KLASA: UP/II-008-07/16-01/637

URBROJ: 401-01/04-18-4

Zagreb, 26. travnja 2018.

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke Ur.br. 810-VII-922/R-2016 od 11. studenoga 2016. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke Ur.br. 810-VII-922/R-2016 od 11. studenoga 2016. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Hrvatske narodne banke Ur.br. 810-VII-922/R-2016 od 11. studenoga 2016. godine, odbijen je zahtjev ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) za ostvarivanjem prava na pristup informacijama kojim je tražio da mu Hrvatska narodna bankasukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama proslijedi ili omogući uvid u zapisnike sa svih sjednica Savjeta Hrvatske narodne banke od početka 2000. godine do kraja 2010. godine, temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., te članka 15. stavka 2. točke 7., a u vezi članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama jer tražene informacije predstavljaju tajne podatke.

Protiv navedenog rješenja Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da je rješenjem Povjerenice za informiranje od 20. listopada 2016. godine uvažena njegova ranija žalba i predmet dostavljen HNB-u na ponovni postupak, te da u rješenju Povjerenica za informiranjekroz nekoliko primjera po pokazuje da je odluka HNB-a donesena ishitreno i na temelju pogrešno utvrđenih činjenica, kao i da kroz niz primjera Povjerenica za informiranje ukazuje da postoje informacije vezane uz sjednice i odluke donesene na sjednicama Savjeta HNB-a koje ne predstavljaju nikakvu tajnu pa da stoga HNB ne može zapisnike sa sjednica Savjeta proglašavati tajnima intoto. Nadalje navodi kako Povjerenica u rješenju kojim predmet vraća na ponovni postupak traži od HNB-a da razmotri svaki zapisnik detaljno i utvrdi da li se isti može u potpunosti ili djelomično omogućiti žalitelju te time osporava stajalište HNB-a kako svi zapisnici sa sjednica Savjeta predstavljaju tajne podatke. Također navodi kako se postavlja pitanje s obzirom na protek vremena otkad su nastali zapisnici u koje je zatražen uvid, da li određeni podaci sadržani u zapisnicima koji su u vrijeme nastanka bili tajni i dalje trebaju ostati tajni. Ističe kako se rješenjem Povjerenice pobija stav HNB-a da se njegov zahtjev odnosi na neutvrđeni broj informacija budući da je žalitelj specificirao zahtjev na način da traži zapisnike sa svih sjednica Savjeta HNB-a od početka 2000. godine do kraja 2010. godine, a u vidom u same zapisnike utvrđeno je da svaki nosi svoj broj i datum. Žalitelj navodi kako je HNB dana 11. studenoga 2016. godine donio rješenje kojim ponovno odbija njegov zahtjev za uvid u zapisnike sa svih sjednica Savjeta HNB-a iz razdoblja od početka 2000. do kraja 2010. godine, a u rješenju se poziva na odredbe hrvatskog i europskog zakonodavstva koje štite tajnost podatka, u ovom slučaju zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a, kako bi se osigurala neovisnost rada i donošenja odluka središnje banke, pa tako HNB podsjeća na to koje su uloge i zadaci središnje banke u monetarnom i financijskom sustavu RH. Nadalje navodi kako je pitanje odnosa neovisnosti HNB-a kao institucije koja u RH provodi poslove središnje banke i njene odgovornosti drugim tijelima RH, kao i građanima Hrvatske detaljno obrazložiou svojoj žalbi na prvotno rješenje HNB-a doneseno u srpnju 2014. godine, pa ukratko ponavlja kako iako središnja banka s obzirom na njene zadatke i ciljeve mora imati visoku razinu neovisnosti unutar sustava, njen rad nikako ne smije biti bez nadzora i njene odluke ne smiju se donositi bez mogućnosti da se u slučaju da se pokažu pogrešnima, donositelje tih odluka pozove na odgovornost. Žalitelj ističe kako u obrazloženju svojega rješenja u ponovljenom postupku HNB proglašavanje zapisnika sa sjednica Savjeta tajnimaopravdava odredbama Zakona o HNB-u, kao i propisima koji su ime prethodili, a također u rješenju navodi kako u prilog zaštiti povjerljivosti podataka govori i Mišljenje Europske središnje bankeod 19. listopada 2012.,koje jedano u vezi s prijedlogom propisa Republike Irske, kojim se utvrđuje pravo na pristup informacijama,a koji je u svim bitnim značajkama prema mišljenju HNB potpuno usporediv s uređenjem prava na pristup informacijama u Republici Hrvatskoj. Nadalje ističe kako istovremeno HNB propušta napomenuti da je upravo središnja banka Irske, funkcijom i položajem analogna hrvatskoj središnjoj banci, s početkom 2016. godine počela objavljivati zapisnike sa sjednica vijeća te banke. Žalitelj u žalbi navodi i kako su u ožujku 2014. godine, u stručnom časopisu „international Journal of Central Banking“, profesor BarryEichengreen sa University ofCalifornia, Berkeley u SAD-u i profesorica Nazire NergizDinçer sa Sveučilišta TED iz Ankare u Turskoj, objavili članak koji se bavi upravo pitanjem objavljivanja zapisnika sa sjednica vijeća, savjeta i sličnih tijela centralnih banaka, te da su na temelju njihovih podataka u