KLASA: UP/II-008-07/15-01/403
URBROJ: 401-01/05-16-01
Zagreb, 29. 4. 2016.
Povjerenik za informiranje, na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.), povodom žalbe ………, Jutarnji list, ………, izjavljene protiv rješenja Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, KLASA: 023-01/14-01/28, URBROJ: 251-67/410-14/4 od 19. studenog 2014. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, KLASA: 023-01/14-01/28, URBROJ: 251-67/410-14/4 od 19. studenog 2014. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Fakultet), odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žaliteljica), temeljem članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, budući da žaliteljica potražuje informaciju zaštićenu temeljem Zakona o zaštiti osobnih podatka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst), stroga je nakon provedbe testa razmjernosti i javnog interesa Fakultet utvrdio kako zaštita osobnih podataka prevladava nad javnim interesom dostupnosti tražene informacije.
Žaliteljica je protiv rješenja Fakulteta, KLASA: 023-01/14-01/28, URBROJ: 251-67/410-14/4 od 19. studenog 2014. godine, pravovremeno izjavila žalbu, u kojoj navodi kako navedeno rješenje pobija u cijelosti zbog povrede materijalnog prava, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neodgovarajuće primjene materijalnog prava, nepravilnog tumačenja primijenjenih normi, te drugih formalnih manjkavosti od strane tijela javne vlasti. S obzirom na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, žaliteljica naglašava kako je tijelo javne vlasti zanemarilo činjenicu da je riječ o javnim sredstvima, odnosno sredstvima iz Državnog proračuna tj. sredstvima poreznih obveznika koja predstavljaju informaciju od javnog interesa, odnosno obvezu tijela javne vlasti da takve informacije učine dostupnim javnosti. Žaliteljica navodi kako iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da tijelo javne vlasti ne osporava postojanje ugovora niti primitak spomenutih sredstava u iznosu navedenom u zahtjevu, niti osporava činjenicu da je riječ o javnim sredstvima koja su dodijeljena u postupku javne nabave, no unatoč tome, tijelo javne vlasti nije savjesno i brižljivo ocijenilo dokaze, budući da bi u tom slučaju drugačije postupilo i proaktivno objavilo informacije, sukladno članku 10. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno uopće ne bi provodilo test razmjernosti i javnog interesa, s obzirom da se radi o javnim sredstvima koja bi sukladno članku 16. stavku 3. navedenog Zakona trebala biti automatski dostupna javnosti. Žaliteljica nadalje navodi kako tijelo javne vlasti nije provelo uvid s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, budući da je formulacijom iz pobijanog rješenja potvrdilo da ima saznanja da je Vedran Mornar primio određene iznose, samo nije utvrdilo kolike, što dokazuje da tijelo javne vlasti nije savjesno i brižljivo provelo postupak utvrđivanja pravog stanja stvari. Žaliteljica nastavlja kako je tijelo javne vlasti zanemarilo činjenicu da su zahtjevom traženi i podaci i za pravne osobe, stoga je potpuno pravno neutemeljeno obrazloženje temeljeno na zaštiti osobnih podataka, s obzirom da se Zakon o zaštiti osobnih podataka odnosi na zaštitu prava fizičkih osoba. S obzirom na tvrdnju da je pogrešno primijenjena materijalnopravna norma, žaliteljica navodi kako je tijelo javne vlasti potpuno neutemeljeno i zanemarujući činjenicu da se predmet njezinog zahtjeva u potpunosti odnosi na pitanja trošenja sredstava državnog proračuna, tj. na javna sredstava, stoga citira članak 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, te naglašava kako bi zatraženi podaci, s obzirom da predstavljaju javna sredstava i nisu klasificirani, trebali automatski biti dostupni javnosti. Žaliteljica potom navodi kako njezinim zahtjevom nisu zatraženi osobni podaci primatelja naknada iz javnih sredstava, niti uvide u privatne račune primatelja, već bruto uplaćena sredstva, dok za prof. dr. sc. Vedrana Mornara navodi kako je njegovo ime i prezime već povezano u javnosti sa predmetnim projektom, te da je on naveo u svojem javno dostupnom životopisu da je bio voditelj projekta, stoga nema nikakvog osnova da žaliteljičin zahtjev predstavlja kršenje