KLASA: UP/II-008-07/18-01/176
URBROJ: 401-01/10-18-6
Zagreb, 07. svibnja 2018. godine
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe odvjetničkog društva BRADVICA MARIĆ WAHL CESAREC d.o.o., izjavljene protiv rješenja Hrvatske radiotelevizije, URBROJ: 259/18 od 15. veljače 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske radiotelevizije, URBROJ: 259/18 od 15. veljače 2018. godine
2. Odobrava se odvjetničkom društvu BRADVICA MARIĆ WAHL CESAREC d.o.o. pravo na pristup preslici Ugovora o distribuciji i marketingu između Hrvatske radiotelevizije i eMedia Network od 29. prosinca 2017. godine na hrvatskom i engleskom jeziku.
3. Nalaže se Hrvatskoj radioteleviziji da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 30 dana od dana primitka ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama odvjetničkog društva BRADVICA MARIĆ WAHL CESAREC d.o.o. od 11. siječnja 2018. godine (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je tražio dostavu ugovora između društva eMedia Network i Hrvatske radiotelevizije, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da istu podnosi iz svih žalbenih navoda. Ističe da sumnja u pravilnost provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, odnosno ističe da je pobijano rješenje doneseno pro forma bez provedbe testa razmjernosti i javnog interesa. Ističe da je informacija o sklapanju ugovora koji je predmet postupka javno objavljena, a sukladno Općim uvjetima distribucije međunarodnog programa HRT-a putem naplatnih TV platformi izvan područja Republike Hrvatske, a koji su javno objavljeni od strane HRT od dana 01. siječnja 2016. godine. Također citira odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka koji se odnosi na poslovnu tajnu, te ističe da se prvostupanjsko tijelo u pobijanom rješenju ne poziva niti na jedan opći akt koji uređuje poslovnu tajnu. Navodi da prvostupanjsko tijelo uopće nije uzelo u obzir mogućnost zacrnjivanja određenih podataka, odnosno mogućnost djelomičnog omogućavanja pristupa informacijama. Izražava sumnju da traženi ugovor nije sklopljen sukladno važećim propisima. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 11. siječnja 2018. godine od prvostupanjskog tijela zatražio dostavu ugovora zaključenog između društva eMedia Network i Hrvatske radiotelevizije.
U žalbenom postupku Povjerenici za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja, uključujući i informacije koje su predmet postupka.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Sukladno članku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz pobijanog rješenja, odnosno provedenog testa razmjernosti i javnog interesa u bitnom proizlazi da prvostupanjsko smatra da bi otkrivanje informacija i podataka iz ugovora moglo dovesti do štetnih posljedica za gospodarske interese obje ugovorne strane, te otkrivanje poslovno financijskog aspekta ugovornih odnosa premašuje razloge javnog interesa.
Navedenu argumentaciju prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.
Iz navedene definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa – interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni – u javnom je interesu zaštiti vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije.
U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo u osporenom rješenju, odnosno priloženom testu razmjernosti i javnog interesa, ne daje nikakve argumente u prilog omogućavanja pristupa traženoj informaciji, a svrha navedenog testa razmjernosti i javnog interesa svakako nije u tome da se pronađu razlozi za onemogućavanje pristupa informacijama. Slijedom navedenog, prvostupanjsko tijelo je pogrešno primijenilo odredbu članka 16. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.
Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.)propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.
Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.
Uvidom u Pravilnik o poslovnoj tajni Hrvatske radiotelevizije (dalje u tekstu: HRT) od 26. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: Pravilnik), koji je Povjerenici za informiranje dostavljen u žalbenom postupku, utvrđeno je da je člankom 2. stavkom 1. Pravilnika propisano da poslovnu tajnu predstavljaju podaci povjerljive naravi iz rada ili u vezi s radom HRT-a koji su kao tajni određeni zakonom, drugim aktom donesenim na temelju zakona, Statutom HRT-a ili drugim općim aktom HRT-a, te su u skladu odredbi navedenog Pravilnika određeni i označeni kao poslovna tajna, a sadržani su u službenim dokumentima HRT-a.
Osim toga, iz članka 11. stavka 3. Pravilnika proizlazi da se svaki dokument koji je Nadzorni odbor označio tajnim, označava u gornjem desnom kutu oznakom vrste tajne („poslovna tajna“ ili „profesionalna tajna“).