publikaciji „EconomicLetterSeries“ središnje banke Irske, autorice DanielleKedan i RebbecaStuart krajem 2014. objavili članak, koji se upravo bavi pitanjem objavljivanja zapisnika sa sjednica vijeća, savjeta i sličnih tijela centralnih banaka i da su u tom trenutku najmanje 24 svjetske središnje banke javno objavljivale zapisnike sa svojih sjednica savjeta, a prema podacima iz tog članka zapisnike sa sastanaka svojih vijeća i savjeta središnje banke objavljuju uglavnom unutar dva tjedna nakon održavanja samih sjednica. Nadalje navodi kako takva praksa pokazuje kako HNB koristi nevažeće argumente kad se poziva na pojedine odredbe europske legislative kojima pokušava opravdati tajnost zapisnika sa sjednica. Također navodi da ako HNB svoju neovisnost opravdava tajnošću zasjedanja Savjeta HNB i tajnošću zapisnika sa tih sjednica, postavlja se pitanje da li bi odluke koje donosi Savjet HNB bile drukčije ako zasjedanje i zapisnici koji proizađu iz tog zasjedanja ne bi bili tajni. Ističe kako zapisnici sa sastanka Savjeta HNB mogu u trenutku donošenja sadržavati pojedinu informaciju ili odluku koja se kratkoročno može proglasiti tajnom no ne postoji nikakvo opravdanje da se tajnima i dalje drže razlozi zbog kojih su donesene određene odluke. Nadalje ističe kako HNB u svom rješenju ukazuje da se na sjednicama Savjeta otkrivaju informacije koje mogu biti osjetljive jer se može raditi o podacima vezanim uz poslovanje komercijalnih banaka i drugih institucija pod nadzorom središnje banke što je njemu poznato pa je i ranije napomenuo da se njegov zahtjev ograničen na razdoblje do 2010. godine upravo jer ježelio iskazati obzir prema mogućim novijim osjetljivim informacijama čije bi javno objavljivanje eventualno moglo utjecati na bilo pojedinu banku bilo na cjelokupni financijski sustav. Kao argument u korist njegove tvrdnje da HNB nepravilno procjenjuje potrebu za tajnošću podataka vezanih uz poslovanje banka je i slučaj Udruge Franak gdje je nakon odluke Visokog upravnog suda HNB javno objavio informacije za koje je prethodno tvrdio da su tajne. Nadalje navodi kako HNB na svojim internetskim stranicama objavljuje pravomoćne odluke u slučajevima kad je HNB pred hrvatskim sudovima pokrenuo procese protiv pojedinih poslovnih banaka zbog kršenja zakonskih i podzakonskih odredbi, a objava takvih informacija mogla bi se smatrati rizičnom i proglašavati tajnom jer narušava ugled pojedinih banaka, zbog toga opravdanje tajnosti zapisnika time da bi se u njima mogle nalaziti osjetljive informacije, koje bi mogle utjecati na poslovanje banaka, ne stoji jer i sam HNB objavljuje informacije, koje bi lako mogle naštetiti ugledu pojedinih banaka i utjecati na njihovo poslovanje. Žalitelj navodi kako je HNB u svom rješenju obznanio da je odbio ispuniti zahtjev Povjerenice za informiranje da provede testove razmjernosti i javnog interesa za svaki pojedini zapisnik navodeći da je u razdoblju za koje se traže informacije održano približno 130 sjednica Savjeta HNB-a na kojima je raspravljeno približno 1000 točaka dnevnog reda te da zapisnici sa svih tih sjednica predstavljaju izuzetno opsežnu dokumentaciju te da bi provođenje testa razmjernosti i javnog interesa za svaki pojedini zapisnik predstavljalo iznimno opterećivanje rada i redovitog funkcioniranja HNB-a. Nadalje navodi da je ta tvrdnja HNB-a paušalna i proizvoljna, vrlo lako i u potpunosti netočna jer se vidi da HNB nije niti pokušao ispoštovati odluku Povjerenice. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Uvidom u spise predmeta utvrđeno je da žalitelj zahtjevom od 7. srpnja 2014. godine,putem elektroničke pošte, zatražio od HNB-a da mu sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama proslijedi ili omogući uvid u zapisnike sa svih sjednica Savjeta HNB-a od početka 2000. godine do kraja 2010. godine. Nadalje je utvrđeno da je HNBodgovorio žalitelju da zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke sukladno članku 47. stavku 7. Zakona o HNB-u i da se mogu učiniti dostupnim trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. istog zakona. U svom odgovoru žalitelju HNB je napomenuo da HNB redovito, odmah nakon održane sjednice Savjeta HNB-a, na svojim internetskim stranicama objavljuje priopćenje za javnost u kojem su sadržane informacije o najvažnijim odlukama donesenima na sjednici Savjeta HNB-a, te da je tako bilo i u razdoblju od 2000. do kraja 2010. godine, a navedena priopćenja dostupna su u rubrici „Priopćenja, govori…“. Žalitelj je također zamoljen da ukoliko nakon ovih informacija ostaje kod svog zahtjeva da isti dopuni podacima o adresi kako bi zahtjev imao sve elemente propisane člankom 18. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Dana 10. srpnja 2014. godine žalitelj je dopunio svoj zahtjev, te je u zahtjevu naveo da se tražena informacija odnosi na prijepis, kopiju ili uvid u zapisnike sa svih sjednica Savjeta HNB-a u razdoblju od 1. siječnja 2000. godine do 31. prosinca 2010. godine.

