaci razmjenjuju unutar grupe kreditnih institucija radi upravljanja rizicima; ako se povjerljivi podaci priopćavaju pravnoj osobi koja je osnovana radi prikupljanja i pružanja podataka o bonitetu pravnih i fizičkih osoba, i to u skladu s posebnim zakonom; ako se povjerljivi podaci o klijentima koji nisu ispunili svoju dospjelu obvezu u roku priopćavaju pravnoj osobi koja prikuplja i razmjenjuje ove podatke između kreditnih i/ili financijskih institucija; ako je priopćavanje povjerljivih podataka nužno za prikupljanje i utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku i postupku koji mu prethodi, pod uvjetom da to pisano zatraži ili naloži nadležni sud ;ako je priopćavanje povjerljivih podataka potrebno za provedbu ovrhe ili stečaja nad imovinom klijenta, ostavinskog ili drugog imovinskopravnog postupka, a to pisano zatraži ili naloži nadležni sud ili javni bilježnik u obavljanju poslova koji su im povjereni na temelju zakona; ako interesi ili obveze kreditne institucije ili klijenta zahtijevaju priopćavanje povjerljivih podataka u svrhu razjašnjenja međusobnog pravnog odnosa između kreditne institucije i klijenta u sudskom postupku, arbitražnom postupku ili postupku mirenja; ako se povjerljivi podaci priopćavaju Uredu za sprječavanje pranja novca, a na temelju zakona kojim se regulira sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma; ako se povjerljivi podaci priopćavaju Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminala, a na temelju zakona kojim se regulira suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala; ako su povjerljivi podaci potrebni poreznim tijelima (Poreznoj i Carinskoj upravi) u postupku koji ona provode u okviru svojih zakonskih ovlasti, a priopćavaju se na njihov pisani zahtjev; ako se povjerljivi podaci priopćavaju za potrebe Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, a na temelju zakona kojim se regulira osiguranje depozita; ako je iz stanja računa vidljiva nesposobnost za plaćanje, a izdavanje potvrde traži se radi dokazivanja postojanja stečajnog razloga; ako je riječ o odavanju podataka društvima za osiguranje u postupku osiguranja potraživanja kreditne institucije; ako je riječ o odavanju podataka pri sklapanju pravnih poslova koji imaju učinak osiguranja potraživanja kreditne institucije kao što su kreditni izvedeni instrumenti, bankarsko jamstvo i drugi slični poslovi; ako je riječ o odavanju podataka, uz pisanu suglasnost uprave kreditne institucije, imatelju kvalificiranog udjela te kreditne institucije, osobi koja namjerava steći kvalificirani udio u toj kreditnoj instituciji, osobi kojoj se pripaja ili s kojom se spaja kreditna institucija, pravnoj osobi koja namjerava preuzeti kreditnu instituciju kao i revizorima, pravnim i drugim stručnim osobama ovlaštenima od imatelja kvalificiranog udjela ili potencijalnog imatelja; ako je riječ o odavanju podataka koji su nužni za provedbu aktivnosti kreditne institucije, a koje su predmet eksternalizacije, ako se podaci otkrivaju pružateljima eksternalizacije; ako kreditna institucija koja pruža usluge pohrane i administriranja financijskih instrumenata za račun klijenata, uključujući poslove skrbništva, dostavi kreditnoj instituciji koja je izdavatelj nematerijaliziranih vrijednosnih papira na njezin zahtjev podatke o imatelju tih vrijednosnih papira; ako se povjerljivi podaci na temelju pisanog zahtjeva priopćavaju centrima za socijalnu skrb u okviru njihovih zakonskih ovlasti, a za potrebe poduzimanja mjera radi zaštite prava djece (osoba mlađih od 18 godina) i osoba pod skrbništvom; ako to pisanim putem zatraži Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ili ako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pisanim putem naloži Ministarstvu unutarnjih poslova prikupljanje podataka u predistražnom postupku; ako se povjerljivi podaci priopćavaju sudužniku, založnom dužniku, jamcu ili drugom sudioniku kreditnog odnosa, i to samo podaci o tom kreditnom odnosu; ako se povjerljivi podaci priopćavaju na pisani zahtjev osobi koja je pogrešno uplatila novčana sredstva na račun klijenta kreditne institucije, i to samo podaci koji su potrebni u svrhu pokretanja sudskog postupka radi povrata pogrešno uplaćenih novčanih sredstava; ako se povjerljivi podaci priopćavaju sanacijskim tijelima i Ministarstvu financija u vezi s provedbom Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava i ; ako je to propisano drugim zakonima. U stavku 4. istog članka je propisano da se odavanjem povjerljivih podataka ne smatra: odavanje podataka u agregiranom obliku iz kojih nije moguće utvrditi osobne ili poslovne podatke o klijentu i odavanje javnih podataka iz jedinstvenog registra računa. U stavku 5. ovog članka je propisano da je kreditna institucija dužna osigurati da potrošač pri zaključenju svakog pojedinog ugovora o pružanju bankovnih i/ili financijskih usluga pisanu suglasnost iz stavka 3. točke 1. ovoga članka daje u zasebnom dokumentu. Stavkom 6. istog članka je propisano da je kada se razmjena povjerljivih podataka obavlja na temelju pisane suglasnosti klijenta iz stavka 3. točke 1. ovoga članka ili u skladu sa stavkom 3. točkom 6. ovoga članka, kreditna institucija dužna ispuniti sljedeće uvjete: osigurati da su podaci koji se dostavljaju točni, potpuni i ažurni; klijentu omogućiti uvid u njegove podatke koje ona dostavlja; osigurati da se na taj način ne razmjenjuju podaci u opsegu većem nego što je potrebno za svrhu u koju se podaci razmjenjuju i čuvati tako primljene podatke ne duže nego što je potrebno za svrhu u koju se podaci dostavljaju. U stavku 7. istog članka je propisano da HNB može donijeti podzakonski propis kojim pobliže uređuje uvjete iz stavka 6. ovoga članka.