zakona o zaštiti osobnih podataka. Žaliteljica zatim navodi kako se tijelo javne vlasti pogrešno poziva na članke kojima se opisuje postupanje sa zbirkama osobnih podataka, odnosno članak 18. stavak 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka, iz razloga jer žaliteljica ne traži osobne podatke, a pogotovo ne traži ispis ili presliku zbirke osobnih podataka koje vodi tijelo javne vlasti. Žaliteljica ujedno spominje i odredbu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, te zaključuje kako tijelo javne vlasti razmotrilo mogućnost djelomičnog pružanja informacije, ukoliko je imalo ikakve osnove za ograničenje pristupa informacijama temeljem zaštite osobnih podataka. Žaliteljica također smatra kako je upitan i način provedbe samog testa razmjernosti, s obzirom da je interes zaštite osobnih podataka u potpunosti neugrožen i zaštićen, te da je uskraćivanjem informacija o trošenju javnih sredstava u bitnome povrijeđen javni interes i njezina prava temeljem Zakona i Ustava. Žaliteljica u žalbi kao dodatan argument navodi da je tijelo javne vlasti pogrešno interpretiralo odredbe i smisao Zakona o zaštiti osobnih podataka, Zakona o pravu na pristup informacijama te Ustava. U tom smislu žaliteljica ističe da je tijelo javne vlasti počinilo klasičnu logičku pogrešku relacije jer implicira da je trošenje sredstava otvoreno i transparentno jer je postupak kojim su dobivena sredstva navodno bio takav; dakle ne razlikuje postupak otvorenosti i transparentnosti dodjele sredstava, što je odgovornost onog tijela koji sredstva dodjeljuje, od postupka otvorenosti i transparentnosti trošenja sredstava, što je pak odgovornost onog tijela koje je sredstva primilo. Žaliteljica navodi kao dokaz pogrešnog shvaćanja otvorenosti i javnosti djelovanja, te time i potpunog nerazumijevanja smisla Zakona o pravu na pristup informacijama, činjenicu da tijelo javne vlasti u obrazloženju navodi da bi i „sama objava bruto iznosa i broja primatelja (naknada) koje korisnica traži, objektivno ugrozila integritet mogućih primatelja, jer bi na temelju tako danih podataka postojala mogućnost različitih špekulacija te slučajne ili namjerne zlouporabe, što osobe o čijim se osobnim podacima radi nisu dužne trpjeti.“ Žaliteljica još tvrdi kako je tijelo javne vlasti u obrazloženju pobijanog rješenja pogrešno protumačilo načelo jednakosti svih pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, te završno naglašava formalnu manjkavost pobijanog rješenja, budući da tijelo javne vlasti u izreci rješenja navodi kako odbija zahtjev kao neutemeljen, što ne može biti zakonski razlog odbijanja zahtjeva. Slijedom navedenog, a zbog kršenja načela zakonitosti, točnije zbog povrede materijalnog prava, odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neodgovarajuće primjene materijalnog prava, nepravilnog tumačenja primijenjenih normi te zbog drugih propusta od strane tijela javne vlasti, žaliteljica predlaže da se žalba uvaži, da drugostupanjsko tijelo poništi prvostupanjsko rješenje i da joj se sukladno članku 25. stavku 7. Zakona o pravu na pristup informacijama rješenjem omogući pristup traženoj informaciji.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 28. 10. 2015. godine zatražila od Fakulteta sljedeće: „Dana 17. lipnja 2009. godine između Agencije za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) kao Naručitelja i Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu (FER) kao Izvršitelja, potpisan je Ugovor o uspostavi Nacionalnog informacijskog sustava prijave na visoka učilišta u Republici Hrvatskoj (NISPVU). Ugovor su potpisali prof. Jasmina Havranek, u ime AZVO, i u ime FER-a tadašnji dekan, prof. Vedran Mornar, Prema ugovoru, FER-u je isplaćeno 4.000.000,00 kn s PDV-om. Zanima me koliki je dio tih sredstava uplaćen na osobne račune prof. Mornara i dva asistenta koja su sudjelovala u poslu.“
Fakultet je dopisom od 30. listopada 2014. godine zatražio od žaliteljice da sukladno članku 20. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama ispravi zahtjev, i to na način da precizira traži li uvid u uplate na privatne račune dr. sc. Vedrana Mornara i asistenata, te da navede puna imena i prezimena asistenata na koje se odnosi njezin zahtjev.