Nadalje, uvidom u spise predmeta utvrđeno je da je HNB rješenjem Ur.br. 810-II-861/R-2014 od 21. srpnja 2014. godine, odbio zahtjev žalitelja temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., te članka 15. stavka 2. točke 7., a u vezi članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijamajer tražene informacije predstavljaju tajne podatke. Žalitelj je izjavio žalbu na navedeno rješenje HNB-a te je rješenjem Povjerenice za informiranje KLASA: UP/II-008-07/14-01/358, URBROJ: 401-01/04-16-08 od 20. listopada 2016. godine, poništeno rješenje HNB-a i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku HNB je donio rješenje Ur.br. 810-VII-922/R-2016 od 11. studenoga 2016. godine, kojim je odbio zahtjev žalitelja temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., te članka 15. stavka 2. točke 7., a u vezi članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama jer tražene informacije predstavljaju tajne podatke.

Iz odredbi Zakona o HNB-u („Narodne novine“, broj 75/08. i 54/13.)razvidno je da je HNB središnja banka Republike Hrvatske u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, da je cilj HNB-a održavanje stabilnosti cijena, da je pri ostvarivanju svojeg cilja i u izvršavanju svojih zadataka HNB samostalan i neovisan, a da su članovi njegovih tijela neovisni pri donošenju i provođenju svojih odluka koje se temelje na ovom Zakonu. Također je razvidno da su tijela HNB-a Savjet HNB-a i guverner HNB-a, da Savjet HNB-a čine guverner, zamjenik guvernera i viceguverneri HNB-a po svom položaju te najviše osam vanjskih članova, te da je Savjet HNB-a nadležan i odgovoran za ostvarivanje cilja i izvršavanje zadataka HNB-a, a o poslovima iz svojeg djelokruga odlučuje na sjednicama. Zadaci HNB-a propisani su u članku 4. Zakona o HNB-u pa tako je HNB nadležan za utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike, držanje i upravljanje s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, izdavanje novčanica i kovanog novca, izdavanje i oduzimanje odobrenja i suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru platnih transakcija te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača,obavljanje poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i sustava za namiru platnih transakcija, vođenje računa kreditnih institucija i obavljanje platnog prometa po tim računima, davanje kredita kreditnim institucijama i primanje u depozit sredstava kreditnih institucija, uređivanje i unapređivanje sustava platnog prometa, obavljanje zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku, donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti, i obavljanje ostalih, zakonom utvrđenih poslova.

Nadalje, iz odredbi Zakona o HNB-u razvidno je da Republika Hrvatska, njezine institucije ili tijela, članovi tih tijela ili druge osobe ne smiju utjecati na neovisnost HNB-a, donošenje i provedbu odluka HNB-a i njegovih tijela, niti smiju odobravati, poništavati, odgađati, ukidati ili na bilo koji drugi način utjecati na bilo koju odluku HNB-a u djelokrugu iz njegove nadležnosti, te da HNB i članovi njegovih tijela nisu vezani uz upute Republike Hrvatske, njezinih institucija ili tijela, odnosno članova tih tijela ili drugih osoba.

U obrazloženju pobijanog rješenja HNB navodi kako je jedan od načina ostvarivanja ustavnog načela samostalnosti i neovisnosti HNB-azaštita djelotvornosti postupka odlučivanja Savjeta HNB-a zbog čega je člankom 47. stavkom 8. Zakona o HNB-u propisano da sjednice Savjeta nisu otvorene za javnost, a u stavku 7. izričito je navedeno da materijali na temelju kojih Savjet HNB-a donosi odluke, prijedlozi dnevnog reda sjednica Savjeta HNB-a, kao i zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke i mogu se učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. Zakona o HNB-u, a takvo tumačenje u skladu je i s pravom Europske unije.

Nadalje, u obrazloženjupobijanog rješenja HNB navodi kako je „informacija“ definirana člankom 5. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama te da žalitelj ne traži pojedinu informaciju ili više informacija, već paušalnim zahtjevom zapravo traži sve informacije sadržane u zapisnicima sa sjednica Savjeta HNB-a održanih od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2010. godine. HNB ističe kako je u tom jedanaestogodišnjem razdoblju za koje se informacije traže održano približno 130 sjednica Savjeta HNB-a na kojim je raspravljeno približno 1000 točaka dnevnog reda te da zapisnici sa svih tih sjednica Savjeta predstavljaju izuzetno opsežnu dokumentaciju. Nadalje, ističe kako ovako postavljeni zahtjev zbog izuzetno velike količine raznovrsnih informacija sadržanih u zapisnicima sa sjednica Savjeta HNB-a nije moguće razmotriti i o njemu donijeti odluku sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama na način da se razmotri svaki zapisnik za svaku sjednicu zasebno budući dabi takav pristup predstavljao iznimno opterećivanje rada i redovitog funkcioniranja HNB-a, pa je i test razmjernosti i javnog interesa moguće provesti jedino gledajući sve zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a u cjelini. HNBzaključuje kako razmatranje svakog zapisnika Savjeta HNB-a zasebno i utvrđivanje može li se isti u potpunosti ili djelomično omogućiti žalitelju ili za sve dijelove zapisnika postoji zakonsko ograničenje, na što upućuje Povjerenica za informiranje u svom poništavajućem rješenju, nije na zakonu zasnovano i suprotno je svrsi instituta prava na pristup informacijama javnih tijela. Nadalje zaključuje kako zakonodavac pri izradi Zakona o pravu na pristup informacijama nije imao na umu da bi tijelo javne vlasti trebalo postupati po zahtjevima koji sadrže ovako velik broj informacija, jer tada sigurno ne bi odredio rok od 15 dana za odlučivanje o zahtjevu odnosno omogućio produženje roka za samo još 15 dana, te kako je očito da niti jedno tijelo javne vlasti ne bi niti u tako produženom roku od ukupno 30 dana moglo pregledati tako veliku količinu dokumentacije i provesti test razmjernosti i javnog interesa u odnosu na sve informacije sadržane u traženoj dokumentacijiza koju je ograničen pristup. Također zaključuje kako birješavanje ovako postavljenog zahtjeva nesporno dovelo do višemjesečnog zastoja u radu i redovitog funkcioniranja HNB-a u izvršavanju njegovih zadaća utvrđenih Zakonom o HNB-u.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Ustavom Republike Hrvatske („“Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), u članku 38. stavak 4. jamči se svakome pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Pri tome ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu i propisana zakonom.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2. i 3., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.

Odredbom članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji u ostalim slučajevima utvrđenim zakonom. Stavkom 5. istog članka Zakona propisano je da ako tražena informacija i sadrži podatak koji podliježe ograničenju iz stavka 2. i 3. ovog članka, preostali dijelovi informacije učinit će se dostupnim. Stavkom 6. istog članka Zakona propisano je da su informacije dostupne javnosti nakon što prestanu razlozi na temelju kojih je tijelo javne vlasti ograničilo pravo na pristup informaciji.

Odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavka 3. ovog Zakona dužno prije donošenje odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa. Nadalje, stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2. i 3., da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa osim ako informacija predstavlja klasificiran podatak.

Dakle, sukladno citiranim odredbama Zakona, uskrata informacija treba biti izuzetak, a zakonska ograničenja podložna testu razmjernosti i javnom interesu. Provedbom testa razmjernosti i javnom interesu se mora utvrditi da li u svakom pojedinom slučaju bi omogućavanjem pristupa zatraženim informacijama zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen. Ukoliko se utvrdi da unatoč šteti po zaštićene interese, prevladava javni interes, informacije treba učiniti dostupnim.

Člankom 47. stavkom 7. Zakona o HNB-u propisano je da materijali na temelju kojih Savjet HNB-a donosi odluke, prijedlozi dnevnog reda sjednica HNB-a kao i zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke i mogu se učiniti dostupnim trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. ovoga Zakona.

Odredbom članka 53. stavka 1. istog Zakona propisano je da su članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke za koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima HNB-a, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima HNB izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da dužnost čuvanja tajne iz stavka 1. ovoga članka traje i nakon prestanka članstva u Savjetu HNB-a, odnosno nakon prestanka radnog odnosa u HNB-u. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da iznimno, članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a mogu isprave i podatke iz stavka 1. ovoga članka učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a, osim ako bi to bilo u suprotnosti s člankom 85. stavkom 2. ovoga Zakona, u slučajevima i prema postupku koje posebnim aktom utvrđuje guverner HNB-a, a naknadno potvrđuje Savjet HNB-a, pod uvjetom da dostavljanje tih isprava i podataka ima jedno od navedenih obilježja: 1) da je osoba na koju se te informacije odnose dala za to izričito odobrenje, 2) da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti, 3) da služi za rad vanjskih revizora HNB-a, 4) da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili 5) kad interes samog HNB-a u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.