U članku 176. Zakona o kreditnim institucijama propisano je da su osnovni ciljevi supervizije koju obavlja HNB održavanje povjerenja u hrvatski bankovni sustav te promicanje i očuvanje  njegove  sigurnosti i stabilnosti.

Odredbom članka 206. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama  propisano je da su radnici HNB, revizori i druge stručne osobe koje rade ili su radile po ovlaštenju HNB dužni sve informacije koje su saznali tijekom rada za HNB čuvati kao povjerljive. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da osobe iz stavka 1. ovoga članka ne smiju povjerljive informacije učiniti dostupnima nijednoj drugoj osobi ili državnom tijelu, osim u obliku skupnih podataka iz kojih nije moguće prepoznati pojedinačnu kreditnu instituciju.

Člankom 207. Zakona o kreditnim institucijama je propisano da se HNB može povjerljivim informacijama koje je saznala tijekom obavljanja supervizije ili drugih poslova iz svoje nadležnosti koristiti samo u sljedećim slučajevima: pri provjeri ispunjavanja uvjeta za izdavanje odobrenja i suglasnosti o kojima odlučuje na temelju ovoga Zakona; pri obavljanju supervizije kreditne institucije, na pojedinačnoj i/ili konsolidiranoj osnovi, osobito u smislu likvidnosti, solventnosti, velikih izloženosti, administrativnih i računovodstvenih procedura, sustava unutarnjih kontrola te izricanja supervizorskih mjera i mjera rane intervencije; pri izvršavanju svojih ovlasti za sanaciju; u prekršajnim postupcima; u postupku pred upravnim sudom koji se vodi protiv rješenja Hrvatske narodne banke; u drugim sudskim postupcima zbog povrede propisa Europske unije kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija; ili  pri ispunjavanju zahtjeva Europskog parlamenta zasnovanih na ovlasti za istraživanje iz članka 226. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

