KLASA: UP/II-008-07/18-01/616
URBROJ: 401-01/10-18-4
Zagreb, 19. rujna 2018. godine
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe trgovačkog društva TRAST OTPREMNIŠTVO d.o.o., zastupanog po odvjetnici ........., izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-413-01/18-01/503, URBROJ: 513-02-2320/3-18-13 od 03. kolovoza 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba trgovačkog društva TRAST OTPREMNIŠTVO d.o.o. izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-413-01/18-01/503, URBROJ: 513-02-2320/3-18-13 od 03. kolovoza 2018. godine kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev trgovačkog društva TRAST OTPREMNIŠTVO d.o.o (u daljnjem tekstu: žalitelj) za ostvarivanjem prava na pristup informacijama temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je tražio popis izdanih garancija vezano za osiguranje carinskog duga, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene informacije predstavljaju poreznu tajnu sukladno članku 8. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16).
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo i to odredbu članka 15. stavka 2. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Osporava stav prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti jedno od zakonskih izuzeća iz članka 8. stavka 5. Općeg poreznog zakona, odnosno da u konkretnom slučaju nije zatražen pristanak trećih osoba. Nadalje navodi da u konkretnom slučaju nije primijenjeno materijalno pravo i to odredbe članaka 12. i 14. Carinskog zakonika EU. Ističe da je u konkretnom slučaju fingirano provođenje testa razmjernosti i javnog interesa, te da se javni interes ne mora dokazivati jer se isti pretpostavlja. Dalje navodi da službenik za informiranje ničim nije potvrdio prioritet interesa koji stoje iza uskrate informacija. Posebno navodi da je u konkretnom slučaju trebalo provesti usmenu raspravu u smislu članka 54. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da stranka u svakom postupku ima pravo na izjašnjavanje, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak, čime se povrijeđene odredbe članka 30. stavka 2. i 51. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba nije osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 27. lipnja 2018. godine, ispravljenim podneskom od 10. srpnja 2018. godine tražio sljedeće informacije:
1. Popis zadržanih izvornika garancija za stavljanje roba u slobodan promet koje su opozvane ili istekle radi moguće naplate u 3 godine od opoziva temeljem primjene članka 85. Delegirane uredbe Komisije EU 2015/2446 od 28. srpnja 2015. godine o dopuni Uredbe EU br. 651/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o detaljnim pravima koja se odnose na pojedine odredbe Carinskog zakonika Unije u slučaju da nije novim jamstvom preuzeta obveza starog, dakle opozvanog jamstva.
2. Popis zadržanih izvornika garancija za stavljanje roba u slobodan promet čije obaveze je preuzela nova garancija temeljem primjene članka 85. Delegirane uredbe Komisije EU 2015/2446 od 28. srpnja 2015. godine o dopuni Uredbe EU br. 651/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o detaljnim pravima koja se odnose na pojedine odredbe carinskog zakonika Unije te nastavno provedene uredbe Komisije EU 2015/2447 od 24. studenog 2015. godine o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe EU br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije ukoliko preuzeta obveza jamca (nova garancija) jamči sa manjim iznosom od opozvanog jamstva ali proizvodi isti pravni učinak.
3. Popis zadržanih izvornika garancija za zajedničko osiguranje za provozni postupak temeljem primjene članka 85 Delegirane uredbe Komisije EU 2015/2446 od 28. srpnja 2015. godine o dopuni Uredbe EU br. 651/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o detaljnim pravima koja se odnose na pojedine odredbe Carinskog zakonika i Unije čije obaveze je preuzela nova garancija temeljem provedbene uredbe Komisije EU 2015/2447 od 24. studenog 2015. godine o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe EU br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije ukoliko preuzeta obveza jamca (nova garancija) jamči sa manjim iznosom od opozvanog jamstva, ali proizvodi isti pravni učinak.
Odredbom članka 15. stavkom 2. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija porezna tajna sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno je prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da zatraženi podaci predstavljaju poreznu tajnu, te da se na iste ne može primijeniti niti jedno izuzeće od obveze čuvanja porezne tajne iz članka 8. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16).
S obzirom da se u konkretnom slučaju traže podaci vezano za sredstva osiguranja carinskog duga (bankarske garancije), u nastavku se iznose relevantne zakonske odredbe.
Člankom 89. Carinskog zakonika EU propisano je da se Poglavlje II navedenog propisa primjenjuje na osiguranja za carinske dugove koji su nastali i koji bi mogli nastati, osim ako se navodi drugačije. Prema članku 92. Carinskog zakonika EU osiguranje se može dati u jednom od sljedećih oblika: a) polaganjem gotovine ili putem drugih sredstava plaćanja koja carinska tijela priznaju kao jednakovrijedna polaganju gotovine u eurima, ili u valuti države članice u kojoj se zahtijeva osiguranje, b) preuzetom obvezom jamca i c) drugim oblikom osiguranja koje pruža jednakovrijedno osiguranje da će iznos uvozne ili izvozne carine koji odgovara carinskom dugu i ostalim davanjima biti plaćen.