Iz pobijanog rješenja HNB-a razvidno je HNB u ponovnom postupku sukladno odredbi članka 16. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama proveo test razmjernosti i javnog interesa i utvrdio kako se pristup traženim informacijama može ograničiti radi zaštite interesa iz članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama jer se radi o informacijama koje su izričitom zakonskom odredbom i to člankom 47. stavku 7. Zakona o HNB-u utvrđene tajnima, a nisu ispunjeni uvjeti iz članka 53. navedenog Zakona pod kojima se navedene informacije mogu učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a. Pri tome HNB navodi kako je sam zakonodavac ocijenio da zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke i samim time je vidljivo da njihovo otkrivanje trećim osobama izvan HNB-a nije u javnom interesu, a pored toga davanje zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a bilo bi protivno ne samo propisima koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva već i propisima koji su bili na snazi tijekom čitavog razdoblja za koje se zapisnici traže budući su zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a bili utvrđeni kao tajna temeljem Poslovnika o radu savjeta HNB-a, u skladu s propisima o tajnosti podataka. Provedbom testa razmjernosti i javnog interesa HNB je utvrdio kako bi omogućavanjem pristupa traženim informacijama u ovom slučaju konkretan zaštićeni interes (tajnost zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a) bio ozbiljno povrijeđen, te da prevladava potreba zaštite prava na ograničenje. Tako HNB pojašnjava kako bi u konkretnom slučaju omogućavanje pristupa traženim informacijama bilo protivno svrsi koja se željela postići odredbom članka 47. stavka 7. Zakona o HNB-u, a to je zaštita djelotvornosti i učinkovitosti postupka odlučivanja Savjeta HNB-a i zaštita njegove neovisnosti, koja je propisana i člankom 130. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kao i člankom 7. Statuta Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke. Ističe kako navedeno potvrđuje i vrlo ograničen krug slučajeva u kojima se te informacije mogu učiniti dostupnim trećima.Također ističe kako suu zapisnicima sa sjednica Savjeta HNB-a u većini slučajeva sadržani podaci o poslovanju kreditnih institucija i ostalih pravnih osoba nad kojim a HNB provodi superviziju ili ih nadzire, podaci vezani uz upravljanje međunarodnim pričuvama, podaci vezani uz provođenje monetarne i devizne politike kao i podaci o raspravi i stavovima članova Savjeta HNB-a o pojedinim pitanjima koja prethode donošenju pojedine odluke ili podaci zbog kojih pojedina odluka nije donesena.U prilog povjerljivosti podataka HNB navodi Mišljenje Br. CON/2012/76 Europske središnje banke dano u vezi prijedloga propisa Republike Irske kojim se uređuje pravo na pristup informacijama, u kojem Europska središnja banka naglašava da izuzeci od općeg prava na pristup informacijama moraju uključivati povjerljive podatke prema Statutu Europskogsustava središnjih banaka i Europske središnje banke ili prema direktivama Europske unije, koje reguliraju financijske usluge te da isti izuzeci moraju biti apsolutni i ne smiju podlijegati restrikcijama u smislu testa razmjernosti ili odredbi da se iste mogu davati u dijelu kada to ne bi nanijelo štetu.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako HNB smatra da je javni interes za pristup informacijama o radu Savjeta HNB-a osiguranobjavom priopćenjaza javnost sa svih sjednica Savjeta HNB-a na internetskim stranicama HNB-a, a neposredno nakon održavanja svake pojedine sjednice, objavom svih akata koje donosi Savjet HNB-a koji imaju snagu podzakonskog propisa u „Narodnim novinama“ i na internetskim stranicama HNB-a na kojima se objavljuje i niz drugih dokumenata koje je Savjet razmatrao, a osim toga prije donošenja podzakonskih propisa iz nadležnosti HNB-a o kojima odlučuje Savjet HNB-a provode se javne rasprave i svatko može u javnoj raspravi dati svoje mišljenje i prijedlog, a i svi prijedlozi i razlozi za neprihvaćanje nekih prijedloga također se objavljuju na internetskim stranicama HNB-a.

Nadalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi kako HNB smatra da bi otkrivanje ostalih podataka iz zapisnika podataka, primjerice ako se isti odnose na stanje u pojedinoj banci ili bankama, moglo štetiti toj banci ili bankama te posljedično štetiti stabilnosti cjelokupnog bankarskog sustava, a jednako tako moguće saznanje o namjeri donošenja mjera monetarne ili devizne politike, pa i sama rasprava o pojedinim mjerama može ukoliko odluka o pojedinoj mjeri ne bude donesena ili bude donesena naknadno, proizvesti štetne posljedice, primjerice umanjiti ili čak u cijelosti spriječiti moguće učinke mjera monetarne ili devizne politike koje je njihovim donošenjem HNB namjeravao postići.