U članku 215. stavku 1. Zakona o kreditnim institucijama je propisano da je Hrvatska narodna banka dužna javno objaviti sljedeće informacije: tekstove zakona, odluka, uputa i općih smjernica u području bonitetne regulative, a koji su doneseni u Republici Hrvatskoj; način korištenja mogućnostima i diskrecijskim pravima navedenima u propisima Europske unije kojima se uređuje poslovanje kreditne institucije; opće kriterije i metodologije koje se primjenjuju pri superviziji kreditnih institucija iz članka 181. ovoga Zakona; agregirane statističke podatke o ključnim aspektima provedbe bonitetnog okvira koje je HNB prikupila na temelju propisa uključujući broj i vrstu naloženih supervizorskih mjera te o izrečenim kaznama za prekršaje propisane ovim Zakonom; popise priznatih burza i vanjskih institucija za procjenu kreditnog rizika te; izreke rješenja iz članka 30. ovoga Zakona. U stavku 2. istog članka je propisano da će se informacije iz stavka 1. ovoga članka objavit na način koji omogućuje usporedbu između pristupa prihvaćenih od nadležnih tijela u različitim državama članicama. Ove informacije bit će redovito ažurirane i dostupne na internetskim stranicama HNB-a. Stavak 3. istog članka propisuje da osim informacija iz stavka 1. ovoga članka, HNB može objaviti i druge informacije iz svoje nadležnosti. U stavku 4. je propisano da HNB na svojim internetskim stranicama objavljuje odluke o izrečenim pravomoćnim kaznama kreditnim institucijama i odgovornim osobama kreditnih institucija, prekršajnih sudova i drugih tijela nadležnih za vođenje prekršajnih postupaka, a koje su donesene u postupcima u kojima je HNB ovlašteni tužitelj. Odluke se objavljuju bez odgode, a nakon što je osoba na koju se kazna odnosi o tome obaviještena. Stavkom 5. navedenog članka je propisano da HNB može objaviti rješenje koje donosi u izvršavanju svojih ovlasti. Kada HNB objavi takvo rješenje, dužna je objaviti i odluku upravnog suda donesenu povodom tužbe na to rješenje. U stavku 6. istog članka propisano je da će se podaci koji predstavljaju bankovnu tajnu na temelju odredbi ovoga Zakona izuzet od objava iz stavaka 4. i 5. ovoga članka. Stavkom 7. navedenog članka propisano je da će odluke o izrečenim kaznama kreditnim institucijama i odgovornim osobama kreditnih institucija, prekršajnih sudova i drugih tijela nadležnih za vođenje prekršajnih postupaka HNB objavit na anonimizirani način u sljedećim slučajevima: ako je kazna izrečena odgovornim osobama kreditne institucije, a HNB je prethodno procijenila da objava osobnog podataka nije razmjerna; ako bi objavljivanje ugrozilo stabilnost financijskog tržišta ili su u tijeku istražne radnje u kaznenom postupku; ako bi objavljivanje za uključene kreditne institucije ili fizičke osobe prouzročilo nerazmjernu štetu koju je moguće utvrditi ili; ako su nastupile pravne posljedice rehabilitacije. U stavku 8. istog članka  je propisano da objave iz stavaka 4. i 7. ovoga članka ostaju na internetskim stranicama najmanje pet godina.

Daljnjim razmatranjem provedenog testa razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela te imajući u vidu da je HNB središnja banka Republike Hrvatske koja je u ostvarivanju svoga cilja i u izvršavanju svojih zadataka samostalna i neovisna, Povjerenik za informiranje je razmotrio da li bi objavljivanje traženih informacija predstavljalo rizik i prijetnju narušavanja zakonom štićenih vrijednosti i namjere zakonodavca, odnosno dužnosti HNB-a da ove vrijednosti štiti, a imajući u vidu moguća zakonska ograničenja pristupa informacijama te ulogu koju HNB ima u hrvatskom bankovnom sustavu i općenito u hrvatskom društvu.