Naime, osim što predmetni ugovor nije označen sukladno Pravilniku (u engleskoj verziji ugovora je navedeno „confidential“, a u hrvatskoj „povjerljivo“), iz istog proizlazi da je predmetni ugovor samo dostavljen na znanje Nadzornom odboru, iz čega bi se moglo zaključiti da Nadzorni odbor navedeni ugovor nije proglasio poslovnom tajnom u skladu s navedenim Pravilnikom.
Neovisno o navedenom, predmetni ugovor je sklopljen u prosincu 2017. godine (na engleskoj verziji je naveden i datum 08. veljače 2018. godine) , pa se na istog niti ne mogu primijeniti odredbe Pravilnika o poslovnoj tajni od 26. ožujka 2018. godine, iz čega se može zaključiti da općim aktom prvostupanjskog tijela nije propisano da bi predmetni ugovor predstavljao poslovnu tajnu.
Osim toga, predmetni ugovor ne predstavlja proizvodnu tajnu, niti rezultate istraživačkog i konstrukcijskog rada, a iz pobijanog rješenja nije razvidno na koji bi to način gospodarski interesi HRT-a ili druge ugovorne strane mogli biti ugrožen omogućavanjem dostupnosti navedenog ugovora, pa nisu ostvarene pretpostavke iz članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka.
Uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da isti samo sadrži klauzulu povjerljivosti, odnosno odredbu da su uvjeti ugovora povjerljivi, odnosno da je svaka stranka odgovorna za osiguravanje da takvi uvjeti ne budu otkriveni trećoj strani bez odobrenja druge strane.
Međutim, sukladno odredbi članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka, ugovor između HRT-a kao tijela javne vlasti i treće osobe ne može predstavljati samostalnu osnovu za proglašenje poslovne tajne.
Slijedom navedenog, s obzirom da predmetni ugovor ne predstavlja poslovnu tajnu sukladno Zakonu o zaštiti tajnosti podataka, a niti sukladnom općem aktu HRT-a, Povjerenica za informiranje smatra da se na istog ne može primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Člankom 1. stavkom 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“, 137/10, 76/12, 78/16, 46/17) propisano je da je HRT pravna osoba koja ima status javne ustanove čija se djelatnost, funkcija i sadržaj javnih usluga, financiranje, upravljanje, nadzor i način rada uređuju navedenim zakonom i propisima donesenim na temelju njega.
Sukladno stavku 3. navedenog članka HRT obavlja djelatnost pružanja javnih radiodifuzijskih usluga te joj Republika Hrvatska za to osigurava samostalno i neovisno financiranje sukladno navedenom zakonu i pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske usluge.
Prema članku 33. stavku 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, djelatnost HRT-a financira se javnim i komercijalnim prihodima, a stavkom 2. navedenog članka propisano je da su sredstva mjesečne pristojbe sredstva državne potpore koja se koriste sukladno pravilima o državnim potporama za radiodifuzijske usluge.
Iz članka 34. stavka 3. Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske („Narodne novine“, 124/11, 16/12) proizlazi da HRT kao javna ustanova, na temelju svojih zakonskih obveza izrađuje plan i program rada za radio, televiziju i javne radiodifuzijske usluge za Hrvate izvan Republike Hrvatske, te usklađuje termine emitiranja i čini ih dostupnim.
Prema stavku 4. navedenog članka informiranje Hrvata izvan Republike Hrvatske i promocija Republike Hrvatske u svijetu od javnog je interesa, te će HRT proizvoditi i objavljivati multimedijalni program s višejezičnim televizijskim i radijskim sadržajima, što će se urediti ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i HRT-a.
Sukladno članku 20. Ugovora između HRT-a i Vlade Republike Hrvatske za razdoblje od 01. siječnja 2013. godine do 31. prosinca 2017. godine, koji je dostupan na poveznici http://www.hrt.hr/uploads/media/UgovorHRT-VladaRH2013-2017.pdf, HRT se obvezao da će, uz televizijske programske kanale, koje je prema članku 3. stavku 2. Zakona o HRT-u obvezan emitirati na državnoj razini, zbog zajedničkog interesa HRT-a te Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske, iskazanog i Zakonom o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske u članku 34., s ciljem što boljeg informiranja Hrvata diljem svijeta i međunarodne javnosti kako bi se promicale hrvatske kulturne, tradicijske, prirodne i turističke i ine posebnosti, dodatno emitirati još jedan televizijski kanal na međunarodnoj razini.
Također se u navedenom članku navodi i specifikacija navedenog programa, odnosno podaci o dostupnosti, platformi emitiranja, standardu emitiranja, karakteru programa, opisu programa, vlastitom udjelu te podatak o vremenu emitiranja.
Posebno se ističe da je na poveznici http://www.hrt.hr/424661/organizacija/kako-gledati-peti-program-hrvatske-televizije-hrt-htv-5objavljen podatak da je HRT pokrenula je 1. siječnja 2018. godine Peti program Hrvatske televizije (HRT – HTV 5) namijenjen Hrvatima izvan Republike Hrvatske te međunarodnoj javnosti, te su objavljene informacije o gledanju programa putem satelita u Europi, odnosno u Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu (uz napomenu da je za isto potrebno obratiti se tvrtki eMedia Network).
Osim toga, da se radi o informaciji od javnog značaja potvrđuju i javno objavljene obavijesti na sljedećim linkovima:
https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/evo-gdje-gledati-htv-5-foto-20180102
https://net.hr/danas/hrvatska/hrt-uskoro-pokrece-novi-program-htv-5-emitirat-ce-se-24-sata-dnevno/
Također se ističe da je člankom II. stavkom 1. Općih uvjeta distribucije međunarodnog radijskog i međunarodnog televizijskog programskog kanala programa HRT-a putem naplatnih TV platformi izvan područja Republike Hrvatske od 18. ožujka 2016. godine, koji su izmijenjeni dana 29. prosinca 2017. godine (dalje u tekstu: Opći uvjeti), i dostupni na internetskoj stranici prvostupanjskog tijela, propisano da HRT ima interes ponuditi distribuciju svojeg međunarodnog radijskog i međunarodnog televizijskog programskog kanala (u zajedničkom paketu), izvan područja Republike Hrvatske na nediskriminirajućoj osnovi i u skladu s zakonskim i tehničkim mogućnostima, te želi unaprijed transparentno urediti opće uvjete vezano za distrubuciju.
Zaključno, predmetni ugovor predstavlja informacija od javnog značaja, jer je isti osnova za promociju Republike Hrvatske u inozemstvu, kako je to gore obrazloženo, isti je jedna od predviđenih mjera iz Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i HRT-a.
Osim toga, upravo se iz sredstava državne potpore (kroz obvezu plaćanja mjesečne pristojbe), osiguravaju sredstva za javne radiodifuzijske usluge, a gore navedene poveznice jasno ukazuje da se radi o informaciji o kojoj se vode javne rasprave.
Iako se u konkretnom slučaju radi i o poslovnoj tajni treće osobe (zbog naznake u ugovoru„povjerljivo“), Povjerenica za informiranje smatra da za traženu informaciju prevladava javni interes, s obzirom da se radi o potrošnji sredstava javne ustanove.
Također se ukazuje na činjenicu da i gore navedeni Opći uvjeti HRT kao temelj postupanja ističu transparentnost u postupanju.
U odnosu na navode prvostupanjskog tijela da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, ističe da se iz spisa predmeta nije jasno u čemu bi se sastojala zlouoptreba prava na pristup informacijama u konkretnom slučaju, odnosno opterećivanje rada prvostupanjskog tijela (žalitelj traži jedan ugovor), s obzirom da je zahtjev žalitelja odbijen temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Što se tiče navoda prvostupanjskog tijela da je društvo eMediaNetwork pokrenulo sudski postupak protiv povezanog društva United Media Network, odnosno da bi pružanje informacije moglo utjecati na vođenje sudskog postupka, u kojem bi Hrvatska radiotelevizija mogla biti stranka, isti nisu mogli biti uzeti u razmatranje, iz razloga što nije jasno o kakvom se postupku radi, pred kojim tijelom se isti vodi, što je predmet spora, iz kojeg razloga nije moguće utvrditi navodni utjecaj omogućavanja pristupa ugovora koji je predmet postupka na neovisno i nepristrano vođenje postupka.
Vezano za navode prvostupanjskog tijela da je u konkretnom slučaju u pitanju partikularni interes žalitelja, ističe da sukladno članku 18. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama razlog zbog kojeg žalitelj traži informaciju nije relevantan, a u obrazloženju ovog rješenja detaljno su navedeni razlozi zbog kojih traženi ugovor predstavlja informaciju od javnog značaja.
S obzirom na to da je Povjerenici za informiranje u žalbenom postupku dostavljen predmetni ugovor na hrvatskom i engleskom jeziku (iz samog Ugovora je razvidno da je ugovor sačinjen u četiri primjerka na hrvatskom i engleskom jeziku), žalitelju se omogućuje pristup predmetnom ugovoru na engleskom i hrvatskom jeziku, posebno imajući u vidu da informacije koje tijela javne vlasti daju moraju biti potpune i točne (članak 7. Zakona o pravu na pristup informacijama).
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao u izreci.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.