U žalbenom postupku, razmatrajući navode žalitelja i utvrđenja i zauzeta stajališta HNB-a, Povjerenica za informiranje priklonila se stajalištu HNB-a da o zahtjevu za pristup informacijama, kako ga je postavio žalitelj, zbog izuzetno velike količine raznovrsnih informacija koje su sadržane u zapisnicima sa sjednica Savjeta HNB-a, zbog zakonski propisanog roka za rješavanje zahtjeva, zbog opterećivanja rada i funkcioniranja HNB-a, kao i zbog nepokazivanja interesa žalitelja za pojedine zapisnikesa sjednica Savjeta HNB-a, nije moguće odlučiti na način da se razmotri svaki zapisnik za svaku sjednicu Savjeta HNB-a zasebno, te da je test razmjernosti i javnog interesa bilo moguće provestiu zakonom propisanom roku jedino razmatrajući sve zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a kao jednu cjelinu.Test razmjernosti i javnog interesa je procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes. Dakle, navedenim testom procjenjuje se odnos između dvaju zaštićenih interesa i to interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni.U provedbi testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti utvrđuje može li se pristup informacijiograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, bi li omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen, te prevladava li potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Dakle, provođenja testa razmjernosti i javnog interesa razlikujemo tri koraka, a to su: identificiranje zaštićene informacije, utvrđivanje povrede za zaštićeni interes te vaganje razloga potrebe zaštićenog interesa i javnog interesa da se informacija učini dostupnom. Kada tijelo javne vlasti utvrdi da javni interes prevladava nad štetom po zaštićeni interes, ono je dužno traženu informaciju učiniti dostupnom.Stoga je i u žalbenom postupku ispitujući pravilnost provedenog testa razmjernosti i javnog interesa razmotreno u odnosu na sve zatražene zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a kao cjelinu je li preteže potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes, te je utvrđeno da ne preteže javni interes. Naime, žalitelj je specificirao zahtjev na način da traži zapisnike sa svih sjednica Savjeta HNB-a od početka 2000. godine do kraja 2010. godine odnosno od 1. siječnja 2000. godine do 31. prosinca 2010 godine, te u donosu na tako postavljeni zahtjev utvrđeno je da ne preteže javni interes u odnosu na tajnost podataka. Povjerenica za informiranje, u duhu svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama,uzela je u obzir i da je transparentnost i javnost rada u pogledu sjednica Savjeta HNB-a osigurana na jedan način objavom priopćenja za javnost sa sjednica Savjeta HNB-a na internetskim stranicama HNB-a, objavom akata koje donosi Savjet HNB-a, koji imaju snagu podzakonskog propisa u „Narodnim novinama“ i na internetskim stranicama HNB-a, na kojima se objavljuje i niz drugih dokumenata koje je Savjet razmatrao.U tom dijelu je nesporno da se radi o informacijama za koje prevladava javni interes i s obzirom da su objavljene žalitelj je upućen na mjesto gdje se nalaze. U odnosu na sve ostale točke nije utvrđeno postojanje prevladavajućeg javnog interesa. S obzirom na različite sadržaje traženih informacija u konkretnom slučaju metoda uzorka nije moguća.

Svrha Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti svakoj osobi dostupnost informacija koje posjeduju tijela javne vlasti kako bi se osigurala transparentnost i otvorenost rada tijela javne vlasti, trošenja javnog novca te povećala odgovornost postupanja tijela javne vlasti. Kod rješavanja zahtjeva za pristup informacijama irješavanja žalbi povodom donesenih odluka o zahtjevima pojavila se potreba da se uZakon o pravu na pristup informacijama unese odredba kojom bi se tijela javne vlasti zaštitila od zlouporabe.Tako je u Zakon o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.) Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 85/15.) unesena odredba koja omogućuje tijelima javne vlasti da odbiju zahtjev za pristup informacijama ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti. Iako se ova odredba ne može primijeniti u žaliteljevu slučaju budući da u vrijeme podnošenja zahtjeva za pristup informacijama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijamanije bio na snazi, odredba o zlouporabi prava na pristup informacijama, u ovom slučaju navodi se u kontekstu toga da je upravo kroz praksu spoznato da može doći do zlouporabe prava na pristup informacijama i da je jedan od načina na koje se može vršiti zlouporaba podnošenje zahtjeva kojim se traži veliki broj informacija, a rješavanje takvog zahtjeva opterećuje rad i redovito funkcioniranje tijela javne vlasti.

Napominje se kako ovo rješenje ne sprječava žalitelja da novim zahtjevom za pristup informacijama zatraži od HNB-a određene zapisnike sa sjednica Savjeta HNB-a za koje bi se mogla razmatrati njihova dostupnost odnosno da li u konkretnom slučaju preteže javni interes.

Neovisno o ovom rješenju, s obzirom na protek vremena od odlučivanja o pojedinim pitanjima i manju vjerojatnost nastanka štete za interese koji se štite kao tajni podaci, preporuča se HNB-u da razmotri propisivanje objave zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a na internetskim stranicama po proteku određenog vremena (npr. 3, 5, 7 ili 10 godina). Na taj način bi se omogućilo javnosti praćenje rada i odlučivanja HNB-a, osobito zainteresirane javnosti koja iz stručnih i znanstveno-istraživačkih razloga prati rad tog tijela javne vlasti.

Na temelju provedenog žalbenog postupka, Povjerenica za informiranje je utvrdila da je prvostupanjski postupak pravilno proveden, a o zahtjevu stranke je prvostupanjsko tijelo odlučilo sukladno zakonskim odredbama, te je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.