Supervizija kreditnih institucija od strane HNB-a obuhvaća aktivnosti provjere usklađenosti poslovanja kreditnih institucija s pravilima o upravljanju rizicima, odredbama Zakona o kreditnim institucijama i propisima donesenima na osnovi tog Zakona te drugim relevantnim zakonima i propisima kojima se uređuje obavljanje financijskih djelatnosti, kao i vlastitim pravilima, standardima i pravilima struke. Prema stavu Povjerenika za u odnosu na podatke navedene u 39 rješenja HNB-a iz supervizorskih postupaka koja su donesena u 2017. godini, prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes, sukladno odredbi članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama odnosno prema drugom posebnom propisu. Naime, na kreditne institucije primjenjuje se Zakon o kreditnim institucijama koji propisuje uvjete za osnivanje, poslovanje i prestanak rada kreditnih institucija, kao i odredbe o obvezi čuvanja bankovne tajne. S obzirom da se poslovanje kreditne institucije temelji na pružanju bankovnih usluga, prema mišljenju Povjerenika za informiranje objavljivanjem traženih informacija mogle bi nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese svake pojedine kreditne institucije, a posljedično i za gospodarske interese njezinih klijenata pravnih i fizičkih osoba.

Nadalje, uvidom u predmetne informacije u žalbenom je postupku utvrđeno da se radi o rješenjima koja su donesena u redovitom Supervizorskom postupku nadzorne provjere i ocjene kreditnih institucija, u kojem se procjenjuje i ocjenjuje izloženost svake institucije pojedinačno riziku, odnosno procjenjuje adekvatnost ustrojenih postupaka procjene i održavanja internoga kapitala i interne likvidnosti kreditne institucije, a nakon provedenog posrednog odnosno izravnog nadzora u kreditnim institucijama.

Osim toga, u žalbenom postupku također je izvršen i uvid u internetske stranice HNB-a, na poveznicu https://www.hnb.hr/statistika/statisticki-podaci/financijski-sektor/druge-monetarne-financijske-institucije/kreditne-institucije/pokazatelji-poslovanja-kreditnih-institucija, na kojoj se ažurirano objavljuju informacije o poslovanju kreditnih institucija u obliku tabličnih i grafičkih prikaza, a koje sadrže osnovne podatke o poslovanju kreditnih institucija, privremene nerevidirane i revidirane pokazatelje njihovog poslovanja, raščlambu kvalitete kredita po sektorima i po valutama, bonitetne podatke o njihovom poslovanju, podatke o prodanim potraživanjima i troškove izvora financiranja banaka.

      Uzimajući u obzir sve gore navedene odredbe Zakona o kreditnim institucijama iz kojih je vidljivo kako je zakonski izričito propisano kada se i kome podaci koji predstavljaju bankovnu tajnu mogu dostavljati, koji se podaci vezani za poslovanje kreditnih institucija i u kojem obliku javno objavljuju, razmatrajući interes žalitelja za traženim informacijama te uvidom u informacije koje su javno objavljene na internetskim stranicama HNB-a, u žalbenom je postupku zaključeno da je javno objavljenim informacijama u dovoljnoj mjeri zadovoljen interes javnosti u pogledu odluka iz supervizijskog postupka prvostupanjskog tijela. Naime, u žalbenom je postupku zaključeno da bi doista mogla nastati gospodarska šteta kreditnim institucijama objavom podataka iz rješenja iz supervizorskog postupka koja se na njih odnose,a to iz razloga što je u žalbenom postupku utvrđeno da je rješenje zapravo jedan od stadija u navedenom postupku supervizije, pa pravilno HNB u osporenom rješenju navodi kako bi javnom objavom rješenja kojima su naložene mjere kreditnim institucijama, te kreditne institucije bile dovedene u položaj da trpe negativne posljedice i štetu od te objave iako su te naložene mjere ispunile ili će ih u budućnosti ispuniti. Javna objava predmetnih rješenja mogla bi dovesti do negativne percepcije u javnosti u pogledu kreditnih institucija na koje se odnose, čime bi se narušio njihov ugled te dovelo do mogućih štetnih posljedica u poslovanju odnosno do nepovjerenja u poslovanje istih te povlačenja depozita klijenata.

