KLASA: UP/II-008-07/18-01/211

URBROJ: 401-01/10-18-4

Zagreb, 27. travnja 2018. godine

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe HERMES NEKRETNINE d.o.o. i ........., oboje zastupani po odvjetnici ......... iz Makarske, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Ur.br. 810-VIII-984/R-2018-DHR od 21. veljače 2018. godine,u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba HERMES NEKRETNINE d.o.o. i ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Ur.br. 810-VIII-984/R-2018-DHR od 21. veljače 2018. godine kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... i Hermes nekretnine d.o.o. (u daljnjem tekstu: žalitelji), kojim su tražili podatak o tome jesu li ugovorom o kupoprodaji plasmana između Erste&Steiermarkische bank d.d. i B2 Kapital d.o.o. ili po nekoj drugoj osnovi prodani plasmani koji su predmet zahtjeva žalitelja, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da su tražene informacije predstavljaju bankovnu tajnu sukladno članku 156. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, 159/13, 19/15, 102/15, dalje u tekstu ZOKI), za iste postoji obveza čuvanja povjerljivih podataka sukladno članku 206. ZOKI-a, odnosno članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, 75/08, 54/13, dalje u tekstu: Zakon o HNB-u), te se na iste mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka.

Protiv navedenog rješenja žalitelji su pravodobno uložili žalbu u kojoj u bitnom osporavaju provedeni test razmjernosti i javnog interesa, navodeći da za istim nije bilo potrebe, jer se ne radi o protuteži tajnosti podataka i javnog interesa, već o pravu dužnika – klijenta banke znati je li banka prodala njegov dug i kome. Dalje ističu da se radi o pravu na obaviještenost, odnosno jednom od temeljnih prava dužnika u slučaju ustupa njegove tražbine. Osporavaju stajalište prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju radi o bankovnoj tajni i povjerljivom podatku, ističući da je Erste&Steiermarkische bank d.d. bila dužna iste obavijestiti o ustupu plasmana. Predlažu da se žalba uvaži.

Žalba nije osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da žalitelji zahtjevom za pristup informacijama od 09. veljače 2018. godine, kao dužnici obveze po sljedećim osnovama:

Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 500/08-1, koji je sklopljen dana 16. svibnja 2008. godine između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. i društva Hermes nekretnine d.o.o. (ranije D.M. Nekretnine d.o.o., Eurobenz d.o.o. i A-jedan sport d.o.o, ovjereno kod javnog bilježnika ........., Split, ........., pod OV-4856/08;

Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 499/08-1 od 15. svibnja 2008. godine;

Ugovoru o solidarnom jamstvu broj 5301973193, sklopljen 28. srpnja 2010. godine, jamca platca .........;

Ugovoru o solidarnom jamstvu, broj 5103722270, od 14. kolovoza 2009. godine;

Ugovoru o kratkoročnom revolving kreditu 2402006-1031262160/51012008-5301973193 od 28. srpnja 2010. godine;

Ugovoru o dugoročnom kreditu korisnika KOD ULAGANJE d.o.o., broj: 2402006-1031262160/51016207-5103722270 od 06. studenog 2017. godine;

Aneksu broj 01 Ugovora o kreditu 24002006-1031262160/51016207-5103722270 od 14. kolovoza 2009. godine solidarnog jamca A-JEDAN SPORT d.o.o;

Ugovoru o solidarnom jamstvu br. 5001413264 od 16. svibnja 2008. godine jamca platca HERMES NEKRETNINE d.o.o;

Ugovoru o solidarnom jamstvu br. 5001413264 od 28. listopada 2009. godine jamca platca A-JEDAN SPORT d.o.o;

Ugovoru o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51956000-5001413264 od 16. svibnja 2008. godine korisnika kredita COOP BENZ d.o.o;

Aneksu broj 1 Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51956000-5001413264 od 19. svibnja 2009. godine;

Aneksu broj 2 Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51956000-5001413264 od 18. kolovoza 2009. godine;

Aneksu broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51956000-5001413264 od 28. listopada 2009. godine;

Aneksu broj 4 Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51956000-5001413264 od 29. travnja 2009. godine;

Ugovoru o kratkoročnom revolving kreditu 2402006-1031262160/51012008-5301952534 od 28. listopada 2009. godine;

Aneksu broj 01 Ugovora o kreditu 2402006-1031262160/51012008-5301952534 od 28. listopada 2009. godine,

temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, 25/13, 85/15) i Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija („Narodne novine“, 127/14), traže od prvostupanjskog tijela sljedeće informacije:

„Da li su ugovorom o kupoprodaji plasmana (SPA) od 17. svibnja 2016. godine, sklopljenim između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. i B2 KAPITAL d.o.o., za poslovne usluge, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička 41, OIB: 575097775368, prodani plasmani po iznad opisanim pravnim osnovama?“

„Da li su po bilo kojoj drugoj osnovi, prodani plasmani po iznad opisanim pravnim osnovama?

