KLASA: UP/II-008-07/18-01/74
URBROJ: 401-01/05-19-2
Zagreb, 21. veljače 2019.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe .......... iz Zagreba, .........., izjavljene protiv rješenja Financijske agencije, KLASA: 150-07/16-05/81, URBROJ: 02-05-17-9 od 17. veljače 2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Financijske agencije, KLASA: 150-07/16-05/81, URBROJ: 02-05-17-9 od 17. veljače 2017. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Financijske agencije (u daljnjem tekstu: FINA) odbijeni su zahtjevi za pristup informacijama .......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojima je od FINA-e zatražena dostava preslika 46 ugovora o javnoj nabavi sa prilozima. Žaliteljeva je žalba odbijena temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. i 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što se informacije koje se traže u zahtjevu ne smatraju informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona, te iz razloga što žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako mu je informacija uskraćena uz paušalno, nezakonito i nerazumljivo obrazloženje te kako FINA nije postupila sukladno zaključku Povjerenika za informiranje. Ističe kako je FINA 100% u vlasništvu Republike Hrvatske te da neopravdanim uskraćivanjem informacija tijelo javne vlasti onemogućava preispitivanje postupaka javne nabave i nabave usluga, što je javni interes u konkretnom slučaju. Predlaže da se njegova žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 8. listopada 2016. godine zatražio od FINA-e dostavu preslika 41 ugovora o javnoj nabavi sa prilozima, koji su pobrojani u tablici FINA – Registar ugovora o javnoj nabavi i okvirnih sporazuma za period 2012. – 2016. godine. Nadalje, utvrđeno je da je zahtjevom od 8. listopada 2016. godine žalitelj je zatražio od FINA-e dostavu preslika 5 ugovora sa prilozima, koji su pobrojani u tablici FINA – pregled sklopljenih ugovora o javnoj nabavi i njihovog izvršenja za razdoblje od 1 .1. do 31. 12. 2011. godine. Povodom predmetnih zahtjeva tijelo javne vlasti je odgovorima upućenim elektroničkom poštom žalitelju dana 21. listopada i 4. studenog 2016. godine, nakon žaliteljevih požurnica i zahtjeva za dopunu i ispravak informacije, navelo kako FINA, kao tijelo javne vlasti, nije dužna korisnicima prava na pristup informacijama davati preslike ugovora o javnoj nabavi, već je u skladu s člankom 10. točkom 9. Zakona o pravu na pristup informacijama dužna na svojim internetskim stranicama objaviti informacije o postupcima javne nabave za koje postoji obveza objavljivanja, sukladno zakonu kojim se uređuje javna nabava. FINA tako i postupa, odnosno na svojim internetskim stranicama objavljuje Registar ugovora o javnoj nabavi, sukladno odredbi članka 21. Zakona o javnoj nabavi. Slijedom navedenog, FINA obavještava žalitelja kako nisu u mogućnosti udovoljiti njegovom zahtjevu. Nakon uložene žaliteljeve žalbe, Povjerenik za informiranje zaključkom, KLASA: UP/II-008-07/17-01/17, URBROJ: 401-01/05-17-01 od 6. veljače 2017. godine nalaže FINA-i da riješi žaliteljeve zahtjeve za pristup informacijama od 8. listopada 2016. godine sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. FINA je povodom predmetnog zaključka donijela rješenje, KLASA: 150-07/16-05/81, URBROJ: 02-05-17-9 od 17. veljače 2017. godine, kojim je odbila žaliteljeve zahtjeve.
Tijelo javne vlasti u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako je pravna osoba s javnim ovlastima koju je osnovala Republika Hrvatska, međutim FINA ujedno obavlja i komercijalne poslove koji nisu podložni odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. FINA također navodi kako se ne financira niti iz državnog proračuna niti od tzv. parafiskalnih nameta, a sredstva za plaće djelatnika FINA-e se financiraju iz vlastitih novčanih sredstava. U nastavku dopisa FINA tumači odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, pritom citirajući određene stručne članke, te zaključuje kako primjeni Zakona o pravu na pristup informacijama ne podliježu sve informacije u posjedu pojedinog tijela javne vlasti, već samo tzv. javne odnosno službene informacije, odnosno kako se javnost rada (pa tako i informacija) pravnih osoba s javnim ovlastima može odnosit samo na povjerene im poslove s javnim ovlastima, a ne i na ostale nejavne poslove. Navodi kako ugovori koji se traže zahtjevima za pristup informacijama nisu nastali u obavljanju javnih ovlasti, već su sklopljeni za potrebe obavljanja komercijalnih djelatnosti FINA-e, stoga FINA nije dužna davati njihove preslike. Ujedno ističe kako za javnu nabavu vrijedi poseban režim uređen Zakonom o javnoj nabavi, dok je primjena općeg propisa o pravu na pristup informacijama ex lege isključena. FINA zaključno navodi kako se zahtjevi odbijaju i zbog zlouporabe prava na pristup informacijama jer korisnik zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija i zahtjeva kojima je tražio velik broj opsežnih informacija želio opteretiti rad FINA-e.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.
Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Nastavno na navedene zakonske odredbe na kojima se djelomično temelji pobijano rješenje FINA-e, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra se pojam informacije iz članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama odnosi samo na informacije koje su nastale u obavljanju javnih ovlasti prvostupanjskog tijela, Povjerenik za informiranje je u žalbenom postupku utvrdio kako je tijelo javne vlasti prilikom rješavanja žaliteljevih zahtjeva za pristup informacijama nepravilno primijenilo odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.
Sukladno članku 1. stavku 1. Zakona o financijskoj agenciji („Narodne novine“, 117/01, 60/04, 42/05) financijska agencija je pravna osoba čije se ustrojstvo i način rada utvrđuju navedenim zakonom i propisima donesenim na temelju njega. Prema stavku 2. navedenog članka osnivač Agencije je Republika Hrvatska.
Iz članka 18. stavka 1. Zakona o financijskoj agenciji proizlazi da se višak prihoda nad rashodima raspoređuje u opće pričuve, za razvoj djelatnosti Agencije, i u korist državnog proračuna. Sukladno stavku 5. navedenog članka manjak prihoda nad rashodima koji nije moguće pokriti iz općih pričuva, pokriva se iz državnog proračuna.
Uvidom u članak 8. Statuta Financijske agencije od 25. studenog 2009. godine (pročišćeni tekst) utvrđeno je Financijska agencija obavlja komercijalne djelatnosti, te je u zadnjem stavku navedenog članka navedeno da Agencija može obavljati i druge djelatnosti koje služe obavljanju djelatnosti.
Dakle, FINA, koja predstavlja „tijelo javne vlasti“ prema čak dvije kategorije - osnivač joj je Republika Hrvatska i pravna je osoba s javnim ovlastima – prilikom obavljanja komercijalnih poslova koji su izvan okvira javnih ovlasti također obavlja poslove iz svoje temeljne djelatnosti koje može utjecati na povećanje sredstava Agencije.
Drugim riječima, i ti komercijalni poslovi se obavljaju u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti, slijedom čega zatraženi ugovori predstavljaju informaciju u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
S obzirom na navedeno, FINA pogrešno tumači odredbu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, te se proizvoljno izuzima iz nadležnosti organskog Zakona koji uređuje Ustavom zajamčeno temeljno ljudsko pravo na pristup informacijama, po kojem je dužna postupati. Određena znanstvena stajališta zastupana u određenim stručnim člancima FINA može rabiti kako dodatni dokaz u obrazloženju rješenja kojim se uskraćuje pristup informaciji, međutim takvi članci jedino izražavaju stajalište njihovog autora.
Ako će se teleološki tumačiti odredba članka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da je cilj ovog Zakona omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti, sasvim je bez pravnog temelja i logike da se od navedenog izuzme bilo koje područje djelatnosti tijela javne vlasti, a pogotovo ako i ono, kao u ovom slučaju, potpada pod obvezu primjene odredbi o javnoj nabavi.
Naime, postupak javne nabave je definiran načelom transparentnosti i dostupnosti informacija, kako Zakonom o pravu na pristup informacijama tako i Zakonom o javnoj nabavi.
