KLASA: UP/II-008-07/17-01/1018
URBROJ: 401-01/04-17-2
Zagreb, 04. prosinca 2017. godine
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ……… iz udruge BIOM, ………, 10000 Zagreb, izjavljene protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-008-01/17-03/22, URBROJ: 517-04-17-1 od 13. listopada 2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je tražio mišljenja Uprave za zaštitu prirode, KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 31. siječnja 2017. godine, KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 29. ožujka 2017. godine i KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-2-1-17-13 od 21. srpnja 2017. godine, temeljem članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 158. stavka 5. Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine 80/13, 153/13, 78/15) s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da se radi o informacijama vezanim uz unutarnju komunikaciju tijela javne vlasti.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da osporava predmetno rješenje u cijelosti. Ističe da tražena mišljenja nisu interna komunikacija tijela javne vlasti, već ista predstavljaju ocjenu utjecaja konkretnog zahvata na okoliš koji je okončan rješenjem prvostupanjskog tijela od 31. kolovoza 2017. godine. Navodi da tražena mišljenja predstavljaju informacije o okolišu u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 10. Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“, 80/13, 153/13, 78/15). Također smatra da prvostupanjsko tijelo pogrešno tumači odredbu članka 156. Zakona o zaštiti okoliša. Ukazuje na proturječnost prvostupanjskog tijela koje navodi da tražena informacija nije informacija o okolišu, dok s druge strane se njegov zahtjev odbija pozivom na odredbe Zakona o zaštiti okoliša. Ističe da je sukladno važećim propisima trebalo uzeti u obzir javni interes i kad se radi o zahtjevu koji je u vezi s internom komunikacijom. Smatra da je pogrešno prvostupanjsko tijelo zaključilo da u konkretnom slučaju nije obvezno provesti test razmjernosti i javnog interesa, te ukazuje na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi broj UsII-204/17 od 21. rujna 2017. godine. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 12. rujna 2017. godine tražio mišljenja Uprave za zaštitu prirode, KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 31. siječnja 2017. godine, KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 29. ožujka 2017. godine i KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-2-1-17-13 od 21. srpnja 2017. godine.
U žalbenom postupku Povjerenici za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje, uključujući i informaciju koja je predmet postupka.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji u ostalim slučajevima određenim zakonom.
Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavka 3. i 4. ovog Zakona dužno prije donošenje odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa. Nadalje, stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2., 3. i 4., da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo odbija zahjtev žalitelja pozivom na odredbu članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 158. stavkom 1. točke 5. Zakona o zaštiti okoliša, bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, navodeći da zatražene informacije predstavljaju unutarnju komunikaciju tijela javne vlasti.
Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela ne može se prihvatiti iz sljedećih razloga.
Člankom 158. stavkom 1. točkom 5. Zakona o zaštiti okoliša propisano je da tijelo javne vlasti može rješenjem odbiti zahtjev za davanjem informacije o okolišu kad se informacija odnosi na dokumente i aktivnosti vezane uz unutarnju komunikaciju tijela javne vlasti, a glede izvršavanja zadaća iz djelokruga tijela javne vlasti.
Dakle, osnovano žalitelj ukazuje na činjenicu da prvostupanjsko tijelo pogrešno citira navedenu zakonsku odredbu, s obzirom da ista ne predstavlja apsolutni razlog za ograničenje pristupa informaciji (zbog formulacije „može ograničiti“).
S obzirom da se radi o relativnom razlogu za ograničenje pristupa informaciji, tada je tijelo javne vlasti dužno provesti test razmjernosti i javnog interesa, posebno imajući u vidu da je žalitelju ograničen pristup traženim informacijama sukladno članku 15. stavku 2. točki 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, što također osnovano žalitelj navodi.
Osim toga, točno žalitelj navodi da u slučaju ograničenja pristupa informacijama iz članka 158. stavka 1. Zakona o zaštiti okoliša nije izričito propisano da su tijela javne vlasti dužna voditi računa o javnom interesu za objavljivanje informacija iz članka 158. stavka 1. Zakona o zaštiti okoliša, s obzirom na to da je stavkom 5. navedenog članka propisano da se samo u slučaju iz članka 158. stavka 3. Zakona o zaštiti okoliša procjenjuje je li zaštita javnog interesa od veće važnosti nego interes ostvaren objavljivanjem tražene informacije.