Sukladno članku 85. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/2446 od 28. srpnja 2015. godine o dopuni Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o detaljnim pravilima koja se odnose na pojedine odredbe Carinskog zakonika Unije (dalje u tekstu: Delegirana uredba) u bitnom je propisano postupanje carinskog tijela vezano za jamca, odnosno oslobađanje od obveza jamca.
Sukladno članku 2. stavku 8. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16) odredbe navedenog zakona propisane za poreze, na odgovarajući način se primjenjuju i na druga javna davanja, ako Zakonom ili posebnim propisima nije drugačije
Člankom 8. stavkom 1. Općeg poreznog zakona propisano je da je porezno tijelo dužno kao poreznu tajnu čuvati sve podatke koje porezni obveznik iznosi u poreznom postupku, te sve druge podatke u vezi s poreznim postupkom kojim raspolaže, kao i podatke koje razmjenjuje s drugim državama u poreznim stvarima.
Sukladno članku 8. stavku 5. točki 4. Općeg poreznog zakona obveza čuvanja porezne tajne nije povrijeđena ako se iznose podaci uz pisani pristanak osobe na koju se odnose.
Uvidom u primjerak jamstva za točku 1. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, koji je Povjerenici za informiranje dostavljen u žalbenom postupku, utvrđeno je da se u istom navodi za koji iznos duga u obliku carina ili drugih davanja jamči banka, te pod kojim uvjetima će biti izvršena isplata.
Nadalje, uvidom u primjerak jamstva koje se odnosi na točku 3. zahtjeva za pristup informacijama, utvrđeno je da se u istom navodi za koji iznos duga u obliku carina ili drugih davanja koja se primjenjuje na robu stavljenu u provozni postupak jamči banka, te pod kojim uvjetima će biti izvršena isplata.
Dakle, nesporno je da se radi o informaciji u vezi s konkretnim postupkom carine, što znači da se isto može podvesti pod odredbu članka 8. Općeg poreznog zakona.
Nadalje, radi se o osiguranju eventualnih carinskih dugova osoba privatnih trgovačkih društava, pa nije jasno u čemu bi se sastojao javni interes za omogućavanjem pristupa traženoj informaciji.
Također
se ističe da navedena informacija o popisu garancija može biti od interesa
isključivo za odnos carinskog dužnika i banke kao jamca, s obzirom na odredbu
članka 85 stavka 3. Delegirane uredbe prema kojoj se jamac oslobađa
odgovornosti ako mu se ne izda bilo koja obavijest iz stavka 1. i 2. navedenog
članka (ako postupak provoza Unije nije zaključen, carinska tijela
države članice otpreme u roku od devet mjeseci od propisanog roka za podnošenje
robe odredišnom carinskom uredu obavješćuju jamca da postupak
nije
zaključen – stavak 1. navedenog članka, odnosno ako postupak provoza Unije nije
zaključen, carinska tijela određena u skladu s člankom 87. Zakonika dužna su u
roku od tri godine od dana prihvaćanja provozne deklaracije obavijestiti jamca
da se od njega
traži
ili da se od njega može tražiti plaćanje duga za koji odgovara u
pogledu
predmetne aktivnosti provoza Unije – stavak 2. navedenog članka).
Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju Povjerenica za informiranje smatra da preteže potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes, odnosno da za tražene informacije postoji isključivi privatni interes žalitelja.
Osim toga, također se ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za popis garancija koji je predmet postupka, predmetne informacije ne odnose se na pitanja javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganje javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet) pa se ne mogu niti prihvatiti žalbeni navodi žalitelja da se za navedenu informaciju pretpostavlja javni interes.
U odnosu na navode žalbe da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe članka 12. i 14. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 09. listopada 2013. godine o Carinskom zakoniku Unije (dalje u tekstu: Carinski zakonik), isti su neosnovani iz sljedećih razloga.
Člankom 12. Carinskog zakonika EU propisano je da sve informacije koje carinska tijela dobiju u tijeku obavljanja svojih dužnosti, koje su po svojoj prirodi povjerljive, ili koje su pružene u povjerenju, obuhvaćene su obvezom čuvanja poslovne tajne. Nadalje je propisano da nadležna tijela ne smiju otkrivati takve informacije, bez izričite dozvole osobe ili tijela koje ih je pružilo.
Međutim, razmatrajući zakonska ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (poslovna tajna), odnosno stavka 2. točke 3. istog članka (porezna tajna) može se utvrditi da eventualni pristanak osobe nije odlučna činjenica, kao što je to primjerice u slučaju zakonskog ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama (u kojem slučaju se tijelo javne vlasti ne može pozivati na zaštitu prava intelektualnog vlasništva, ako je nositelj prava dao izričiti pisani pristanak).
S tim u vezi, neosnovano je pozivanje žalitelja na potrebu održavanja usmene rasprave u smislu članka 54. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, 47/09), a iz sljedećih razloga.
Sukladno članku 54. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku usmena rasprava se zaključkom određuje 1. u upravnim stvarima u kojima sudjeluje više stranaka sa suprotnim interesima, 2. kad je potrebno provesti očevid ili saslušati svjedoke ili vještake, 3. u drugim slučajevima kad je to korisno za rješavanje upravne stvari.