Nadalje, uvidom u predmetna rješenja utvrđeno je da ista sadržavaju i osobne podatke fizičkih osoba.

Člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje  područje zaštite osobnih podataka.

Sukladno članku 99., Opća uredba o zaštiti podataka je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25. svibnja 2018. godine.

Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.

Člankom 39. Opće uredbe o zaštiti podataka je, između ostalog, propisano da bi svaka obrada osobnih podataka trebala bi biti zakonita i poštena.

U članku 40. Opće uredbe o zaštiti podataka je propisano da bi kako bi obrada bila zakonita, osobne podatke trebalo obrađivati na temelju privole dotičnog ispitanika ili neke druge legitimne osnove, bilo propisane u ovoj Uredbi bilo u drugom pravu Unije ili pravu države članice na koji upućuje ova Uredba, uključujući obvezu poštovanja pravne obveze kojoj podliježe voditelj obrade ili obvezno izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik jedna od stranaka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora.

U konkretnom slučaju žalitelj traži informacije iz supervizijskog postupka u kojem su izdana rješenja koja sadrže osobne podatke fizičkih osoba te podatke o njihovim financijskim sredstvima te drugoj imovini. Svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka, a pravo na pristup informacijama ne znači zadiranje u tuđe osobne podatke i ugrožavanje tuđe privatnosti. Nadalje, osobni podatak nije samo ime i prezime osobe nego i sva obilježja specifična za njezin fizički, psihološki, mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet. Prilikom provođenja testa razmjernosti i stavljanja u međuodnos prava na zaštitu osobnih podataka fizičkih osoba i prava žalitelja da dođe do zatražene informacije, u žalbenom postupku je utvrđeno da bi omogućavanje pristupa istoj, a s obzirom da sadrži zaštićene osobne podatke, u konkretnom slučaju dovelo do povrede osobnih podataka neovlaštenim korištenjem od strane trećih osoba u svrhu koja nije podudarna sa svrhom s kojom je tijelo javne vlasti prikupilo osobne podatke, te bi tako došlo do moguće zlouporabe tih podataka, stoga prevladava potreba zaštite osobnih podataka u odnosu na javni interes.

Osim toga, također se ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za tražene informacije, te ne proizlazi da se predmetne informacije odnose na pitanje javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, na pitanje raspolaganja javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet).

      Stoga je Povjerenik za informiranje u drugostupanjskom postupku utvrdio kako u pogledu sadržaja predmetnih rješenja, prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes jer je tražena informacija bankovna tajna sukladno posebnom propisu, odnosno jer je na iste primjenjivo i ograničenje pristupa informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama zbog zaštite osobnih podataka.

S obzirom na sve navedeno, Povjerenik za informiranje je zaključio da nije utvrđeno prevladavanje javnog interesa za omogućavanje pristupa traženim informacijama, s obzirom da o supervizijskim postupcima HNB-a postoje javno dostupni relevantni podaci na internetskoj stranici HNB-a te je zaključeno da je time zadovoljen javni interes za pristupom navedenim informacijama. Naime, u žalbenom postupku nije identificirano postojanje javnog interesa vezanog za rješenja iz supervizijskih postupaka HNB-a izdanih u 2017. godini koja su zatražena u predmetnom zahtjevu, osim što navedeni podaci zanimaju žalitelja.

Nakon provedenog žalbenog postupka utvrđeno je da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, s obzirom da u žalbenom postupku nije identificiran razlog za ograničenje pristupa informacijama sukladno članku 15. stavku 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, no da isti nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, jer je u žalbenom postupku utvrđeno da je pravilno prvostupanjsko tijelo odbilo zahtjev žalitelja iz razloga ograničenja pristupa informacijama propisanih člankom 15. stavkom 1. i stavkom 2. točkom 7. navedenog Zakona. Osim navedenog, u žalbenom je postupku zaključeno da je u konkretnom slučaju primjenjiva i odredba članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer tražene informacije sadrže zakonom zaštićene osobne podatke.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari.

Stoga je temeljem članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Zoran Pičuljan