Međutim treba imati u vidu činjenicu da je sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama jedini apsolutni razlog za ograničenje prava na pristup informacijama predstavljaju informacije koje se tiču svih postupaka koje vode nadležna tijela u prethodnom i kaznenom postupku za vrijeme trajanja tih postupaka (članak 15. stavak 1. Zakona), dok je u svim ostalim slučajevima, pa i u slučaju iz članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, tijelo javne vlasti dužno provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Naime, okoliš je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu čineći time informacije o okolišu informacijama od posebnog značaja i interesa za javnost. Ustavna je obveza države da, vođena načelima održivog razvoja, svima osigura uvjete za zdrav okoliš. Međutim, to nije isključivo obveza države, već je obveza svakoga, da u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posveti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Pravo na sudjelovanje javnosti u odlučivanju o određenim djelatnostima vezano za pitanja zaštite okoliša, predstavlja značajan alat koji građanima daje legitimaciju da budu aktivni sudionici u kreiranju odluka i politika koje se odnose na zaštitu okoliša. U tom smislu, dostupnost informacija o okolišu od posebne je važnosti i javnog interesa. Pristup informacijama i sudjelovanje javnosti u pitanjima koja se tiču okoliša uređen je Zakonom o zaštiti okoliša („Narodne novine“, broj 80/13, 153/13 i 78/15), ujedno i Uredbom o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša („Narodne novine“, broj 64/08) koja je donesena temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama iz 2007. godine. Zakonom o pravu na pristup informacijama iz 2013. godine preuzeta je Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL L 41, 14.2. 2003.) te je ujedno usklađena s Konvencijom o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija), koja je implementirana u hrvatsko pozitivno pravo Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/07). Aarhuška konvencija, čija je svrha razvoj okolišne demokracije i koja predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša za sve stranke Konvencije, je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007. godine.
Člankom 4. stavkom 3.c Aarhuške konvencije propisano je da zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako se zahtjev odnosi na materijal koji je pred dovršenjem, ili se odnosi na unutarnju komunikaciju među tijelima javne vlasti, kod čega je takvo odbijanje predviđeno domaćim zakonodavstvom ili uobičajenom praksom, vodeći računa o javnom interesu kojem otkrivanje informacije služi, iz čega jasno proizlazi obveza tijela javne vlasti da uzme u obzir javni interes i u slučaju informacija koje predstavljaju unutarnju komunikaciju tijela javne vlasti.
Člankom 25. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine“, 61/14) propisano je da kada nositelj zahvata utvrdi da se njegov zahvat nalazi na popisu zahvata iz Priloga II, odnosno Priloga III Uredbe, može podnijeti nadležnom tijelu zahtjev za ocjenu o potrebi procjene koja uključuje i prethodnu ocjenu za ekološku mrežu sukladno posebnom propisu ili može odmah pristupiti izradi studije.
Prema članku 24. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine, 80/13) ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu je postupak kojim se ocjenjuje utjecaj plana, programa ili zahvata, samog i s drugim planovima, programima i zahvatima, na ciljeve očuvanja cjelovitosti područja ekološke mreže.
Uvidom u rješenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-351-03/16-08/310, URBROJ: 517-06-2-1-1-17-18 od 31. kolovoza 2017. godine, koje je dostupno na linku http://mzoip.hr/doc/07092017_rjesenje_ministarstva_od_31_kolovoza_2017_godine.pdf utvrđeno je da za namjeravani zahvat, izmijenjenu vjetroelektranu Vrataruša II na području Grada Senja, nije potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš uz primjenu mjera zaštite okoliša i programa praćenja stanja okoliša utvrđenih u Rješenju od 19. lipnja 2006. godine.
Daljnjim uvidom u navedeno rješenje, odnosno na stranici 3. obrazloženja utvrđeno je da se u istom navodi da je Uprava za zaštitu prirode Ministarstva dostavila mišljenje (KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 31. siječnja 2017. godine) da je Elaborat zaštite okoliša potrebno doraditi i dopuniti rezultatima praćenja ornitofaune te mišljenje (KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 29. ožujka 2017. godine) da je Elaborat zaštite okoliša potrebno dopuniti sagledavanjem utjecaja na bjeloglavog supa kao ciljne vrste HR1000033 Kvarnerski otoci i smeđeg medvjeda s obzirom na zabilježenu cjelogodišnju prisutnost na lokaciji. Osim toga, navodi se da je Uprava za zaštitu prirode dostavila mišljenje (KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-02-2-1-17-13 od 21. srpnja 2017. godine) da za planirani zahvat nije potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš i da je prihvatljiv za ekološku mrežu.
Dakle, iz navedenog se može zaključiti da je sadržaj informacija, odnosno mišljenja koje žalitelj traži u ovom postupku u bitnom dijelu objavljen kao sastavni dio gore citiranog prvostupanjskog tijela, a za koje postoji obveza objavljivanja istog na internetskim stranicama Ministarstva sukladno članku 91. stavku 2. Zakona o zaštiti okoliša.
Uvidom u mišljenje Uprave za zaštitu prirode, KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-2-1-17-13 od 21. srpnja 2017. godine utvrđeno je da isto predstavlja informaciju o okolišu, s obzirom na to da je iz istog vidljiv utjecaj projekta vjetroelektrane Vrataruša na okoliš, pa osnovano žalitelj navodi da bi navedeno mišljenje predstavljalo informaciju o okolišu iz članka 4. stavka 1. točke 10. Zakona o zaštiti okoliša (“Narodne novine” 80/13, 153/13, 78/15).
Osim toga, Visoki upravni sud Republike Hrvatski u presudi broj, UsII-204/17 od 21. rujna 2017. godine, predmet kojeg postupka je također bilo mišljenje Uprave za zaštitu prirode po zahtjevu žalitelja, zauzeo stajalište da javnost ima pravo biti upoznata s eventualnim utjecajem projekta na okoliš koji kao dobro uživa posebno zaštitu.
Što se tiče mišljenja Uprave za zaštitu prirode, KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 31. siječnja 2017. godine, i KLASA: 612-07/16-59/362, URBROJ: 517-07-1-1-2-17-4 od 29. ožujka 2017. godine, ističe se da je bitan sadržaj istih već naveden u rješenju KLASA: UP/I-351-03/16-08/310, URBROJ: 517-06-2-1-1-17-18 od 31. kolovoza 2017. godine, koje je javno objavljeno, odnosno da se radi o dopisima kojima se traži dorada elaborata zaštite okoliša Eko Invest d.o.o., koji je izrađen u prosincu 2016. godine, te dopunjen u veljači, svibnju i srpnju 2017. godine (stranica 2. obrazloženja rješenja od 31. kolovoza 2017. godine), a predmetni Elaborat iz 2016. godine je javno objavljen na linku http://mzoip.hr/doc/elaborat_zastite_okolisa_715.pdf.
Dakle, navedena dva mišljenja Uprave za zaštitu prirode predstavljaju informacije iz kojih je posredno vidljiv utjecaj tijela javne (kroz obvezu dorade, odnosno dopune elaborata) na okoliš, a bitan sadržaj istih je već javno objavljen.
Osim toga, Povjerenica za informiranje smatra da traženi dokumenti ne mogu predstavljati internu komunikaciju unutar prvostupanjskog tijela iz razloga što isti predstavljaju zakonsku obvezu tijela javne vlasti za traženjem navedenih mišljenja, a iz gore citiranog rješenja prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-351-03/16-08/310, URBROJ: 517-06-2-1-1-17-18 od 31. kolovoza 2017. godine jasno je vidljivo da je sadržaj istih u bitnom javno objavljen, pa u takvoj situaciji koja je dovršena donošenjem navedenog rješenja, Povjerenica za informiranje smatra da se prvostupanjsko tijelo ne može s uspjehom pozivati na činjenicu da predmetne informacije predstavljaju internu komunikaciju, a u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje drugih zakonskih ograničenja za pristup navedenim informacijama.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao pod točkom 1., 2., i 3. izreke.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.