Naime, u konkretnom slučaju nije riječ o upravnoj stvari u kojoj sudjeluje više stranaka sa suprotnim interesima (žalitelj je stranka u postupku u smislu članka 4. Zakona o općem upravnom postupku, a Ministarstvo financija, Carinska uprava prvostupanjsko tijelo pred kojim se vodi postupak), nije potrebno obaviti očevid ili saslušati svjedoke ili vještake, a niti bi to bilo korisno za rješavanje upravne stvari.
Napominje se da pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje analize, izvješća i sastavlja odgovore na pitanja, sastavlja izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti, što bi u konkretnom slučaju značilo da prvostupanjsko tijelo nije bilo dužno tražiti od trećih osoba pristanak u smislu odredbe članka 8. stavka 5. točke 4. Općeg poreznog zakona, odnosno članka 12. Carinskog zakonika EU.
Također se neosnovano žalitelj poziva na odredbe članka 30. stavka 2. i članka 51. Zakona o općem upravnom postupku, a iz sljedećih razloga.
Sukladno članku 51. Zakona o općem upravnom postupku, ispitni postupak se provodi kad je to nužno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su bitne za razrješavanje stvari, i to u situaciji kad u postupku sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, a što ovdje nije slučaj.
Osim toga, sukladno članku 30. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke, ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke, ili kad je tako propisano zakonom. Po logici stvari, navedena odredba se odnosi na upravne postupke u kojima postoji obveza provođenja ispitnog postupka, a u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo je neposredno rješavalo upravnu stvar na temelju članka 50. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku.
U odnosu na pozivanje žalitelja na odredbu članka 14. Carinskog zakonika EU, ističe se kako slijedi.
Člankom 14. stavkom 1. Carinskog zakonika EU propisano je da sve osobe mogu od carinskih tijela zahtijevati informacije koje se odnose na primjenu carinskog zakonodavstva, a stavkom 2. navedenog članka propisano je da carinska tijela promiču transparentnost stavljajući carinsko zakonodavstvo, opće upravne odluke i obrasce za prijavu slobodno na raspolaganje, i kad je to moguće, objavljuju ih na internetu.
Dakle, iz navedene odredbe jasno proizlazi da se ista odnosi isključivo na davanje objašnjenja vezano za primjenu carinskog zakonodavstva, te ista svakako ne uključuje obvezu prvostupanjskog tijela da udovolji zahtjevu za pristup informacijama, posebno imajući u vidu odredbu članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama prema kojoj se traženje objašnjenja ne smatra zahtjevom za pristup informacijama.
Osim toga, iz očitovanja prvostupanjskog tijela Povjerenici za informiranje, KLASA: UP/I-413-01/18-01/503, URBROJ: 513-92-2320/3-18-19 od 11. rujna 2018. godine u bitnom proizlazi da popisi garancija ne postoje kao izrađena informacija, već da su isti izrađeni isključivo za potrebe odgovora na upit žalitelja uvidom u svaki pojedinačni spis predmeta, dok iz očitovanja Sektora za financije, Službe za osiguranje duga prvostupanjskog tijela od 05. srpnja 2018. godine proizlazi da postoje 2 upravna predmeta u odnosu na točku 1. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, odnosno 19 predmeta u odnosu na točku 3. zahtjeva za pristup informacijama.
Osim toga, ističe se da je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: UsII-141/17 od 06. rujna 2017. godine zauzeto stajalište da tijela javne vlasti nisu dužna u obvezi poduzimati radnje prikupljanja podataka radi formiranja nove informacije koju već ne posjeduju, odnosno da nisu obvezna vršiti uvid u svaki pojedinačni spis predmeta radi udovoljavanja zahtjevu žalitelja.
Slijedom navedenom, a uzimajući u obzir očitovanje prvostupanjskog tijela, moglo bi se zaključiti da predmet zahtjeva žalitelja pod točkama 1. i 3. nije informacija u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Što se tiče točke 2. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, iz gore citiranog očitovanja Sektora za financije, Službe za osiguranje duga prvostupanjskog proizlazi da u evidenciji Carinske uprave nisu evidentirani predmeti koji se odnose na navedenu točku 2. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja.
Člankom 23. stavkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija.
Dakle, pravilnom primjenom članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo je rješenjem odbaciti zahtjev za pristup informacijama žalitelja u dijelu koji se odnosi na točku 2. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, s obzirom da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje navedene informacije.
Međutim, navedeni propust prvostupanjskog tijela nije mogao utjecati na pravilnost odluke u tom dijelu zahtjeva, s obzirom da donošenje rješenja o odbacivanju ne bi utjecalo na prava žalitelja u ovom postupku, iz kojeg razloga je sukladno članku 116. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku trebalo u tom dijelu odbiti žalbu žalitelja.
U preostalom dijelu žalba je odbijena pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom da je prvostupanjsko rješenje pravilno i na zakonu osnovano.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.