KLASA: UP/II-008-07/19-01/265
URBROJ: 401-01/10-19-4
Zagreb, 17. travnja 2019. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe Hrvatske udruge korisnika parkirališnih usluga, koju zastupa predsjednik ........., izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva Zračne luke Dubrovnik d.o.o. od 15. veljače 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje trgovačkog društva Zračne luke Dubrovnik d.o.o od 15. veljače 2019. godine.
2. Odobrava se Hrvatskoj udruzi korisnika parkirališnih usluga pravo na pristup preslici Pravilnika o poslovnoj tajni od 11. veljače 2011. godine te Pravilniku o klasifikaciji podataka od 15. siječnja 2019. godine.
3. Odbacuje se zahtjev Hrvatske udruge korisnika parkirališnih usluga u dijelu u kojem traži pravomoćni zapisnik Skupštine Zračne luke Dubrovnik ili nekog drugog tijela koje je usvojilo Pravilnik o poslovnoj tajni od 11. veljače 2011. godine.
4. Nalaže se trgovačkom društvu Zračnoj luci Dubrovnik d.o.o. da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Točkom 1. osporenog rješenja odbijen je zahtjev za pristup informacijama Hrvatske udruge korisnika parkirališnih usluga, koju zastupa predsjednik ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica) u dijelu u kojem traži Pravilnik o poslovnoj tajni, temeljem članka 15. stavka 4. točke 2. u vezi s člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Točkom 2. osporenog rješenja odbijen je zahtjev za pristup žaliteljice u dijelu u kojem traži moguće izmjene i dopune Pravilnika o poslovnoj tajni, te pravomoćni zapisnik Skupštine Zračne luke Dubrovnik ili nekog drugog tijela, koje je Pravilnik dana 11. veljače 2011. godine usvojilo, temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. u vezi s člankom 5. stavkom 1. točkom. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi da je tijelo javne vlasti protivno članku 23. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. Ističe da ne može vidjeti kakvu štetu može prouzročiti javni dokument javne tvrtke. Navodi da žalbu ulaže zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Zaključno navodi da ne postoje razlozi za uskraćivanje informacije. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjev za pristup informacijama od 19. prosinca 2018. godine zatražila sljedeće informacije: 1) Pravilnik o poslovnoj tajni, 2) moguće izmjene i dopune navedenog Pravilnika o poslovnoj tajni 3) pravomoćni zapisnik Skupštine Zračne luke Dubrovnik d.o.o. ili nekog drugog tijela koje je navedeni Pravilnik dana 11. veljače 2019. godine usvojilo.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja, uključujući i informacije koje su predmet postupka.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Sukladno članku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Prema članku 15. stavku 4. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata, te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili među više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata, ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz točke I. pobijanog rješenja proizlazi da je proveden test razmjernosti i javnog interesa te da je utvrđeno da šteta koja bi nastala za zaštićene interese preteže nad javnim interesom.
Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Naime, bit odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je u tome da se tijelima javne vlasti omogući da štite interne procese, te je predviđen poseban tretman dokumenata koji nastaju u internoj pripremi ili razmatranju nekog pitanja, odnosno u procesu donošenja odluka, kako bi tijela javne vlasti moraju mogla zaštititi svoje interne konzultacije i vijećanje tamo gdje je to potrebno kako bi očuvale svoju sposobnost obavljanja posla.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, navedena odredba se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da su u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja (15. veljače 2019. godine) Pravilnik o poslovnoj tajni od 11. veljače 2011. godine te Pravilnik o klasifikaciji podataka (koji je stupio na snagu 15. siječnja 2019. godine) predstavljali izrađene informacije, pa po logici stvari ne može doći do pogrešnog tumačenja sadržaja informacije, niti do ugrožavanja procesa donošenja propisa, a niti prvostupanjsko tijelo o tome daje bilo kakve razloge, osim pukog pozivanja na navedenu zakonsku odredbu
Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo je pogrešno primijenilo odredbu članka 15. stavka 4. točke 2. u vezi s člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, pa je trebalo u žalbenom postupku, temeljem ovlasti iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, trebalo utvrditi može li se žaliteljici omogućiti pristup traženim informacijama.
Sukladno članku 10. stavku 1. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su tijela javne vlasti obvezna na internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati opće akte i odluke koje donose, kojima se utječe na interese korisnika, dok je stavkom 2. navedenog članka propisano da se odredbe članka ne primjenjuju na informacije za koje postoje ograničenja prava na pristup informacijama prema odredbama Zakona.
Razmatrajući gore navedene odredbe, ističe se sljedeće.