Žaliteljica je dana 4. studenog 2014. godine podnijela zahtjev za ispravak informacije, u kojem objašnjava da ne traži uvid u privatne račune pojedinaca, nego traži uvid u financijsko poslovanje Fakulteta kao tijela javne vlasti i obveznika Zakona o pravu na pristup informacijama. Žaliteljica stoga u dopunjenom zahtjevu traži da joj se u elektroničkom obliku dostavi popis isplata koje je Fakultet izvršio prema svim pravnim i/ili fizičkim osobama koje su bili primatelji financijskih naknada za svoje usluge i rad na razvoju sustava NISPVU, a za što je Fakultetu u 2009. godini uplaćeno 4.000.000,00 kn javnih sredstava. Žaliteljica moli da joj se tražena informacija dostavi u tabličnom obliku u kojem je prikazan svaki pojedinačni primatelj naknade iz tih sredstava (ne osobno ime, nego je li riječ o fizičkoj ili pravnoj osobi), bruto iznos koji je primatelj naknade primio, datum plaćanja, opis plaćanja/svrha isplate (za koju svrhu je isplata izvršena) i osnov isplate (autorski honorar ili ugovor o djelu). Ako je ista fizička ili pravna osoba bila primatelj naknada u više navrata ili po različitim osnovama, žaliteljica moli da se to u tablici naznači na način da se pod takvim primateljima pojedinačno po datumima popišu sva primanja te fizičke ili pravne osobe. U slučaju da su isplate izvršene prema pravnim osobama, žaliteljica moli naziv pravne osobe, iznose koji je pravna osoba primila i osnov isplate, opis/svrha plaćanja (za koju uslugu je isplata izvršena) i datum isplate. Žaliteljica moli da se posebno naznači i informacija o tome koliki je iznos ukupno po osnovi uspostave Nacionalnog informacijskog sustava prijave na visoka učilišta u Republici Hrvatskoj (NISPVU) isplaćen tadašnjem dekanu Vedranu Mornaru kao dodatni honorar. Žaliteljica zaključno napominje kako ne traži uvid u privatni račun te osobe, nego podatak o ukupnim bruto davanjima Fakulteta toj fizičkoj osobi za dodatne poslove izrade NISPVU, za koji je Fakultet bio plaćen javnim sredstvima.
U drugostupanjskom postupku je utvrđeno kako je Fakultet pogrešno utvrdio činjenično stanje, nakon čega je pogrešno primijenio materijalno pravo.
Člankom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je cilj ovog Zakona omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Imajući na umu spomenuti cilj Zakona o pravu na pristup informacijama, te ustavno pravo na pristup informacijama, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je tijelo javne vlasti pogrešno primijenilo odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama i Zakona o zaštiti osobnih podataka, s obzirom da omogućavanje pristupa informaciji o potrošnji javnih sredstava ne može predstavljati ugrožavanje integriteta velikog broja fizičkih osoba čiji se identitet može utvrditi, kako to obrazlaže Fakultet u svojem odbijajućem rješenju.
Naime, odredbom članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka iz stavka 1. ovog članka, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak. S obzirom da je neosporno utvrđeno da se informacija koju žaliteljica traži odnosi na raspolaganje javnim sredstvima, odnosno na raspolaganje sredstvima iz Državnog proračuna, slijedom citirane zakonske odredbe bi predmetna informacija trebala biti neposredno dostupna javnosti.
Neposredna dostupnost javnosti podrazumijeva kako je Fakultet bio dužan žaliteljici omogućiti dostupnost traženoj informaciji i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, s obzirom da se u navedenom slučaju ne radi o klasificiranim podacima.
Fakultet je dakle prilikom rješavanja žaliteljičinog zahtjeva prvi put pogrešno primijenio zakonsku odredbu kada je proveo test razmjernosti i javnog interesa, budući da ga nije trebao provoditi jer se radi o raspolaganju javnim sredstvima, a drugi put je pogrešno primijenio zakonsku odredbu kada je zaključio da zaštita osobnih podataka predstavlja razlog ograničenja ustavnog prava građana na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti.
