KLASA: UP/II-008-07/17-01/458
URBROJ: 401-01/04-17-2
Zagreb, 03. srpnja 2017. godine
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ………, ………, 10000 Zagreb, izjavljene protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-008-01/17-03/14, URBROJ: 517-04-17-1 od 24. svibnja 2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-008-01/17-03/14, URBROJ: 517-04-17-1 od 24. svibnja 2017. godine.
2. Odobrava se ……… pravo na pristup preslici mišljenja Uprave za zaštitu prirode, KLASA: 612-07/16-59/288, URBROJ: 517-07-1-1-2-16-2 od 25. listopada 2016. godine.
3. Nalaže se Ministarstvu zaštite okoliša i energetike da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana primitka ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) temeljem članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je tražio presliku mišljenja Uprave za zaštitu prirode, KLASA: 612-07/16-59/288, URBROJ: 517-07-1-1-2-16-2 od 25. listopada 2016. godine, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da je predmetna informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacija.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da žalbu ulaže zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene pravila postupka koja su od utjecaja na rješavanje stvari, te pogrešne primjene materijalnog propisa. Navodi da mišljenje Uprave za zaštite okoliša od 25. listopada 2016. godine predstavlja informaciju o okolišu prema važećim domaćim i međunarodnim propisima. Navodi da je prvostupanjsko tijelo dužno tražiti navedeno mišljenje kad se procjenjuje mogući utjecaj na okoliš. Smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 158. Zakona o zaštiti okoliša kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama. Također ističe da sukladno Arhuškoj konvenciji te Direktiva o javnom pristupu informacijama o okolišu. Posebno ističe da predmetno mišljenje ne predstavlja mišljenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, budući da se ne radi o mišljenju za internu uporabu koji je dio vijećanja i preliminarnih konzultacija unutar državnih institucija. Zaključno ističe da prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo predmetnu odluku, čime je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spise predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 08. svibnja 2017. godine tražio Mišljenje Uprave za zaštitu prirode (KLASA: 612-07/16-59/288, URBROJ: 517-07-1-1-2-16-2) od 25. listopada 2016. godine, pozivajući se na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, a ne Zakona o zaštiti okoliša.
U žalbenom postupku Povjerenici za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje, uključujući i informacije koje su predmet postupka.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Odredbom članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili među više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova.
Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavka 3. i 4. ovog Zakona dužno prije donošenje odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa. Nadalje, stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2., 3. i 4., da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da se žalitelju onemogućava pristup traženim informacijama temeljem članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama iz razloga što bi dostava traženih informacija mogla dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacije, odnosno ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova.
Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela ne može se prihvatiti iz sljedećih razloga.
Naime, prvostupanjsko tijelo u osporenom rješenju samo reproducira sadržaj odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, ne navodeći primjerice zbog čega bi se mogao pogrešno protumačiti sadržaj navedene informacije, iako je samo mišljenje jasno i nedvosmisleno, te ne ostavlja nikakvu dvojbu oko svog sadržaja i značenja. Nadalje, nije iz osporenog rješenja nije jasno koji bi se postupak i koje odluke mogle ugroziti objavom predmetnog mišljenja, odnosno kako bi isto eventualno utjecalo na slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova, pa osnovano žalitelj ukazuje da pobijano rješenje nema valjano obrazloženje.
Dakle, u konkretnom slučaju pogrešno je primijenjena odredba članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz kojeg razloga je valjalo poništiti prvostupanjsko rješenje.
Također se ističe da se ne mogu niti prihvatiti zaključci iz zapisnika o provedenom testu razmjernosti i javnog interesa, Klasa: 008-01/17-01/98, Urbroj: 517-04-17-2 od 23. svibnja 2017. godine, iz razloga što se u istom ne navode nikakvi razlozi u korist omogućavanja pristupa informaciji.
Uvidom u mišljenje Uprave za zaštitu okoliša, Klasa: 612-07/16-59/288, Urbroj: 517-07-1-1-2-16-2 od 25. listopada 2016. godine utvrđeno je da je predmet navedenog mišljenja postupak provođenja ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš te prethodna ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu za zahvat: Mala hidroelektrana Kućan Ludbreški, Ludbreg i Veliki Bukovec.