Pravilnik o poslovnoj tajni predstavlja opći akt tijela javne vlasti koji se pobliže uređuje što se smatra poslovnom tajnom.
Dakle, radi se o općem aktu kojim se utječe na prava korisnika, s obzirom da isti imaju pravo biti upoznati s načinom postupanja tijela javne vlasti. Osim toga, sam Pravilnik o poslovnoj tajni tijela javne vlasti ne može predstavljati poslovnu tajnu, iz razloga što podaci o tome što se smatra poslovnom tajnom ne predstavljaju proizvodnu tajnu ili rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, već isti predstavlja generalni i apstraktni pravni akt, čija objava po logici stvari ne može ugroziti gospodarske interese prvostupanjskog tijela.
Prema mišljenju Povjerenika za informiranje, Pravilnik o poslovnoj tajni ne predstavlja niti druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese, jer se omogućavanjem pristupa Pravilniku o poslovnoj tajni ne ugrožavaju interesi prvostupanjskog tijela, niti bi za prvostupanjsko tijelo priopćavanjem navedenog Pravilnika mogle nastupiti štetne posljedice, jer se radi o općem aktu za koji postoji obveza proaktivne objave u smislu gore citirane odredbe članka 10. Zakona o pravu na pristup informacijama, a na isti nije moguće primijeniti niti neko drugo zakonsko ograničenje iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Osim toga, sam Zakon o pravu na pristup informacijama uređuje obvezu tijela javne vlasti da objavljuju opće akte, tako da za navedenu informaciju nedvojbeno postoji javni interes.
Posebno se ukazuje ističe da žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama traži Pravilnik o poslovnoj tajni i sve njegove izmjene i dopune, pa se žalitelju omogućuje pristup Pravilniku o poslovnoj tajni od 11. veljače 2011. godine i Pravilniku o klasifikaciji podataka od 15. siječnja 2019. godine, s obzirom da iz samog Pravilnika o klasifikaciji podataka proizlazi da njegovim stupanjem na snagu prestaje važiti Pravilnik o poslovnoj tajni do 11. veljače 2011. godine.
S obzirom da sukladno članku 7. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije koje daju tijela javne vlasti moraju biti potpune i točne, žaliteljici je omogućen pristup važećem pravilniku o poslovnoj tajni, kao i onom koji mu je prethodio, jer je bit zahtjeva žaliteljice u tome da je joj se dostave dokumenti kojim je regulirano pitanje poslovne tajne kod prvostupanjskog tijela, bez obzira jesu li donesene izmjene i dopune pravilnika, ili je pravilnik zamijenjen novim, a što je ovdje slučaj.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao pod točkama 1., 2. i 4. izreke.
U odnosu na dio rješenja kojim je odbijen zahtjev žaliteljice u dijelu u kojem traži pravomoćni zapisnik Skupštine Zračne luke Dubrovnik d.o.o. ili nekog drugog tijela, zahtjev žaliteljice je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo ne posjeduje traženu informaciju.
Dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: 008-04/19-01/154, URBROJ: 401-01/10-19-2 od 15. ožujka 2019. godine od prvostupanjskog tijela je zatraženo da se očituju koje je tijelo nadležno za donošenje Pravilnika o poslovnoj tajni, te da dostavi zapisnik ili drugi dokument iz kojeg će biti razvidno donošenje Pravilnika o poslovnoj tajni od 11. veljače 2011. godine.
Iz dopisa prvostupanjskog tijela od 25. ožujka 2019. godine, a koji je Povjerenik za informiranje zaprimio dana 29. ožujka 2019. godine u bitnom proizlazi da je uprava prvostupanjskog tijela nadležna za donošenje Pravilnika o poslovnoj tajni, a što proizlazi i iz samog Pravilnika o poslovnoj tajni od 11. veljače 2019. godine gdje se navodi da je isti donesen od strane uprave društva.
Osim toga, iz članka 25. Društvenog ugovora Zračne luke Dubrovnik d.o.o., https://www.airport-dubrovnik.hr/images/stories/4.3.%20DRUSTVENI%20UGOVOR%20.pdf ne proizlazi da bi uprava prvostupanjskog tijela vodila zapisnik prilikom donošenja akata iz svoje nadležnosti.
Slijedom navedenog, može se zaključiti da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje zapisnik Skupštine prvostupanjskog tijela ili drugog tijela koje donijelo Pravilnik o poslovnoj tajni od 11. veljače 2011. godine, pa je pravilnom primjenom članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristupa informacijama trebalo odbaciti, a ne odbiti zahtjev žaliteljice u tom dijelu.
Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom 3. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan