KLASA: UP/II-008-07/17-01/345

URBROJ: 401-01/03-17-02

Zagreb, 20. prosinca 2017.

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ……… iz Zagreba, ………, izjavljene protiv rješenja Državnoodvjetničkog vijeća Broj: DOV- 47/2017-2 od 27. ožujka 2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se točka 1. rješenja Državnoodvjetničkog vijeća Broj: DOV-47/2017-2 od 27. ožujka 2017. godine.

2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Odbija se žalba ……… u preostalom dijelu kao neosnovana.

Obrazloženje

U točki 1. osporenog rješenja odbačen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žaliteljica) za uvid u imovinske kartice državnoodvjetničkih dužnosnika, u dijelu u kojem traži ostvarivanje prava na pristup informacijama uvidom u imovinske kartice Željka Olujića, Vladimira Šeksa, Željka Žganjera, svih osoba koje su obnašale dužnost županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu nakon što je dužnost prestao obnašati Mladen Bajić do 2011., Radovana Ortynskog, svih osoba koje su od osamostaljenja Republike Hrvatske do 2011. obnašale dužnost Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, svih osoba koje su obnašale dužnost ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od osnivanja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta do 2011., županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koji je dužnost obnašao ,,u vrijeme dok su po Varaždinu i okolici lovili hrvatskog generala, zapovjednika PUME, djelomično bez ruke, a prije toga su njega drogirali, zbog čega je ubio nekoliko osoba, a na kraju je on ubijen", županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru i općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru „koji su tu dužnost obnašali od 2005. do 2009. godine i u razdoblju dok je dužnost suca u Zadru obnašao sudac Bitanga", temeljem odredbe članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama jer tijelo javne vlasti ne posjeduje tražene informacije niti ima konkretnih saznanja o tome da bi drugo tijelo javne vlasti posjedovalo tražene informacije.

U točki 2. osporenog rješenja odbijen je zahtjev za pristup informacijama žaliteljice za uvid u imovinske kartice državnoodvjetničkih dužnosnika u dijelu u kojemu traži ostvarivanje prava na pristup informacijama uvidom u imovinske kartice ………, županijske državne odvjetnice u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, ………, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu i svih zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Mladena Bajića, Dinka Cvitana, Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i svih zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Tamare Laptoš, ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, svih zamjenika ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta koji su raspoređeni u Odjel tužitelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Rijeci, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, svih zamjenika ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta koji su raspoređeni u Odjelu tužitelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Osijeku, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom brodu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru koji je tu dužnost obnašao na datum 16. prosinca 2016., temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama jer u tom dijelu zahtjev žaliteljice predstavlja očitu zlouporabu prava na pristup informacijama.

Protiv navedenog rješenja žaliteljica je pravovremeno uložila žalbu u kojoj u bitnome navodi vezano za stranicu 2. osporenog rješenja razloge zbog čega su joj potrebne imovinske kartice Željka Olujića, Vladimira Šeksa, Željka Žganjera, Sani Ljubičić, Mladena Bajića, Dinka Cvitana, Radovana Ortinskog i Tamare Laptoš. Vezano za stranicu 3. osporenog rješenja navodi da ju interesira koje to osobne podatke državnoodvjetničkih dužnosnika javnost ne može saznati i to, iz osobnog iskustva, jer to može biti biranje bračnog druga ili partnera u „ljubavnoj vezi" jer se partneri podmeću, zatim zloupotreba djece radi ucjene u funkciji oslobođenja osumnjičenika od kazne i to na razne načine, npr. proglasiti ga mrtvim, bolesnim ili ubiti ga biološko kemijskim oružjem. Vezano za stranicu 4. drugi pasos osporenog rješenja u kojemu se navodi da DOV nema imovinske kartice Željka Olujića, Vladimira Šeksa, Željka Žganjera, Radovana Ortinskog i dr. traži od tijela javne vlasti da joj pomogne da joj porezni USKOK, Porezna uprava Zagreb, ministar Vlaho Orepić, ravnatelj policije Marko Srdarević, ravnatelj SOA-e Danijel Markić pomognu u dobivanju informacija o tome kako su oni stekli imovinu, gdje im se nalaze tajni računi. U pogledu stranice 4. trećeg pasusa osporenog rješenja gdje se navodi da DOV ne raspolaže podacima o tome o kojem se razdoblju radi za slučaj u Zadru, kada je bio sudac Bitanga, navodi da je ……… 2006. godine dobila lažni izvještaj s uviđaja djelatnika PU Zadar, kada je prijavila krađu, te da je ODO zaprimio njezinu prijavu 2005., a Općinski sud je to obrađivao 21.12.2006. godine. Vezano za slučaju u Varaždinu navodi da je to bilo prije dolaska predsjednika Busha u Zagreb. U pogledu navoda iz osporenog rješenja da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama navodi da je namjerno napravljeno da je u DOV-u zaposlena samo jedna osoba na dva složena posla da ta osoba ne može analizirati informacije koje dobiva i zadovoljiti potrebe za istima te smatra da bi ta osoba bila dužna podnositi kaznene prijave ukoliko primijeti nepravilnosti u imovinskim karticama. U preostalom dijelu poziva se na sve već navedeno na zadnjoj stranici njezine žalbe od 9. ožujka 2017. godine te predlaže da se navedena žalba preslika i priloži ovoj žalbi.

Žalba je djelomično osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica dana 17. ožujka 2017. godine zatražila od Državnoodvjetničkog vijeća, kao tijela javne vlasti, sljedeće informacije: uvid u imovinske kartice državnoodvjetničkih dužnosnika: Željka Olujića, Vladimira Šeksa, Željka Žganjera, ………, županijske državne odvjetnice u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, ………, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu i svih zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, svih osoba koje su obnašale dužnost županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu nakon što je dužnost prestao obnašati Mladen Bajić, Radovana Ortynskog, Mladena Bajića, Dinka Cvitana, Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i svih zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, svih osoba koje su od osamostaljenja Republike Hrvatske obnašale dužnost Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Tamare Laptoš, ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, svih osoba koje su obnašale dužnost ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od osnivanja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, svih zamjenika ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta koji su raspoređeni u Odjel tužitelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Rijeci, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, svih zamjenika ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta koji su raspoređeni u Odjelu tužitelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Osijeku, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru koji je tu dužnost obnašao na datum 16. prosinca 2016., županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koji je dužnost obnašao ,,u vrijeme dok su po Varaždinu i okolici lovili hrvatskog generala, zapovjednika PUME, djelomično bez ruke, a prije toga su njega drogirali, zbog čega je ubio nekoliko osoba, a na kraju je on ubijen“ i županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru i općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru „koji su tu dužnost obnašali od 2005. do 2009. godine i u razdoblju dok je dužnost suca u Zadru obnašao sudac Bitanga". Navodi da uvid u tražne imovinske kartice traži u svrhu istraživanja veleizdajničke zločinačke organizacije koja je na području Hrvatske, a i bivše Jugoslavije i širom svijeta organizirala, organizira i organizirat će zločine: genocida, rata, oružane sukobe, zločine protiv čovječnosti, specijalnog rata i korupcije

Uvidom u spis utvrđeno je da je Državnoodvjentičko vijeće donijelo rješenje kojim je u točki 1. odbačen zahtjev žaliteljice u dijelu kako je to ranije navedeno temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, dok je u točki 2. odbijen zahtjev žaliteljice u dijelu kako je to ranije navedeno temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. U obrazloženju osporenog rješenja navodi se kako je nesporno da je sukladno članku 4. Pravilnika o obliku i sadržaju obrasca izvješća o imovini državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika propisano da javnost ima pravo uvida u prijavu o imovini državnih odvjetnika sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, osim u njihove osobne podatke. Ističe se kako Državnoodvjetničko vijeće od siječnja 2011. vodi i kontrolira imovinske kartice svih državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika. U obrazloženju osporenog rješenja u pogledu točke 1. izreke rješenja navodi se da Državnoodvjetničko vijeće nema tražene informacije u odnosu na osobe koje su dužnost županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru i općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru obnašale do 2011., niti ima imovinske kartice Željka Olujića, Vladimira Šeksa, Željka Žganjera i Radovana Ortynskog budući da te potonje osobe od 2011. godine do dana podnošenja zahtjeva nisu obnašale državnoodvjetničku dužnost. U odnosu na zahtjev za uvid u imovinske karticu župnijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koji je dužnost obnašao ,,u vrijeme dok su po Varaždinu i okolici lovili hrvatskog generala, zapovjednika Pume, djelomično bez ruke, a prije toga su njega drogirali, zbog čega je ubio nekoliko osoba, a na kraju je on ubijen“ i županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu Zadru i općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru „koji su tu dužnost obnašali u razdoblju dok je dužnost suca u Zadru obnašao sudac Bitanga", navodi se da ne raspolaže s podacima o kojem se razdoblju radi pa nije u mogućnosti utvrditi koje su osobe obnašale specificirane državnoodvjetničke dužnosti u to vrijeme. Stoga je u tim dijelovima zahtjev žaliteljice odbačen. Nadalje, navodi se da je u preostalom dijelu zahtjev odbijen jer predstavlja očitu zlouporabu prava na pristup informacijama. Naime, osim ovog, žaliteljica je podnijela zahtjev za pristup informacijama 10. veljače 2017. godine kada je tražila imovinske kartice najmanje 240 državnoodvjetničkih dužnosnika te se ovim zahtjevom traži u pretežitom dijelu uvid u imovinske kartice dužnosnika obuhvaćenih zahtjevom od 10. veljače 2017. godine. S obzirom na kratko razdoblje u kojem su podneseni zahtjevi, neodređenost zahtijevanih informacija, njihova brojnost, složenost tehnologije, njihove pripreme i izdvajanja te izgledna mogućnost narušavanja urednosti obavljanja ostalih poslova Državnoodvjetničkog vijeća zaključuje se da se u konkretnom slučaju radi o očitom zloupotrebljavanju prava na pristup informacijama. Podaci navedeni u svakoj imovinskoj kartici vode se isključivo u odnosu na svakog pojedinog dužnosnika zasebno. Broj državnoodvjetničkih dužnosnika koji obnašaju dužnostu koje u zahtjevu konkretizira korisnica iznosi gotovo 70. Nadalje, u odnosu na obimnost zatražene dokumentacije ukazuje se da obrazac imovinske kartice ima tri stranice najmanje, a može imati i više ovisno o imovini dužnosnika koja se prijavljuje. Navodi se da je potrebno uzeti u obzir da imovinske kartice državnoodvjetničkih dužnosnika sadrže osobne podatke kojima je potebno ograničiti pristup te je potrebno daljnje ulaganje znatnog napora tijela javne vlasti u identificiranju podataka koji podliježu ograničenjima od onih koji takvim ograničenjima ne podliježu. Navodi se da je potrebno uzeti u obzir objektivne kadrovske i materijalne resurse tijela javne vlasti u kojemu su raspoređene na rad dvije osobe, te da bi nedvojbeno došlo ne samo do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, već do onemogućavanja obavljanja poslova iz njegovog djelokruga, radi kojih je osnovano.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

U žalbenom postupku Povjerenici za informiranje dostavljen je spis predmeta.

U žalbenom postupku ovlaštena službena osoba Ureda povjerenice za informiranje izvršila je uvid u tražene informacije u Državnoodvjetničkom vijeću dana 12. listopada 2017. godine. U Državnoodvjetničkom vijeću osobni dosjei s imovinskim karticama državnoodvjetničkih dužnosnika vode se od 2011. godine. Dosjei s imovinskim karticama državnoodvjetničkih dužnosnika nalaze se u registratorima po prezimenu i imenu državnoodvjetničkog dužnosnika, a ne po pojedinim državnim odvjetništvima. Registratori svih državnoodvjetničkih dužnosnika nalaze se u tri ormara. Imovinske kartice vode se na obrascu br. 1., a prilikom promjene u imovnom stanju državni odvjetnik popunjava novi obrazac br. 1., stoga u dosjeu državnoodvjetničkog dužnosnika postoji toliko obrazaca br. 1. koliko je bilo promjena u imovnom stanju državnoodvjetničkog dužnosnika. Imovinska kartica i sve njezine izmjene predstavlja jednu cjelinu. Imovinske kartice se ne vode u elektronskom obliku.

Prema članku 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 16/07) u Zakonu o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 51/01 i 58/06) dodan je novi članak 107.a kojim je propisano da su državni odvjetnici i zamjenici državnog odvjetnika obvezni u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost podnijeti ministru pravosuđa i Glavnom državnom odvjetniku izvješće o svojoj imovini, stalnim prihodima te imovini svoga bračnog druga i maloljetne djece na taj dan, te izvješće po prestanku državnoodvjetničke dužnosti, ako je tijekom obnašanja dužnosti došlo do bitne promjene istekom godine u kojoj je promjena nastala.

U članku 2. stavku 1. Pravilnika o načinu postupanja s izvješćima sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika („Narodne novine, broj 24/07) propisano je da su suci, državni odvjetnici i zamjenici državnih odvjetnika obvezni u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost dostaviti Ministarstvu pravosuđa pisano izvješće o svojoj imovini, imovini bračnog druga i maloljetne djece, na dan stupanja na dužnost, kao i na dan prestanka obnašanje sudačke odnosno državnoodvjetničke dužnosti. U stavku 4. istoga Pravilnika propisano je da se izvješća iz članka 2. toga Pravilnika pohranjuju u Ministarstvu pravosuđa za vrijeme trajanja obnašanja sudačke odnosno državnoodvjetničke dužnosti.

Člankom 38. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 116/10) izmijenjen je članak 152. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 76/09 i 153/09) na način da u djelokrug Vijeća spada vođenje očevidnika državnih odvjetnika i zamjenika. Prema članku 44. istoga Zakona izmijenjen je članak 164. Zakona o državnom odvjetništvu te u stavku 1. propisano je da su državni odvjetnici i zamjenici državnog odvjetnika obvezni u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost podnijeti Vijeću izvješće o svojoj imovini, stalnim prihodima te imovini svoga bračnog druga i maloljetne djece na taj dan, a ako je tijekom obnašanja dužnosti došlo do bitne promjene istekom godine u kojoj je promjena nastala i izvješće po prestanku obnašanja državnoodvjetničke dužnosti, dok je u stavku 6. propisano da javnost ima pravo uvida u prijavu o imovini, sukladno posebnim zakonima.

U članku 4. stavku 1. Pravilnika o obliku i sadržaju obrasca izvješća o imovini državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika („Narodne novine“, broj 19/11, 11/12 i 38/13) propisano je da javnost ima pravo uvida u prijavu o imovini državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika, sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, osim njhove osobne podatke i to: adresu prebivališta, podatke o identifikaciji nekretnina, registarske oznake automobila ili plovila, osobne podatke o bračnom/izvanbračnom drugu i maloljetnoj djeci i njihove adrese prebivališta, kao i podatke o identifikaciji nekretnina i registarske oznake automobila ili plovila u njihovom vlasništvu. Sukladno članku 3.a istog Pravilnika Državnoodvjetničko vijeće imenuje Povjerenstvo za kontrolu imovinskih kartica u smislu članka 164.a stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu te nakon što Povjerenstvo za kontrolu imovinskih kartica primi podatke od Porezne uprave Ministarstva financija RH, usporedit će podatke Porezne uprave s podacima iz imovinskih kartica radi postupanja u skladu s člankom 164,a stavak 4. Zakona o državnom odvjetništvu.

Prema članku 21. stavku 1. Zakona o pravu na pristup informacijama ako tijelo javne vlasti ne posjeduje informaciju, a ima saznanja o tijelu koje posjeduje, dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od osam dana od zaprimanja zahtjeva, ustupiti zahtjev tome tijelu, a o čemu će obavijestiti podnositelja. Rokovi ostvarivanja prava na pristup informacijama računaju se od dana kada je nadležno tijelo javne vlasti zaprimilo ustupljeni zahtjev.

U žalbenom postupku je utvrđeno da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 116/10) u nadležnosti Državnoodvjetničkog vijeća vođenje i kontrola imovinskih kartica državnoodvjetničkih dužnosnika, a da su do stupanja na snagu toga Zakona državni odvjetnici i zamjenici državih odvjetnika bili dužni izvješće o imovini dostavljati Ministarstvu pravosuđa.

Stoga, Povjerenica za informiranje je utvrdila da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo odredbe materijalnog prava kada je u točki 1. osporenog rješenja odbacilo dio žaliteljičinog zahtjeva za pristup informacijama navodeći da ne posjeduje tražene informacije te da nema saznanja gdje se informacije nalaze s obzirom na to da su temeljem odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 16/07) i Pravilnika o načinu postupanja s izvješćima sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika („Narodne novine“, broj 24/07) državni odvjetnici i zamjenici državnih odvjetnika izvješća o imovni dostavljali Ministarstvu pravosuđa te iz navedenog proizlazi da Ministarstvo pravosuđa posjeduje tražene informacije.

U pogledu dijela zahtjeva iz točke 1. osporenog rješenja koji se odnosi na uvid u imovinske kartice županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koji je dužnost obnašao ,,u vrijeme dok su po Varaždinu i okolici lovili hrvatskog generala, zapovjednika PUME, djelomično bez ruke, a prije toga su njega drogirali, zbog čega je ubio nekoliko osoba, a na kraju je on ubijen“ te imovinske kartice županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru i općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru „koji su tu dužnost obnašali od 2005. do 2009. godine i u razdoblju dok je dužnost suca u Zadru obnašao sudac Bitanga“, a odbačeni su jer tijelo javne vlasti ne raspolaže s podacima o tome o kojem se razdoblju radi te nije u mogućnosti utvrditi koje su osobe obnašale državnoodvjetničke dužnosti u to vrijeme pa nije u mogućnosti utvrditi koje konkretno imovinske kartice korisnica prava na pristup informacijama traži, Povjerenica za informiranje je utvrdila da tijelo javne vlasti u prvostupanjskom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari jer nije pozvalo podnositeljicu zahtjeva da u roku od pet dana predmetni zahtjev dopuni ili ispravi sukladno članku 20. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, ukoliko je smatralo da je zahtjev žaliteljice nerazumljiv.

Stoga je temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u točkama 1. i 2. izreke ovog rješenja.

Prema članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama tijelo javne vlasti rješenjem će odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup infromacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Člankom 38. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine", broj 116/10) izmijenjen je članak 152. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine", broj 76/09 i 153/09) na način da u djelokrug Vijeća spada vođenje očevidnika državnih odvjetnika i zamjenika. Prema članku 44. istoga Zakona izmijenjen je članak 164. Zakona o državnom odvjetništvu te u stavku 1. propisano je da su državni odvjetnici i zamjenici državnog odvjetnika obvezni u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost podnijeti Vijeću izvješće o svojoj imovini, stalnim prihodima te imovini svoga bračnog druga i maloljetne djece na taj dan, a ako je tijekom obnašanja dužnosti došlo do bitne promjene istekom godine u kojoj je promjena nastala i izvješće po prestanku obnašanja državnoodvjetničke dužnosti, dok je u stavku 6. propisano da javnost ima pravo uvida u prijavu o imovini, sukladno posebnim zakonima.

U žalbenom postupku ovlaštena službena osoba Ureda povjerenice za informiranje izvršila je uvid u tražene informacije u Državnoodvjetničkom vijeću dana 12. listopada 2017. godine. U Državnoodvjetničkom vijeću osobni dosjei s imovinskim karticama državnoodvjetničkih dužnosnika vode se od 2011. godine. Dosjei s imovinskim karticama državnoodvjetničkih dužnosnika nalaze se u registratorima po prezimenu i imenu državnoodvjetničkog dužnosnika, a ne po pojedinim državnim odvjetništvima. Registratori svih državnoodvjetničkih dužnosnika nalaze se u tri ormara. Imovinske kartice vode se na obrascu br. 1., a prilikom promjene u imovnom stanju državni odvjetnik popunjava novi obrazac br. 1., stoga u dosjeu državnoodvjetničkog dužnosnika postoji toliko obrazaca br. 1.koliko je bilo promjena u imovnom stanju državnoodvjetničkog dužnosnika. Imovinska kartica i sve njezine izmjene predstavlja jednu cjelinu. Imovinske kartice se ne vode u elektronskom obliku.

S obzirom da je predmetni zahtjev za pristup informacijama žaliteljice odbijen po osnovi članka 23. stavka 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno radi se o uskraćivanju prava korisniku zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku bilo potrebno razmotriti žaliteljčin zahtjev koji je podnijela Državnoodvjetničkom vijeću jer je za utvrđivanje zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno razmotriti ne samo svaki zahtjev koji je žaliteljica podnijela, nego je potrebno razmotriti da li žaliteljica svojim zahtjevom traži veliki broj informacija zbog kojih bi došlo do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, kako bi se mogla utvrditi žaliteljičina namjera ostvarivanja zlouporabe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10-pročišćeni tekst i 5/14), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 10. jamči pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Navedena Konvencija u članku 17. uređuje zabranu zlouporabe prava na način da se ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u toj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.

Osim Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljenim slobodama Vijeće Europe usvojilo je Konvenciju o pristupu službenim dokumentima, koja još uvijek nije stupila na snagu, a koja u članku 5. stavku 5. određuje da se zahtjev za pristup službenom dokumentu može odbiti ako (1) usprkos pomoći od tijela javne vlasti zahtjev i dalje nedovoljno određen da bi omogućio identifikaciju službenog dokumenta ili (2) ako je zahtjev očigledno nerazuman.

Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša iz 1998. (Aarhuška konvencija), člankom 4. stavkom 3. točkom (b) određuje da zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako je zahtjev očito nerazuman ili oblikovan na suviše općenit način.

Također je potrebno spomenuti i postojanje modela Zakona o pravu na pristup informacijama koji je kao uzor brojnim zakonima o pravu na pristup informacijama dostupan na poveznici: https://www.article19.org/data/files/pdfs/standards/modelfoilaw.pdf, a koji također predviđa da Zakoni o pravu na pristup informacijama sadrže odredbu o zlouporabi odnosno ponavljajućim ili nerazumnim zahtjevima.

lz navedenih međunarodnih dokumenata i međunarodnog modela Zakona o pravu na pristup informacijama vidljivo je da je uzeta u obzir mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama koristi na način da se ugrožava prava drugih. Mnoge su zemlje u svom zakonodavstvu o pravu na pristup informacijama uredile pitanje zlouporabe prava na pristup informacijama (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Portugal, Švicarska, Slovenija, Srbija).

U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama. Svrha Zakona je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama" broj 85/15, a stupio je na snagu 9. kolovoza 2015. godine, iako izrijekom ne definira zlouporabu prava, određuje kako tijelo javne vlasti može rješenjem odbiti zahtjev za pristup informaciji ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Osim Zakona o pravu na pristup informacijama u hrvatskom pravnom sustavu postoje i drugi zakoni kojima se ukazuje na mogućnost zlouporabe prava. To je izraženo u članku 10. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), kojim je propisano da će sud kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku, ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), propisuje člankom 6. načelo zabrane zlouporabe prava, na način da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Također Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine", broj 114/13) u članku 13. stavku 1. točki d) propisuje da sekundarna pravna pomoć iz članka 12. stavka 1. navedenog Zakona može odobriti ako se ne radi o obijesnom parničenju, a u stavku 5. istog članka definira kako se smatra da se radi o obijesnom parničenju: ako su očekivanja podnositelja zahtjeva očito nerazmjerna sa stvarnom situacijom, ako je razvidno da podnositelj zahtjeva zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za pravnu pomoć, ako su očekivanja podnositelja zahtjeva u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim predmetima ili ako su očekivanja podnositelja zahtjeva u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom društva.

U kontekstu zlouporabe prava na pristup informacijama osobito je potrebno istaknuti i ustavno načelo razmjernosti, koje u članku 16. Ustava Republike Hrvatske određuje kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ujedno je potrebno istaknuti i odredbu članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske kojim je određena jednakost svih pred zakonom, što se odražava u članku 8. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je propisano načelo jednakosti, te je u stavku 1. navedenog zakonskog članka navedeno kako pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, a korisnici su ravnopravni u njegovom ostvarivanju.

Osim Ustava Republike Hrvatske, Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), u članku 6. također propisuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa na način da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Također, prilikom vođenja postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti suprotno javnom interesu.

Prema ustavnom jamstvu prava na pristup informacijama, potrebno je naglasiti kako su ograničenja od pristupa u demokratskom društvu nužna, jer iako je ideal svakog demokratskog društva najveća moguća otvorenost i transparentnost, apsolutna otvorenost i transparentnost, bez zaštite drugih priznatih i legitimnih interesa, dovela bi u određenim slučajevima do povrede ustavom zajamčenih prava građana i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom. Transparentnost tijela javne vlasti vrijednost je suvremenih demokratskih društava. Ideja da vlast treba biti otvorena, vidljiva, pristupačna, informirati građane i organizirane interese o onome što radi i kako troši javna sredstva, danas je globalno prihvaćena. Koristi transparentne vlasti vide se u povećanoj odgovornosti, smanjivanju diskrecije i arbitrarnosti, smanjenoj korupciji, informiranom građanstvu i posljedično boljoj kvaliteti demokracije i vladavini prava.

Povjerenik za informiranje kao neovisno, zakonom uspostavljeno državno tijelo koje osigurava pravnu zaštitu prava na pristup informacijama, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. U tom smislu Povjerenik za informiranje potiče i promiče pravo na pristup informacijama kao demokratsko pravo građana da dođu do informacija u posjedu tijela javne vlasti. Pravo na pristup informacijama je ujedno apostrofirano kao preventivni alat za borbu protiv korupcije, ali i kao pravo koje jača odgovornost i otvorenost tijela javne vlasti, te koje omogućava nadzor građana nad javnom upravom i veću uključenost građana u postupke donošenja odluka i kreiranju javnih politika.

Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje prilikom provedbe nadzora, praćenja i promicanja prava na pristup informacija nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima Zakonao pravu na pristup informacijama.

Stoga i Povjerenik za informiranje, uz primarno ostvarivanje spomenute svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama i poticanje razvoja transparentne i otvorene javne vlasti, ima također i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Uz gore spomenuto ustavnopravno ograničenje prava na pristup informacijama iz članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, koje govori o nužnosti ograničenja u slobodnom i demokratskom društvu, potrebno je spomenuti i članak 16. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim je općenito propisano da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

U tom je smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zlouporabe prava normirano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, na način kojim je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Kod utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava. Za procjenu postojanja zlouporabe prava relevantno je i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe. Dakle, tijela javne vlasti i korisnici prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija trebaju međusobno surađivati.

U pravnoj teoriji se zlouporaba prava definira kao vršenje sadržaja subjektivnoga prava protivno svrsi prava ili nanošenjem nedopuštene štete interesu trećih osoba. Zabranjena je u svim pravnim sustavima i to izričito ili zabrana proizlazi iz shvaćanja javnoga poretka.Zakonom o pravu na pristup informacijama je omogućeno bilo kojoj fizičkoj ili pravnoj osobi, domaćoj ili stranoj, pravo na pristup informacijama u skladu s uvjetima i ograničenjima koja su propisana navedenim Zakonom, a također je osigurana pravna zaštita u slučaju ograničavanja prava na pristup informacijama. Navedenim Zakonom je zlouporaba prava predviđena kao razlog za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama. Zakonom nije definiran sadržaj zlouporabe prava, osim kvalificiranog primjera, te je ostavljeno praksi da uspostavi pravni standard.

lako je pitanje zlouporabe prava pravno uređeno, u praksi zlouporabu prava treba koristiti iznimno i to samo u slučaju kada ponašanje korisnika ometa rad i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti imajući u vidu da se ograničava ustavno pravo građana.

Zlouporaba prava na pristup informacijama može se identificirati u situacijama kada pojedini korisnik prava na pristup informacijama, pod određenim okolnostima, ugrožava, ometa ili onemogućava korištenje prava drugih. Korisnik pravo može ugrožavati osobno ili putem drugih korisnika koji od istog tijela javne vlasti učestalim zahtjevima traže informacije. Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju postupovne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, bez navođenja svrhe traženja određenih informacija koje su u posjedu tijela javne vlasti, i slično, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba.

Zakon o pravu na pristup informacijama daje temeljne smjernice o tome koje okolnosti tijelo javne vlasti treba imati u vidu prilikom donošenja odluke o tome da određeni korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama (funkcionalno povezani zahtjevi, učestali zahtjevi, rješavanja predstavljaju opterećenje za tijelo javne vlasti), ali, razumljivo, ne razrađuje dodatne kriterije koje tijelo javne vlasti treba uzeti u obzir kako bi se moglo ocijeniti da je došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama, ostavljajući rješavanje tog pitanja praksi i uspostavljanju pravnog standarda. Iz zakonskog određenja je jasno da je potrebno ocijeniti utjecaj zahtjeva na javni interes iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, ali je potrebno naglasiti da u slučaju moguće zloupotrebe prava svrha i subjektivni elementi imaju utjecaj na odlučivanje i ocjenu postojanja javnog interesa, jer se mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, kao i ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva. Tijelo javne vlasti, bez obzira što korisnik ne treba navesti svrhu traženja informacije, iz eventualne komunikacije s korisnikom i njegovim pojašnjenjima može razmatrati i vrijednost zatraženih informacija za javni interes. Osim toga potrebno je ocijeniti ponašanje korisnika prilikom traženje informacija (objektivne i subjektivne okolnosti), a također i poziciju tijela javne vlasti, kao i uzeti u obzir kontekst i povijest tih zahtjeva. Naime, iz podnositeljevih postupanja po prethodnim zahtjevima ponekad je moguće uočiti određeni model ponašanja podnositelja pa tako, primjerice, podnositelj biva uvijek nezadovoljan s dobivenom informacijom, i nakon zaprimanja informacije postavlja niz dodatnih pojašnjenja iako postoje dokazi da je tijelo javne vlasti ispravno postupilo.

Načini na koje se može zlorabiti pravo na pristup informacijama mnogobrojni su i različiti. Zakon o pravu na pristup informacijama određuje okolnosti koje tijelo javne vlasti može primijeniti kod odbijanja zahtjeva za pristup informacijama, koje se pored ostalog mogu odnositi na podnošenje velikog broja zahtjeva za pristup informacijama. Sama činjenica da se jednim zahtjevom traži više informacije ne mora nužno i automatski značiti da je došlo do zlouporabe prava. Zakonom o pravu na pristup informacijama predviđeno je kao procesno rješenje mogućnost produživanja roka za rješavanje zahtjeva za pristup informacijama, ako korisnik jednim zahtjevom traži više informacija, tako da svaki takav zahtjev kojim se traži više informacija ne može se ocijeniti kao zlouporaba.

Prvi korak u ocjeni je li došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama predstavlja načelo međusobne suradnje i pomoći, što kod zlouporabe znači da se treba cijeniti ponašanje tijela javne vlasti od kojeg su zatražene informacije i korisnika prava na pristup informacijama.

Tijela javne vlasti su obvezna prilikom primjene Zakona o pravu na pristup informacijama rješavati zahtjeve za pristup informacijama te proaktivno objavljivati informacije. Provjeru stupnja usklađenosti sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, svako tijelo javne vlasti može učiniti postupkom samoprocjene i to na način da koristi Upitnik o usklađenosti postupanja tijela javne vlasti sa Zakonom o pravu na pristup informacijama koji je izradio Povjerenik za informiranje. Navedeni Upitnik služi kao sredstvo za samoprocjenu u svrhu upravljanja kvalitetom u području osiguravanja transparentnosti i otvorenosti, a Povjereniku za informiranje u svrhu inspekcijskog postupka. Iz dobivenih podataka se može zaključiti o tome koliko je tijelo javne vlasti zaprimilo zahtjeva za pristup informacijama i koliko je od toga broja zahtjeva, podnio pojedini korisnik i postoji li povezanost između korisnika primjerice putem rodbinske povezanost, povezanost fizičke osobe i pravne osobe putem ovlaštenih osoba za zastupanje i si. Zatim je potrebno utvrditi rješava li tijelo javne vlasti zahtjeve korisnika u zakonskim rokovima i koliki je udio zahtjeva koji su riješeni izvan roka i da li se zahtjevi eventualno ne rješavaju u zakonskim rokovima samo u slučaju određenog korisnika ili postoje eventualno opravdani razlozi za nerješavanje pojedinačnog zahtjeva. Osim toga je važno razmotriti koliki je postotak žalbi koje je Povjerenik za informiranje usvajao, koliko je žalbi zbog tzv. šutnje uprave bilo osnovano te je li tijelo javne vlasti postupalo po odlukama Povjerenika za informiranje, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili nadležnog prekršajnog suda.

Osim rješavanja zahtjeva za pristup informacijama, za ocjenu postupanja tijela javne vlasti potrebno je uzeti u obzir i obvezu tijela javne vlasti da objavljaju informacije na internetskoj stranici. Ukoliko tijelo javne vlasti ne objavljuje informacije samim time stvara se okolnost da korisnici u potrazi za određenim informacijama nemaju drugog načina nego podnijeti zahtjev za pristup informacijama.

Prilikom utvrđivanja moguće zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je razmotriti na koji način je tijelo javne vlasti organiziralo rad službenika za informiranje odnosno je li službeniku za informiranje glavna ili osnovna radna obveza primjena Zakona o pravu na pristup informacija ili ima i druge radne obveze. Također je potrebno razmotriti ukupan broj osoba koje tijelo javne vlasti zapošljava kako bi se mogla utvrditi da li obradom zahtjeva za pristup informacijama dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti jer se određeni broj službenika angažira na obradi zahtjeva za pristup informacijama (izrada preslika, pretvaranje informacija u neki drugi oblik i si.).

Kod tijela javne vlasti zatim treba cijeniti i postupanje u pojedinim fazama rješavanja zahtjeva za pristup informacijama, kao što je nepotrebno produžavanje rokova za rješavanje zahtjeva, dostave nepotpunih informacija, nepotrebnom komunikacijom s korisnikom kojom se zahtjev ne rješava, a produžava se rješavanje zahtjeva.

Osim toga treba provjeriti stvara li tijelo javne vlasti za korisnika nepotrebne administrativne prepreke prilikom rješavanja zahtjeva za pristup informacijama, kao što je neuvažavanje zahtjeva koji su podneseni putem elektroničke pošte i sl., što u određenim slučajevima može izazvati protureakciju korisnika.

U odnosu na tijela javne vlasti potrebno je obuhvatiti i odnos službenika za informiranje i drugih službenika u tijelu javne vlasti prema korisniku, primjena načela pomoći stranci iz Zakona o općem upravnom postupku, također primjena etičkih načela koje podrazumijeva profesionalno, nepristrano postupanje i primjena stručnog znanja na način da građanima pomaže u ostvarivanju njihovih prava, postupajući u skladu s načelom ustavnosti, zakonitosti i zaštite javnog interesa.

Prilikom razmatranja sadržaja zlouporabe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, moguće je razlaganje na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj su subjektivni i objektivni elementi u međusobnom odnosu i tako kreiraju posebnu činjeničnu i pravnu situaciju.

U odnosu na pojedinog korisnika prava objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama u kojem stoji „...osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti."

Objektivni element zlouporabe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zlouporabe, zlouporaba prava na pristup informacijama može biti ostvarena i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.

lako Zakon o pravu na pristup informacijama ne određuje koliko zahtjeva može podnijeti pojedini korisnik, objektivni kriterij obuhvaća broj i opsežnost zahtjeva tj. voluminoznost zahtjeva, neodređenost zahtjeva, istovrsne i ponavljajuće zahtjeve, neozbiljne zahtjeve. Zakonom o pravu na pristup informacijama nije ograničen broj zahtjeva koje korisnik može podnijeti. Jedino ograničenje postoji u slučaju da korisnik traži istu informaciju, a nije protekao rok od 90 dana. Prilikom rješavanja velikog broja zahtjeva za pristup informacijama kojim se traže informacije obuhvaćene duljim vremenskim razdobljem, postoji mogućnost da prava stranaka u drugim postupcima kod tijela javne vlasti ne budu adekvatno zaštićena, te može doći i do zastoja u radu tijela javne vlasti i na taj način ograničavanja prava drugih korisnika zbog neobavljanja redovnog posla. To predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela, ne samo u području pristupa informacijama, već u svim svojim područjima rada, dok je svrha Zakona o pravu na pristup informacijama putem ostvarivanja prava na pristup javnim informacijama upravo promicanje učinkovitosti u radu i racionalno funkcioniranje uprave, u javnom interesu.

Subjektivni element kod korisnika prava možemo prepoznati u članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama." Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zlouporabe potrebno je utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava koje dovodi do šikanoznog postupanja.

Subjektivni element zlouporabe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes. Subjektivni kriteriji obuhvaćaju korištenje uvredljivog jezik, osobne zamjerke prema tijelu javne vlasti ili pojedinih osoba u tijelu javne vlasti, upornost u podnošenju zahtjeva, neutemeljene optužbe, namjerno izazivanje smetnje i otežavanje rada tijela javne vlasti.

Spajanjem subjektivnog i objektivnog elementa zlouporabe prava rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, bez ostvarivanja javnog interesa koji bi nadilazio moguće opterećenje.

Zahtjevi korisnika prava na pristup informacijama doprinose javnom interesu osobito u slučajevima kada se zahtjevima traže informacije o javnoj potrošnji, radu i odlukama koje donose tijela javne vlasti. Za razliku od takvih slučajeva, korisnici pojedinim zahtjevima mogu tražiti informacije koje nisu nastale u vezi s djelokrugom ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

Imajući u vidu sve navedeno, razmotreno je dolazi li u konkretnom slučaju do zlouporabe prava i je li Državnoodvjetničko vijeće donijelo na zakonu utemeljenu odluku o zlouporabi prava na pristup informacijama.