Republika Hrvatska je jedini vlasnik FINA-e, u čijem je radu potrebno osigurati maksimalnu transparentnost, stoga i sam smisao javne nabave proizlazi iz dostupnosti i preglednosti sklopljenih ugovora o javnoj nabavi. Potrebno je naglasiti kako su ugovori koje sklapaju tijela javne vlasti, u ovom slučaju FINA, podložni preispitivanju od strane javnosti putem instrumenata koje građanima daje ustavno pravo na pristup informacijama, razrađenog odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Ugovorna transparentnost omogućava javnosti evaluaciju ugovora, a eventualno onemogućavanje pristupa takvim informacijama bi izazvalo sumnju u dijelu javnosti da se nastoji prikriti nekompetentnost, loše upravljanje i rad za privatne interese. Ukoliko neki od ugovora sadrži informacije koje se prema slovu zakona moraju ograničiti od pristupa, tijelo javne vlasti je dužno obrazloženim rješenjem uskratiti pristup traženim informacijama, razmatrajući pritom mogućnost djelomičnog omogućavanja pristupa.
Nadalje, sukladno članku 21. stavku 2. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, 90/11, 83/13, 143/13, 13/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora koji su predmet postupka, naručitelj je obvezan objaviti registar ugovora o javnoj nabavi i dodatnih sporazuma na internetskim stranicama. Prema stavku 3. navedenog članka, registar ugovora o javnoj nabavi i okvirnih sporazuma sadrži najmanje sljedeće podatke: 1. predmet ugovora, 2. evidencijski broj nabave i broj objave, 3. vrsta provedenog postupka javne nabave, 4. iznos sklopljenog ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma, 5. datum sklapanja i rok na koji je sklopljen ugovor o javnoj nabavi ili okvirni sporazum, 6. naziv ponuditelja s kojim je sklopljen ugovor o javnoj nabavi, 7. konačni datum isporuke robe, pružanja usluge ili izvođenja radova, 8. konačni iznos koji je naručitelj isplatio na temelju ugovora o javnoj nabavi.
Osim toga, člankom 10. stavkom 1. točkom 9. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti obvezna su na internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati informacije o postupcima javne nabave, dokumentaciju potrebnu za nadmetanje, informacije o izvršavanju ugovora i druge informacije za koje postoji obveza objavljivanja sukladno zakonu kojim se uređuje javna nabava.
Činjenica što je Zakonom o javnoj nabavi propisan minimum informacija koje tijela javne vlasti moraju objaviti, ni na koji način ne isključuje primjenu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama.
Naime, člankom 17. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je izrada preslika dokumenata jedan od način omogućavanja pristupa informacijama, a koji način je u konkretnom slučaju žalitelj naznačio u svom zahtjevu za pristup informacijama.
Osim toga, žalitelj u konkretnom slučaju ne traži podatke iz registra ugovora koji vodi prvostupanjsko tijelo, već traži preslike ugovora o javnoj nabavi iz završenih postupaka javne nabave, a činjenica što su svi bitni dijelovi navedenih ugovora (kao što su podaci o iznosu ugovora, drugoj ugovornoj strani, datumu isporuke) javno objavljeni u registru ugovora, ne može se tumačiti na način da žalitelj ne bi imao pravo dobiti integralnu informaciju (u konkretnom ugovor) koji sadrži sve navedene podatke.
Dakle, dva propisa - Zakon o javnoj nabavi i Zakon o pravu na pristup informacijama kroz obvezu proaktivne objave iz članka 10. - pretpostavljaju interes javnosti za informacije iz postupka javne nabave.
Uvidom u pobijano rješenje je također utvrđeno kako tijelo javne vlasti podredno uskraćuje žalitelju pravo na pristup informacijama iz razloga što žalitelj očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Nastavno na navedenu zakonsku odredbu, na kojoj je utemeljeno pobijano rješenje, Povjerenik za informiranje je u žalbenom postupku utvrdilo kako FINA nije dokazala da žalitelj očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Naime, člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.
S obzirom na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
U tom je smislu tijelo javne vlasti dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima se podupiru razlozi uskrate prava na pristup informacijama, s obzirom na to da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja i onemogućavanje korisnika da konzumiraju ustavom propisano temeljno ljudsko pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti.
Prilikom razmatranja definicije djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, mogli bi je razložiti na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj se subjektivni i objektivni element međusobno nadopunjuju.
Subjektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u prvom dijelu definicije, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava.
Iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, slučajevi potencijalne zloupotrebe prava su drugačiji jer rješavatelj zahtjeva odnosno rješavatelj žalbe mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva te međusobni odnos podnositelja zahtjeva i tijela javne vlasti.
Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes.
Objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u drugom dijelu definicije, u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“
Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, biće djela zloupotrebe prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.
Drugim riječima, u slučajevima kada su prekomjerno opterećeni radni kapaciteti tijela javne vlasti, može se dogoditi da dođe do ugrožavanja javnog interesa, koji se odražava u redovitom funkcioniranju tijela javne vlasti, ostvarivanju njegove izvorne svrhe te u konačnici zaštiti prava trećih osoba koja ulaze u međuodnos sa tijelom javne vlasti i koje očekuju da će tijelo javne vlasti ispuniti svoju zakonom predviđenu javnu svrhu.
Razumljivo je da kada se spoje subjektivni i objektivni element zloupotrebe, rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti.
U tom se slučaju pokreće pitanje potrebe ograničavanja prava na pristup informacijama radi zaštite resursa i dostojanstva tijela javne vlasti, ali i radi zaštite samog pravnog poretka, stoga je nužno razmotriti konkretan odnos žaliteljice i tijela javne vlasti kako bi se utvrdilo postojanje zloupotrebe prava na pristup informacijama.
Ako u konkretnom slučaju procjenjujemo žaliteljevu namjeru da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, trebali bi razmotriti njegov interes za informacijama koje traži i relevantnost zatraženih informacija za širu zajednicu, učestalost podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i način obraćanja prema tijelu, opseg zatraženih informacija i moguće opterećenje koje bi tijelo javne vlasti imalo prilikom omogućavanja pristupa informaciji.
Slijedom navedenog, razmatrajući interes žalitelja za traženom informacijom u konkretnom slučaju, ali i u drugim povezanim zahtjevima, budući da se razmatra pitanje zloupotrebe prava, vidljivo je kako žalitelj traži ugovore o javnoj nabavi
Takav tip informacija ulazi u krug informacija za koje postoji javni interes za njihovim dobivanjem, koje nisu trivijalne i čije traženje potiče jačanje odgovornosti rada tijela javne vlasti i njihovu usklađenost za propisima, te posljedično jača povjerenje građana u vladavinu prava.
Iako je izgledno da su zatraženi ugovori opsežni, odnosno obuhvaćaju velik broj stranica, to nije jedini kriterij za utvrđivanje zlouporabe prava, a očito je da tijelo javne vlasti nije uložilo trud da dokaže u kolikoj bi mjeri žaliteljevi zahtjevi predstavljali opterećenje za tijelo javne vlasti na način da bi njihovo rješavanje ugrozilo redovito obavljanje djelatnosti FINA-e.
Ukazuje se na odredbu članka 19. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojemu tijela javne vlasti imaju pravo na naknadu stvarnih materijalnih troškova nastalih pružanjem informacije te dostavom informacije, a sukladno Kriterijima za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, broj 12/14. i 15/14.) koje je donio Povjerenik za informiranje. Kriteriji u članku 4. stavku 1. propisuju da će tijelo javne vlasti dostaviti korisniku informaciju po primitku dokaza o izvršenoj uplati, dok je stavkom 2. propisano kako će tijelo javne vlasti zatražiti od korisnika da unaprijed položi na račun tijela javne vlasti očekivani iznos stvarnih materijalnih troškova odnosno troškova dostave u roku od osam dana, ukoliko iznos prelazi 150,00 kuna. U slučaju da korisnik prava na pristup informaciji u roku ne položi navedeni iznos, smatrat će se da je korisnik prava na pristup informaciji odustao od zahtjeva.
Osim toga, uvidom u službeni Upisnik o zahtjevima FINA-e, utvrđeno je kako je žalitelj u 2016. i 2017. godini postavio samo 4 zahtjeva za pristup informacijama, među kojima je uračunat i zahtjev za dopunu informacije.
Prilikom utvrđivanja bića djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje nije utvrdio žaliteljevu subjektivnu namjeru zloupotrebe prava, niti je utvrdio objektivno opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanje tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, pogotovo iz razloga jer prvostupanjsko tijelo nije učinilo zlouporabu prava izglednom te ju je tek podredno koristilo kao razlog uskrate zatražene informacije.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan