KLASA: UP/II-008-07/18-01/295
URBROJ: 401-01/05-18-2
Zagreb, 11. 9. 2018.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe udruge FUTURIST, zastupane po predsjedniku udruge ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske gospodarske komore, KLASA: 008-02/18-04/02, URBROJ: 311-05-04-04-18-02 od 18. 3. 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske gospodarske komore, KLASA: 008-02/18-04/02, URBROJ: 311-05-04-04-18-02 od 18. 3. 2018. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Hrvatske gospodarske komore (u daljnjem tekstu: HGK) odbijen je zahtjev za dopunom informacije udruge FUTURIST (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim su zatraženi skenirani važeći ugovori koje HGK ima s vanjskim dobavljačima na području informatičke podrške i odnosa s javnošću. Žaliteljev zahtjev odbijen je temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. i 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu, odnosno jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Protiv osporenog rješenja žalitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako rješenje osporava u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene zakona. Žalitelj u nastavku žalbe navodi kako iz prakse ostvarivanja prava na pristup informacijama proizlazi da su ugovori koje sklapaju tijela javne vlasti javni podatak. Osim toga, žalitelj smatra kako HGK pogrešno i bez dokaza navodi kako je ostvarena zloupotreba prava na pristup informacijama, pogotovo zato jer žalitelj podnosi svega jedan do dva zahtjeva za pristup informacijama mjesečno. Slijedom navedenog, žalitelj smatra kako nema utemeljenog razloga za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama i uskratu tražene informacije, stoga predlaže da se da se njegova žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 15. 1. 2018 godine zatražio skenirane važeće ugovore koje HGK ima s vanjskim dobavljačima na području informatičke podrške (upravljanje i odražavanje informatičkog sustava i sl.) i odnosa s javnošću (PR). Budući da je dana 30.1. 2018. godine zaprimio informaciju koja je nepotpuna, žalitelj je dana 14. 2. 2018. godine zahtjevom za dopunu informacije zatražio ugovore bez pokrivenih imena dobavljača, njihovih ovlaštenih predstavnika, potpisa i pečata dobavljača i slično.
Uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja utvrđeno je kako HGK u bitnom citira odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama koje se odnose na ograničenje pristupa informacijama zbog poslovne i profesionalne tajne, te odredbe koje se odnose na obvezu provođenje testa razmjernosti i javnog interesa prije donošenja odluke. HGK navodi kako u konkretnom zahtjevu ne nalazi elemente javnog interesa za dostavom tražene informacije te da prevladava interes zaštite poslovne tajne. Također, HGK smatra kako su korisniku dostavljeni podaci, odnosno ugovori temeljem prvotno postavljenog zahtjeva, a u skladu s ograničenjem prava na pristup informacijama. HGK zaključuje da s obzirom na prirodu postavljenog zahtjeva i ostalih zaprimljenih zahtjeva korisnika, na temelju kojih proizlazi kako su funkcionalno povezani te kojima se zahtijevaju informacije koje su po svojoj prirodi istovrsne, te s obzirom na postojanje činjenice učestalog podnošenja zahtjeva od strane korisnika, dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti te iz takvog postupanja korisnika proizlazi kako korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
U žalbenom postupku je utvrđeno kako je HGK prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za dopunom informacije pogrešno utvrdio činjenično stanje, nakon čega je nepravilno primijenio pravni propis.
HGK je prvenstveno pogrešno primijenio postupovne odredbe koje se odnose rješavanje zahtjeva za dopunom ili ispravkom informacije:
Odredbom članka 23. stavka 5. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako utvrdi da nema osnove za dopunu ili ispravak dane informacije iz članka 24. ovog Zakona.
Člankom 24. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da ako korisnik smatra da informacija pružena na temelju zahtjeva nije točna ili potpuna, može zahtijevati njezin ispravak, odnosno dopunu u roku od 15 dana od dana dobivanja informacije, dok je stavkom 2. propisano kako je tijelo javne vlasti obvezno odlučiti o zahtjevu za dopunu, odnosno ispravak informacije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva, sukladno odredbama članka 23. ovog Zakona.
Slijedom navedenog, ako tijelo javne vlasti smatra kako zahtjev za dopunom informacije nije osnovan, rješenjem će, sukladno članku 23. stavku 5. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, odbiti zahtjev iz navedenog razloga.