Osim toga, prvostupanjsko tijelo gubi iz vida činjenicu da je iz predmetne informacije vidljiv stav tijela javne vlasti oko utjecaja određenog projekta na okoliš, pa osnovano žalitelj navodi da bi navedeno mišljenje predstavljalo informaciju o okolišu iz članka 4. stavka 1. točke 10. Zakon o zaštiti okoliša (“Narodne novine” 80/13, 153/13, 78/15).
Naime, okoliš je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu čineći time informacije o okolišu informacijama od posebnog značaja i interesa za javnost. Ustavna je obveza države da, vođena načelima održivog razvoja, svima osigura uvjete za zdrav okoliš. Međutim, to nije isključivo obveza države, već je obveza svakoga, da u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posveti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Pravo na sudjelovanje javnosti u odlučivanju o određenim djelatnostima vezano za pitanja zaštite okoliša, predstavlja značajan alat koji građanima daje legitimaciju da budu aktivni sudionici u kreiranju odluka i politika koje se odnose na zaštitu okoliša. U tom smislu, dostupnost informacija o okolišu od posebne je važnosti i javnog interesa. Pristup informacijama i sudjelovanje javnosti u pitanjima koja se tiču okoliša uređen je Zakonom o zaštiti okoliša („Narodne novine“, broj 80/13, 153/13 i 78/15), ujedno i Uredbom o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša („Narodne novine“, broj 64/08) koja je donesena temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama iz 2007. godine. Zakonom o pravu na pristup informacijama iz 2013. godine preuzeta je Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL L 41, 14.2. 2003.) te je ujedno usklađena s Konvencijom o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija), koja je implementirana u hrvatsko pozitivno pravo Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/07). Aarhuška konvencija, čija je svrha razvoj okolišne demokracije i koja predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša za sve stranke Konvencije, je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007. godine.
Člankom 25. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine“, 61/14) propisano je da kada nositelj zahvata utvrdi da se njegov zahvat nalazi na popisu zahvata iz Priloga II, odnosno Priloga III Uredbe, može podnijeti nadležnom tijelu zahtjev za ocjenu o potrebi procjene koja uključuje i prethodnu ocjenu za ekološku mrežu sukladno posebnom propisu ili može odmah pristupiti izradi studije.
Prema članku 24. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine, 80/13) ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu je postupak kojim se ocjenjuje utjecaj plana. programa ili zahvata, samog i s drugim planovima, programima i zahvatima, na ciljeve očuvanja cjelovitosti područja ekološke mreže.
Dakle, Povjerenica za informiranje smatra da u konkretnom slučaju preteže javni interes, koji se očituje kroz činjenicu da javnost ima biti pravo upoznata s eventualnim utjecajem projekta od javnog značaja (u konkretnom slučaju hidroelektrana) na okoliš, koje kao dobro uživa posebno zaštitu, posebno stoga što Povjerenica za informiranje u konkretnom slučaju ne nalazi postojanje razloga za ograničenje pristupa informaciji iz članka 15. stavka 4. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Vezano za tvrdnje žalitelja da se pristup informacijama o okolišu može ograničiti isključivo sukladno odredbama Zakona o zaštiti okoliša, odnosno da je isti lex specialis u odnosu na Zakon o pravu na pristup informacijama, ističe se da iz odredbe članka 154. Zakona o zaštiti okoliša proizlazi da je tijelo javne vlasti dužno osigurati pristup informacijama o okolišu u skladu s ovim Zakonom, te posebnim propisima koja se uređuje pravo na pristup informacijama.
Dakle, iz navedenog se može zaključiti da tijelo javne vlasti može ograničiti pristup informacijama i iz razloga koje se navode u odredbama članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, a koji nisu obuhvaćeni razlozima propisanim sukladno odredbama Zakona o zaštiti okoliša.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao pod točkom 1., 2., i 3. izreke.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.