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da se pristup traženim informacijama može ograničiti sukladno članku 15. stavku 2. točki 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno sukladno članku 15. stavku 2. točki 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 207. ZOKI-a, odnosno članka 53. Zakona o HNB-u.

S obzirom da žalitelji zahtjev za pristup informacijama temelje i na Odluci o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija („Narodne novine“, 127/14), u žalbenom postupku je bilo potrebno utvrditi je li žaliteljima dostupnost traženih informacija utvrđena posebnim propisom, u kojem slučaju se ne bi primjenjivale odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.

Sukladno članku 1. stavku 3. Zakona o pravu na pristup informacijama odredbe Zakona ne primjenjuju se na stranke u sudskim, upravnim i drugim na zakonu utemeljenim postupcima, kojima je dostupnost informacija iz tih postupaka utvrđena propisom.

Prema članku 1. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija („Narodne novine“, 127/14) istom se uređuju plasmani koji su predmet kupoprodaje, uvjeti za kupoprodaju i promet plasmana, te dokumentacija koju kreditna institucija dostavlja Hrvatskoj narodnoj banci.

Člankom 13. stavkom 1. navedene Odluke propisano je da prodavatelj može sklopiti ugovor o kupoprodaji plasmana nakon što je primio mišljenje Hrvatske narodne banke iz članka 8. stavka 2. Odluke, kojom je ocijenjeno da su ispunjeni svi potrebni uvjeti propisani navedenom odlukom. Takav ugovor prodavatelj može sklopiti u daljnjem roku od četiri mjeseca od primitka mišljenje Hrvatske.

Iz stavka 5. navedenog članka proizlazi da je prodavatelj dužan obavijestiti Hrvatsku narodnu banku o sklapanju ugovora o kupoprodaji plasmana te joj u roku od sedam dana dostaviti presliku tog ugovora.

Uzimajući u obzir navedene odredbe, može se zaključiti da žaliteljima nije utvrđena dostupnost traženih informacija sukladno navedenoj Odluci, iz kojeg razloga je zahtjev žalitelja bilo potrebno razmotriti sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Uvidom u pojedinačne ugovore koji su predmet zahtjeva za pristup informacijama, a koji su Povjerenici za informiranje dostavljeni u žalbenom postupku, utvrđeno je da se radi o standardnim ugovorima o kreditu, jamstvu i osiguranju, u kojima se navodi iznos tražbine, sredstva osiguranja, načini isplate, kao i podacima o fizičkim osobama jamcima, ili protivnicima osiguranja (primjerice adresa i jedinstveni matični broj građanina).

Iako iz članka 156. stavka 3. točke 22. ZOKI-a proizlazi se obveza čuvanja bankovne tajne ne odnosi na slučajeve u kojem se pojedini podaci priopćavaju dužniku, založnom dužniku, jamcu ili drugom sudioniku kreditnog odnosa (iz spisa predmeta moglo bi se zaključiti da su žalitelji sudionici kreditnog odnosa), i to samo podaci o tom kreditnom odnosu, ističe se da Povjerenica za informiranje u smislu članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama nije nadležna za odlučivanje o tome je li određena banka svom klijentu dužna dati određene podatke.

Isto se odnosi i na odredbu članka 82. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) prema kojoj za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, jer Povjerenica za informiranje u žalbenom postupku ne može ispitivati je li eventualni ustupitelj određene tražbine o istom bio dužan obavijestiti dužnika i kakve su pravne posljedice eventualnog propuštanja.

Slijedom navedenog, neosnovano žalitelji u žalbi navode da prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nije bilo niti dužno provoditi test razmjernosti i javnog interesa.

Naime, temeljeno načelo Zakona o pravu na pristup informacijama je u tome da su informacije jednako dostupne svakoj domaćoj ili pravnoj i fizičkoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima iz navedenog Zakona.

Osim toga, ukazuje se i na odredbu članka 8. stavka 1. Zakona, prema kojoj pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima.

Dakle, razmatrajući zahtjev za pristup informacijama u konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo ispituje bi li, i u kojem opsegu, bilo koja domaća ili strana fizička i pravna osoba imala pravo na pristup informacijama u konkretnom slučaju, upravo zbog gore citiranog načela jednakosti.

Navedeno načelo jednakosti je povezano s načelom raspolaganja informacijom iz članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojoj korisnik koji raspolaže informacijom sukladno odredbama Zakona ima pravo tu informaciju javno iznositi, što znači da je svrha Zakona omogućiti pristup informacijama od javnog značaja.

Također se ističe da je daljnja posljedica načela jednakosti u toma da svi korisnici imaju pravo dobiti informaciju pod jednakim uvjetima, iz kojeg razloga je i odredbom članka 18. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da podnositelj zahtjeva nije obvezan navesti razloge zbog kojih traži pristup informaciji.

Iz navedenog razloga, neodlučni su žalbeni navodi u kojima su žalitelji pozivaju na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Ovršnog zakona, zbog činjenice da razlozi traženja informacije ne mogu predstavljati odlučnu činjenicu pri donošenju odluke o zahtjevu za pristup informacijama.

Osim toga, neosnovano žalitelji u žalbi ističu da prvostupanjsko tijelo štiti povjerljivost podataka koji se odnose na žalitelje od njih samih, jer je prvostupanjsko tijelo na stranici 6. obrazloženja osporenog rješenja pravilno zaključilo da ukoliko bi se tražena informacija omogućila temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama, ista bi se morala omogućiti bilo kojem korisniku.

Kad bi se prihvatio stav žalitelja, navedeno bi značilo postupanje protivno načelu jednakosti, jer bi se informacije određenim korisnicima (koji imaju očiti pravni interes kao žalitelji u ovom postupku) pružale prije nego ostalim, a što bi bilo u suprotnosti sa svrhom Zakona o pravu na pristup informacijama.

Razmatrajući provedeni test razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela u žalbenom postupku temeljem ovlaštenja iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama ističe se sljedeće.

Sukladno članku 206. ZOKI-a radnici Hrvatske narodne banke, revizori i druge stručne osobe koje rade ili su radile po ovlaštenju Hrvatske narodne banke dužni su sve informacije u vezi s kreditnim institucijama koje su saznali tijekom rada za Hrvatsku narodnu banku čuvati kao povjerljive. Prema stavku 2. navedenog članka osobe iz stavka 1. navedenog članka ne smiju povjerljive informacije učiniti dostupnima nijednoj drugoj osobi ili državnom tijelu, osim u obliku skupnih podataka iz kojih nije moguće prepoznati pojedinačnu kreditnu instituciju.

Prema članku 207. ZOKI-a stavku 1. Hrvatska narodna banka može povjerljive informacije koje je saznala tijekom obavljanja supervizije ili drugih poslova iz svoje nadležnosti koristiti samo pri provjeri ispunjavanja uvjeta za izdavanje odobrenja i suglasnosti i kojima odlučuje na temelju ovog Zakona.

Sukladno članku 53. stavku 1. Zakona o HNB-u propisano je da su zaposlenici Hrvatske narodne banke dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima Hrvatske narodne banke, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima Hrvatska narodna banka izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire.

Uzimajući u obzir navedeno, pravilno je prvostupanjsko tijelo zaključilo da u konkretnom slučaju preteže potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 7. u vezi s člankom 207. ZOKI i člankom 53. stavkom 1. Zakona o HNB-u.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Iz navedene definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa – interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni – u javnom je interesu zaštiti vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije.

Naime, iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za informacije koje su predmet postupka, predmetne informacije ne odnose se na pitanja javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganje javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet), a što bi predstavljalo argumente u korist omogućavanja pristupa informacijama.

S druge strane, ukoliko bi se omogućio pristup traženim informacijama, na navedeni način bi se doveo u pitanje institut bankovne tajne iz članka 156. ZOKI-a, odnosno odredbe o povjerljivosti iz članka 207. ZOKI-a i članka 53. stavka 1. Zakona o HNB-u, jer bi se javno iznosili podaci koji predstavljaju bankovnu tajnu, odnosno povjerljive činjenice, samo zbog činjenice da je taj podatak dostavljen Hrvatskoj narodnoj banci u okviru vođenja postupka iz njezine nadležnosti.

Iz istog razloga podnositeljima zahtjeva nije moguće dati niti odgovor na njih zahtjev sa „DA“ ili „NE“, jer nije razvidno u čemu bi se sastojao javni interes za informacijom o tome je li potraživanje određene banke prema privatnom trgovačkom društvu i fizičkoj osobi preneseno na treću osobu.

Stoga pravilno prvostupanjsko tijelo zaključuje da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava u odnosu na javni interes, jer je u konkretnom slučaju razvidno postojanje isključivo privatnog interesa žalitelja (radi utvrđivanja eventualnog novog vjerovnika za njihove obveze) a što ne predstavlja argument za omogućavanje pristupa informacijama.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku riješeno je kao u izreci.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.