HGK je, međutim, odbio žaliteljev zahtjev zbog zaštite poslovne tajne, odnosno zbog zloupotrebe prava na pristup informacijama, te je na taj način pogrešno primijenio odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.
HGK je, naime, u trenutku kada je prvi put djelomično omogućio žalitelju pristup informaciji, trebao već tada djelomično odbiti žaliteljev zahtjev zbog zaštite poslovne tajne, budući da se pristup informaciji ne može uskratiti bez opravdanog pravnog temelja.
Drugim riječima, HGK je institut zahtjeva za dopunom informacije praktički okvalificirao zloupotrebom prava jer žalitelj ponovno traži istovrsne informacije, međutim, žalitelj je samo iskoristio svoje pravo zajamčeno Zakonom o pravu na pristup informacijama, budući da je HGK neispravno proveo postupak po zaprimljenom inicijalnom zahtjevu.
U žalbenom postupku nadalje utvrđeno kako je sporno te nedovoljno obrazloženo i dokazano pozivanje HGK-a na poslovnu tajnu kao razlog ograničavanja prava na pristup informacijama.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona. Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, dok je člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
HGK je po sudu Povjerenice za informiranje u ovoj upravnoj strani propustio prikazati činjenice i okolnosti koje opravdavaju uskratu zatražene informacije jer ista predstavlja poslovnu tajnu te je ujedno propustio provesti test razmjernosti i javnog interesa na način propisan člankom 16. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Naime, bez obzira što je HGK u obrazloženju rješenja napomenuo kako je proveo test razmjernosti i javnog interesa, u žalbenom postupku je utvrđeno kako tijelo javne vlasti nije u konkretnom slučaju dalo argumente zašto bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u predmetnoj upravnoj stvari zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen, te nije obrazložilo zašto prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes.
Općenita formulacija kako „po provedenom testu razmjernosti i javnog interesa, ovo tijelo utvrđuje kako interes za traženjem konkretne informacije ne predstavlja javni interes te kao takav ne pred zaštitom poslovne tajne“ ne predstavlja provođenje testa razmjernosti i javnog interesa jer ne daje nikakva obrazloženja kakve su to moguće ugroze te koji je njihov stupanj i način manifestiranja, imajući na umu konkretnu informaciju zatraženu zahtjevom.
Poslovnu tajnu prema stavku 1. članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.), predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
Slijedom navedene definicije poslovne tajne, HGK je u prvostupanjskom postupku bio dužan pružiti valjano obrazloženje kojim bi se jasno i nedvosmisleno identificirali razlozi zbog kojih bi omogućavanjem pristupa zatraženim informacijama dovelo do štetnih posljedica za nečije gospodarske interese, što je ratio legis instituta poslovne tajne.
Štoviše, HGK osim što nije dokazao u pobijanom rješenju da zatraženi ugovori predstavljaju poslovnu tajnu u materijalnom, odnosno sadržajnom smislu, HGK nije obrazložio zašto zatraženi ugovori predstavljaju poslovnu tajnu u formalnom smislu, budući da nije naveo da su isti označeni kao poslovna tajna.
Postavlja se pitanje zašto HGK nije našao elemente javnog interesa u postavljenom zahtjevu za pristup informacijama, pogotovo ako se uzme u obzir da je HGK pravna osoba s javnim ovlastima te da članarina HGK-u i doprinos javnoj ovlasti HGK, koje su komorski prihod, predstavljaju zakonom određen parafiskalni namet, koji se nalazi u registru neporeznih prihoda (http://www.mfin.hr/adminmax/docs/RNP080905.pdf).
Zaključno, HGK je pogrešno primijenio zakonske odredbe kada je ustanovio da je došlo do zloupotrebe prava na pristup informacijama.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Naime, člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.
S obzirom na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
U tom je smislu tijelo javne vlasti dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima se podupiru razlozi uskrate prava na pristup informacijama, s obzirom na to da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja i onemogućavanje korisnika da konzumiraju ustavom propisano temeljno ljudsko pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti.
Prilikom razmatranja definicije djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, mogli bi je razložiti na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj se subjektivni i objektivni element međusobno nadopunjuju.
Subjektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u prvom dijelu definicije, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava.
Iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, slučajevi potencijalne zloupotrebe prava su drugačiji jer rješavatelj zahtjeva odnosno rješavatelj žalbe mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva te međusobni odnos podnositelja zahtjeva i tijela javne vlasti.
Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes.
Objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u drugom dijelu definicije, u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“
Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, biće djela zloupotrebe prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.
Drugim riječima, u slučajevima kada su prekomjerno opterećeni radni kapaciteti tijela javne vlasti, može se dogoditi da dođe do ugrožavanja javnog interesa, koji se odražava u redovitom funkcioniranju tijela javne vlasti, ostvarivanju njegove izvorne svrhe te u konačnici zaštiti prava trećih osoba koja ulaze u međuodnos sa tijelom javne vlasti i koje očekuju da će tijelo javne vlasti ispuniti svoju zakonom predviđenu javnu svrhu.
Razumljivo je da kada se spoje subjektivni i objektivni element zloupotrebe, rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti.
U tom se slučaju pokreće pitanje potrebe ograničavanja prava na pristup informacijama radi zaštite resursa i dostojanstva tijela javne vlasti, ali i radi zaštite samog pravnog poretka, stoga je nužno razmotriti konkretan odnos žalitelja i tijela javne vlasti kako bi se utvrdilo postojanje zloupotrebe prava na pristup informacijama.
Ako u konkretnom slučaju procjenjujemo žaliteljevu namjeru da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, trebali bi razmotriti njegov interes za informacijama koje traži i relevantnost zatraženih informacija za širu zajednicu, učestalost podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i način obraćanja prema tijelu, opseg zatraženih informacija i moguće opterećenje koje bi tijelo javne vlasti imalo prilikom omogućavanja pristupa informaciji.
Slijedom navedenog, razmatrajući interes žalitelja za traženom informacijom u konkretnom slučaju, ali i u drugim povezanim zahtjevima, budući da se razmatra pitanje zloupotrebe prava, vidljivo je kako žalitelj traži informacije koje se uglavnom odnose na trošenje financijskih sredstava HGK-a, te samim time na zakonitost djelovanja tijela javne vlasti, odnosno raspolaganje javnim sredstvima financiranim parafiskalnim nametima: članarinom i doprinosom
Takav tip informacija ulazi u krug informacija za koje postoji javni interes za njihovim dobivanjem, koje nisu trivijalne i čije traženje potiče jačanje odgovornosti rada tijela javne vlasti i njihovu usklađenost za propisima, te posljedično jača povjerenje građana u vladavinu prava.
U skladu s navedenim, HGK bi u određenom opsegu bio dužan i proaktivno, na svojim internetskim stranicama objavljivati informacije iz članka 10. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u odnosu na ovaj slučaj pogotovo financijska izvješća, podatke o prihodima i rashodima tijela javne vlasti, podatke o izvršenju financijskog plana i slično.
Osim toga, članak 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak. Slijedom navedenog, bez obzira što se u ovoj upravnoj stvari razmatra pitanje zloupotrebe prava, u kojem slučaju se ne provodi test razmjernosti i javnog interesa, činjenica da korisnik traži informacije koje se odnose na potrošnju financijskih sredstava tijela javne vlasti, ukazuje na postojanje javnog interesa za omogućavanjem pristupa navedenim informacijama.
HGK u pobijanom rješenju također nije uspio dokazati niti subjektivnu niti objektivnu namjeru zloupotrebe prava na pristup informacijama, odnosno nije uspio dokazati da žalitelj očito zloupotrebljava svoje pravo, niti da je tijelo javne vlasti posebno opterećeno i da zbog žaliteljevih zahtjeva trpi redovita djelatnost i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti.
Ukazuje se na odredbu članka 19. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojoj tijela javne vlasti, pa tako i HGK, imaju pravo na naknadu stvarnih materijalnih troškova nastalih pružanjem informacije te dostavom informacije, a sukladno Kriterijima za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, broj 12/14. i 15/14.) koje je donio Povjerenik za informiranje. Kriteriji u članku 4. stavku 1. propisuju da će tijelo javne vlasti dostaviti korisniku informaciju po primitku dokaza o izvršenoj uplati, dok je stavkom 2. propisano kako će tijelo javne vlasti zatražiti od korisnika da unaprijed položi na račun tijela javne vlasti očekivani iznos stvarnih materijalnih troškova odnosno troškova dostave u roku od osam dana, ukoliko iznos prelazi 150,00 kuna. U slučaju da korisnik prava na pristup informaciji u roku ne položi navedeni iznos, smatrat će se da je korisnik prava na pristup informaciji odustao od zahtjeva.
Nadalje, HGK u pobijanom rješenju nije uspio dokazati malicioznost žalitelja prilikom podnošenja zahtjeva, niti njihovu namjeru da šikaniraju tijelo javne vlasti Njegovi zahtjevi ujedno nisu zlonamjerno intonirani, niti sadrže pejorativan diskurs. Gledano sa pozicije podnositelja zahtjeva u obraćanju prema tijelu javne vlasti, predmetni zahtjevi su u skladu sa načelom međusobnog poštovanja i suradnje, propisanog člankom 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.
Razmatrajući sadržaj i količinu žaliteljevih zahtjeva za pristup informacijama uvidom u Upisnik o zahtjevima HGK-a za 2017. i 2018. godinu, u žalbenom je postupku utvrđeno kako je žalitelj u 2017. godini imao jedan zahtjev, dok je u 2018. godini u trenutku podnošenja predmetne dopune zahtjeva imao prije toga podnesena dva zahtjeva za pristup informacijama.
Razmatranjem žaliteljevih zahtjeva utvrđeno je kako su zahtjevi određeni, jasni te obuhvaćaju jedan segment djelatnosti tijela javne vlasti, nisu raspršeni na ukupno poslovanje, nisu prekomjerni i neozbiljni te ne ugrožavaju ostvarivanje prava drugih građana. Ponovno se napominje kako se zahtjevi odnose na raspolaganje javnim sredstvima tijela javne vlasti.
Prilikom utvrđivanja bića djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenica za informiranje nije utvrdila žaliteljevu subjektivnu namjeru zloupotrebe prava, niti je utvrdila objektivno opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanje tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
HGK u ponovnom postupku dužan utvrditi činjenično stanje na način da razmotri žaliteljev zahtjev za pristup informacijama i zahtjev za dopunom informacija, te utvrdi postoji li na zatraženim informacijama ograničenja od pristupa propisana člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama te je potom dužno prikazati utvrđeno činjenično stanje u spisu predmeta i potkrijepiti ga odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti zahtjev sukladno odredbi članka 23. navedenog Zakona.
HGK također treba imati na umu odredbu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama, te u određenim, zakonom propisanim slučajevima ograničavanja pristupa informaciji, prije donošenja odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa na način da u konkretnom slučaju pruži argumente zašto bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen te zašto ograničenje od pristupa u konkretnom slučaju preteže nad interesom javnosti da dobije informaciju, odnosno zašto bi uskraćivanjem pristupa bio povrijeđen javni interes za pristupom traženoj informaciji i koji su to razlozi zbog kojih interes javnosti za informacijom preteže nad potrebom ograničenja od pristupa.
S obzirom da pobijano rješenje ne pruža dovoljno dokaza koji bi opravdali uskraćivanje prava na pristup informacijama, ukazuje se na odredbu članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), kojom je propisano kako u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari, i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.
Navedeno načelo utvrđivanja materijalne istine, kao jedno od okosnica svakog upravnopravnog postupka, trebalo bi posebno doći do izražaja u slučaju kada se diskvalificira ustavno pravo korisnika na pristup informacijama, tako da bi prvostupanjsko tijelo u rješenju trebalo prezentirati činjenice i okolnosti na način da se nedvosmisleno utvrdi kako postoji razlog za uskratu prava na pristup zatraženoj informaciji.
U tom se smislu ističe važnost obrazloženja rješenja, jer obrazloženje omogućava stranci da pomoću žalbe zaštiti svoje interese i pokuša pobiti navode iz rješenja tijela javne vlasti. Kada rješenje nema valjano obrazloženje, podnositelj zahtjeva je doveden u nejednak položaj u odnosu na tijelo i ne može u potpunosti ostvariti svoje ustavom zajamčeno pravo na žalbu.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.