Državnoodvjetničko vijeće je posebno tijelo prema Zakonu o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 148/13, 33/15 i 82/15) nadležno za imenovanje i razrješenje zamjenika državnih odvjetnika, imenovanje i razrješenje županijskih i općinskih državnih odvjetnika, vođenje postupka i odlučivanje o stegovnoj odgovornosti zamjenika državnih odvjetnika, premještaj zamjenika državnih odvjetnika, raspisivanje izbora za članove Vijeća iz redova zamjenika državnih odvjetnika, sudjelovanje u osposobljavanju i usavršavanju državnih odvjetnika, zamjenika i državnoodvjetničkih službenika, odlučivanje o prigovoru na ocjenu, vođenje očevidnika državnih odvjetnika i zamjenika, vođenje i kontrola imovinskih kartica državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika te obavljanja drugih poslova u skladu sa zakonom.

Razmatrajući sadržaj predmetnog zahtjeva za pristup informacijama i žalbu žaliteljice, utvrđeno je kako su isti pejorativno intonirani u odnosu na tijelo javne vlasti, predmnijevajući kaznena djela korupcije i veleizdaje državnoodvjetničkih dužnosnika kao i druga negativna i zakonom zabranjena postupanja. Dakle, analizom žaliteljičinog zahtjeva za pristup informacijama utvrđeno je da traži imovinske kartice velikog broja državnoodvjetničkih dužnosnika kako bi se pronašle bilo kakve nepravilnosti, što je također jedan od indikatora motiva postavljanja zahtjeva za pristup informacijama. U praksi ostvarivanja prava na pristup informacijama takvo se podnošenje zahtjeva naziva „pecanjem“ (information fishing) i ne smatra se automatski sukladnim javnom interesu koji se ostvaruje putem Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, takvo se ponašanje razlikuje od situacije kad korisnik, sumnjajući u nepravilnosti, traži neke određene informacije koje bi mogle ukazati na nedostatke i nepravilnosti u imovinskim karticama državnoodvjetničkih dužnosnika.

Povjerenik za informiranje cijeni i okolnost da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da se u zahtjevu žaliteljice traže informacije koje predstavljaju informacije od javnog značaja. U ovom žalbenom predmetu utvrđeno je da se radi o traženju imovinskih kartica državnoodvjetničkih dužnosnika. Uzimajući u obzir navedeno, u predmetnom je slučaju zaključeno da je očita žaliteljičina namjera koristiti Zakon o pravu na pristup informacijama kao alat za osobno istraživanje kako navodi „zločinačke organizacije“ koje je motivirano osobnim nezadovoljstvom rada državnoodvjetničkih dužnosnika.

U odnosu na žaliteljicu razmotreni su objektivni i subjektivni kriteriji. Kako bi se moglo utvrditi objektivne kriterije koji se odnose na količinu podnesenih zahtjeva za pristup informacijama izvršen je uvid u Upisnik o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija (dalje u tekstu: Upisnik) za 2016. godinu i u Upisnik za 2017. godinu (do 17. ožujka 2017. godine) te je utvrđeno da je tijelo javne vlasti u 2016. godini zaprimilo šest zahtjeva za pristup informacijama, a u 2017. godini (do 17. ožujka 2017. godine) tijelo javne vlasti zaprimilo je dva zahtjeva za pristup informacijama, oba zahtjeva podnijela je žaliteljica.

U žalbenom postupku izvršen je uvid u Upisnik za 2016. i u Upisnik za 2017. godinu u pogledu podnesenih žalbi koje su izjavljene zbog uskraćivanja informacija od strane Državnoodvjetničkog vijeća te je utvrđeno da je Povjerenik za informiranje od siječnja 2016. godine do travnja 2017. godine zaprimio dvije žalbe zbog uskrate informacija Državnoodvjetničkog vijeća i to žalbu žaliteljice na rješenje Državnoodvjetničkog vijeća broj: DOV-29/2017-2 od 20. veljače 2017. godine i žalbu koja je predmet ovog drugostupanjskog postupka.

Izvršen je uvid u zahtjev žaliteljice od 10. veljače 2017. godine kojim je zatražila uvid u imovinske kartice državnoodvjetničkih dužnosnika: Dinka Cvitana, Mladena Bajića, svih zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, svih županijskih državnih odvjetnika i svih zamjenika županijskih državnih odvjetnika u Republici Hrvatskoj, kao i u rješenje Državnoodvjetničkog vijeća broj: DOV-29/2017-2 od 20. veljače 2017. godine kojim je odbijen zahjev žaliteljice temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Uspoređujući zahtjev žaliteljice od 17. ožujka 2017. godine sa zahtjevom žaliteljice od 10. veljače 2017. godine, utvrđeno je da se zahtjevom od 17. ožujka 2017. godine u velikom dijelu traži uvid u informacije (imovinske kartice) državnoodvjetničkih dužnosnika koji su obuhvaćene zahtjevom od 10. veljače 2017. godine, a što je ispravno utvrdilo tijelo javne vlasti u obrazloženju osporenog rješenja.

Državnoodvjeničko vijeće u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako korisnica prava na pristup informacijam traži dostavu informacija obuhvaćenih i zahtjevom od 10. veljače 2017. godine, da su oba zahtjeva u pretežitom dijelu neodređena glede konkretnih osoba u odnosu na koje se traži uvid u imovinske kartice te da se radi o zahtjevima u kojima se nedvojbeno traži velik broj informacija. Navodi se da bi Državnoodvjetničko vijeće trebalo uložiti velike napore s ciljem utvrđivanja identiteta državnoodvjetničkih dužnosnika na koje se zahtjev odnosi jer su oni u pretežitom dijelu specificirani samo dužnošću koju obavljaju, odnosno koju su obavljali kroz razdoblje od šest godina.

Žaliteljica se u žalbi pozvala na treću stranicu njezine žalbe od 9 . ožujka 2017. godine (na rješenje Državnoodvjetničkog vijeća DOV-29/2017-2 od 20. veljače 2017. godine) koja prileži prvostupanjskom spisu, u kojoj navodi da je netočan navod iz osporenog rješenja da je svrha njezinog podnošenja zahtjeva opterećivanje rada tijela javne vlasti jer su njezine namjere ozbiljne jer sama financira istraživanje zločinačke organizacije, a da je tijelo javne vlasti predmetnim rješenjem u funkciji zaštite te zločinačke organizacije.

U žalbenom postupku je utvrđeno da je zahtjev žaliteljice voluminozan te da bi došlo do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, dakle zadovoljavanja objektivnog elementa zlouporabe. Iz navedenog traženja žaliteljice jasno je kako se ista stavlja u ulogu istražitelja mogućih nepravilnosti odnosno kako sama žaliteljica u žalbi navodi „korumpiranosti“ državnoodvjetničkih dužnosnika te kontrolora imovinskih kartica državnoodvjetničkih dužnonika, tražeći veliki broj imovinskih kartica ne bi li u istima pronašla nešto što bi mogla okarakterizirati kao nezakonito odnosno pokušavajući „upecati informaciju“ koja bi joj navedeno razotkrila.

S druge strane, razmatrajući subjektivne elemente kod žaliteljice razmatrani su navodi iz obrazloženja osporenog rješenja te navode žalbe i to optužbe prema svim državnoodvjetničkim dužnosnicima da su nagrađivani za svoju veleizdajničku djelatnost i optužbe prema tijelu javne vlasti da je predmetnim rješenjem u funkciji zaštite zločinačke organizacije koju žaliteljica istražuje i prijavljuje.

Razmatrajući zahtjeve žaliteljice te razmatranjem svih činjenica i dokaza, što je nužno pri odlučivanju o postojanju ili nepostojanju okolnosti zlouporabe prava, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je u konkretnom slučaju došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama, koje dovodi do onemogućavanja Državnoodvjetničkog vijeća u redovitom i funkcionalnom obavljanja poslova iz svog djelokruga te dovodi i do kršenja načela međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama. Žaliteljica u predmetnoj žalbi iznosi tvrdnje o korumpiranosti državnoodvjetničkih dužnosnika, koje nije potkrijepila dokazima, već navedene tvrdnje spadaju u sferu žaliteljičinih nagađanja i ocjena, a što je protivno načelu međusobnog poštovanja i suradnje u kojemu je propisano da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

Međutim, budući da kontrola podataka imovinskih kartica državnodvjetničkih dužnosnika je u djelokrugu Povjerenstva za kontrolu imovinskih kartica pri Državnoodvjetničkom vijeću, postavlja se pitanje opravdanosti takvog općenitog, voluminoznog i nepreciziranog traženja informacija kao u navedenom slučaju, kada korisnici ukoliko imaju sumnje u nepravilnosti vezane za podatke u imovinskim karticama imaju na raspolaganju nadležno tijelo koje provodi kontrolu navedenog.

U ovom žalbenom predmetu utvrđeno je da se radi o dva funkcionalno povezana zahtjeva za pristup informacijama kojim se traži velik broj istovrsnih informaciija, zahtjevi su voluminozni te je očita žaliteljičina namjera da koristi Zakon o pravu na pristup informacijama kao alat zbog osobnog nezadovoljstva rada državnoodvjetničkih dužnosnika, čime je prešla pravnu i moralnu granicu primjene instituta prava na pristup informacijama. Takva zlouporaba prava na pristup informacijama kolidira s javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji, ali ujedno predstavlja i obezvrjeđivanje njegova cilja i svrhe. Omogućavanjem žaliteljici da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama imalo bi za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, te bi predstavljalo prepreku učinkovitom radu tijela, te kolidiralo s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.

Činjenica jest da se zahtjevom traže informacije koje po sebi predstavljaju informacije od javnog značaja, odnosno da javnost ima pravo uvida u prijavu o imovini državnoodvjetničkih dužnosnika. Potrebno je napomenuti da tražene informacije (imovinske kartice) sadrže osobne podatke državnodvjetničkih dužnosnika koje podliježu ograničenju prava na pristup informacijama te da su tražene informacije evidentirane po imenu i prezimenu državnoodvjetničkog dužnosnika, a ne po pojedinom državnom odvjetništvu, što bi od tijela javne vasti zahtjevalo angažman koji znatno opterećuje rad službenika za informiranje. Osim navedenog, kada se razmotri zahtjev žaliteljice vidljivo je da se tražene informacije odnose na veći broj informacija. Ujedno, subjektivna je okolnost zlouporabe prava ispunjena činjenicom da korisnica koristi Zakon o pravu na pristup informacijama radi osobnog istraživanja kako navodi „zločinačke organizacije“, a motivirana je osobnim nezadovoljstvom rada državnoodvjetničkih dužnosnika.

Prilikom utvrđivanja postupanja Državnoodvjetničkog vijeća u odnosu na žaliteljicu i druge korisnike prava na pristup informacijama potrebno je razmotriti stupanj usklađenosti postupanja Državnoodvjetničkog vijeća sa odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, način na koji je Državnoodvjetničko vijeće organiziralo rad službenika za informiranje odnosno je li službeniku za informiranje glavna ili osnovna radna obveza primjena Zakona o pravu na pristup informacija ili ima i druge radne obveze te razmotriti broj osoba koje tijelo javne vlasti zapošljava kako bi se mogla razmotriti da li obradom zahtjeva za pristup informacijama dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja Državnoodvjetničkog vijeća.

U žalbenom postupku izvršen je uvid u Upitnik o usklađenosti postupanja tijela javne vlasti sa Zakonom o pravu na pristup informacijama u kojemu se navodi da je Državnoodvjetničko vijeće kolegijalno tijelo koje se sastoji od 11 članova, da ima samo jednu organizacijsku jedinicu Tajništvo Državnoodvjetničkog vijeća,kojemu je načelu tajnik, koji je ujedno i službenik za informiranje. U Državnoodvjetničkom vijeću osim Tajnika zaposlena je još jedna osoba od 15.3.2017.godine.

Podaci o broju zahtjeva u 2016. i u 2017. godini navedeni u Upitniku o usklađenosti postupanja tijela javne vlasti sa Zakonom o pravu na pristup informacijama podudaraju se s brojem zahtjeva u Upisniku iz 2016. godine i u Upisniku iz 2017. godine, kao i podaci o rješavanju predmetnih zahtjeva u zakonskom roku.

Stoga je Povjerenica za informiranje u ovom slučaju dužna zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti, ali i sam pravni poredak, te je utvrdila kako je osporeno rješenje u točki 2. pravilo i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u točki 3. izreke ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.