Štoviše, žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama želi doći do podataka o načinu trošenja sredstava hrvatskih poreznih obveznika, stoga informacija o imenima i prezimenima osoba te bruto iznosima koje su iste zaprimile, predstavlja informaciju od javnog interesa. Obrazloženje Fakulteta o mogućoj ugrozi integriteta tih osoba te mogućnosti špekulacija ili zlouporaba navedenih podataka svakako nije utemeljeno, jer ne postoji zakonsko uporište za takvo obrazloženje, niti postoji uporište sa stajališta otvorenosti i transparentnosti rada tijela javne vlasti i potrošnje proračunskih sredstava.
Fakultet je ujedno pogrešno primijenio materijalnu normu kada je dopisom od 30. listopada 2014. godine zatražio od žaliteljice da temeljem članka 20. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama ispravi zahtjev na način da precizira traži li uvid u uplate na privatne račune primatelja sredstava te da navede puna imena i prezimena asistenata na koje se odnosi njezin zahtjev. Naime, niti u jednom trenutku se ne dovodi u pitanje stanje privatnih računa fizičkih osoba, nego je pitanje koliki je iznos javnih, proračunskih, sredstava tijelo javne vlasti uplatilo fizičkim osobama. Osim toga, žaliteljica nije dužna znati pojedinačna imena i prezimena osoba kojima su uplaćena financijska sredstva, već takve podatke Fakultet mora posjedovati i dužno ih je omogućiti bilo kojem korisniku prava na informaciju.
Fakultet u obrazloženju pobijenog rješenja pogrešno izjednačava transparentnost postupka dobivanja posla izrade Nacionalnog informacijskog sustava prijave na visoka učilišta u Republici Hrvatskoj, temeljem javne nabave, te eventualnu otvorenost i transparentnost prilikom trošenja dobivenih javnih sredstava. Naime, transparentnost prilikom dodjeljivanja sredstava ne podrazumijeva transparentnost prilikom potrošnje tih sredstava, odnosno transparentnost provedene javne nabave ne isključuje mogućnost korisnika da dobije podatke o potrošnji dodijeljenih javnih sredstava.
Zaključno, kao što je žaliteljica navela u svojoj žalbi, Fakultet pogrešno tumači odredbu članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske o jednakosti svih pred zakonom, kada obrazlaže da je poglavito zaštićena informacija koju žaliteljica potražuje za Vedrana Mornara, jer bi davanje selektivne informacije predstavljalo izravno kršenje Ustava i odredbi Zakona o zaštiti osobnih podataka. Kada se radi o raspolaganju proračunskim sredstvima, korisnik prava na informaciju može zahtjevom za pristup informacijama od bilo kojeg tijela javne vlasti zatražiti da mu dostavi podatke o dodijeljenim javnim sredstvima poimenično bilo kojoj fizičkoj ili pravnoj osobi, te se time ne bi kršio niti jedan zakon, niti Ustav RH.
Slijedom svega navedenog Povjerenik za informiranje ne nalazi razloge za ograničenje iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer se traženi podaci ne mogu smatrati zaštićenim osobnim podacima, već javno dostupnim informacijama koje se odnose na raspolaganje javnim sredstvima.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da Fakultet nije Povjereniku za informiranje sukladno svojim zakonskim obvezama dostavio cjelovit spis predmeta, čiji su sastavni dio zahtjevom zatražene informacije, a koji je nužan za postupanje u drugostupanjskom postupku po žalbi protiv rješenja prvostupanjskog tijela. Tu je posebno bitno naglasiti kako Fakultet nije dostavio Povjereniku za informiranje informaciju o uplaćenim sredstvima Vedranu Mornaru poimence.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku poništeno prvostupanjsko rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno prilikom rješavanja zahtjeva uzeti u obzir da se u ovom slučaju radi o javnim sredstava koje osigurava Republika Hrvatska te da bi zatražena informacija, uključujući ime i prezime osobe i iznos dodijeljenih sredstava, trebala biti javno dostupna. Važnost dostupnosti informacija o potrošnji javnih sredstava propisuje Zakon o pravu na pristup informacijama, tako da u članku 16. stavku 3. isključuje provođenje testa razmjernosti i javnog interesa, osim za informacije koje su klasificirane.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.